Nastavljamo sa trendom gostovanja. Ovaj put, autor(ica) želi ostati anonimna/anoniman. Barem za sada. Možda je/ga upravo vi, svojim komentarima ohrabrite da otvori i svoj blog? Nagradno pitanje za vas: je li ovo napisala žena ili muškarac (uz obrazloženje). Nagrada je vrlo primamljiva, vrlo.
Bila je zagledana u grafit na oronulom zidu, kada je iz misli prenuo tramvaj. Željezni okviri funjestri jureće nemani izgledali su joj kao jato golubova koje uvijek u podne u njegovom gradu slijeće na pjacu po svoja zrnja. Nastavila je koračati misleći pri tom kako je neobično da fado nije postao jedinstven pojam za osjećanja svih žena koje su u tuzi i beskrajnom isčekivanju, nego je zauvijek ostao samo ime za njihovu žal, tamo u toj zemlji u kojoj nikada nije bila.
Nije bilo hladno ali od neke studeni, nabrale su joj se i bradavice grudi. Muškarca koji joj je dolazio u susret otvoreno je i drsko proždirala pogledom od međunožja prema gore. Do lica nije došla.
Dugo je, već godinama, učila svoje oči da postoji pogled koji nije uvijek ostavljen nedogledan i zaustavljen i zaklonjen fjordom njenog djetinjstva. Strpljivo je učila vid da će jednom spoznati i crtu beskrajnog horizonta. Ta crta će i moći morati povesti te mlade a već premorene oči u širinu nemjerljivu i ženi i muškarcu. Tada još nije znala da se svatko uvijek vraća na početnu točku polaska prema ničemu.
Otkada spokoj ne nastanjuje njenu utrobu, i te oči, nakratko ipak naučene na beskonačnost, sada se svakodnevno režu na crtu neobrađenih ivica, baš kao i koža na oštri nož. Boli to, kao što bole i riječi, izrečene i one koje tek čekaju biti izgovorene. Ili šapnute barem.
Zaustavila se kod starog uličnog prodavača kostanja. Odmah je znala da je pogrešno jesti pečene kostanje kad zima nije zimna.
Zub je samo krcnuo i puko i dok je razmišljala hoće li ga pojesti ili ispljunuti, već je zamakla u mračnu, sporednu ulicu. Horizont nedogledanosti čekat će ipak neke željnije i nevinije oči..