Sčelkunčik, ne vidjesmo davno....
|
Čitali ste u proteklom postu kako su ONI sve poduzeli da mi kćer onemoguće u baletnoj karijeri? E pa ovo vam je nastavak te tužne sage. …Rekao sam sebi: "Neće meni nitko kćer šikanirati. Obračunat ću se ja s tim hudobama pa makar mi zadnje bilo u životu. A zašto mi to rade? Samo zato jer sam Hrvat. Jer sam se borio?!? Pa što im je nedužna srna, moj Prvić, zjenica oka moga…što im je ona kriva? A ona, nesretnica mala, ona je samo htjela biti balerina. Ma dobro, ja sam htio ali…pa što? Ona je prihvatila moja nastojanja. Ok..ok..moje inzistiranje. Ma dobro, naredbu jebote. Naredbu!!! S učiteljicom plesa raspravio sam jučer. Ako se taj kratki kontakt može nazvati raspravom. Bolji poznavatelji borilačkih vještina rekli bi da je bilo riječ o klasičnom nokautu. A nije moralo tako biti. Zaista nije moralo, samo da je ta Zrinka, učiteljica plesa, bila malo obzirnija, uviđavnija. - Zašto joj to činite – upitao sam odmah nakon pozdrava. In medias res. Zašto? Meni se svetite, zar ne? Za koga radite? - Moolim? O čemu vi to Herostrate? Što ja to činim i kome? – naizgled zaprepašteno će lukava lija. - Kćer. Kćer mi šikanirate. Sve činite kako bi je onemogućili u blistavoj karijeri balerine. I vi i ja dobro znamo koliko je silno talentirana. - Maa dajte Herostrate – smijala se bezočno – stav'te pamet u glavu. Mala vam je stvarno krasna ali..ali da je baš predodređena za balerinu….pa i nije baš. U meni je sve ključalo. Oči su mi izletjele na federe. Nešto opako nadiralo je iznutra, iz utrobice. U početku tiho a onda sve razgovjetnije čuo sam glas: Ubij! Ubij"! Ipak, uspio sam se othrvati tom pravedničkom zovu kada sam se sjetio obećanja koje sam dao ženi da ću biti tolerantan i pristojan. Pokušao sam opet. Bog mi je svjedok da jesam. - Zrinka, pizda ti materina nesposobna. Ako sljedeći put moja Prvić ne bude znala dvostruki aksl dobit ćeš…. Nisam ni završio a ona je prasnula u još gori smijeh, previjala se od smijeha. Nije bila svjesna opasnosti koja je nadirala iza kantuna. Ili odakle već opasnosti nadiru. Nije je mogla namirisati. Tu opasnost. A onda, kad se malo smirila, hladno je rekla: - Dvostruki aksl je termin iz klizanja na ledu. Toga u baletu nema. Ali ako ćemo biti iskreni do kraja, vaša mala, vaša…kako ste je ono nazvali…Prvić…e pa vaša mala ne samo da nikad neće napraviti taj (tu je naglasila svako slovo unoseći mi se u lice) dvostruki aksl nego je potpuno izgubljena i za fundamentalni balet. Jednostavno nema gracioznosti. Cijela je nekako slon… Mislim da je htjela reći slonasta. I vjerojatno bi to i izgovorila, bitanga od žene, da je moja šaka nije pogodila posred prćastog nosića. Dok je letjela prema podu kroz glavu mi je proletjela zbilja čudna misao. Zapravo, to je odvratno..ne želim to niti podijeliti s vama. Zamislite, u tom trenutku pomislio sam kako je šteta nosića?!? Tako je skladan. Ipak, brzo me prošla urođena sentimentalnost; krenuo sam prema, sada već, izbezumljenoj i nokautiranoj ženskoj osobi. Vidio sam joj strah u očima. Onaj pravi, iskonski strah. Istovremeno, glas u meni je nadirao, sve glasnije i glasnije. Bučalo je do nepodnošljivosti. Počeo sam je gaziti, gaziti….a onda, onda mi se učinilo da me koraci gaženja tako neodoljivo podsjećaju na koreografiju jednog, ranije viđenog baleta. Kako li se ono zvao? Ščegutavšćek? Ma ne, nije sšegutavšćek. To je nešto drugo. To je nešto na slovenskom. Sčelkunčik? Pa da, ščelkunčik!! Moja kćer, moja Prvić, zjenica moga oka imat će ulogu – slijedio sam raniju misao – dok sam gazio i gazio, tijelo koje je sada već jedva reagiralo…. |
