Zbog iznimnog zanimanja puka, recikliram ovdje jedan uradak objavljen u drugom mediju. (Zapravo serem, razlog ponovljenom objavljivanju je izočnost mašte i vremena a uradak mi je dobar. Kad vam kažem) :))
Danas, kada svako dijete i svaka domaćica, pače svekoliko radništvo i poštena inteligencija, bez problema barataju tipkovnicom kompjutera…elem, kada čak i uznici štrajkaju po zatvorima tražeći minimalno jedan sat ćetovanja dnevno…dakle danas, kada je takva situacija, gotovo je nemoguće zamisliti da je daktilografija nekada bila privilegija odabranih. O da premili, kada si prije 20 godina tražio posao i naveo da znaš daktilografiju, bila su ti otvorena sva vrata. Mogao si biti i predsjednik mjesne zajednice što je, u ono vrijeme, predstavljalo iznimnu čast i vrh hijerarhijske piramide u rodnom kvartu.
Generacije srednjoškolskih odličnika iskazivali su neviđeni mar u nakani da budu najbolji u ovoj iznimnoj znanstvenoj disciplini. Jer, o znanstvenoj disciplini je riječ unatoč činjenici da je ista ostala bez predmeta svog izučavanja (daktilostroja tj. pisaće mašine, op.a.)
“Ne’š ti vilozofije pisat na mašinu” reći će nemušti ignoranti tvrdeći da je dovoljno poznavati slova (što i nije neko postignuće) i ispunjen je osnovni uvjet da bi se moglo pristupiti tipkovnici. A je li baš tako? Nije, naravno.
Dakle, nabadati sa dva prsta ili čak sa četiri..jel’te..prsta po tipkovnici zaista nije teško ali pisati sa oba deset (o da, i toga ima) prstiju i to na slijepo (ne gledajući u tipkovnicu, još jedna op.a. a nije časopis Op.a - op.a.) e to je zaista umijeće koje se uči. A to nas onda vraća nešto godina unatrag kod profesorice Vedrane, diplomirane daktilografkinje vrhunaravnih grudi.
- Pri učenju daktilografije najvažnije vam je držanje ruku u osnovnom položaju. To je dakle ovaj položaj….ti tamo u zadnjoj klupi, ako dozvoliš ja bi….dakle, A – S – D – F za lijevu i J – K – L – Č za desnu ruku. Dakle, iz te pozicije lako je tipkati kada se točno nauči koji prst tipka koje slovo.
- A što ako mi fali neki prst, recimo mali? Jel’ onda slovo “č” tipkam prstenjakom ili batrljkom?
- Vidim, imamo i šaljivđija ovdje. Neka, neka barem neće biti dosadno. Idem sad ti Herostrate, kažiprst lijeve ruke F..F..F…kažiprst desne ruke J..J..J. Taaako, ajmo sad u ritmu…FFF-JJJ, FFF-JJJ. Dooobro, sad ćemo probati ovako: F-J, F-J. Braaavo, vidiš da ti ide. Vrati se na mjesto, idemo sad svi..
Noćima sam imao snomorice uzrokovane ovom opakom mantrom. Budio bih se obliven pripadajućim znojem i u magnovenju izvikivao mantru F-J, F-J, ASDF-JKLČ. Jedna djevojka me čak ostavila smatrajući iznimno čudnim da orgazam doživljavam uz izvikivanje nepovezanih slova.
Mjesecima sam uporno vježbao u nakani da postanem najbolji, najbrži jer sam znao da je to zalog za moju svijetlu budućnost. Moji siromašni roditelji od usta su odvojili da bi kupili Olivetti pisaću mašinu, istu onakvu kakvu smo i u školi imali. Bila je Fender Statocaster među strojevima. Ipak, nije mi uspijevalo. Uz sav trud, uspio sam biti tek četvrti u razredu. Prokleti Verica, Milivoj i Hrvoje bili su bolji.
Još i danas imam traume od Hrvoja koji bi, kada bi pisali test, uvijek prije mene lupnuo po ručici koja je pomicala tabulator (ono što danas radi tipka ENTER, op.a. opet) i to bi me zbunilo. Štogod ja napravio, koliko god mi se činilo da ću ovaj put biti brži, moja nada bi zgasnula nakon svega nekoliko sekundi kad bi se začulo ono njegovo odvratno “tup”.
A tek Milivoj? Taj je svirao dugmetaru i imao je predispozicije za tipkanje. Sve to dovelo ga je do šampiona razreda i časti da bude jedini koji će tipkati na, pazite sad, električnoj pisaćoj mašini. Sa divljenjem i strahopoštovanjem gledali smo u taj stroj i divili se kako Mića prede po tipkovnici. Nije bilo potrebno udarati kao sivonja po tipkama, o ne. Ova sprava bila je suptilna, imala je dušu.
Razmišljajući neki dan o ovoj, nadasve poticajnoj temi, shvatio sam da bi danas, kada bi se opet okupio moj razred, sigurno bio prvi. Kako? Evo ovako:
Verica se udala odmah poslije srednje škole za nekakvog ofucanog rokera koji je i danas, nakon toliko godina i dalje ofucani roker mada ne onaj tomićevskog tipa koji nosi crnu “born to be wild” zategnutu preko pihtijastog stomka. Ovaj je osušen kao škoranac if you know what I mean. Nekako mislim da nakon škole, tipkovnicu nije ni vidjela.
Milivoj..eh, s Milivojem je tužna sudbina. Sin deklariranog četnika, tzv. Dipl. četnika, otišao je iz Grada u praskozorje rata a posljednje informacije govore da je u tragikomičnoj situaciji, zagnojio oko Vukovara. Opet, zagnojio je i Branko Kockica više puta. Znam neke koji se kunu da su gledali njegovo tijelo u agoniji. Štoviše, poginuo je Branko više puta na više različitih ratišta. Ipak se nadam da je i s Milivojem slično. Nije bio loš, Bog da mu dušu prosti.
A Hrvoje, moja trauma sa desne strane, danas je sudac i ima svoju daktilografkinju. Nema potrebe za kucanjem.
I tako, preplavi me neka milina kad shvatim da sam sa svojih par stotina znakova u minuti danas ubjedljivo najbrži tipkač u razredu.
Post je objavljen 07.12.2006. u 13:30 sati.