S navršenih 26 godina u životnom kalendaru, Ana je odlučila skloniti se u zavjetrinu bračne luke. Bilo je to dugo i pomno pripremano vjenčanje, jedno od onih kod koji se baš ništa ne prepušta slučaju. Prvo je odlučila riješiti pitanje vjenčanice pa je u tu svrhu mjesecima surfala Internetom u nadi da će tamo pronaći nešto što bi trebalo predstavljati jedinstvenu, do tada neviđenu kreaciju. Pretraživalaje , gledala, uspoređivala i printala, bila je toliko studiozna u svom istraživačkom radu da je čak i njezin, inače prilično solidan, laptop počeo "kljucati" pod teretom silnih gigabajta spremljenih slika. Ništa, baš ništa nije bilo slično viziji koju je imala u svojoj glavi ali, koliko god joj to zvučalo razočaravajuće, istovremeno ju je i radovala činjenica da vjenčanicu kakvu ona želi, nitko nikada nije nosio.
A onda je, sasvim slučajno, preko rođakinje brata voditeljice pilatesa kod čije je susjede prije 3 godine odsjeo švicarski bračni par (spomenuta je naime iznajmljivačica apartmana u ljetnom periodu)…dakle, saznala je za tu švelju iz mjesta Morges, u blizini Lausanne u Švicarskoj. Priča je zvučala čudnovato ali bila je istinita. Naime, ta švelja imala je paranormalne sposobnosti koje su se sastojale u tome da "pročita" viziju iz tuđe glave a odmah potom kreaciju realizira uz pomoć svojih iskusnih krojačkih pomoćnica. Ana je u početku bila skeptična. Međutim, kada joj je, niti par sati nakon telefonskog razgovora s Ingeborg (tako se ova zvala) na faks stigla slika upravo onakve vjenčanice kakvu je željela, Ana je bila oduševljena i nije žalila silnih novaca kojim je trebalo podmiriti ovaj đavolji čin.
Nakon vjenčanice, na red je došlo prstenje ali Ana je znala da tu neće biti problema pa makar tražila prsten Niebelunga. Maroje, njezin budući suprug, bio je pročelnik gradskog ureda za gospodarenje poslovnim prostorima a respektabilan dio poslovnih prostora u njihovom malom gradu držali su zlatari. Maroje ništa nije želio preputiti slučaju, pa je tako elitni gradski prostor dodijelio zlataru Prekpalaj Palju iako nije bilo ni riječi o najpovoljnijoj ponudi a zauzvrat, ovaj je obećao prstenje za vjenčanje od kojih zastaje dah. Rečeno – učinjeno. Ana i Maroje bili su oduševljeni minucioznim zlatarskim radom, Ana je čak pitala majstora kako to da takve prstene nikad nije vidjela u izlozima. Prekpalaj se tek snishodljivo nasmiješio objašnjavajući joj da se takvo prstenje nosi samo u obitelji i nikad (do sada) nije bilo na prodaju.
Nakon što je osigurala vjenčanicu i prstenje, Ana je krenula sa rezerviranjem sale za vjenčanje, nabavljanjem konfeta, odabirom crkve i sve, baš sve čega se dotakla, išlo je kao podmazano. Tek nešto problema bilo je oko pravljenja rasporeda sjedenja za 280 uzvanika. Anina familija bila je strogo konzervativna i tu propusta nije smjelo biti. Uspjela je udobrovoljiti i staru tetku Elizabetu koja ni po koju cijenu nije željela sjediti u blizini stanovitog Petra. Naime, taj Petar, pričalo se potiho, bio je tetkin ljubavnik prije nepunih 55 godina a onda ju je napustio neposredno pred vjenčanje. Elizabeta mu, razumije se, to nikad nije oprostila.
Kako se neminovno bližio dugo iščekivani dan vjenčanja, Ana je postajala sve zabrinutija. Razloga za zabrinutost zapravo i nije bilo ali upravo je to ono zbog čega je bila uznemirena. Ana nije navikla da stvari funkcioniraju "kao po koncu", navikla je da se u životu za svaku stvar morala dobrano pomučiti. A u pripremi vlastitog vjenčanja, suprotno očekivanjima, nije bilo nikakvih problema. Iako nije bila sujevjerna, Ani se to nije sviđalo; bilo ju je strah da se nešto nepredviđeno, nešto strašno ne dogodi baš na dan vjenčanja.
A onda joj je na pamet pala ta luda, luda ideja kojom će preduhitriti nesreću.
* * *
Dok je, uz zvuke Ave Marie, vođena čvrstom rukom gospodina oca, kročila prema crkvenom oltaru, Ana je susretala poglede brojnih uzvanika. Bilo je tu svega. I pogleda sjete, oduševljenja, zavisti i jala. Naprosto svega. Ali Ana je takvo nešto očekivala. Bila je lijepa, mlada i uspješna, životna radost naprosto je zračila iz nje i kao takva uvijek je bila predmetom ogovaranja čitavog grada. Kada je prohodala s Marojem gotovo svi su se slagali da su savršeni par – na ponos svojih roditelja i čitavog kraja.
I sada, držeći Maroja za ruku, Ana je sa nesmiljenom srećom iščekivala onaj toliko željeni trenutak, kada će sa svojim mužem napokon postati JEDNO. Ozbiljnost situacije narušavao je tek vragolanski smiješak koji je titrao u kutku Aninih usana.
U trenutku kada je don Toma upitao "uzimaš li ti Ana ovdje nazočnog Maroja za svoga muža da te…" Ana je navukla ledenu masku i sasvim mirno, kao da je takav odgovor godinama pripremala, izgovorila:
- Ne!
"A uzimaš li ti Maroje ovdje nazočnu…" – nastavio je siroti don Toma u prvom trenutku ne shvaćajući da se događa nešto krajnje neuobičajeno. Nikada u svojoj dugoj karijeri nije doživio da bi mladenka rekla "ne". Ne kao odgovor bila je izmišljotina hollywoodskih filmova. U stvarnosti, toga nije bilo.
U crkvi je nastalo komešanje. Maroje se sa zaprepaštenjem okrenuo prema Ani a bolna grimasa iskrivila mu je lice kad je primijetio da se ona zapravo – smješka. Nastavila se smješkati i nakon što se okrenula ogledajući se po crkvi u kojoj je rumorilo. Vidjela je poglede nevjerice i iznenađenja, upravo ono što je i očekivala.
A onda se, par trenutaka kasnije, opet okrenula prema oltaru, klimnula glavom na upitan pogled don Tome koji je, nakon što se nakašljao a žamor se malo smirio, ponovo izgovorio:
"Ana Meštrović, uzimaš li ti ovdje nazočnog Maroja Buconića za svog…"
"Ne" – rezolutno je prekinula starca jedva susprežući osmijeh. Kakvu će tek ovo buku izazvati pomislila je nehajno. I zaista, buka je bila prilična kada se Anina mater Lucija, jednostavno prosula na pod. U tom trenutku kao da se oslobodila Pandorina kutija. Nastala je vika i prijetnje. Netko se u lijevom redu (mladoženjinom) zaderao "kurva" što je izazvalo salve pogrda iz suprotstavljenog tabora. Anin i Marojev otac nešto su vikali i mahali rukama, dio uzvanika počeo je napuštati crkvu a kad je vidjela izraz bijesa u Marojevim očima, Ana je shvatila da je pretjerala.
- Čekaj Maroje, čekaj… ja sam samo mislila… – uzaludno je pokušala Ana ali ovaj je već brzao prema svome stadu.
- Ali ljudi, čujte….ja sam se šalila, dajte…što vam je – sada već u očaju govori Ana pokušavajući objasniti da je sve to bila tek šala kako bi se riješili mogućih uroka. Tek sad shvaćala je koliko je šala bila neslana.
Ali, ali…. – mucala je unezvijerena djevojka mlatarajući rukama u smjeru uzvanika koji su već polako napuštali crkvu. Odmah potom, okrene se prema don Tomi:
- Don Toma, šalila sam se, vi znate – don TOMAAAA – pa i stražar viče tri puta prije nego puca – DON TOMAAA, dajte mi još jednu šaaaansu – u besprizornom očaju vikala je Ana za starim svećenikom koji se nesigurnim korakom povlačio prema sakristiji.
Odjednom, kao da je doživjela prosvjetljenje, Ana je postala svjesna posljedica svoga čina. Ovo će odjeknuti, još kako će odjeknuti. Cijeli Grad će brujati o tome danima. I što sad, kako odobrovoljiti svoje, kako objasniti Maroju? – sve to i još puno više toga bjesnilo je mislima Aninog oceana.
A onda, bespomoćna i potpuno shrvana, ničice padne na zemlju i okrene se Razapetom u molitvi očajnika.
- Ti, ti mi pomozi. Barem ti me razumiješ. Ti mi pomozi, ti..ti… - ridala je Ana kršeći bespomoćno ruke.
Nije bilo odgovora. Šutnja Razapetog i plač očajnice "odjekivala" je, sada već praznom, Crkvom.
Post je objavljen 15.01.2007. u 12:59 sati.