Čekam te.
Čeka li on tebe, pitali su me.
Mislim da se zajednički čekamo. To sam odgovorila. Jesam li rekla istinu? Ne znam.
Pa su mi objašnjavali ponešto o odlukama. I o tome da moram znati - kažu - što ću s tobom kad ti dođem i kad mi dođeš. Moramo znati, oboje, hoćemo li jedno drugo. Želimo li se. I hoćemo li slomiti svjetove koje sad živimo.
A ja ne znam. Ne znam čekam li te. Kad me pitaju to, čekam li te, pomislim jedino da se čekamo međusobno. A ne znam što čekamo, ne znam tko treba prestati čekati prvi, ne znam kad čekanje prestaje.

Mogu ja živjeti ovaj život.
Probuditi se, raditi svoj dan, živjeti svoje sate. Mogu bojati svoje noći i smijati se u njima.
Mogu. I činim to. I ne čekam te, ne zapravo. Živim, dišem, smijem se, jurim kroz svoj život najsnažnije, najmoćnije što mogu. I ne čekam te, ne zapravo.

Ali sad sjedim na svom balkonu i promatram oblake koji izgledaju poput najsmiješenih divova u daljini.
I razmišljam o našem posljednjem razgovoru, o tome kako sam oslonila glavu na tvoje rame i rekla ti ono užasno, ne još.
Ne mogu još.
Zagrlio si me i stisnuo me uz sebe, zagrlio si me i ja sam se pustila, tvom zagrljaju, i bilo bi prikladno, stvarno prikladno da sam tad mogla plakati, ali nisam. Oči peku od suza koje se ne slijevaju, pogled mutan od čekanja koje će doći već ujutro, kad otvorim oči i shvatim da sam prokockala svoju sadašnjost obećavši ti neku daleku budućnost. Bilo bi prikladno da smo plakali tad, oboje, da smo plakali i da se nismo čekali. Da smo se jednostavno oprostili.

Ali to ne bi bio ti, i to ne bih bila ja i ne bismo sad stajali svaki na svojem kraju naše priče, zaprepašteni kilometrima koji su se otvorili među nama.
Ne bih te, vidiš, čekala i ne bi me, znam, čekao.
Ne bismo čekali da se to ne još potroši. Da se izgubi u riječima. Da nestane.

- Hoćeš li mu reći?
- Što da mu kažem?
- Sve ovo. Mene. Nas.
- Neću. Ne još.
- ...
- ...
- Boljet će.
- Boljelo bi više.
- Hoćeš li me zapamtiti?
- Pokušat ću te zaboraviti.
- ...
- ...

Pa se čekamo.

Kako počne?

Tako da me pronađeš u gomili. Samo si mi htio nešto ispričati o nečem meni važnom. Pa si se sjetio da se nisi predstavio, a da bi trebao. Pa krene razgovor pa krene smijeh pa krene moja rastresenost pa me pitaš mogu li dvije minute molim te, ako ikako može sjediti na miru i ne meškoljiti se i poskakivati jer te dekoncentriram.
Pa se susrećemo, a prvo je jesen pa jesen neprimjetno klizne u zimu.

Pa me kradeš mojim noćima.
Parkiran sam na uglu. Čekam te.

Kako počne?
Sjećaš li se što sam ti rekla?
Nauči me nešto što ne znam.
Zastao si, vidjela sam ti u očima kako si se povukao, vidjela sam da si zastao, da razmišljaš. Znaš li o čemu sam razmišljala? Smijala sam se, htjela sam ti reći da bude bilo što, da smisliš nešto što ne znam, da mi otvoriš oči, da naučiš moju kožu na svoj dodir, da naučiš moje tijelo kako da se izvija u tvome ritmu, da prati samo tvoje disanje. Da se pomaknem upravo u pravom trenutku. Da mi ruka klizne niz tvoj vrat. Da izvijem leđa onako kako voliš, tako da zariješ glavu (i usne) u moje grudi. Htjela sam da me naučiš nešto što ne znam, da mi otkriješ nepokorene dijelove mene.

Nauči me nešto što ne znam, rekla sam i zastao si. Trenutak. Sekunda, dvije. Moje oči u tvojima. Mislim da sam prestala disati i da onaj budalaš u mojim grudima nije udarao, vjerojatno bih pomislila da sanjam. Ali udarao je, snažno, moćno... ispod jezika.
Nakrivio si glavu i nasmiješio se. I znala sam. Znala sam - prihvatio si izazov.
Prošaptane riječi, progutane u mraku. O, naučit ću te mnogo toga.

A onda?
A onda... o bože, onda.
Moje šake stežu one ručkice uz krov tvojeg automobila. Moje šake stežu one ručkice iznad tvoje glave.
Tvoji dlanovi nemarno oslonjeni na mojim leđima.
O bože, onda.
Ne sjećam se kad si me svukao, ali gola sam, ispruženih ruku koje se drže za one ručkice jer bih se inače urušila pod tvoje noge.
Ne sjećam se kad si se svukao, ali sjećam se kako ti miriše koža.
Tvoji dlanovi koji se pomiču.
Tvoji prsti koji šetaju.
Tvoj dah koji mi prži kožu pa pokušavam udahnuti i brojati. Jedan, dva, stotinu.
O bože, onda.
Naučit ću te svašta, šapućeš mi.
I ruke su tu, tvoje i moje, i tvoja je koža pod mojim usnama - ili je to moja koža? - i držim se za sjedalo, držim se za upravljač, ne držim se ni za što jer su sjedala davno spuštena, ne držim se i ujutro ću zbrajati masnice, posebno onu na leđima kad su se vrata konačno otvorila i otvorila sam oči i svijet je bio naopak i vrtio se, svijet, a onda sam ih zatvorila i stegnula te snažnije i sve se raspalo, rasplesalo, suzilo, razbojalo... o bože... tvoj dlan na mojem vratu, tvoj palac na mojim usnama, i tvoj ritam, tvoj ritam koji ubrzava pa usporava pa posve stane, i masnice, i ruke, i koža, tvoja, moja, i tvoj glas kao narator koji mi govori što se događa... o bože.

Tako počne.

Ugrizla sam te za usnu.
Spontano, jer sam željela. Baš sam, eto, željela ugristi ti usnu. Trznuo si se i zastenjao i povukao me bliže, gurnuo mi prste u kosu i jezik duboko u usta tako da sam - na trenutak samo - morala stati i braniti se, uhvatiti dah. Udahnuti.
Urezala mi se ta slika u pamćenje.

Mnogi su me ljubili. Mnoge sam ljubila.
Nije stvar u tome da znam kako (iako znam).
Stvar je u tome da se znam pustiti. Da znam zabaciti glavu i natjerati te da me ugrizeš za vrat. Da znam izviti leđa unazad dok mi privlačiš bokove. Da znam kleknuti pred tobom i znati da si potpuno, do kraja moj. Iako sam ja na koljenima. Iako ti, kao, vodiš igru.

Mnogi su me ljubili i mnoge sam ljubila ali taj trenutak kad sam te, ničim izazvana i eto tako, jer mi se prohtjelo, ugrizla za usnu, taj trenutak mi se usijekao u pamćenje iako je bilo i spretnijih poljubaca i odlučnijih i čvršćih i onih od kojih ti koljena zaklecaju jače, ali nije bilo previše poljubaca u kojima se odmah pustiš valu pa neka te val nosi... kamo se valu prohtije.
Mnogi su me ljubili jer ljubim tako da žele još, mnogi su me ljubili jer ih natjeram da požele više, mnogi su me ljubili jer u mojem zagrljaju utonu u kaos i izmaknem im svijet ispod stopala pa me žele ljubiti, žele me pokoriti, osvojiti, imati. A ja dopuštam. Ja krotim valove.

Znaš li tko sam?
Ja sam ona koja će spustiti ruku u tvoje krilo među svim tim ljudima koji ne vide.
Ja sam ona čiji će dlan kliznuti u gaćice - sad - dok ti pišem, a pišem o tebi.
Ja sam ona koja te ugrizla za usnu one večeri eto tako, jer joj se prohtjelo, jer je poželjela nešto drugo, jer je poželjela izgubiti razum, jer je željela otvoriti branu koja nas je, na posljetku, otplavila oboje.

Čitav mi život stane u slučajne susrete.
Čitav jedan život.
Ljudi koje sam pronalazila na čudnim mjestima. Kao kad sam prvi put ušetala u redakciju i pronašla ga među telefonima koji su bjesomučno zvonili. Smiješio se i smiješila sam se. Jesam li ga voljela? Tad nisam. Zavoljela sam ga mnogo godina kasnije, kad smo već zaboravili telefonske brojeve jedno drugome, kad smo zaboravili i lica i osmijehe i otiske poljubaca ukradenih na zaboravljenim stubištima.
Trebali su mi mjeseci da me prestaneš boljeti. Njegov pogled uperen u pod. I znala sam nastavak iako ga nije rekao. Znala sam ga jer je bio istina. Boljela sam ga jer ga nisam voljela. Jer oduvijek znam stvoriti iluziju da volim.

Čitav život u nevažnim rečenicama. U rečenicama kao, Ja idem. Danas. Ideš sa mnom? Bih li izgovorila to jednostavno ideš li sa mnom? da sam znala što će sve povući? A povukla je selidbu, povukla je zbrajanje kuna da se spoji mjesec, povukla je panične napade, rad na tarot liniji, noćne autobuse nakon stenjanja s usamljenim muškarcima.
Slučajan susret, ona i ja protiv ostatka svijeta. I na kraju jedna protiv druge. Prijateljstvo zauvijek. Zapravo da, naravno da bih izgovorila ideš li sa mnom?, na kraju, jesmo li imale izbora? Godinama poslije hodala sam prema svojem snu, prema jedinome što sam ikad željela. Bila je uz mene. Jedina koju sam tog trenutka mogla zamisliti uz sebe.
I sjedimo tako uz rijeku, na mojem omiljenom mjestu, ona promatra sat jer ne smijem zakasniti - zapravo smijem, ali nekako ne bi bilo u redu - i pričam joj, govorim sve važne korake i važne stvari, pričam joj o svom snu i kažem joj ja sad više ne moram ništa, a ona se samo smiješi.

Čitav život u susretima usred običnih dana.
Njegov pogled one glupe večeri koju sam trebala skratiti satima prije. Ali nisam. I ne bih ga izbjegla, to si ponekad volim reći kad me njegovo nepostojanje zaboli. Ne bih ga izbjegla jer sam ga voljela u vremenu prije vremena, u svijetu prije svijeta, u svim osmjesima koje sam uputila nebu, u svim ukradenim dodirima, u svakoj riječi koju bih zadržala na usnama.
Čitav život u običnim danima koji odjednom bljesnu i slome se i nikad više ništa nije isto.
Kao što nije isto od onog užasnog, prevrućeg ljetnog dana kad je otišao.

Čitav život u slučajnostima.
U snimanju na koje sam pristala iako ne volim. U razgovoru na koji sam pristala iako stvarno ne volim.

Bojiš li se, pitao me.
Nikad nisam. Rođena sam bez straha. Rođena sam bez kajanja. Rođena sam bez ljubavi, ali oduvijek znam stvoriti iluziju da je imam.
Ne bojim se.
Skačem.
Letim.
Jurim.
Bez kajanja, bez zadrške, bez straha.
Bez ljubavi.

Zaplešimo. Voljela bih da sam ti to rekla.
Nisam ovo nikad nikome rekao.
Oči ti svijetle u tami, glasovi svud oko nas.
Ti si čudna.
Zaplešimo, trebala sam ti to reći. Kad sam već čudna. I kad mi govoriš stvari koje nikad nikome nisi rekao. Ali nisam ti to rekla, samo sam slegnula ramenima i nasmijala se.

Voljela bih da sam te uhvatila za ruku onda kad si mi rekao da me ne otimaš. Samo tražim nešto što još radi.
Voljela sam da sam ti rekla da me otmeš. Da mi treba otmica više nego išta. Da mi treba kaos. Da mi treba srce koje lupa i udara tako da ga čujem.
Da mi treba nova laž.
Što bi mi onda rekao? Da sam te zamolila da budeš moja laž, što bi mi rekao?

Otmi me.
Zaplešimo.
Pa nek bude kaos. Pa nek nas slomi ovaj val. Pa neka je pogrešno.
Zaplešimo.

Ne znam je li odgovor na tvoje pitanje, ne znam, a voljela bih znati, ali ne voliš me više nego ja tebe.
Zapravo, možda me i voliš više, istina je da ja pojma nemam volim li te više, volim li te još, volim li te uopće pa ostavimo mogućnost da me stvarno voliš jer je moja ljubav ogromna nepoznanica, ako je - a i to moramo biti iskreni - ikad postojala.
(Pokušavam sad presložiti prošlost u neke uredne ladice i dati si odgovor: je li to bila ljubav ili moja fascinacija? Jesam li te voljela ili sam planula nekoć davno od strasti koju smo imali? Ne znam.)
Dakle, ne znam je li odgovor na tvoje pitanje, ali ne mislim da me voliš više.
Mislim da me trebaš više.
Trebati nije isto što i voljeti.

I zapravo je, moram ti reći, trebanje odurna stvar. Prljava.
Trebaš me i želiš da ja trebam tebe. Jer ako te trebam - bolje rečeno, ako te zatrebam - onda si siguran. Onda postoji to "ona me treba". I ona neće pitati, tražiti, rastavljati. Jer me treba.

Trebanje je prljava stvar.
Ti želiš da te trebam. I ubija te što te ne trebam.
Ubija te što vidiš da ne trebam nikog.

Pa ubijaš ti mene.

Ponekad nisam. Ponekad se izgubim među riječima pa tražim svoj put nazad.
Ponekad, znaš, nisam i ne podiži obrvu, jednostavno nisam, jednostavno utonem u neke riječi i pojedu mi glas, te riječi.
Ponekad jednostavno nisam i kad ti govorim, govorim sve one važne stvari o kojima moramo pričati.
Stvari kao, stavi mi ruku na vrat.
Stvari kao, ugrizi me za rame.
Stvari kao, donesi kavu kad dolaziš.
I kao, kupi mi cigarete. Marlboro. Bijeli. Onaj, znaš, koji se čudno otvara.
Stvari kao, nemoj stati.
I stani. Sad stani. Sad.
Stvari kao, nemojmo pričati.
Stvari kao, govori mi, šapći mi, urlaj mi.

Ali ne govorim one neke... male. Progutane. Tihe.
Stvari kao, slomio si me.
Lomio.
Odložio po strani kao da sam kakva uramljena slika. Ukras na zidu.

Pa sad ponekad nisam. Ponekad ti pišem, ponekad ne. Ponekad ti govorim, ponekad šutim, često te tražim na koži, tamo gdje ti je prošao dlan. Tamo gdje su ti - je li to bilo jučer? - prošle usne.
Ponekad nisam. Ponekad mi se odvrte dani s tobom.
Onaj dan. I onaj dan. A posebno onaj dan.
I Onaj dan. Od onog dana prestajem disati.
Šapći mi, urlaj mi.
Lomi me.
Slomi me.