Gostovanje
|
Kao što sam u ranijem postu i najavio, Davor Krile, novinar-kolumnist Slobodne Dalmacije, udovoljio je mojoj molbi i samo za vas, napisao priču o jednom davnom ljetu, uoči Velikog Rata, u kojem se družio s Johnnyjem Štulićem. Uživajte! Džonijev pismonoša Branimir Johnny Štulić, generacijski kumir, obreo se jednoga ljetnog podneva u malom primorskom mjestu, na kraju posljednje velike koncertne turneje, uoči posljednjega velikog rata. Bilo je to mediteranski bolno ljeto, kao u knjizi «Nerudin pismonoša» čileanskoga Bračanina Antonia Skarmete na temelju koje je kasnije snimljen i film «Il Postino», s Massimom Troisijem u glavnoj ulozi. Za razliku od Mediteranea, blazirane hedonističke utopije za «sve one koji bježe», «Il Postino» je puno životnije, tragičnije i kapilarnije ostvarenje: to je zapravo film posvećen onima koji ostaju. Bremena odlaska ili ostanka u svojim ranim dvadesetima ja i moje društvo baš i nismo bili svjesni. Živjeli smo svoje bezbrižne živote po provincijskim trgovima, kaletama i šankovima diskoteka, jahali motocikle sa sezonskim curama oko pasa i igrali picigin uz muziku sa plaže. Ali toga je posljednjega ljeta s velikim "Lj", 1990. godine, Branimir Štulić definitivno bio naš Pablo Neruda. - Kume, tražio te Đoni Štulić jutros – viknuo mi je konobar preko glava kavopija što su se umorno klatile pod teretom prethodne noći. Te su riječi s novinskih stranica digle brojne poglede te ih nepogrešivo usmjerile prema zvijezdi dana. Zvijezda je rutinski zabacila kosu, zapalila Filter 160, naručila piće i superiorno procijedila: - Ko ga jebe! Iza fasade, ego je bubrio brže od Digo kvasca. A onda, u sniženoj intonaciji (zvuk perifernog interesa) uzvraćeno je protupitanjem: - Šta je reko', hoće bit' u hotelu? Krčmar je znakovito klimnuo, i početak jednog divnog prijateljstva mogao se rukom opipati. Kvaka je bila u tome da smo se upoznali nekoliko dana ranije, na plaži obližnjega autokampa, kad je s čitavim bendom bezuspješno pokušavao umaći gužvi uoči večernje svirke. Gaser je imao barku, reakcije čitave klape su bile hitre i vješte - živjeli smo tih godina u filmskom duhu Dana velikih valova - pa smo žabare na čelu sa Štulićem nekako poslagali po provi i otplovili iza prve ponte. Bilo je problema pri ukrcaju velikog glazbenog apsolutista u plastičnu pasaru – opasno su mu se klizale špičoke. K tome je i na kupanje nosio košulju dugih rukava, što mu je u hipu priskrbilo epitet turbovlaja iliti, u lokalnom idiomu – vlašine. Trava, razgovor i poneka Maria Grazia Cucinotta dan su ipak pretvorili u ugodno druženje. Spominjem se da je prvotnu distancu povremenim upadicama taktički razbijao Jurica Pađen. Kad su riječi napokon potekle nesputano pokazao se, u skladu s preduvjerenjima, kao socijalno inteligentan, vrlo radoznao i prilagodljiv tip. Mrzio je Dubrovnik (navodno ga iz istih antielitističkih pobuda nije volio ni drug Tito). Naš pokušaj da poznanstvo s njim kapitaliziramo šire i prošetamo s Facom preko Straduna razbio se o izljev otvorenog prijezira prema Gradu. Obećao nam je nešto drugo: vratit će se na Pelješac čim okonča turneju. Obožava countryside s patinom. Ništa mu nismo vjerovali (čuj, vratit će se - koga on pituraje?). No, ispunio je obećanje. Bio je početak kolovoza, zadnja jugoslavenska turistička sezona. Konvertibilni dinar Ante Markovića krijepio je naše povremene zarade od rada u kampu, ribanja ili prodaje poljoprivrednih proizvoda izuzetnom večernjom mobilnošću (nafta je i u to vrijeme bila najčešća mjera slobode). Gaši je imao juga, Zdenko stojadina, Ivica mercedes iz 1973, ja motor. Johnny je tek ispočetka bio u funkciji naše privatne ješke za žene i pučku slavu: s vremenom, izlazili smo mahom na off mjesta poput Bronxa, bez vode i struje, između štala s tovarima i ovcama, gdje je svijetlila samo uljanica, kazetofon bio spojen na automobilski akumulator, a pod gredama su se – umjesto pršuta – sušili topovi domaće indijske konoplje. Konobar s licem Franka Zappe uz vino je bez pitanja servirao i "trice", a razgaljeni Štulić bi potom recitirao poeziju, polemizirao vješto ili prepričavao svoju nizozemsku avanturu. Pobratimstvo lica u svemiru gradilo se postupno, uz povremene izljeve političkog gnjeva. Potpuno nematerijalan i pošten poput djeteta, već onda je bio impregniran uvjerenjem da je njegov kreativni opus zloupotrebljen i iskorišten, a on pokraden. To bi mu nemalo puta kanaliziralo sve nakupljene frustracije u pravcu jugopremijera Ante Markovića. Nacionalisti su još bili nedovoljno konkretni. Uskoro smo postali i "kućni prijatelji". Doveo sam ga prvi put doma u potpuno nepriličnom trenutku, u klasičnoj eksploziji bijesa klasičnog dalmatinskog ćaće. "Sretan" što sina napokon vidi nakon par tjedana mimoilaženja (ja bih obično lijegao nakon njegova odlaska na posao) pater familijas je odlučio biti mrk i strašan. Zabrađeni kosijaner u mom društvu predstavljao je dopunski motiv za beštimje. No, ubrzo su njih dvojica – težak i estradni umjetnik - na balkonu pili bevandu nadopunjujući se međusobno u pseudofilozofskim zaključcima tipa "jadan je čovjek kojega kurac svijetom vodi". Naknadno se kućnim posjetama pridružila i umjetnikova gospođa, teme su postale pristojnije, a ona – Josephine – dodatno je očarala moje roditelje nepatvorenošću i dobrotom. Obožavao je buzaru i filozofske solilokvije, a iz dna duše mrzio razgovore o svojim pjesmama. Netko je jednom upirao u pravcu utvrđivanja identiteta čuvenog Jablana, pa ga je odmah ironično preimenovao u Bukvu. Zato na poeziji nismo ni inzistirali: bilo nam je dovoljno što je živi Džoni tu, s nama, u uštapu naše mladosti, što šuti, neurotično blebeće ili svira. Na naš nagovor, jednom je ipak prošetao Stradunom. Završili smo na tulumu kod Hajdarhodžića, s dvije gitare i flautom, što je donekle izvuklo stvar, ali to je generalno ipak bila priča koja je Štulića i Dubrovnik potvrdila kao krivo strastanje. Kad ga se danas spomene generaciji s konca šezdesetih, nekome je prva asocijacija Nizozemska, nekome Vesovićeva naslovnica Filigranskih pločnika, nekome čuveni Azrini koncerti u Lapidariju ili Kulušiću, a nekome nezaboravna noć s djevom uz "Ako znaš bilo što". Moja prva misao je – požar. Kao nadrealni prizor, najava nadolazećeg rata, kraj posljednjeg mirnodopskog ljeta, prst Božji. Vratili smo se odnekud u ranu zoru, supijani, blagoglagoljivi i dobro raspoloženi, u većem društvu, taman smo se razilazili kućama, kad me odnekud spopao kurir civilne zaštite s mobilizacijskim pozivom za gašenje. Gori neko tamo brdo, jebi ga. Vremena taman da se na brzinu presvučem i zadužim brentaču. Džoni na to kaže: "Ne spava mi se,i ja ću s tobom." Prijevozno sredstvo je olinjali tamić poduzeća za održavanje cesta, narančasti, s tendom. Ispod cerade karakteristične fizionomije dalmatinskih urođenika ribarsko-poljoprivredne provenijencije. Mahom stariji svijet u trlišu. Pod nogama su sjekire, demižane, kosiri. U zadnji čas stižemo dugokosi Mesija i ja. Da sam se na taj kamion popeo s tri plavuše u bikiniju, izazvale bi manje čuđenja. Nadomak požarištu prolazimo kroz autokamp. Uspaničeni gosti vide Štulića kako predvodi kolonu hrabrih gasitelja, što im ulijeva borbeni moral i daje naročit podstrek. Dok mlatimo granama po plamenim jezicima i predano zalijevamo grla i žeravu, on se penje na obližnji brežuljak i dugo, gotovo kroz cijelo jutro, ostaje zagledan u vatru koja proždire borovinu. Stoji mirno, poput kipa, na požarištu jedne generacije. Vraćao mi se puno puta taj prizor u godinama koje su poslije naišle. Činilo mi se da jednako tako mirno stoji uz nas iznad Zamasline, na susjednoj čuki, zagledan u mrke cijevi neprijateljske vojske, pa potom i na rubu Popova polja, kad su nam zapalili položaj fosfornom granatom. Neki divlji glasovi odnekud pjevaju "Oj Tuđmane, jel moguće/pale su ti Čepikuće", a ja vičem kroz dim i memlu poput Massima Troisija u "Poštaru": "Compagnieri, compagnieri!" Džabe, nitko ne čuje. Svi su otišli i ostavili nas na ovoj tužnoj obali, čak i Maria Grazia Cucinotta. On je u Nizozemskoj, a naš talon nose ružni i opaki, s nečuvenom moći da tjeraju sve što zažele. Eh, da: obično razbiju sva ogledala na koja naiđu. Da ne ostane ni spomen na ljepotu. |
