Ponekad nisam. Ponekad se izgubim među riječima pa tražim svoj put nazad.
Ponekad, znaš, nisam i ne podiži obrvu, jednostavno nisam, jednostavno utonem u neke riječi i pojedu mi glas, te riječi.
Ponekad jednostavno nisam i kad ti govorim, govorim sve one važne stvari o kojima moramo pričati.
Stvari kao, stavi mi ruku na vrat.
Stvari kao, ugrizi me za rame.
Stvari kao, donesi kavu kad dolaziš.
I kao, kupi mi cigarete. Marlboro. Bijeli. Onaj, znaš, koji se čudno otvara.
Stvari kao, nemoj stati.
I stani. Sad stani. Sad.
Stvari kao, nemojmo pričati.
Stvari kao, govori mi, šapći mi, urlaj mi.

Ali ne govorim one neke... male. Progutane. Tihe.
Stvari kao, slomio si me.
Lomio.
Odložio po strani kao da sam kakva uramljena slika. Ukras na zidu.

Pa sad ponekad nisam. Ponekad ti pišem, ponekad ne. Ponekad ti govorim, ponekad šutim, često te tražim na koži, tamo gdje ti je prošao dlan. Tamo gdje su ti - je li to bilo jučer? - prošle usne.
Ponekad nisam. Ponekad mi se odvrte dani s tobom.
Onaj dan. I onaj dan. A posebno onaj dan.
I Onaj dan. Od onog dana prestajem disati.
Šapći mi, urlaj mi.
Lomi me.
Slomi me.