Dakle, da bi mogli pratiti o čemu je ovdje riječ, prvo morate pročitati ovo: (post prije ovoga)
A evo i scenarija...
Vruće ljetno popodne. Zvizdan. Vrelina pritišće prolaznike za ljepljivi asfalt. Gužva u prometu, opća nervoza. Karakteristična ljetna špica u turističkom gradu.
55-godišnji Ivo C. stoji na malenom proširenju pokraj puta. U ruci mu je oveća plastificirana ploča (50x30 cm) na kojoj je nacrtan obrub Starog grada sa velikim, kićenim natpisom - OLD TOWN. U gornjem desnog uglu ploče, prilično izvan ucrtanih zidina, gotovo neprimjetna, nazire se crvena točkica koja označava njegovu kuću. Ivo je iznajmljivač soba, bivši policajac u penziji.
Na licu mu titra postojani osmijeh, vrućina nije i ne smije biti razlog nervozi, ljutnji, nezadovoljstvu. Turistima se treba pokazati u najboljem svijetlu. Transformacije iz bijesnog, namrgođenog tradicionalnog Hercegovca kakvim ga doživljavaju njegovi ukućani u ljubaznog domaćina brojnim turistima impresivne su i nagovještavaju neki psihički poremećaj (ovo razraditi – pronaći neki tik, neki lajtmotiv eventualno).
Ivo je ćelav do vrha tjemena ali pušta kosu sa strane koju onda, kao Đajić zagladi s jedne na drugu stranu. Vjetar se poigrava s tom instalacijom ali njemu nije teško svaki put zagladiti kosu sa lijeve na desnu stranu. Uz pripadajući domaćinski osmijeh jer Ivo ima osjećaj da, dok stoji tako na putu vabeći goste, izgleda kao na pozornici u koju su uprte oči cijelog svijeta.
Diskretno podiže svoju ploču svaki put kad pored njega prođe automobil sa stranim tablicama.
A onda, na proširenju pored njega, 10-ak metara dalje, zaustavlja se Škoda Fabia. Ivo iznenada živne, brzim hodom prilazi automobilu sa desne, suvozačeve strane, otvara se prozor a Ivo na svom crnačkom engleskom ne čeka nego već izgovara:
- Sobe? Need room?
Onda se na trenutak odmakne od auta, pogleda registraciju, vidi da je riječ o Česima pa će:
- Sobičke pani? Sobičke?
U autu je par tridestogišnjaka. Muškarac intelektualac, klišej intelektualca. Ona je jedra Čehinja, sva u sisama (Nives Ivanković možda?hehe) dobro istaknutog dekoltea.
- How much? – pita Čeh naginjući se prema ženi da bi vidio Iva.
Ivo bulji u "Niveskine" sise i govori:
- 10 eura…10 euros ju (pokazuje rukom na muškarca) i 10 euros you – pokazuje prstom na Niveskine sise sveudilj namigivajući uz pripadajući osmijeh.
Česi se okrenu jedno prema drugome, nešto šapuću…a onda pokazujući na tablu govore:
- Rooms are inside the walls…old town? Are they?
- Yess. Yesssss. Old town – veselo će Ivo kad prepozna poznatu riječ.
There – pokazuje rukom naprijed veselo se smiješeći.
Česi se još jednom pogledaju upitno, kimnu jedno drugom i zovu Iva u auto. On žurno prelazi na drugu stranu, vozačevu, otvara vrata i sjeda na zadnje sjedalo.
Čeh intelektualac se okreće, nasmije i kaže:
- Let's go?
- Ivo: Go, go..i odriješito pokazuje rukom pravo prema šoferšajbi.
Nakon 3-4 minuta vožnje u kojoj svi šute a Ivo se ljubazno smiješka prilaze Starom gradu. Vide se zidine..sve bliže, tu je i Minčeta i put kojim se skreće prema Centru. Čeh već daje žmigavac ali Ivo, koji je navikao na takvu situaciju govori:
- Go…go… i pokazuje rukom pravo. Čeh je na trenutak zbunjen, gleda u partnericu..zbunjeno izgovara. - - But…old town..i pokazuje na desnu stranu ali Iva ništa ne može omesti.
- Don't vorry…go..goo..i pokazuje rukom…
Auto prolazi pored zidina i udaljava se sve više. Čeh usporava očekujući da je kuća iznajmljivača soba barem u blizin. Nakon jedno 2 kilometra, Ivo mu pokazuje da skrene lijevo:
- Left, left!!!
- Here? - Zbunjeno će Čeh vidjevši da je riječ o nekom makadamskom putu.
- Yeess…lef, left…
Auto se penje uz 20%-tnu uzbrdicu. Vidljiva je neugoda vozača. Čak i lagani strah. Sada se čak i ona..Nives… malo zabrinula, gleda svog intelektualca. Ivo se i dalje smiješka, nema znakova nervoze. Voze se tako 5 minuta i napokon stižu ispred malenog izdvojenog kvarta s 20-ak nabijenih kuća.
- Garage…garage…pokazuje Ivo prstom na garažu ispred kuće. Park…garage!!
Here? – pokazuje Čeh prstom.
- Yess, yes..park – govori ivo gestikulirajući svim udovima pokazujući kako auto treba biti priljubljeno uz vrata garaže.
Čeh napokon parkira…svi izlaze iz auta, malo se odmaknu i onda gledaju kuću koja se nadvila nad garažu. Ivo ponosno pokazuje u tom pravcu i govori
– My home – your home. 10 euros hehehe…
Česi se kiselo smješkaju gledajući kuću koja je izgrađena kao lego kocke. Okosnicu čini 50-ak kvadrata na koju je onda, očito, svake godine zahvaljujući uspješnim turističkim sezonama nakalemljen po jedan sobičak. Urbanistički nakaradno. Česi su prepadnuti, na rubu su da se vrate. Ivo prepoznaje trenutak, sličnu situaciju imao je često u ovih par godina od kada se bavi iznajmljivanjem pa požuri:
- No problem. No problem…look..old town… okreće se i pokazuje im zbilja krasan pogled na Stari grad. Istina…500-tinjak metara udaljen i na nadmorskoj visini od 200 metara. Dok se ovi još nisu ni snašli, prilazi prtljažniku auta, otvara ga i počinje iznositi torbe. Česi se napokon mire sa sudbinom. Uzimaju ostatak stvari i kreću prema kući.
Na prozoru koji gleda na ulicu, stoji Marta, Ivova žena sa omotanom kuhinjskom krpom oko glave. Marta je mirna, tradicionalna domaćica koja pati od vječnih migrena a koje joj na taj način definiraju karakter. Marta otvara prozor, maše Ivu i gostima i onda brzo pohita ka ulaznim vratima. Otvara i pušta ih u dvorište srdačno se smiješeći.
- Helou, helou…velkam – progovara sramežljivo. To su jedine riječi engleskog koje zna. Gosti zastaju ispred stepeništa koje vodi u podrum ali Ivo ih upućuje dolje.
- Go..go..no problem…go …room – opet odriješito pokazuje niz stepenice
Nakon 30-ak strmih stepenica, dolaze do drvenih vrata sa staklenom gornjom plohom. Ivo odlaže torbe, vadi ključ iz prednjeg džepa, otvara vrata…ulazi prvi i odlaže torbe na pod malene kuhinjice. U produžetku je skromna sobica. Sve je zapravo vrlo skromno i staro ali uredno. Ivo ne daje Česima mogućnost da bolje pogledaju apartmančić nego otvara prozor od sobe iz koje puca zaista lijep pogled na more i Stari grad.
Ženska nešto priča na češkom. Čini se da nije zadovoljna ali ne izgleda kao da bi napustila ovaj skroman apartmančić. Izgleda kao da se pomirila sa sudbinom. Vruće je i ne da joj se tražiti novi smještaj.
Odlučni da ostanu, Čeh iz torbice oko pasa vadi putovnice, pruža ih Ivu ali ovaj podiže ruke i saučesnički govori.
- No problem … Rukama pokazuje da nije potrebno, želeći time pokazati kako ima potpuno povjerenje u svoje goste i da nema potrebe za provjerom. Čeh se čudi, pogleda ženu, nasmije se, klimne ramenima i vraća putovnice natrag u torbu.
- Ol rajt…dec it – Ivo će i već gura svoju ženu koja se mota oko njega sramežljivo, ne znajući gdje bi sa sobom.
- Ajde, jebem ti selo, bježi tamo, što se motaš tuda.
- Bye..bye….Ivo i Marta već izlaze i za sobom zatvaraju vrata.
Trenutak tišine a onda se Česi pogledaju, slegnu ramenima i gromko se nasmiju…a odmah potom bacaju se na krevet. Maze se….