Eto, dobio sam i ja taj lanac Svetog Antuna, dobio sam ga višekratno. I rekao sam da neću ništa napisati pa neka me i snađe vjekovno faraonovo prokletstvo. Mrzim lance Svetog Antuna a uz to nisam sujevjeran. Bajalice me ostavljaju ravnodušnim.
Ali evo, malo za razbibrigu iako znam da ću se kasnije mrziti zbog toga. Nagrđujem svoj fantastični blog ovim besmislenim crticama o meni; tih 5 stvari:
1. NESRETNOM OKOLNOŠĆU ONEMOGUĆEN SAM U BLISTAVOJ GLAZBENOJ KARIJERI.
Ovako je to bilo: Kada sam imao aproksimativno 10 godina, svirao sam blok flautu. Moju silnu nadarenost primijetila je i profesorica Glazbenog odgoja (tadašnji Muzički odgoj) i poslala me, skupa sa narečenim instrumentom u Glazbenu školu (tadašnja Muzička škola). Moj zadatak je bio odsvirati neku od pripremljenih muzičkih brojeva (koji su se tada zvali pjesme) osobi koju će mi pokazati moj školski kolega (tadašnji drug) a koji je već pohađao predmetnu školu. Jedna od pjesama koju sam uvježbao bila je "Na planincah".
Osoba kojoj me je doveo moj drug Ljubo bila je, blago rečeno, nadrkana i nespremna za još jednog u nizu vanserijskih glazbenih (muzičkih) talenata. S prijezirom u glasu upitao me koji instrument želim svirati; mene koji jedva da sam znao za neki puhački (tada duhački) instrument osim moje pohotne blok flaute. A svirao sam tu flautu kao The Bird. Jesam.
- Hoćeš li svirati obou? To ti je dobro, tu možeš zaraditi pare – bilo je sve što je rekao nadrkani profesor a odmah potom – dođi dogodine, još si premlad za sviranje puhačkog instrumenta, pluća ti se još razvijaju.
Kako tada, tako i sada. Nikad više nisam privirio u Muzičku školu osim puno godina kasnije kad sam pjevao u jednom zboru.
Sviranje bas gitare u vlastitom aranžmanu, bila je blijeda zamjena karijere puhačkog multiinstrumentalista, zatrete u samom početku.
2. IMAM SEBOREJU
Prije par godina napala me ta opaka boljetica od koje navodno nema lijeka. Pogoduje joj stres, čokolada, ovo-ono, sve ono što život čini lijepim iz čega proizlazi da je problem trajan. Istina, pojavljuje se periodično, nije riječ o kroničnoj bolesti. Manifestira se nešto kao guljenje kože u predjelu brade i obrva i izgleda malo neuredno kad ne znate o čemu je riječ. Upravo zbog toga, često puštam bradu i obrve. Nažalost, nisam uspio uzgojiti one lijepe, guste obrve brežnjevljevskog tipa. Tek poneka incidentna dlačica naraste u nesrazmjeru sa svim ostalima. Zahvaljujući (povremenoj) bradi koja je doprinijela da ličim na kombinaciju Štulića i Isusa, dobio sam ulogu u povijesnom filmu. Ma zapravo serem. Ovo za seboreju. A i za film. Možda. ))
3. NE VOLIM SIR
Ne samo da ga ne volim, prezirem ga. Pogotovo one neke meke (uh, eto izgovorio sam). Odvratnost prema siru tolika je da sam našao i ženu koja ima isti takav odnos prema siru. I ona ga prezire. A ja je obožavam baš zato što ga prezire. Ali ni to nije bilo dovoljno. Sir prezire i moja punica. Nju nisam posebno tražio, ona je došla u paketu sa ženom ali sam u tom segmentu prilično, prilično zadovoljan. Uglavnom, osnovali smo i klan mrzitelja sira i registrirali se kao Udruga. Zahvaljujući godišnjem programu kojeg smo žena i ja sastavili dobijamo i godišnju dotaciju od Grada.
4. RATNI PUT
Bio sam svjedokom događaja koji se poslije prepričavao kao legenda a zapravo je istinit. U inspekciju južnog bojišta došao je general Bobetko. Bio je mrak i možda se time može opravdati pitanje jednog mog poznanika upućeno generalu: A tko je tebe, debeli, obukao? Bobetko se nasmijao. ;) Poznanik se, kada je saznao o kome je riječ, tresao kao prut ali brzo se snašao i poslije godinama kurčio da je on zapravo znao kome se obraća.
5. U TREĆEM OSNOVNE BIO SAM NAJBOLJI ĐAK….
... i kao takav, dobio na poklon od predsjednika Općine (današnji gradonačelnik) knjigu Djeca kapetana Granta Julesa Verna. Međutim, nisam išao na primanje u Općinu s ostalim laureatima. Ne mogu se sjetiti što je tome razlog ali vjerojatno je u pitanju nešto banalno kao što je bolest. Slično kao i poznanik u situaciji s Bobetkom, naravno da to nisam priznao nego sam, puno godina kasnije, tvrdio da sam i ja razarao Jugoslaviju iznutra. Predsjednik općine bio mi je za sve kriv jer sam bio Hrvat.
"Ne mogu ući u prvu nogometnu momčad pionira GOŠK-a?" Nisam dobar?" Ma dajte, kao da ja ne znam. To mi predsjednik Općine ne može oprostiti moj ignorantski odnos prema dodijeli nagrade".
Inače, knjigu sam pročitao, nije knjiga kriva. Dapače, bila je odlična. Poslužila je kao inicijacija za brojne druge pročitane.
Bonus spoznaja iz izloga br. 2.
6. PRIŽELJKUJEM DA MI KĆERI BUDU MAŽORETKINJE (ILI BAREM PROFESIONALNE HOSTESE) UDANE ZA NOGOMETAŠE ILI BAREM VATERPOLISTE.
To je moja davnašnja želja koju ću ostvariti ovako ili onako. U tom cilju pokrenuo sam stanovite korake što se može pročitati i u prethodnim postovima o baletu.
Post je objavljen 17.01.2007. u 10:03 sati.