28.12.2006., četvrtak

Kad mi mladi brijemo...

Rekao sam joj:
- Let's go babe. Brijat ćemo all night long. Večeras će Grad biti mali za nas. Zavodljive riječi popratio sam prikladnom macho stilizacijom.
- Što ti je? Kako to pričaš? "Večeras će Grad biti mali za nas" - jel' to Stublić pitala je s gađenjem u glasu?!? Jel' mi to na holivudski način, hoćeš reći da me actually izvodiš vanka? Opet? Pa nema ni 4 mjeseca da smo bili na Joli u Čilipima.
Nisam dao da mi pokvari raspoloženje. Znao sam, to je njezin uobičajeni način testiranja želje. Ako se naljutim i demonstrativno odustanem, reći će da zapravo nigdje nisam niti želio ići. A jesam li zaista želio? O, da. Babe!
Hitro smo obukli Prvića i Drugića, pripremili potrebne rekvizite za cjelovečernje izbivanje iz kuće te im osigurali topli obrok i smještaj; da se nesretna djeca ne osjete zapostavljena u ovoj okrutnoj dolini suza.
Noć je bila mlada kao što to samo noć zna biti a miris bluda gotovo se mogao napipati u zraku. As a matter of fact, Grad je bio pustopoljina a mi, mi smo napravili nekoliko đireva u Herostratičinom Ticu kako bi prekratili vrijeme do koncerta. Jer išli smo na koncert. Neumitno su curili posljednji sati moga imendana a Herostratičin nastupajući rođendan odlučili smo proslaviti uz Nena Belana & Fiumens i Marijana Bana. Bilo je to malo pre, pre …hm..radikalno za nas odgojene na Mišu Kovaču ali rekli smo: what the fuck babe!!! To sam ja rekao. A ona je rekla: "….Dude"!
Neugoda zbog prijezirnog pogleda kojim me je počastio snishodljivi konobar nakon što sam naručio votku juice za pičku a za mene vinjak, ishlapila je u hipu pri pogledu na šank. Naime, među mnogobrojnim bocama, znanim i neznanim, točno u sredini šanka, kočoperile su se, u staklenu kutiji, zatvorene štikle.

- Gle Herostratice, štikle u šanku? Koji je to sad milokleez? Možda je to neka posebno dizajnirana čaša? Svakakve gluposti danas rade, you know…
- Glupane – pragmatično će Herostratica a onda pridoda na holivudski – "you silly thing". To su ti Severinine štikle. "Jer još nije trava nikla…."

A onda mi je sinulo. Vlasnik kafića onomad je platio priličnu svotu novca na nekoj humanitarnoj zabavi za predmetne štikle pa ih je sada ponosito izložio javnosti na uvid. Promatrao sam te štikle a one su promatrale mene. "I gledam štikle gdje se meni penju. Dobro večer velim…" Onda su se počele izvijati, treperiti, konture su isčezavale, na trenutak štikle su oživjele i krenule prema meni. Gazile su me, gazile. Kao u daljini, čuo sam fijuk biča. Imao sam ogromnu erekciju…

- Što je danas lijep i suuuunčan dan, što je danas auuuu… - riječi poznate uspješnice prenule su me iz snatrenja. Pogledao sam Herostraticu "onim" pogledom, iskapili smo svoja pića do dna, stresli prašinu sa naših Stetsona, platili i krenuli prema podrumu gdje se održavao koncert. Dok sam se spuštao niz stepenice nisam prestajao misliti kako sam na vinjak i votku juice upravo potrošio svotu dostatnu za dvije kutije medolina. Moje sirotice ostat će uskraćene.
Podrum je ključao od razularene, povampirane mladosti. Osmijesi, veselje, pjesma i ples. Ushit. Brzi pogled prekaljenog partijanera i odmah mi je bilo jasno da je samo Neno rečeni Belan stariji od mene. Ako i on. Ali to nije bio problem. No problemo!!
Dok su Fiumansi šibali "malom cestom preko Zagore" nas dvoje smo se parkirali pored šanka s kojega se pružao odličan pogled. "Kad na vidiku ugledam ženu…" – ah te digresije. Uglavnom, žarko sam želio naručiti još jedan vinjak ali onda sam se sjetio medolina.
Upravo na ovakvim koncertima vidite razliku između provincije i metropole. Većina frajera izgledala je kao da je iz Mrčeva (prevedimo to kao pandan kontinentalnoj Špišić Bukovici, op.a.). Onom Limahlu ispred stagea potpuno je svejedno svira li Belan, Deep Purple ili Linđo; on je došao nablejati se i ništa ga u tome ne može spriječiti. A žene su uglavnom konfekcijski … iste.
Ali to nije razlog da ovo večer ne budem predmet ženskih žudnji – pomislio sam dok sam namještao provjerenu pozu frajera_kojeg_kao_boli_kurac_za_sve. Belan je pičio već pola sata ali frajer_kojeg_boli_kurac_za_sve nije privukao ni pogled sirote knjižničarke u neposrednoj blizini za koju je pak znao da ga je nekad ludo voljela. Hm, čudno.
Za to vrijeme, Herostratica je opsceno koketirala sa sinom svoje kolegice. Piletina.
Odlučio sam promijeniti taktiku i u umjesto frajera_kojeg_boli_kurac_za sve namjestio sam pozu macho jebača. Znao sam da ta poza ne može omanuti. Nije mogla. Nekad. Prije 15 godina J
Ali avaj, dok se Herostratica već lagalo pipkala s piletinom ja sam bio tako fuckin' osamljen. Osvrtao sam se oko sebe, diskretnim pokretima davao do znanja da sam tu, da postojim. Čak ni slučajni pogled da mu se zateknem na putu. Ništa! Nada!

Pa pička vam materine – pomislio sam – u što gledate? U što gledate? Pa ja sam bio na Milijunašu. Ja!!! Ja poznam doktora Lebowskog a vi ne poznate. Ja sam cool bloger!! Što je? ŠTO JE? BANDO!!! BANDO!! Sve sam im to rekao metodom solilokvija.

A onda sam ugledao tog Antonija. Sigurno ste gledali emisiju na Novoj TV u kojoj se hrpa debila bori za naklonost neke solidne pičke. Hoću reći plavuše. I tako, iz tjedna u tjedan, ispada po jedan debil. Krasna je to bila emisija uz koju se čovjek mogao tako lijepo opustiti. Uglavnom, u finalu je ušao i Antonio – maneken iz Dubrovnika. I tako, sada se taj pjetlić kočoperio u blizini stagea a desetine napalm djevica pohotno su ga promatrale. Čekale su njegov mig. Točno sam znao kako se osjeća a znao je i on dok se smješkao sa svojim 85 zubova u nizu. Niska bisera. Momci iz Mrčeva i ja bili smo konsternirani.
Tako je lijep, tako zgodan – mislio sam ali brzo sam otklonio tu misao (Herostratica je uvijek tvrdila da su svi muškarci latentni homoseksualci) i pogledao na pozornicu na koju se upravo popeo Marijan Ban. Mortus pijan.
Što je to što čovjeka koji očajno svira gitaru, koji ima glas promukle koze koja mutira (vidjeti Alan Ford, br 4. op.a.) koji, u konačnici izgleda kao prekvalificirani kovinotokar na kokainu…dakle, što je to što takvog čovjeka čini omiljenim ne znam. Šarm, osobnost, nešto treće? Ali nešto očito jest jer taj kovinotokar zaista plijeni. Sve to mislio sam da bih odagnao pogled od unuka Herostratičina šefa koju ju je požudno gutao tim nekim pogledom. Eh, kolike bi samo mene gledale da nije bilo pijetlića Antonija.
Negdje u 2.30 A.M. zrak je bio zasićen zabrinjavajućom koncentracijom nikotinskog dima. Bilo je to vrijeme kad se Drugić obično budi. Napravio sam pokret kao da joj u usta ponovo vraćam iz usta netom ispalu dudu i pogledao Herostraticu a naši su pogledi govorili sve. Svaka čast Belanu i Banu ali puno ugodnija su popodnevne čajanke na sastancima našeg gradskog kotara dok uz zvuke Đo Maračić Makija i Dalibora Bruna raspravljamo o problemima u našoj zajednici.
Bilo je vrijeme za častan uzmak. Ostalo je samo jedno. Dok smo se probijali kroz bestijalne grozdove mladog mesa, zastao sam na trenutak pored Antonija i samo mu u prolazu rekao:

- Bolje ti je da se ne bahatiš. Znaš i ja sam nekoć bio mlad.
- Ne bi se reklo – drsko će jedna od njegovih prigodničarskih jebačica i time me zakopala do dna.
Dok sam se pokunjen vukao uz stepenice želeći što prije pobjeći iz 7. kruga ovog Pakla, uspio sam krajičkom oka ugledati praunuka moje šefice kako namiguje Herostratici. Znao sam, uživala je. Ali ne toliko što je pilići primjećuju nego zbog toga što pilice ne primjećuju mene. Moja sramota bila je njezina hrana. Debljala je.
Ali neka – mislio sam u sebi. Uskoro će Jole jopet u Čilipe a tamo, to sasvim pouzdano znam, često zalazi Tanja Jovanović.
Pa da vidimo Herostratice, kako se TI boriš s konkurencijom….


- 13:27 - Razjagori se!! (33) - (U)Tiskaj - #

22.12.2006., petak

Kupi! Kupi!!!

Blagdansko ozračje oduvijek je u meni izazivalo ushite oduševljenja blago poškropljena sitnim naramcima sjete. Sve mi je tada tako lijepo, smireno, idilično i nestvarno. Moj Grad okićen kao novogodišnja jelka, ljudi koji, zaboravljajući na brige i probleme, hrle jedni drugima u susret iskazujući silnu želju da pomognu, veseli osmijesi persona nakrcanih prigodnim sitnicama iz obližnjih veletrgovina. Čak i onaj val koji oplakuje kamen omiljene mi plaže, čak i taj val kao da je tolerantniji, mekši, umiljatiji pa umjesto da ga, tjeran silinom bure, mrvi i rastvara, on ga miluje, draška sveudilj se smiješeći bijelom krijestom pjene.
Eto u takvom raspoloženju, krenusmo Drugić, Prvić, Herostratica i ja u pribavljanje potrepština kako bi mi ovo sveto doba bilo još ljepše nego što po defaultu već jest. Naš odabir bio je veliki trgovački lanac čiji naziv ne smijem izgovoriti jer ne želim podlijeći kapitalističkoj navadi reklamiranja (obaviješten sam da je ovaj blog iznimno čitan i praćen, op.a.) ali mogu reći da se rimuje sa riječi "Retro".
I tako, Drugić je ugodno zavaljen u kolica koja bez problema progutaju količine namirnica za koje je potrebno izdvojiti mjesečne plaće, Prvić leluja u mislima vježbajući, predmnijevam, baletne korake za svoj inicijacijski nastup (vidi prethodne postove, op.a.) Herostratica uzima sa polica sve što je neophodno jednoj familiji a ja… ja vam čeljadi nisam potrošački tip. Ja samo promatram, uspoređujem, kontroliram. Primjećujem tako da je Nesquick od 100 grama za 1.34 kn jeftiniji nego u konkurentskoj trgovini. Odmah potom predajem se analizi zašto je 5 kila brašna Tena čak za 5 kuna skuplje od onog drugog istina, nepoznatog proizvođača. Dok prolazim pored polica sa Medolinom, Čokolinom i Grisolinom pokušavam se sjetiti da li su se zalihice mojih kćeri ispraznile ili….

Ali čekajte, čekajte, zastanite ovdje na trenutak, ne dajte da vas ugoda mine i na trenutak se vratite u prethodni dan, skupa sa mnom. Vratimo se, dakle, u jučer popodne u onaj trenutak kada mi je Herostratica, nakon što se vratila sa posla rekla:

- Znaš, kupila sam auto. Izgovorila je to tako hladnokrvno kao da izgovara nešto uobičajeno, svakodnevno.
- Kupila si auto? – iznenađeno ću ja – Kakvo auto? Otkud sad to? Ne razumijem…mislim… - bio sam zaista zbunjen.
- A eto. Kupila sam ga. Htjela sam.
- Ali …ali…ma…koje auto? – upitam da bih prevladao zbunjenosti i, zašto ne priznati, konsterniranost.
- Eno ti ga vanka, pogledaj kroz prozor.

Na proširenju ispred kuće, stajala je neka plavičasta limena kutijica koja je, na prvi pogled izgleda zaista automobilistično. Međutim, ubrzo sam shvatio da se varam, bio je to Tico. Daevu Tiko!

*

E tako, dragi čitatelju, sad se opet vratimo u ono idilično ozračje kada familija Herostratište obilazi police velike trgovačke kuće. Nehajno sam šetao između užurbanih ljudi sve dok nisam naišao na izlog s čokoladama. Iznenada, kao da mi je neka sjena preletjela preko očiju i ja posegnem za čokoladom sa jogurtom, kojeg inače, najblaže rečeno, ne volim. Vidjevši što držim u ruci naglo sam se trgnuo, u čuđenju se okrenuo prema ženi a ona se samo smješkala?

- Što je bilo, zašto se smiješ? – začuđeno sam je upitao.
- Ma ništa, ništa. Vidjet ćeš – tajanstveno će Herostratica i nastavi dalje.

Nije prošlo ti 2 minute a opet isto. Ovaj put sjena je bila tamnija a stvar..stvar koju sam držao u ruci bila je neki sirni namaz. Prezirem sirni namaz. Na trenutak sam opet došao svijesti, s gađenjem odbacio tu..tu stvar…a Herostratica se sveudilj smijela, čak su me i djeca gledala s interesovanjem.
A onda je krenula bujica. U glavni mi je bubnjalo, moji udovi rastrčali su se na sve strane neovisno od moje volje a neki nepoznati glas samo je ječio: Kupi! Kupi!
Rastrčao sam se po trgovini i nemilice trpao u košaru. Nije bilo tog artikla koji mi baš u tom trenutku nije trebao. Trpao sam i trpao, brašno, 20 spužava za pranje suđa, deternđent, još deterđenta, 25 kila čokolina. Nije prošlo puno vremena a košara je već bila puna. Između bakarala i vrećica šećera izvirala je zbunjena Drugić radujući se obilju koje se srušilo na njeno biće.
Kao u magnovenju, primjetio sam i Herostraticu kako u korpu trpa kreme, parfeme, kristalne čaše ali nisam se bunio.

Stao sam u beskrajni red na kasi a u glavi mi je zvonila pjesmica "Jingle bells".

- 4.534 kune gospodine. Imate li našu karticu?
-To me na trenutak vratilo iz hipnoze i vratilo mi sjećanje.
Zabezeknut pogledao sam u košaru, pa onda u prodavačicu pa opet u Herostraticu. Svi su šutjeli i čekali moju reakciju. Nije bilo mogućnosti povrata na staro. Nisam bio ekscesan tip, račun je trebalo podmiriti. Ipak, pitao sam se, odakle ovoliko stvari u košari? Tko je sve to nabacao. Sigurno mi je netko ugradio čip kojim će od mene napraviti kapitalističkog potrošača – razmišljao sam dok sam birao jednu od svojih 85 kreditnih kartica.

Na izlazu iz trgovine upitao sam Herostraticu:
- Je li, zašto me nisi upozorila? Zašto si mi dozvolila da kupim sve to?
- Nije bilo izbora. Nisam te mogla spriječiti.
- Ma kako zaboga, kako znaš? Zašto nisi pokušala.

Samo se nasmijala, pogledala onim svojim ogromnim očima i rekla:

- Znaš, ono auto što sam kupila jučer…
- Auto – upitao sam začuđeno – misliš na Tika?
- Ma da, Tiko. Zapravo, nisam ga htjela kupiti. Jednostavno mi se dogodio neki klik, bila sam kao u snu a već slijedeći trenutak, zatekla sam se na potpisivanju kupoprodajnog ugovora. Ne mogu to objasniti. Jednostravno ne znam što se dogodilo.
- Aha, ne znaš – rezignirano ću ja sada već uvjeren u urotu svjetskih razmjera – a kad ti ja pričam o špijunima ti se samo smiješ i ništa ne vjeruješ. A kako placebo vjeruje, a? Kako ona vjeruje?
- Možda si u pravu. Možda si ovaj put ipak u pravu – uzvratila je žena dok se sa radija razlijegala prekrasna božićna pjesma "U sred vrijeme godišća". Blagdanska idila. Mali Isus nam se porodi....
- 08:59 - Razjagori se!! (14) - (U)Tiskaj - #

20.12.2006., srijeda

Sčelkunčik, ne vidjesmo davno....

Čitali ste u proteklom postu kako su ONI sve poduzeli da mi kćer onemoguće u baletnoj karijeri? E pa ovo vam je nastavak te tužne sage.

…Rekao sam sebi: "Neće meni nitko kćer šikanirati. Obračunat ću se ja s tim hudobama pa makar mi zadnje bilo u životu. A zašto mi to rade? Samo zato jer sam Hrvat. Jer sam se borio?!? Pa što im je nedužna srna, moj Prvić, zjenica oka moga…što im je ona kriva? A ona, nesretnica mala, ona je samo htjela biti balerina. Ma dobro, ja sam htio ali…pa što? Ona je prihvatila moja nastojanja. Ok..ok..moje inzistiranje. Ma dobro, naredbu jebote. Naredbu!!!

S učiteljicom plesa raspravio sam jučer. Ako se taj kratki kontakt može nazvati raspravom. Bolji poznavatelji borilačkih vještina rekli bi da je bilo riječ o klasičnom nokautu. A nije moralo tako biti. Zaista nije moralo, samo da je ta Zrinka, učiteljica plesa, bila malo obzirnija, uviđavnija.

- Zašto joj to činite – upitao sam odmah nakon pozdrava. In medias res. Zašto? Meni se svetite, zar ne? Za koga radite?
- Moolim? O čemu vi to Herostrate? Što ja to činim i kome? – naizgled zaprepašteno će lukava lija.
- Kćer. Kćer mi šikanirate. Sve činite kako bi je onemogućili u blistavoj karijeri balerine. I vi i ja dobro znamo koliko je silno talentirana.
- Maa dajte Herostrate – smijala se bezočno – stav'te pamet u glavu. Mala vam je stvarno krasna ali..ali da je baš predodređena za balerinu….pa i nije baš.

U meni je sve ključalo. Oči su mi izletjele na federe. Nešto opako nadiralo je iznutra, iz utrobice. U početku tiho a onda sve razgovjetnije čuo sam glas: Ubij! Ubij"! Ipak, uspio sam se othrvati tom pravedničkom zovu kada sam se sjetio obećanja koje sam dao ženi da ću biti tolerantan i pristojan. Pokušao sam opet. Bog mi je svjedok da jesam.

- Zrinka, pizda ti materina nesposobna. Ako sljedeći put moja Prvić ne bude znala dvostruki aksl dobit ćeš….
Nisam ni završio a ona je prasnula u još gori smijeh, previjala se od smijeha. Nije bila svjesna opasnosti koja je nadirala iza kantuna. Ili odakle već opasnosti nadiru. Nije je mogla namirisati. Tu opasnost. A onda, kad se malo smirila, hladno je rekla:

- Dvostruki aksl je termin iz klizanja na ledu. Toga u baletu nema. Ali ako ćemo biti iskreni do kraja, vaša mala, vaša…kako ste je ono nazvali…Prvić…e pa vaša mala ne samo da nikad neće napraviti taj (tu je naglasila svako slovo unoseći mi se u lice) dvostruki aksl nego je potpuno izgubljena i za fundamentalni balet. Jednostavno nema gracioznosti. Cijela je nekako slon…

Mislim da je htjela reći slonasta. I vjerojatno bi to i izgovorila, bitanga od žene, da je moja šaka nije pogodila posred prćastog nosića. Dok je letjela prema podu kroz glavu mi je proletjela zbilja čudna misao. Zapravo, to je odvratno..ne želim to niti podijeliti s vama. Zamislite, u tom trenutku pomislio sam kako je šteta nosića?!? Tako je skladan. Ipak, brzo me prošla urođena sentimentalnost; krenuo sam prema, sada već, izbezumljenoj i nokautiranoj ženskoj osobi. Vidio sam joj strah u očima. Onaj pravi, iskonski strah. Istovremeno, glas u meni je nadirao, sve glasnije i glasnije. Bučalo je do nepodnošljivosti. Počeo sam je gaziti, gaziti….a onda, onda mi se učinilo da me koraci gaženja tako neodoljivo podsjećaju na koreografiju jednog, ranije viđenog baleta. Kako li se ono zvao? Ščegutavšćek?
Ma ne, nije sšegutavšćek. To je nešto drugo. To je nešto na slovenskom.
Sčelkunčik? Pa da, ščelkunčik!! Moja kćer, moja Prvić, zjenica moga oka imat će ulogu – slijedio sam raniju misao – dok sam gazio i gazio, tijelo koje je sada već jedva reagiralo….
- 12:16 - Razjagori se!! (21) - (U)Tiskaj - #

13.12.2006., srijeda

Marija Butirskaja

Krajem 90-ih, po klizalištima diljem svijeta svojom originalnošću i elegancijom oduševljavala je ljubitelje umjetničkog klizanja. I ne samo njih. Za tom krasoticom slavenskog štiha (a bit će joj ni duša ne odudara, jel'te) ludovao je svaki istinski estet. Marija Butirskaja njeno je ime, i bila je ruska klizačka zvijezda. Profinjena, nasmijana, ponosita, lijepa, ezoterična plavokosa nimfa. Takvu ljepoticu među sportašicama nisam vidio još od doba Katerine Witt i Jarmile Kratochvilove dok se još vjerovalo da je potonja zaista žena. ;)

Tih kasnih 90-ih, dok su potočići uredno žuborili sa pripadajućim zekom u pozadini, Marija je izvodila svoje dvostruke aksle tako besprijekorno da je izgledalo kao da je pad na led rezerviran za neke druge, ne i za nju. Točno se sjećam, bila je subota (kakve subote već, jesu) kada sam se samom sebi zavjetovao: "Imat ćeš kćeri (neka me se napomene da vam otkrijem recept za pravljenje isključivo žemske đece) i koliko ih god bude (dragom Bogu hvala i slava) sve će biti klizačice". I došlo je (dragom Bogu slava i hvala) dvoje žemske đece ali planove oko sportske, klizačke budućnosti mojih kćeri morao sam revidirati. Shvatio sam da mi je dvorište ispred zgrade premalo da bih ga vječno okovao ledom a i predmnijevam da susjedi ne bi imali razumijevanja. Žena se dosjetila spasonosne ideje: balet! Bilo je to najsličnije onom što sam tih kasnih 90-ih gledao na TV-u dok se Marija okretala u zraku kao fusila, moja omiljena tjestenina.

Prvić je krenula na nešto, pretenciozno nazvano baletom a zapravo riječ je o plesnom kutiću. Ali dobro, snizio sam kriterije, računao sam – ako bude talentirana, ovo je samo prvi korak.
Kada je Prvić izašla sa prvog sata svoga glazbenog kutića bila je sva ozarena a ja sam u njoj već vidio rusku ljepoticu. Gotovo bih se zakleo da joj i kosa počela svijetliti.

- Ajde kćeri, pokaži ćaći dvostruki aksl – nadobudno sam inzistirao dok je sa sebe svlačila svoje taze oblekicu primabalerine.

Samo me posprdno pogledala, otprhnula nosom (što bi to zapravo značilo "otprhnuti nosem?" –to sam pročitao i uvijek priželjkivao ubaciti u svoje uratke što sada rado i činim, op.a.) i nije rekla ništa.
Svaki slijedeći put, očekivao sam da ću vidjeti nešto od baletnih bravura ali avaj – Prvić je uporno odbijala pokazati bilo što; čak ni najmanju naznaku nekog pokreta nije mi htjela priuštiti. Očajavao sam a žena mi je pokušala ukazati na mogućnost da Prvić i nije nužno rođena balerina.
Možete misliti kako me je to razljutilo? Moja kćer, moja Prvić – zjenica oka moga da nije buduća zvijezda? Ma idi bre…
Čak i moj očajnički pokušaj da privirim kroz vrata dok Prvić i njene drugarice vježbaju završio je neslavno tako da su mi vrata zalupljena pred nosom.

Prošli su mjeseci a moja Marija Butirskaja sve manje liči na sebe. Čak ni ruski više ne govori.
A onda obrat:
Sinoć, dok smo žena i ja malograđanski uživali u udobnosti našeg stilskog kauča, na televiziji se začula poznata dječja pjesmica. A onda…imam što i vidjeti. Prvić, bez ikakvog poticaja, poleti na sred dnevnog boravka i počne plesati. O Bože premili.
Jesam li rekao plesati? Moglo se to nazvati bilo kojim drugim imenom ali sa plesom veze imalo nije. Takvi nezgrapni pokreti, takvi izostanak elementarnog smisla za ritam, takav….ma zašto ne reći…takav očaj nisam vidio još od vremena kad sam….ma zapravo, nisam vidio nikad.
Da bi stvar bila još gora, ona je istinski uživala. Osmijeh na njenom licu kao da je govorio: "Evo, mjesecima sam se prikrivala a sada vidite kako to radi Vaš Labudić". Bilo mi ju je žao ali Prvić je, nakon višemjesečnog plesnog kutića plesala i gore nego što je plesala prije, kad nije uopće plesala.
Naravno da Prvić nije mogla biti kriva, ne moja kćer. Zato sam, unatoč ženinom oštrom protivljenju, odlučio prebiti voditeljicu plesnog kutića. Sigurno je ona kriva. Sigurno nas mrzi jer smo Srbi. Tj. Nismo Srbi ali teoretski bi mogli biti, zar ne?

Ali ono što mi je navuklo osmijeh na lice a novi planovi obuzeli mi mozgovlje bila je scena koja se odvijala pored televizije.
Drugić, druga zjenica oka moga, sa jedva navršenih godinu dana sa osmijehom je gledala svoju sestru-uzora dok je lagano pocupkivala nogom. Bio je to savršeni ritam, gotovo kao ritam mašina. Dok smo tako, žena i ja, gledali našeg Drugića koja je savršeno plesala u ritmu pjesme, primijetio sam da joj kosa lagano plavi a i neartikulirani zvukovi koje je ispuštala, sve više podsjećali su na …. Ruski.
- 14:41 - Razjagori se!! (20) - (U)Tiskaj - #

07.12.2006., četvrtak

"Tipkam, tipkam tinta se ne proli..."

Zbog iznimnog zanimanja puka, recikliram ovdje jedan uradak objavljen u drugom mediju. (Zapravo serem, razlog ponovljenom objavljivanju je izočnost mašte i vremena a uradak mi je dobar. Kad vam kažem) :))

Danas, kada svako dijete i svaka domaćica, pače svekoliko radništvo i poštena inteligencija, bez problema barataju tipkovnicom kompjutera…elem, kada čak i uznici štrajkaju po zatvorima tražeći minimalno jedan sat ćetovanja dnevno…dakle danas, kada je takva situacija, gotovo je nemoguće zamisliti da je daktilografija nekada bila privilegija odabranih. O da premili, kada si prije 20 godina tražio posao i naveo da znaš daktilografiju, bila su ti otvorena sva vrata. Mogao si biti i predsjednik mjesne zajednice što je, u ono vrijeme, predstavljalo iznimnu čast i vrh hijerarhijske piramide u rodnom kvartu.
Generacije srednjoškolskih odličnika iskazivali su neviđeni mar u nakani da budu najbolji u ovoj iznimnoj znanstvenoj disciplini. Jer, o znanstvenoj disciplini je riječ unatoč činjenici da je ista ostala bez predmeta svog izučavanja (daktilostroja tj. pisaće mašine, op.a.)
“Ne’š ti vilozofije pisat na mašinu” reći će nemušti ignoranti tvrdeći da je dovoljno poznavati slova (što i nije neko postignuće) i ispunjen je osnovni uvjet da bi se moglo pristupiti tipkovnici. A je li baš tako? Nije, naravno.
Dakle, nabadati sa dva prsta ili čak sa četiri..jel’te..prsta po tipkovnici zaista nije teško ali pisati sa oba deset (o da, i toga ima) prstiju i to na slijepo (ne gledajući u tipkovnicu, još jedna op.a. a nije časopis Op.a - op.a.) e to je zaista umijeće koje se uči. A to nas onda vraća nešto godina unatrag kod profesorice Vedrane, diplomirane daktilografkinje vrhunaravnih grudi.

- Pri učenju daktilografije najvažnije vam je držanje ruku u osnovnom položaju. To je dakle ovaj položaj….ti tamo u zadnjoj klupi, ako dozvoliš ja bi….dakle, A – S – D – F za lijevu i J – K – L – Č za desnu ruku. Dakle, iz te pozicije lako je tipkati kada se točno nauči koji prst tipka koje slovo.
- A što ako mi fali neki prst, recimo mali? Jel’ onda slovo “č” tipkam prstenjakom ili batrljkom?
- Vidim, imamo i šaljivđija ovdje. Neka, neka barem neće biti dosadno. Idem sad ti Herostrate, kažiprst lijeve ruke F..F..F…kažiprst desne ruke J..J..J. Taaako, ajmo sad u ritmu…FFF-JJJ, FFF-JJJ. Dooobro, sad ćemo probati ovako: F-J, F-J. Braaavo, vidiš da ti ide. Vrati se na mjesto, idemo sad svi..

Noćima sam imao snomorice uzrokovane ovom opakom mantrom. Budio bih se obliven pripadajućim znojem i u magnovenju izvikivao mantru F-J, F-J, ASDF-JKLČ. Jedna djevojka me čak ostavila smatrajući iznimno čudnim da orgazam doživljavam uz izvikivanje nepovezanih slova.
Mjesecima sam uporno vježbao u nakani da postanem najbolji, najbrži jer sam znao da je to zalog za moju svijetlu budućnost. Moji siromašni roditelji od usta su odvojili da bi kupili Olivetti pisaću mašinu, istu onakvu kakvu smo i u školi imali. Bila je Fender Statocaster među strojevima. Ipak, nije mi uspijevalo. Uz sav trud, uspio sam biti tek četvrti u razredu. Prokleti Verica, Milivoj i Hrvoje bili su bolji.
Još i danas imam traume od Hrvoja koji bi, kada bi pisali test, uvijek prije mene lupnuo po ručici koja je pomicala tabulator (ono što danas radi tipka ENTER, op.a. opet) i to bi me zbunilo. Štogod ja napravio, koliko god mi se činilo da ću ovaj put biti brži, moja nada bi zgasnula nakon svega nekoliko sekundi kad bi se začulo ono njegovo odvratno “tup”.
A tek Milivoj? Taj je svirao dugmetaru i imao je predispozicije za tipkanje. Sve to dovelo ga je do šampiona razreda i časti da bude jedini koji će tipkati na, pazite sad, električnoj pisaćoj mašini. Sa divljenjem i strahopoštovanjem gledali smo u taj stroj i divili se kako Mića prede po tipkovnici. Nije bilo potrebno udarati kao sivonja po tipkama, o ne. Ova sprava bila je suptilna, imala je dušu.

Razmišljajući neki dan o ovoj, nadasve poticajnoj temi, shvatio sam da bi danas, kada bi se opet okupio moj razred, sigurno bio prvi. Kako? Evo ovako:
Verica se udala odmah poslije srednje škole za nekakvog ofucanog rokera koji je i danas, nakon toliko godina i dalje ofucani roker mada ne onaj tomićevskog tipa koji nosi crnu “born to be wild” zategnutu preko pihtijastog stomka. Ovaj je osušen kao škoranac if you know what I mean. Nekako mislim da nakon škole, tipkovnicu nije ni vidjela.
Milivoj..eh, s Milivojem je tužna sudbina. Sin deklariranog četnika, tzv. Dipl. četnika, otišao je iz Grada u praskozorje rata a posljednje informacije govore da je u tragikomičnoj situaciji, zagnojio oko Vukovara. Opet, zagnojio je i Branko Kockica više puta. Znam neke koji se kunu da su gledali njegovo tijelo u agoniji. Štoviše, poginuo je Branko više puta na više različitih ratišta. Ipak se nadam da je i s Milivojem slično. Nije bio loš, Bog da mu dušu prosti.
A Hrvoje, moja trauma sa desne strane, danas je sudac i ima svoju daktilografkinju. Nema potrebe za kucanjem.
I tako, preplavi me neka milina kad shvatim da sam sa svojih par stotina znakova u minuti danas ubjedljivo najbrži tipkač u razredu.
- 13:30 - Razjagori se!! (34) - (U)Tiskaj - #

01.12.2006., petak

Scenarij

Dakle, da bi mogli pratiti o čemu je ovdje riječ, prvo morate pročitati ovo: (post prije ovoga)

A evo i scenarija...

Vruće ljetno popodne. Zvizdan. Vrelina pritišće prolaznike za ljepljivi asfalt. Gužva u prometu, opća nervoza. Karakteristična ljetna špica u turističkom gradu.
55-godišnji Ivo C. stoji na malenom proširenju pokraj puta. U ruci mu je oveća plastificirana ploča (50x30 cm) na kojoj je nacrtan obrub Starog grada sa velikim, kićenim natpisom - OLD TOWN. U gornjem desnog uglu ploče, prilično izvan ucrtanih zidina, gotovo neprimjetna, nazire se crvena točkica koja označava njegovu kuću. Ivo je iznajmljivač soba, bivši policajac u penziji.
Na licu mu titra postojani osmijeh, vrućina nije i ne smije biti razlog nervozi, ljutnji, nezadovoljstvu. Turistima se treba pokazati u najboljem svijetlu. Transformacije iz bijesnog, namrgođenog tradicionalnog Hercegovca kakvim ga doživljavaju njegovi ukućani u ljubaznog domaćina brojnim turistima impresivne su i nagovještavaju neki psihički poremećaj (ovo razraditi – pronaći neki tik, neki lajtmotiv eventualno).
Ivo je ćelav do vrha tjemena ali pušta kosu sa strane koju onda, kao Đajić zagladi s jedne na drugu stranu. Vjetar se poigrava s tom instalacijom ali njemu nije teško svaki put zagladiti kosu sa lijeve na desnu stranu. Uz pripadajući domaćinski osmijeh jer Ivo ima osjećaj da, dok stoji tako na putu vabeći goste, izgleda kao na pozornici u koju su uprte oči cijelog svijeta.
Diskretno podiže svoju ploču svaki put kad pored njega prođe automobil sa stranim tablicama.
A onda, na proširenju pored njega, 10-ak metara dalje, zaustavlja se Škoda Fabia. Ivo iznenada živne, brzim hodom prilazi automobilu sa desne, suvozačeve strane, otvara se prozor a Ivo na svom crnačkom engleskom ne čeka nego već izgovara:
- Sobe? Need room?
Onda se na trenutak odmakne od auta, pogleda registraciju, vidi da je riječ o Česima pa će:
- Sobičke pani? Sobičke?
U autu je par tridestogišnjaka. Muškarac intelektualac, klišej intelektualca. Ona je jedra Čehinja, sva u sisama (Nives Ivanković možda?hehe) dobro istaknutog dekoltea.
- How much? – pita Čeh naginjući se prema ženi da bi vidio Iva.
Ivo bulji u "Niveskine" sise i govori:
- 10 eura…10 euros ju (pokazuje rukom na muškarca) i 10 euros you – pokazuje prstom na Niveskine sise sveudilj namigivajući uz pripadajući osmijeh.
Česi se okrenu jedno prema drugome, nešto šapuću…a onda pokazujući na tablu govore:
- Rooms are inside the walls…old town? Are they?
- Yess. Yesssss. Old town – veselo će Ivo kad prepozna poznatu riječ.
There – pokazuje rukom naprijed veselo se smiješeći.
Česi se još jednom pogledaju upitno, kimnu jedno drugom i zovu Iva u auto. On žurno prelazi na drugu stranu, vozačevu, otvara vrata i sjeda na zadnje sjedalo.
Čeh intelektualac se okreće, nasmije i kaže:
- Let's go?
- Ivo: Go, go..i odriješito pokazuje rukom pravo prema šoferšajbi.
Nakon 3-4 minuta vožnje u kojoj svi šute a Ivo se ljubazno smiješka prilaze Starom gradu. Vide se zidine..sve bliže, tu je i Minčeta i put kojim se skreće prema Centru. Čeh već daje žmigavac ali Ivo, koji je navikao na takvu situaciju govori:
- Go…go… i pokazuje rukom pravo. Čeh je na trenutak zbunjen, gleda u partnericu..zbunjeno izgovara. - - But…old town..i pokazuje na desnu stranu ali Iva ništa ne može omesti.
- Don't vorry…go..goo..i pokazuje rukom…
Auto prolazi pored zidina i udaljava se sve više. Čeh usporava očekujući da je kuća iznajmljivača soba barem u blizin. Nakon jedno 2 kilometra, Ivo mu pokazuje da skrene lijevo:
- Left, left!!!
- Here? - Zbunjeno će Čeh vidjevši da je riječ o nekom makadamskom putu.
- Yeess…lef, left…
Auto se penje uz 20%-tnu uzbrdicu. Vidljiva je neugoda vozača. Čak i lagani strah. Sada se čak i ona..Nives… malo zabrinula, gleda svog intelektualca. Ivo se i dalje smiješka, nema znakova nervoze. Voze se tako 5 minuta i napokon stižu ispred malenog izdvojenog kvarta s 20-ak nabijenih kuća.
- Garage…garage…pokazuje Ivo prstom na garažu ispred kuće. Park…garage!!
Here? – pokazuje Čeh prstom.
- Yess, yes..park – govori ivo gestikulirajući svim udovima pokazujući kako auto treba biti priljubljeno uz vrata garaže.
Čeh napokon parkira…svi izlaze iz auta, malo se odmaknu i onda gledaju kuću koja se nadvila nad garažu. Ivo ponosno pokazuje u tom pravcu i govori
– My home – your home. 10 euros hehehe…
Česi se kiselo smješkaju gledajući kuću koja je izgrađena kao lego kocke. Okosnicu čini 50-ak kvadrata na koju je onda, očito, svake godine zahvaljujući uspješnim turističkim sezonama nakalemljen po jedan sobičak. Urbanistički nakaradno. Česi su prepadnuti, na rubu su da se vrate. Ivo prepoznaje trenutak, sličnu situaciju imao je često u ovih par godina od kada se bavi iznajmljivanjem pa požuri:
- No problem. No problem…look..old town… okreće se i pokazuje im zbilja krasan pogled na Stari grad. Istina…500-tinjak metara udaljen i na nadmorskoj visini od 200 metara. Dok se ovi još nisu ni snašli, prilazi prtljažniku auta, otvara ga i počinje iznositi torbe. Česi se napokon mire sa sudbinom. Uzimaju ostatak stvari i kreću prema kući.

Na prozoru koji gleda na ulicu, stoji Marta, Ivova žena sa omotanom kuhinjskom krpom oko glave. Marta je mirna, tradicionalna domaćica koja pati od vječnih migrena a koje joj na taj način definiraju karakter. Marta otvara prozor, maše Ivu i gostima i onda brzo pohita ka ulaznim vratima. Otvara i pušta ih u dvorište srdačno se smiješeći.
- Helou, helou…velkam – progovara sramežljivo. To su jedine riječi engleskog koje zna. Gosti zastaju ispred stepeništa koje vodi u podrum ali Ivo ih upućuje dolje.
- Go..go..no problem…go …room – opet odriješito pokazuje niz stepenice
Nakon 30-ak strmih stepenica, dolaze do drvenih vrata sa staklenom gornjom plohom. Ivo odlaže torbe, vadi ključ iz prednjeg džepa, otvara vrata…ulazi prvi i odlaže torbe na pod malene kuhinjice. U produžetku je skromna sobica. Sve je zapravo vrlo skromno i staro ali uredno. Ivo ne daje Česima mogućnost da bolje pogledaju apartmančić nego otvara prozor od sobe iz koje puca zaista lijep pogled na more i Stari grad.
Ženska nešto priča na češkom. Čini se da nije zadovoljna ali ne izgleda kao da bi napustila ovaj skroman apartmančić. Izgleda kao da se pomirila sa sudbinom. Vruće je i ne da joj se tražiti novi smještaj.
Odlučni da ostanu, Čeh iz torbice oko pasa vadi putovnice, pruža ih Ivu ali ovaj podiže ruke i saučesnički govori.
- No problem … Rukama pokazuje da nije potrebno, želeći time pokazati kako ima potpuno povjerenje u svoje goste i da nema potrebe za provjerom. Čeh se čudi, pogleda ženu, nasmije se, klimne ramenima i vraća putovnice natrag u torbu.
- Ol rajt…dec it – Ivo će i već gura svoju ženu koja se mota oko njega sramežljivo, ne znajući gdje bi sa sobom.
- Ajde, jebem ti selo, bježi tamo, što se motaš tuda.
- Bye..bye….Ivo i Marta već izlaze i za sobom zatvaraju vrata.
Trenutak tišine a onda se Česi pogledaju, slegnu ramenima i gromko se nasmiju…a odmah potom bacaju se na krevet. Maze se….

U jebote..raspisao sam se…. ;)) Prava scena dolazi nakon ovoga…i u njoj će mi trebati tvoja sposobnost pisanja dobrih dijaloga…(ovo ja govorim doktoru Lebowskom, jelte, op.a.)
O ovom je riječ. Mozda se događa odmah a možda bolje sutradan, rano ujutro. Ivo izlazi u vrt obučen u prastaru, plavu izblijedjelu košulju na kojoj piše MILICIJA; slovo M se jedva vidi. U vrtu, bacaju otpad od kojeg prave gnoj. Sve je to pokriveno jednim ovećim, priručno napravljenim pokrivalom i kad to otvori i malo promiješa lopatom, širi se nesnosni smrad. Zbog toga već duže ima problema sa neposrednim susjedom koji je lud od smrada i pun mi je kurac odvratnog tlačitelja Iva. Ivo više nije moćan, nije više milicajac, pa se susjed polako ali sigurno oslobađa straha koji je ranije imao. Tu nastupa jedna žestoka svađa sa susjedom;bude se i Česi. Kad svađa poprimi jače razmjere, otvaraju prozore uplašeni gledaju što se događa..itd…itd…
- 15:39 - Razjagori se!! (28) - (U)Tiskaj - #

Kako je doktor Lebowski postao zvijezda a ja nisam...

Negdje početkom ljeta, dobio sam poruku od doktora Lebowskog - najveće virtualne zvijezde u Hrvata.

- Čuj Hero, eto.. ti si s mora, ti sigurno imaš puno zanimljivih situacija oko turista, iznajmljivanja i sličnih pizdarija pa sam pomislio da bismo nas dvojica skupa mogli napisati scenarij za sapunicu. Ja imam neke veze pa sam pomislio da bi mogli nešto napraviti oko toga.

Razveselio me taj nemušti, prikriveni kompliment ali već slijedeća misao bila je - "čekaj malo Herostrate, pa ti pojma nemaš o pisanju scenarija". I zaista, shvatio sam da, ne samo da pojma nemam o tome kako treba pisati scenarij, nego i to da sam upravo ja najmanje pogodna osoba za takav "posao" jer moji uratci (utvaram si tako, vidi: Leksikon Ćira Blaževića) potpuno ogoljeni i svedeni na samu radnju - teško da bi imali smisla. Ja, naime, volim rečenicu - dugu, smislenu, lijepu.... ;)
Poslao je doktor Lebowski i ogledni primjerak iz čega je bilo razvidno da je pročitao par uputa na Internetu na temu "Kako pisati scenarij". Bilo je to svega par rečenica, istina efektno napisanih u doktorovu stilu, na koje sam se ja trebao uhvatitit kao na baketinu.

Pričao sam o tome sa ženom kojoj je ideja zvučala interesantno i onda se u našem zajebantskom dialogu rodila gotovo cijela prva epizoda "buduće" sapunice. Naš nekadašnji stanodavac zaista je bio inspiracija za puno više od jedne epizode. Scenarij napisan u 15-ak minuta poslao sam doktoru na uvid. Ubrzo je uslijedio odgovor. Doktor je, pogađate naravno, bio oduševljen. Već tada je imao puno ideja o razradi napisanog, "grubog" materijala.

Međutim, timing je bio loš. Bilo je to vrijeme kad je doktor upravo završavao svoju, danas objavljenu knjigu i naprosto nije imao vremena za scenarij. Čekao sam da se nešto dogodi, netko je trebao povući otponac (jel' se to tako zove?) ali nije bilo tok Prsana koji bi manirom iskusnog minera digao prugu u zrak. Nije se dogodilo NIŠTA.

I tako, kopajući danas po D disku unutar foldera Herostrat, naišao sam na taj scenarij, pročitao, malo se nasmijao...i pomislio ovako:

Doktor se polako etablira u književnu zvijezdu, neće imati vremena za scenarij. Knjigu je objavila i Zrinka a moj stari drugar Porto zvijezda je odavno. Urednici navodno navraćaju na blogove, čitaju, traže potencijal ali mene nitko ne kontaktira. Istina, nemam ni maila napisanog ali računam, našli bi oni već načina da su zaista zainteresirani. Kao što nisu. S druge strane, postoji i ona, istina minimalna mogućnost, da sve što ja pišem zapravo je sranje. To moj ego ne bi mogao podnijeti.
Možda je scenarij upravo onaj smjer kojim bi trebao krenuti? Dobro, scenaristi baš i nisu zvijezde kakva ja želim postati ali..ali zašto ne bi zamislili da je scenarij kao neko kopile...kao neko nepriznato ali talentirano dijete Gospođe Knjige?

A što vi kažete? Čita li vam se scenarij? Jeste li sposobni zamišljati scene na temelju napisanog? A prepoznati glumca u zamišljenim likovima? A platiti, jeste li spremni platiti za to? No dobro, krivi je to smjer....ajmoovako: Ako se vas 15 danas izjasni da želi čitati scenarij, podastrijet ću ga javnosti.

Pa neka javnost vidi zašto je doktor Lebowski postao zvijezda a ja nisam.... ;)

P.S. Ovakva završna rečenica zapravo je otvoreni gard za možebitnu, čak i vrlo izglednu objedu tipa "pa da, pročitao sam scenarij i potpuno mi je jasno zašto je Lebowski postao zvijezda a ti nisi. Uhvati se motike", ali ja sam spreman na to. Uostalom, kažu da se komentari mogu i brisati. Nisam provjeravao ali uvijek ima vremena za to... ;)))

S dužnim poštovanjem

Herostrat Efežanin
- 09:11 - Razjagori se!! (17) - (U)Tiskaj - #