31.01.2007., srijeda

Natječaj za kratku priču

U skladu s najnovijim stremljenjima u virtualnom svijetu i ja sam se odlučio objaviti natječaj za kratku priču. Koji kua ja ne bi ima svoj privatni natječaj, jel' tako? Tako je!

Dakle, uvjeti natječaja bili bi slijedeći:

- priča ne smije biti duža od 8 kartica a koliko znakova iznosi kartica tražite po drugim blogovima. Prijaviti se može do 18 priča.
- ne postoji donji limit broja riječi ali uradci tipa "odjebi", "kretenu" i sl. neće se tretirati kao priče.
- tema je slobodna, možete se raspojasati i pisati o svemu. Postoji samo jedna obveza. U svakoj priči moraju biti upotrijebljeni izrazi: "glede", "U skladu s", "Slijedom narečenog", "temeljem…" Ne mislim da će te riječi obogatiti vaše priče ali … smatrajte to ustupkom meni a ja, ja sam… (ajmo sad svi zajedno) raspisivač natječaja i ovim odajem počast svom birokratskom biću,
- žiri je sastavljen od … mene ali to nužno ne podrazumijeva autokratske odluke. Upravo suprotno, svečano se obvezujem odluku donijeti u skladu s propozicijama natječaja…. kojeg sam sam sastavio,
- natjecati se mogu samo osobe starije od 18 godina sa stalnim boravkom u Republici Hrvatskoj. Svakodnevni boravak na www.blog.hr ne smatra se boravkom u Republici Hrvatskoj po Zakonu o državljanstvu i propozicijama ovog natječaja,
- svoje priče možete slati na mail s naznakom PRIČA – NE OTVARAJ i to u bilo kojem formatu kojeg ja mogu pročitati; lagana prednosti za autore radova u formatu .dwg po mogućnosti AutoCad Map 2000i
- natječaj je objavljen od trenutka objave na blogu a trajat će do zaključno 5 veljače u 4 p.m.
- nagrada za najbolju priču neće se dijeliti. Točnije, nagrada je da nema nagrade i to je temeljna specifičnost ovog natječaja koji pretendira da bude drugovačiji od drugih. Pobjednik će se moći pohvaliti da je pobijedio i dobio ništa kao nagradu.
- svim natjecateljima želim puno uspjeha. A sada… krenite!! Na pisanje!!

Herostratište, siječanj 2007.

- 11:28 - Razjagori se!! (34) - (U)Tiskaj - #

29.01.2007., ponedjeljak

Još jedno gostovanje...

Nastavljamo sa trendom gostovanja. Ovaj put, autor(ica) želi ostati anonimna/anoniman. Barem za sada. Možda je/ga upravo vi, svojim komentarima ohrabrite da otvori i svoj blog? Nagradno pitanje za vas: je li ovo napisala žena ili muškarac (uz obrazloženje). Nagrada je vrlo primamljiva, vrlo.



Bila je zagledana u grafit na oronulom zidu, kada je iz misli prenuo tramvaj. Željezni okviri funjestri jureće nemani izgledali su joj kao jato golubova koje uvijek u podne u njegovom gradu slijeće na pjacu po svoja zrnja. Nastavila je koračati misleći pri tom kako je neobično da fado nije postao jedinstven pojam za osjećanja svih žena koje su u tuzi i beskrajnom isčekivanju, nego je zauvijek ostao samo ime za njihovu žal, tamo u toj zemlji u kojoj nikada nije bila.
Nije bilo hladno ali od neke studeni, nabrale su joj se i bradavice grudi. Muškarca koji joj je dolazio u susret otvoreno je i drsko proždirala pogledom od međunožja prema gore. Do lica nije došla.
Dugo je, već godinama, učila svoje oči da postoji pogled koji nije uvijek ostavljen nedogledan i zaustavljen i zaklonjen fjordom njenog djetinjstva. Strpljivo je učila vid da će jednom spoznati i crtu beskrajnog horizonta. Ta crta će i moći morati povesti te mlade a već premorene oči u širinu nemjerljivu i ženi i muškarcu. Tada još nije znala da se svatko uvijek vraća na početnu točku polaska prema ničemu.
Otkada spokoj ne nastanjuje njenu utrobu, i te oči, nakratko ipak naučene na beskonačnost, sada se svakodnevno režu na crtu neobrađenih ivica, baš kao i koža na oštri nož. Boli to, kao što bole i riječi, izrečene i one koje tek čekaju biti izgovorene. Ili šapnute barem.
Zaustavila se kod starog uličnog prodavača kostanja. Odmah je znala da je pogrešno jesti pečene kostanje kad zima nije zimna.
Zub je samo krcnuo i puko i dok je razmišljala hoće li ga pojesti ili ispljunuti, već je zamakla u mračnu, sporednu ulicu. Horizont nedogledanosti čekat će ipak neke željnije i nevinije oči..

- 12:07 - Razjagori se!! (28) - (U)Tiskaj - #

24.01.2007., srijeda

Gostovanje

Kao što sam u ranijem postu i najavio, Davor Krile, novinar-kolumnist Slobodne Dalmacije, udovoljio je mojoj molbi i samo za vas, napisao priču o jednom davnom ljetu, uoči Velikog Rata, u kojem se družio s Johnnyjem Štulićem. Uživajte!

Džonijev pismonoša

Branimir Johnny Štulić, generacijski kumir, obreo se jednoga ljetnog podneva u malom primorskom mjestu, na kraju posljednje velike koncertne turneje, uoči posljednjega velikog rata. Bilo je to mediteranski bolno ljeto, kao u knjizi «Nerudin pismonoša» čileanskoga Bračanina Antonia Skarmete na temelju koje je kasnije snimljen i film «Il Postino», s Massimom Troisijem u glavnoj ulozi.
Za razliku od Mediteranea, blazirane hedonističke utopije za «sve one koji bježe», «Il Postino» je puno životnije, tragičnije i kapilarnije ostvarenje: to je zapravo film posvećen onima koji ostaju. Bremena odlaska ili ostanka u svojim ranim dvadesetima ja i moje društvo baš i nismo bili svjesni. Živjeli smo svoje bezbrižne živote po provincijskim trgovima, kaletama i šankovima diskoteka, jahali motocikle sa sezonskim curama oko pasa i igrali picigin uz muziku sa plaže. Ali toga je posljednjega ljeta s velikim "Lj", 1990. godine, Branimir Štulić definitivno bio naš Pablo Neruda.

- Kume, tražio te Đoni Štulić jutros – viknuo mi je konobar preko glava kavopija što su se umorno klatile pod teretom prethodne noći. Te su riječi s novinskih stranica digle brojne poglede te ih nepogrešivo usmjerile prema zvijezdi dana. Zvijezda je rutinski zabacila kosu, zapalila Filter 160, naručila piće i superiorno procijedila:
- Ko ga jebe!
Iza fasade, ego je bubrio brže od Digo kvasca. A onda, u sniženoj intonaciji (zvuk perifernog interesa) uzvraćeno je protupitanjem:
- Šta je reko', hoće bit' u hotelu? Krčmar je znakovito klimnuo, i početak jednog divnog prijateljstva mogao se rukom opipati.

Kvaka je bila u tome da smo se upoznali nekoliko dana ranije, na plaži obližnjega autokampa, kad je s čitavim bendom bezuspješno pokušavao umaći gužvi uoči večernje svirke. Gaser je imao barku, reakcije čitave klape su bile hitre i vješte - živjeli smo tih godina u filmskom duhu Dana velikih valova - pa smo žabare na čelu sa Štulićem nekako poslagali po provi i otplovili iza prve ponte. Bilo je problema pri ukrcaju velikog glazbenog apsolutista u plastičnu pasaru – opasno su mu se klizale špičoke. K tome je i na kupanje nosio košulju dugih rukava, što mu je u hipu priskrbilo epitet turbovlaja iliti, u lokalnom idiomu – vlašine. Trava, razgovor i poneka Maria Grazia Cucinotta dan su ipak pretvorili u ugodno druženje. Spominjem se da je prvotnu distancu povremenim upadicama taktički razbijao Jurica Pađen. Kad su riječi napokon potekle nesputano pokazao se, u skladu s preduvjerenjima, kao socijalno inteligentan, vrlo radoznao i prilagodljiv tip. Mrzio je Dubrovnik (navodno ga iz istih antielitističkih pobuda nije volio ni drug Tito). Naš pokušaj da poznanstvo s njim kapitaliziramo šire i prošetamo s Facom preko Straduna razbio se o izljev otvorenog prijezira prema Gradu. Obećao nam je nešto drugo: vratit će se na Pelješac čim okonča turneju. Obožava countryside s patinom. Ništa mu nismo vjerovali (čuj, vratit će se - koga on pituraje?). No, ispunio je obećanje.

Bio je početak kolovoza, zadnja jugoslavenska turistička sezona. Konvertibilni dinar Ante Markovića krijepio je naše povremene zarade od rada u kampu, ribanja ili prodaje poljoprivrednih proizvoda izuzetnom večernjom mobilnošću (nafta je i u to vrijeme bila najčešća mjera slobode). Gaši je imao juga, Zdenko stojadina, Ivica mercedes iz 1973, ja motor. Johnny je tek ispočetka bio u funkciji naše privatne ješke za žene i pučku slavu: s vremenom, izlazili smo mahom na off mjesta poput Bronxa, bez vode i struje, između štala s tovarima i ovcama, gdje je svijetlila samo uljanica, kazetofon bio spojen na automobilski akumulator, a pod gredama su se – umjesto pršuta – sušili topovi domaće indijske konoplje. Konobar s licem Franka Zappe uz vino je bez pitanja servirao i "trice", a razgaljeni Štulić bi potom recitirao poeziju, polemizirao vješto ili prepričavao svoju nizozemsku avanturu. Pobratimstvo lica u svemiru gradilo se postupno, uz povremene izljeve političkog gnjeva. Potpuno nematerijalan i pošten poput djeteta, već onda je bio impregniran uvjerenjem da je njegov kreativni opus zloupotrebljen i iskorišten, a on pokraden. To bi mu nemalo puta kanaliziralo sve nakupljene frustracije u pravcu jugopremijera Ante Markovića. Nacionalisti su još bili nedovoljno konkretni.

Uskoro smo postali i "kućni prijatelji". Doveo sam ga prvi put doma u potpuno nepriličnom trenutku, u klasičnoj eksploziji bijesa klasičnog dalmatinskog ćaće. "Sretan" što sina napokon vidi nakon par tjedana mimoilaženja (ja bih obično lijegao nakon njegova odlaska na posao) pater familijas je odlučio biti mrk i strašan. Zabrađeni kosijaner u mom društvu predstavljao je dopunski motiv za beštimje. No, ubrzo su njih dvojica – težak i estradni umjetnik - na balkonu pili bevandu nadopunjujući se međusobno u pseudofilozofskim zaključcima tipa "jadan je čovjek kojega kurac svijetom vodi". Naknadno se kućnim posjetama pridružila i umjetnikova gospođa, teme su postale pristojnije, a ona – Josephine – dodatno je očarala moje roditelje nepatvorenošću i dobrotom.

Obožavao je buzaru i filozofske solilokvije, a iz dna duše mrzio razgovore o svojim pjesmama. Netko je jednom upirao u pravcu utvrđivanja identiteta čuvenog Jablana, pa ga je odmah ironično preimenovao u Bukvu. Zato na poeziji nismo ni inzistirali: bilo nam je dovoljno što je živi Džoni tu, s nama, u uštapu naše mladosti, što šuti, neurotično blebeće ili svira. Na naš nagovor, jednom je ipak prošetao Stradunom. Završili smo na tulumu kod Hajdarhodžića, s dvije gitare i flautom, što je donekle izvuklo stvar, ali to je generalno ipak bila priča koja je Štulića i Dubrovnik potvrdila kao krivo strastanje.

Kad ga se danas spomene generaciji s konca šezdesetih, nekome je prva asocijacija Nizozemska, nekome Vesovićeva naslovnica Filigranskih pločnika, nekome čuveni Azrini koncerti u Lapidariju ili Kulušiću, a nekome nezaboravna noć s djevom uz "Ako znaš bilo što". Moja prva misao je – požar. Kao nadrealni prizor, najava nadolazećeg rata, kraj posljednjeg mirnodopskog ljeta, prst Božji. Vratili smo se odnekud u ranu zoru, supijani, blagoglagoljivi i dobro raspoloženi, u većem društvu, taman smo se razilazili kućama, kad me odnekud spopao kurir civilne zaštite s mobilizacijskim pozivom za gašenje. Gori neko tamo brdo, jebi ga. Vremena taman da se na brzinu presvučem i zadužim brentaču. Džoni na to kaže: "Ne spava mi se,i ja ću s tobom."
Prijevozno sredstvo je olinjali tamić poduzeća za održavanje cesta, narančasti, s tendom. Ispod cerade karakteristične fizionomije dalmatinskih urođenika ribarsko-poljoprivredne provenijencije. Mahom stariji svijet u trlišu. Pod nogama su sjekire, demižane, kosiri. U zadnji čas stižemo dugokosi Mesija i ja. Da sam se na taj kamion popeo s tri plavuše u bikiniju, izazvale bi manje čuđenja.
Nadomak požarištu prolazimo kroz autokamp. Uspaničeni gosti vide Štulića kako predvodi kolonu hrabrih gasitelja, što im ulijeva borbeni moral i daje naročit podstrek. Dok mlatimo granama po plamenim jezicima i predano zalijevamo grla i žeravu, on se penje na obližnji brežuljak i dugo, gotovo kroz cijelo jutro, ostaje zagledan u vatru koja proždire borovinu. Stoji mirno, poput kipa, na požarištu jedne generacije.

Vraćao mi se puno puta taj prizor u godinama koje su poslije naišle. Činilo mi se da jednako tako mirno stoji uz nas iznad Zamasline, na susjednoj čuki, zagledan u mrke cijevi neprijateljske vojske, pa potom i na rubu Popova polja, kad su nam zapalili položaj fosfornom granatom. Neki divlji glasovi odnekud pjevaju "Oj Tuđmane, jel moguće/pale su ti Čepikuće", a ja vičem kroz dim i memlu poput Massima Troisija u "Poštaru": "Compagnieri, compagnieri!"
Džabe, nitko ne čuje. Svi su otišli i ostavili nas na ovoj tužnoj obali, čak i Maria Grazia Cucinotta. On je u Nizozemskoj, a naš talon nose ružni i opaki, s nečuvenom moći da tjeraju sve što zažele.

Eh, da: obično razbiju sva ogledala na koja naiđu.
Da ne ostane ni spomen na ljepotu.

- 08:40 - Razjagori se!! (25) - (U)Tiskaj - #

18.01.2007., četvrtak

Tišina, snima se!!!


Siguran sam da ste barem jednom, a slutim i češće, gledali video uradak svadbene ceremonije?!? Budimo pošteni – uz vjenčanicu i "vestit", prstenje i menu, fotografije i konfete - video snimak je conditio sine qua non svakog, iole pristojno organiziranog vjenčanja. Nisam u potpunosti siguran, ali mislim da postoji članak u Obiteljskom zakonu koji izrijekom navodi da se sklopljeni brak koji nije popraćen video snimkom smatra nevažećim. Ipak, provjerit ću ovo.

Ranije, dok su video kamere bile još jako skupe i kao takve nedostupne većini populacije, snimanje vjenčanja bilo bi povjereno …recimo kamermanu lokalne TV postaje. On je to radio u fušu. Zahvaljujući tehničkim (ne)mogućnostima kao i izostanku bilo kakve želje za kakvom-takvom umjetničkom kreacijom, sve snimke vjenčanja bile su na vlas iste. Ovako nekako je to izgledalo:

Filmić obavezno počinje sa debelim harmonikašem koji rasteže svoju dugmetaru trudeći se pratiti, alkoholom već dobrano načetu, svadbenu povorku. "Zelene oči bile su moje…", "Jeste li čuli novost, dogodilo se zlo…" (hm, indikativan pjesmuljak za svadbenu priliku) i ine uspješnice plete on na svom skupocjenom instrumentu. Svi koji se barem malo razumiju u muziku znaju da je najteže svirati na način da hvataš intonaciju pijanog urlatora. Kad tome pridodamo činjenicu da su ti naši arhetipski svirači obično slaboga zanata pa sve pjesme znaju svirati samo iz C ili G-dura (samo rijetko iz A-mola ali i to kasnije, kad se već prolije mlada krvca zbog tugaljki koje direktno u srce cepaju) onda treba biti pošten i priznati da "rastezavači dugmetara u fušu" zaslužuju svaku naplaćenu lipu.

Slijedeći kadar – nabrijani svatovi dolaze po mladu. Prema već ranijem dogovoru "stari svat" (ili tko već) lista snop novčanica kojim će, kao, "platiti" mladu. Taj kadar obavezno je zumiran ako je riječ o iskusnom snimatelju. Naravno da će novac "starom svatu" kasnije vratiti a goljo će isti ponovo vratiti materi koja mu ga je posudila mjesecima odvajajući od ustiju. Glavno da je snop ostao zabilježen na video uratku.

Dozvolite mi ovdje bijeg u digresiju – bio sam jedared na vlaškom vjenčanju. Čekali smo mladoženju i njegove u stanu moje rodice-mlade. Kada sam ugledao mračnjački nabrijanu ekipu kako stameno kroče hodnikom zgrade bio sam uvjeren da će nas sve prebiti a mladu silovati. Svi su izgledali isto, kao klonovi. Poslije mi je rečeno da su to pripadnici 4. gardijske brigade a taj macho mračnjački izričaj – to se tako nosilo tih dana. Po tome se vidi da si frajer a ne pičkica kao ja ;)


Ergo, nakon što pokupe mladu slijede povorka automobila ("Snimatelju đava te lipi nosa – snimi zastavu, snimi šahovn'cu jebate") pravo do Crkve. E u crkvi nastupa najdosadniji dio za kamermana. Da li su svi kamermani ateisti ili je ta ceremonija samo beskrajno dosadna ne znam ali ovaj se evidentno dosađuje dok prikazuje nasmiješena lica mladenaca, izvještačenu radost svećenika, svetačku aureolu roditelja…
"Ali gle Mateja u trećem redu kako, skrušen u molitvi pogledom jezdi po Križnom putu. Samo naizgled, epifanija na djelu a zapravo, promatra razgolićeno rame Marte u 2 redu koju bi opalio imidietli". Ovdje upada i kratki kadar ekipe iz kafića, tik uz crkvu, kojoj misa teško pada na želudac. Svakako teže od vinjaka i kisele koju uzimaju umjesto hostije.
Nakon što su mladu ubili poljupcima čestitarskim (a njeno zgražanje uredno je zabilježeno na video uratku) bagra opet ulijeće u svoje limene ljubimce i odlaze prepustiti se bakanalijama.

Kamerman sve uredno bilježi. Aperitiv i "spontani" razgovori tetki i stričeva koji su svečano odijelo zadnji put obukli kad je Tito rekao "NE" Staljinu. Pa onda himna, naša Hrvatska – "nemoj braco da mi himne ne bude". Ples otvaraju mladenci a mladoženja u pravilu ne zna plesati valcer jer "Koji će mu to kurac"? Muči se, nešto treba i pretrpjeti barem do onog trenutka kada na podij nastupe roditelji (plešući stiskavac) pa onda svi ostali. To je trenutak kad mladoženja napušta plesni podij i prepušta se alkoholnoj izmaglici. Jebeš svadbu gdje se mladoženja ne obeznani od pića.
Naravno, naš kamerman sve uredno snima iako je primjetno sve češće podrhtavanje njegove kamere.
Potom nastupa najuzbudljiviji dio svadbene ceremonije za kamermana – trenutak kad mlaženja, u svom atavističkom nastupu, zubima pokušava strgnuti podvezicu mlade. Kamerman se silno trudi zabilježiti taj trenutak pa ako usput uhvati i malo bijele butine mlade, Bože moj….

Nakon toga, opet red plesa, red labačine i lokačine, sve do krešenda večeri. Ono što je "Play it again Sam" Casablanci…ono što je "Tomorow is another day" – Prohujalo s vihorom a "Are you tolking to me" Taxistu …to je rezanje torte video uratku vjenčanja. Divljačko lomljenje kroketa nožinom ili čak mačem kojeg se ne bi postidio ni diplomirani ubojica, biva popraćeno burnim pljeskom. Krokanti kao neki specijalni efekti lete kadrom, prolijeva se šampanjac, cika i urlici, razlivena šminka, razgaljene košulje i razvezane kravate. Svadba polako ide svom kraju. Kamerman snima mirne kadrove uz koje je milina zaspati. Budući da ne postoji postprodukcija, traka obično nasilno završava, nerijetko i prijetnjom pijanog rođaka ili potezanjem pištolja….

Što zapravo želim reći? Želim reći ovo: Jebem tetku svima koji me ikad, ponavljam IKAD više pozovu na gledanje video snimke svadbe u trajanju od 3 sata. Shvatite, to mrcvarenje i silan trud da ostanem budan nije potrebno ni vama ni meni. I ne, ne želim upoznati vašeg kuma iz Ravnoga koji vozi najnoviju benđolu a ključem svog ljubimca čačka rudimentni nosić. Ništa od toga me ne zanima ako traje tri sata, dva sata, sat…pa i manje.
Znam da je tehnika u međuvremenu napredovala, znam da postoje specijalni efekti, DVD kamere, ubacivanje teksta, ovo-ono ali ipak, za Boga dragoga, ne zovite me na gledanje video uratka svadbe ako traje duže od 20 minuta. Maksimum.

P.S. Ima nešto i gore od video snimke vjenčanja. To je snimka sa skijanja na kojoj nadobudni roditelji sa ushitom pokazuju svoje žgepče koje je prvi put stalo na skije.

- Gle kako je talentiran, pogledaj samo kako je brzo savladao pluženje.

Ne treba mi to. Amen!!!!


- 10:46 - Razjagori se!! (29) - (U)Tiskaj - #

17.01.2007., srijeda

Lanac Svetog Antuna

Eto, dobio sam i ja taj lanac Svetog Antuna, dobio sam ga višekratno. I rekao sam da neću ništa napisati pa neka me i snađe vjekovno faraonovo prokletstvo. Mrzim lance Svetog Antuna a uz to nisam sujevjeran. Bajalice me ostavljaju ravnodušnim.
Ali evo, malo za razbibrigu iako znam da ću se kasnije mrziti zbog toga. Nagrđujem svoj fantastični blog ovim besmislenim crticama o meni; tih 5 stvari:

1. NESRETNOM OKOLNOŠĆU ONEMOGUĆEN SAM U BLISTAVOJ GLAZBENOJ KARIJERI.

Ovako je to bilo: Kada sam imao aproksimativno 10 godina, svirao sam blok flautu. Moju silnu nadarenost primijetila je i profesorica Glazbenog odgoja (tadašnji Muzički odgoj) i poslala me, skupa sa narečenim instrumentom u Glazbenu školu (tadašnja Muzička škola). Moj zadatak je bio odsvirati neku od pripremljenih muzičkih brojeva (koji su se tada zvali pjesme) osobi koju će mi pokazati moj školski kolega (tadašnji drug) a koji je već pohađao predmetnu školu. Jedna od pjesama koju sam uvježbao bila je "Na planincah".
Osoba kojoj me je doveo moj drug Ljubo bila je, blago rečeno, nadrkana i nespremna za još jednog u nizu vanserijskih glazbenih (muzičkih) talenata. S prijezirom u glasu upitao me koji instrument želim svirati; mene koji jedva da sam znao za neki puhački (tada duhački) instrument osim moje pohotne blok flaute. A svirao sam tu flautu kao The Bird. Jesam.

- Hoćeš li svirati obou? To ti je dobro, tu možeš zaraditi pare – bilo je sve što je rekao nadrkani profesor a odmah potom – dođi dogodine, još si premlad za sviranje puhačkog instrumenta, pluća ti se još razvijaju.
Kako tada, tako i sada. Nikad više nisam privirio u Muzičku školu osim puno godina kasnije kad sam pjevao u jednom zboru.
Sviranje bas gitare u vlastitom aranžmanu, bila je blijeda zamjena karijere puhačkog multiinstrumentalista, zatrete u samom početku.

2. IMAM SEBOREJU

Prije par godina napala me ta opaka boljetica od koje navodno nema lijeka. Pogoduje joj stres, čokolada, ovo-ono, sve ono što život čini lijepim iz čega proizlazi da je problem trajan. Istina, pojavljuje se periodično, nije riječ o kroničnoj bolesti. Manifestira se nešto kao guljenje kože u predjelu brade i obrva i izgleda malo neuredno kad ne znate o čemu je riječ. Upravo zbog toga, često puštam bradu i obrve. Nažalost, nisam uspio uzgojiti one lijepe, guste obrve brežnjevljevskog tipa. Tek poneka incidentna dlačica naraste u nesrazmjeru sa svim ostalima. Zahvaljujući (povremenoj) bradi koja je doprinijela da ličim na kombinaciju Štulića i Isusa, dobio sam ulogu u povijesnom filmu. Ma zapravo serem. Ovo za seboreju. A i za film. Možda. ))

3. NE VOLIM SIR

Ne samo da ga ne volim, prezirem ga. Pogotovo one neke meke (uh, eto izgovorio sam). Odvratnost prema siru tolika je da sam našao i ženu koja ima isti takav odnos prema siru. I ona ga prezire. A ja je obožavam baš zato što ga prezire. Ali ni to nije bilo dovoljno. Sir prezire i moja punica. Nju nisam posebno tražio, ona je došla u paketu sa ženom ali sam u tom segmentu prilično, prilično zadovoljan. Uglavnom, osnovali smo i klan mrzitelja sira i registrirali se kao Udruga. Zahvaljujući godišnjem programu kojeg smo žena i ja sastavili dobijamo i godišnju dotaciju od Grada.

4. RATNI PUT

Bio sam svjedokom događaja koji se poslije prepričavao kao legenda a zapravo je istinit. U inspekciju južnog bojišta došao je general Bobetko. Bio je mrak i možda se time može opravdati pitanje jednog mog poznanika upućeno generalu: A tko je tebe, debeli, obukao? Bobetko se nasmijao. ;) Poznanik se, kada je saznao o kome je riječ, tresao kao prut ali brzo se snašao i poslije godinama kurčio da je on zapravo znao kome se obraća.

5. U TREĆEM OSNOVNE BIO SAM NAJBOLJI ĐAK….

... i kao takav, dobio na poklon od predsjednika Općine (današnji gradonačelnik) knjigu Djeca kapetana Granta Julesa Verna. Međutim, nisam išao na primanje u Općinu s ostalim laureatima. Ne mogu se sjetiti što je tome razlog ali vjerojatno je u pitanju nešto banalno kao što je bolest. Slično kao i poznanik u situaciji s Bobetkom, naravno da to nisam priznao nego sam, puno godina kasnije, tvrdio da sam i ja razarao Jugoslaviju iznutra. Predsjednik općine bio mi je za sve kriv jer sam bio Hrvat.
"Ne mogu ući u prvu nogometnu momčad pionira GOŠK-a?" Nisam dobar?" Ma dajte, kao da ja ne znam. To mi predsjednik Općine ne može oprostiti moj ignorantski odnos prema dodijeli nagrade".
Inače, knjigu sam pročitao, nije knjiga kriva. Dapače, bila je odlična. Poslužila je kao inicijacija za brojne druge pročitane.

Bonus spoznaja iz izloga br. 2.

6. PRIŽELJKUJEM DA MI KĆERI BUDU MAŽORETKINJE (ILI BAREM PROFESIONALNE HOSTESE) UDANE ZA NOGOMETAŠE ILI BAREM VATERPOLISTE.

To je moja davnašnja želja koju ću ostvariti ovako ili onako. U tom cilju pokrenuo sam stanovite korake što se može pročitati i u prethodnim postovima o baletu.




- 10:03 - Razjagori se!! (30) - (U)Tiskaj - #

16.01.2007., utorak

Gostovanje u Herostratištu

Dariuse, ovo je za naslovnicu!

Premili priđite, okupimo se, I've got something to announce. Jesmo li svi tu? E onda ovako:
Svjedoci ste jučerašnje najave o tome kako dvoje novinara počinju pisati blog. Dalo bi se tu štošta komentirati (naročito glede "drčne" Imoćanke) ali neću. Učinit ću nešto bolje. Zrakoprazni prostor Herostratišta ponudio sam svom velikom prijatelju, kolumnistu Slobodne Dalmacije Davoru Krili. Riječ je o vrsnom političkom komentatoru koji će na mom blogu napraviti odmak od dnevno političkih tema i počastiti vas literarnim formama. Unaprijed se radujem dogovorenoj suradnji a vjerujem da ćete i vi uživati. Koliko često će Davor gostovati u Herostratištu, hoće li postati gost-kolumnist ili će sve ovo biti samo uvod u evenutalno stvaranje nekog novog "taze" bloga, ostaje nam za vidjeti. Puno toga ovisi i o vama moja draga, znalački potkovana publiko J
Kao uvod u lik i djelo ovog novinara navest ću dvije crtice koje ga umnogome karakteriziraju:
U emisiji Aleksandra Stankovića "Nedjeljom u 2", na objedu Joška Kontića (sjećate se tog potrošenog političara?) da je SDP-ovac, Krile je (neki kažu netaktično; ja pak ne) odgovorio: "Gadite mi se i vi (HSLS, op.a.) isto koliko i SDP". Naravno, oni koji čitaju njegove kolumne znati će da je miljama daleko i od HDZ-a. Pa kojoj opciji onda pripada taj novinar upitat će se prosječno informirani čitatelj? Novinarskoj odgovaram ja. To vam je dakle ona opcija koja ne dobiva stan i posao pa onda otvara blogove kako bi svima nama pokazala što znači neovisno novinarstvo. Eh….
Druga crtica vraća nas u srednju školu na sat Hrvatskoj jezika. Zadaćnica je a tema o kojoj je trebalo pisati je Ujevićeva pjesma "Jablani". Što o tome pisati jebate – pitam se ja i većina razreda. Ali ne i Krile. On na spomenutu pjesmu napiše svoju pjesmu i izazove veliku nedoumicu kod dične profesorice Štefice. Dati mu jedan jer je promašio temu ili mu dati pet za sjajnu pjesmu o pjesmi?
Kao sjećanje na te revolucionarne dane, Krile vas časti jednom uvodnom pjesmom nastalom gotovo u 5 minuta našeg telefonskog razgovora. To je samo bonus prije obećane priče.
A vi, vi se iskažite u podršci. Inicirajmo ga, zarazimo ga blogom!!! J)


P.S. Priča kojom će nas Krile počastiti govorit će o jednom davnom ljetu koje je sa Krilom i njegovim društvom proveo nitko drugi nego legendarni Johnny Štulić.

A evo i uvodne pjesme:

Virtualni Che

Virtualna revolucija pobijedila stvarnu
ko Jesenjinova čelična kobila
blog umjesto puške plijeni glave muške
postmodernu pljusku pobuna je dobila.

Uz Pamelu Anderson, Monicu Lewinski
Internetom jezdim ko po sedmom nebu
(na stranu onanija i porivi niski)
no sretoh i Chea na svjetskom wide webu.

E-mailom mu promptno poruku odaslah:
Silazi sa trona virtualnog svijeta!
Kume, ne bih mrtav – uzvrati mi cinik
Niti vidim Busha, nit' me Šeks baš smeta.

Big Brother me loži, mala Morić Nina,
Nives, Severina sad su moja mjera
Zbogom ostaj rano od dušmanskih mina
U nepovrat tonu Kuba, Higuera…

Nek se s đavlom tuku imperijalisti,
Ne dajem za Castra čak ni šuplji kokos,
Svi su ti na vlasti u suštini isti:
Ostajem uz Alku i uz Vlatku Pokos.

Sirotinja, bagra, neka sama pati
I sanja o prestanku eksploatacije
Živjeli dovijeka svi poznati Hrvati
I kraj Guttenbergove dominacije!

- 11:07 - Razjagori se!! (19) - (U)Tiskaj - #

15.01.2007., ponedjeljak

Šala

S navršenih 26 godina u životnom kalendaru, Ana je odlučila skloniti se u zavjetrinu bračne luke. Bilo je to dugo i pomno pripremano vjenčanje, jedno od onih kod koji se baš ništa ne prepušta slučaju. Prvo je odlučila riješiti pitanje vjenčanice pa je u tu svrhu mjesecima surfala Internetom u nadi da će tamo pronaći nešto što bi trebalo predstavljati jedinstvenu, do tada neviđenu kreaciju. Pretraživalaje , gledala, uspoređivala i printala, bila je toliko studiozna u svom istraživačkom radu da je čak i njezin, inače prilično solidan, laptop počeo "kljucati" pod teretom silnih gigabajta spremljenih slika. Ništa, baš ništa nije bilo slično viziji koju je imala u svojoj glavi ali, koliko god joj to zvučalo razočaravajuće, istovremeno ju je i radovala činjenica da vjenčanicu kakvu ona želi, nitko nikada nije nosio.

A onda je, sasvim slučajno, preko rođakinje brata voditeljice pilatesa kod čije je susjede prije 3 godine odsjeo švicarski bračni par (spomenuta je naime iznajmljivačica apartmana u ljetnom periodu)…dakle, saznala je za tu švelju iz mjesta Morges, u blizini Lausanne u Švicarskoj. Priča je zvučala čudnovato ali bila je istinita. Naime, ta švelja imala je paranormalne sposobnosti koje su se sastojale u tome da "pročita" viziju iz tuđe glave a odmah potom kreaciju realizira uz pomoć svojih iskusnih krojačkih pomoćnica. Ana je u početku bila skeptična. Međutim, kada joj je, niti par sati nakon telefonskog razgovora s Ingeborg (tako se ova zvala) na faks stigla slika upravo onakve vjenčanice kakvu je željela, Ana je bila oduševljena i nije žalila silnih novaca kojim je trebalo podmiriti ovaj đavolji čin.

Nakon vjenčanice, na red je došlo prstenje ali Ana je znala da tu neće biti problema pa makar tražila prsten Niebelunga. Maroje, njezin budući suprug, bio je pročelnik gradskog ureda za gospodarenje poslovnim prostorima a respektabilan dio poslovnih prostora u njihovom malom gradu držali su zlatari. Maroje ništa nije želio preputiti slučaju, pa je tako elitni gradski prostor dodijelio zlataru Prekpalaj Palju iako nije bilo ni riječi o najpovoljnijoj ponudi a zauzvrat, ovaj je obećao prstenje za vjenčanje od kojih zastaje dah. Rečeno – učinjeno. Ana i Maroje bili su oduševljeni minucioznim zlatarskim radom, Ana je čak pitala majstora kako to da takve prstene nikad nije vidjela u izlozima. Prekpalaj se tek snishodljivo nasmiješio objašnjavajući joj da se takvo prstenje nosi samo u obitelji i nikad (do sada) nije bilo na prodaju.

Nakon što je osigurala vjenčanicu i prstenje, Ana je krenula sa rezerviranjem sale za vjenčanje, nabavljanjem konfeta, odabirom crkve i sve, baš sve čega se dotakla, išlo je kao podmazano. Tek nešto problema bilo je oko pravljenja rasporeda sjedenja za 280 uzvanika. Anina familija bila je strogo konzervativna i tu propusta nije smjelo biti. Uspjela je udobrovoljiti i staru tetku Elizabetu koja ni po koju cijenu nije željela sjediti u blizini stanovitog Petra. Naime, taj Petar, pričalo se potiho, bio je tetkin ljubavnik prije nepunih 55 godina a onda ju je napustio neposredno pred vjenčanje. Elizabeta mu, razumije se, to nikad nije oprostila.

Kako se neminovno bližio dugo iščekivani dan vjenčanja, Ana je postajala sve zabrinutija. Razloga za zabrinutost zapravo i nije bilo ali upravo je to ono zbog čega je bila uznemirena. Ana nije navikla da stvari funkcioniraju "kao po koncu", navikla je da se u životu za svaku stvar morala dobrano pomučiti. A u pripremi vlastitog vjenčanja, suprotno očekivanjima, nije bilo nikakvih problema. Iako nije bila sujevjerna, Ani se to nije sviđalo; bilo ju je strah da se nešto nepredviđeno, nešto strašno ne dogodi baš na dan vjenčanja.
A onda joj je na pamet pala ta luda, luda ideja kojom će preduhitriti nesreću.

* * *

Dok je, uz zvuke Ave Marie, vođena čvrstom rukom gospodina oca, kročila prema crkvenom oltaru, Ana je susretala poglede brojnih uzvanika. Bilo je tu svega. I pogleda sjete, oduševljenja, zavisti i jala. Naprosto svega. Ali Ana je takvo nešto očekivala. Bila je lijepa, mlada i uspješna, životna radost naprosto je zračila iz nje i kao takva uvijek je bila predmetom ogovaranja čitavog grada. Kada je prohodala s Marojem gotovo svi su se slagali da su savršeni par – na ponos svojih roditelja i čitavog kraja.
I sada, držeći Maroja za ruku, Ana je sa nesmiljenom srećom iščekivala onaj toliko željeni trenutak, kada će sa svojim mužem napokon postati JEDNO. Ozbiljnost situacije narušavao je tek vragolanski smiješak koji je titrao u kutku Aninih usana.
U trenutku kada je don Toma upitao "uzimaš li ti Ana ovdje nazočnog Maroja za svoga muža da te…" Ana je navukla ledenu masku i sasvim mirno, kao da je takav odgovor godinama pripremala, izgovorila:

- Ne!

"A uzimaš li ti Maroje ovdje nazočnu…" – nastavio je siroti don Toma u prvom trenutku ne shvaćajući da se događa nešto krajnje neuobičajeno. Nikada u svojoj dugoj karijeri nije doživio da bi mladenka rekla "ne". Ne kao odgovor bila je izmišljotina hollywoodskih filmova. U stvarnosti, toga nije bilo.
U crkvi je nastalo komešanje. Maroje se sa zaprepaštenjem okrenuo prema Ani a bolna grimasa iskrivila mu je lice kad je primijetio da se ona zapravo – smješka. Nastavila se smješkati i nakon što se okrenula ogledajući se po crkvi u kojoj je rumorilo. Vidjela je poglede nevjerice i iznenađenja, upravo ono što je i očekivala.
A onda se, par trenutaka kasnije, opet okrenula prema oltaru, klimnula glavom na upitan pogled don Tome koji je, nakon što se nakašljao a žamor se malo smirio, ponovo izgovorio:

"Ana Meštrović, uzimaš li ti ovdje nazočnog Maroja Buconića za svog…"

"Ne" – rezolutno je prekinula starca jedva susprežući osmijeh. Kakvu će tek ovo buku izazvati pomislila je nehajno. I zaista, buka je bila prilična kada se Anina mater Lucija, jednostavno prosula na pod. U tom trenutku kao da se oslobodila Pandorina kutija. Nastala je vika i prijetnje. Netko se u lijevom redu (mladoženjinom) zaderao "kurva" što je izazvalo salve pogrda iz suprotstavljenog tabora. Anin i Marojev otac nešto su vikali i mahali rukama, dio uzvanika počeo je napuštati crkvu a kad je vidjela izraz bijesa u Marojevim očima, Ana je shvatila da je pretjerala.

- Čekaj Maroje, čekaj… ja sam samo mislila… – uzaludno je pokušala Ana ali ovaj je već brzao prema svome stadu.
- Ali ljudi, čujte….ja sam se šalila, dajte…što vam je – sada već u očaju govori Ana pokušavajući objasniti da je sve to bila tek šala kako bi se riješili mogućih uroka. Tek sad shvaćala je koliko je šala bila neslana.
Ali, ali…. – mucala je unezvijerena djevojka mlatarajući rukama u smjeru uzvanika koji su već polako napuštali crkvu. Odmah potom, okrene se prema don Tomi:
- Don Toma, šalila sam se, vi znate – don TOMAAAA – pa i stražar viče tri puta prije nego puca – DON TOMAAA, dajte mi još jednu šaaaansu – u besprizornom očaju vikala je Ana za starim svećenikom koji se nesigurnim korakom povlačio prema sakristiji.

Odjednom, kao da je doživjela prosvjetljenje, Ana je postala svjesna posljedica svoga čina. Ovo će odjeknuti, još kako će odjeknuti. Cijeli Grad će brujati o tome danima. I što sad, kako odobrovoljiti svoje, kako objasniti Maroju? – sve to i još puno više toga bjesnilo je mislima Aninog oceana.
A onda, bespomoćna i potpuno shrvana, ničice padne na zemlju i okrene se Razapetom u molitvi očajnika.

- Ti, ti mi pomozi. Barem ti me razumiješ. Ti mi pomozi, ti..ti… - ridala je Ana kršeći bespomoćno ruke.
Nije bilo odgovora. Šutnja Razapetog i plač očajnice "odjekivala" je, sada već praznom, Crkvom.


- 12:59 - Razjagori se!! (13) - (U)Tiskaj - #

08.01.2007., ponedjeljak

Ubojica nevinog lica

Dugo je vremena trebalo proći da bi se Marija konačno odlučila za umjetnu oplodnju. Kada je napokon raščistila s moralnim dilemama, pritiscima okoline i inim preprekama pa onda sve to lijepo posložila u svojoj skladnoj glavi, pao joj je kamen sa srca. Osjetila je silno olakšanje. Međutim, isti taj kamen, teško je opteretio srce ali i sve ostale organe njenog dičnog supruga Branimira onog trenutka kada je prvi put kročio u prostoriju Ustanove za umjetnu oplodnju, u kojoj je trebao "proizvesti" toliko potrebnu spermu.

- Izvolite ovdje ući gospodine – hladnim birokratskim glasom uputila ga je medicinska sestra. Kada završite pokucajte na onaj tamo prozorčić. Tamo ćete mi dati uzorak vaše sperme.

Branimir je oduvijek bio realan čovjek; nije očekivao apartman u kojem bi mu krasotne vestalke titrale oko jaja iz kojih bi trebao izaći toliko očekivani spermaflex, ali prostorija veličine 2 puta 2 (ako i tolika) sa odvratnim, bijelim, socijalističkim pločicama i prozorčićem kao stvorenim za nekog diplomiranog voajera… to je bilo užasno destimulirajuća situacija. U takvim uvjetima, Branimir nije mogao niti erekciju postići.

- Događa se – rutinski je reagirala "vuk s pičkom" na Branimirov problem a onda, manirom iskusnog golgetera, rezervirala mu novi termin.

Ali ni sljedeći puta nije bilo ništa bolje. Ipak, ovaj put znao je što može očekivati a u okviru takvih očekivanja svakako nije bila opcija sa postavljanjem novih, talijanskih pločica ili proširenje onog voajerskog prozorčića.
Treći posjet Ustanovi za umjetnu oplodnju prošao je gotovo uspješno. I bilo bi uspješno da je "vuk s pičkom", požurujući Branimira, zakucala na prozorčić samo 30-ak sekundi kasnije. Ovako je taj odloženi orgazam ostao trajno odložen.
Nakon 4, 5 i 6 puta Branimir je već postao "slučaj". U njega su pokazivali prstom, smješkali se i posprdno komentirali – "ovo je onaj impotentni, onaj što ne može svršiti".
Bilo je to poprilično frustrirajuće za čovjeka koji nikada nije imao seksualnih problema. Činjenicu da niti jedna žena s njim nije doživljavala orgazam, nije smatrao problemom. Ne svojim problemom.

- Čujte, bi li se moglo nekako ovaj uzorak..khm..paa..ovaj, doma proizvesti pa da Vam ga donesem ovdje – sramežljivo je prevalio preko usta Branimir pri svom 7 posjetu Ustanovi.
Vuk s pičkom ga je prezrivo odmjerila jednim od "onih" pogleda i rekla:
- A može, eto može. Ali za najkasnije pola sata, uzorak mora biti kod nas.
Branimir je bio presretan. Od njegove kuće do Ustanove bilo je nepunih 20 minuta vožnje što mu je ostavljalo dovoljno vremena da sve obavi kako treba.

*

Marija i Branimir ništa nisu ostavili slučaju. Sve su pripremili unaprijed. Već tri dana nisu imali seksualne odnose kako bi povećali količinu ali i kvalitetu spermaflexa. Kao i svako drugo jutro, obavili su uobičajenu toaletu, obukli se, spremili sve potrebno. Nakon toga je Marija pošla upaliti auto kako ni sekundu nepotrebno ne bi izgubili. Marija je željela da "to" obave u sobi ali Branimir je smatrao da će iz hodnika brže doći do automobila. Malo mu je teže bilo "obavljati" posao dok je u jednoj ruci držao posudicu u koju je trebalo ejakulirati ali uspio je. Uspio je bez većih problema.

- Brzo, brzo Marija. Idemo. Nemamo puno vremena za čekanje – požurivao je Branimir svoju smjernu ženu Mariju dok je ova pokušavala ukloniti višak sperme sa svoje haljine.

Marija i Branimir sjedoše u već upaljeni auto i krenuše potom prema Ustanovi. Dan je bio prekrasan, upravo onakav kakav treba biti dok svoju, netom proizvedenu spermu, vozite u Ustanovu za umjetnu oplodnju. Branimir je samozadovoljno pogledavao Mariju, pa onda put, pa onda opet Mariju pa onda …onda je nastao black out.
Branimir se poslije sjetio da je i u tom trenutku pomislio da je žuto svjetlo na semaforu već predugo žmirkalo i da se trebao zaustaviti. Nije se zaustavio ni crni Citroen Xsara koje je dolazio sa Branimirove bočne strane. Očito se i vlasnik toga automobila bavio nekim drugim mislima jer već slijedeći trenutak, Xsara se zabila u Branimirov Clio teško ga ranivši. Srećom, Branimiru i Mariji nije bilo ništa, kao ni vlasniku Xsare.
Dva sata kasnije, dok su oboje puhali u balon koji im je dobrohotno ponudio policijski službenik, Branimir je mislio o posudici sa spermaflexom. Njegovi spermići, njegova nesuđena djeca bili su zauvijek upropašteni. Prošlo je previše vremena. Branimiru se učinilo da je sperma čak i boju promijenila i po njemu, to je bio siguran znak smrtnosti.
Vrativši se kući, Branimir uzme posudu, otvori je a onda njezin sadržaj prospe u zahodsku školju.

- Zbogom Tara, zbogom Nora, nije nam bilo suđeno - teatralno će Branimir a onda pusti vodu.

Život piše romane, to svi znamo. Tko zna kako i zašto, jesu li se zvijezde tako posložile, kismet ili nešto drugo ali nekoliko dana poslije nemilog događaja, Branimir je, surfajući netom, ugledao ovaj podatak:

Sperma se može koristiti do 60 minuta (najbolja varijanta), ali i par sati nakon ejakulacije, po nekim podacima, te se treba držati na tjelesnoj temperaturi ( dakle drzite je ili između nogu ili pod pazduhom itd ).


Branimir je bio jedak, jedak na svoju smjernu ženu Mariju koja je oduvijek vjerovala doktorima.
-A govorio sam joj da se prvo trebamo dobro informirati preko Interneta – mislio je Branimir u sebi. Jer kako drugačije misliti nego u sebi?!?
Sa bolnom grimasom, utrnuo je kompjuter, ustao, otišao do kupatila, pogledao se u ogledalo i bolno procijedio:

- Ubojico nevinog lica.

Nakon toga, Branimir je otišao na badminton kao i svake druge srijede. Mariji naravno, nije rekao ništa.

- 14:37 - Razjagori se!! (31) - (U)Tiskaj - #