Ubojica nevinog lica
|
Dugo je vremena trebalo proći da bi se Marija konačno odlučila za umjetnu oplodnju. Kada je napokon raščistila s moralnim dilemama, pritiscima okoline i inim preprekama pa onda sve to lijepo posložila u svojoj skladnoj glavi, pao joj je kamen sa srca. Osjetila je silno olakšanje. Međutim, isti taj kamen, teško je opteretio srce ali i sve ostale organe njenog dičnog supruga Branimira onog trenutka kada je prvi put kročio u prostoriju Ustanove za umjetnu oplodnju, u kojoj je trebao "proizvesti" toliko potrebnu spermu. - Izvolite ovdje ući gospodine – hladnim birokratskim glasom uputila ga je medicinska sestra. Kada završite pokucajte na onaj tamo prozorčić. Tamo ćete mi dati uzorak vaše sperme. Branimir je oduvijek bio realan čovjek; nije očekivao apartman u kojem bi mu krasotne vestalke titrale oko jaja iz kojih bi trebao izaći toliko očekivani spermaflex, ali prostorija veličine 2 puta 2 (ako i tolika) sa odvratnim, bijelim, socijalističkim pločicama i prozorčićem kao stvorenim za nekog diplomiranog voajera… to je bilo užasno destimulirajuća situacija. U takvim uvjetima, Branimir nije mogao niti erekciju postići. - Događa se – rutinski je reagirala "vuk s pičkom" na Branimirov problem a onda, manirom iskusnog golgetera, rezervirala mu novi termin. Ali ni sljedeći puta nije bilo ništa bolje. Ipak, ovaj put znao je što može očekivati a u okviru takvih očekivanja svakako nije bila opcija sa postavljanjem novih, talijanskih pločica ili proširenje onog voajerskog prozorčića. Treći posjet Ustanovi za umjetnu oplodnju prošao je gotovo uspješno. I bilo bi uspješno da je "vuk s pičkom", požurujući Branimira, zakucala na prozorčić samo 30-ak sekundi kasnije. Ovako je taj odloženi orgazam ostao trajno odložen. Nakon 4, 5 i 6 puta Branimir je već postao "slučaj". U njega su pokazivali prstom, smješkali se i posprdno komentirali – "ovo je onaj impotentni, onaj što ne može svršiti". Bilo je to poprilično frustrirajuće za čovjeka koji nikada nije imao seksualnih problema. Činjenicu da niti jedna žena s njim nije doživljavala orgazam, nije smatrao problemom. Ne svojim problemom. - Čujte, bi li se moglo nekako ovaj uzorak..khm..paa..ovaj, doma proizvesti pa da Vam ga donesem ovdje – sramežljivo je prevalio preko usta Branimir pri svom 7 posjetu Ustanovi. Vuk s pičkom ga je prezrivo odmjerila jednim od "onih" pogleda i rekla: - A može, eto može. Ali za najkasnije pola sata, uzorak mora biti kod nas. Branimir je bio presretan. Od njegove kuće do Ustanove bilo je nepunih 20 minuta vožnje što mu je ostavljalo dovoljno vremena da sve obavi kako treba. * Marija i Branimir ništa nisu ostavili slučaju. Sve su pripremili unaprijed. Već tri dana nisu imali seksualne odnose kako bi povećali količinu ali i kvalitetu spermaflexa. Kao i svako drugo jutro, obavili su uobičajenu toaletu, obukli se, spremili sve potrebno. Nakon toga je Marija pošla upaliti auto kako ni sekundu nepotrebno ne bi izgubili. Marija je željela da "to" obave u sobi ali Branimir je smatrao da će iz hodnika brže doći do automobila. Malo mu je teže bilo "obavljati" posao dok je u jednoj ruci držao posudicu u koju je trebalo ejakulirati ali uspio je. Uspio je bez većih problema. - Brzo, brzo Marija. Idemo. Nemamo puno vremena za čekanje – požurivao je Branimir svoju smjernu ženu Mariju dok je ova pokušavala ukloniti višak sperme sa svoje haljine. Marija i Branimir sjedoše u već upaljeni auto i krenuše potom prema Ustanovi. Dan je bio prekrasan, upravo onakav kakav treba biti dok svoju, netom proizvedenu spermu, vozite u Ustanovu za umjetnu oplodnju. Branimir je samozadovoljno pogledavao Mariju, pa onda put, pa onda opet Mariju pa onda …onda je nastao black out. Branimir se poslije sjetio da je i u tom trenutku pomislio da je žuto svjetlo na semaforu već predugo žmirkalo i da se trebao zaustaviti. Nije se zaustavio ni crni Citroen Xsara koje je dolazio sa Branimirove bočne strane. Očito se i vlasnik toga automobila bavio nekim drugim mislima jer već slijedeći trenutak, Xsara se zabila u Branimirov Clio teško ga ranivši. Srećom, Branimiru i Mariji nije bilo ništa, kao ni vlasniku Xsare. Dva sata kasnije, dok su oboje puhali u balon koji im je dobrohotno ponudio policijski službenik, Branimir je mislio o posudici sa spermaflexom. Njegovi spermići, njegova nesuđena djeca bili su zauvijek upropašteni. Prošlo je previše vremena. Branimiru se učinilo da je sperma čak i boju promijenila i po njemu, to je bio siguran znak smrtnosti. Vrativši se kući, Branimir uzme posudu, otvori je a onda njezin sadržaj prospe u zahodsku školju. - Zbogom Tara, zbogom Nora, nije nam bilo suđeno - teatralno će Branimir a onda pusti vodu. Život piše romane, to svi znamo. Tko zna kako i zašto, jesu li se zvijezde tako posložile, kismet ili nešto drugo ali nekoliko dana poslije nemilog događaja, Branimir je, surfajući netom, ugledao ovaj podatak: Sperma se može koristiti do 60 minuta (najbolja varijanta), ali i par sati nakon ejakulacije, po nekim podacima, te se treba držati na tjelesnoj temperaturi ( dakle drzite je ili između nogu ili pod pazduhom itd ). Branimir je bio jedak, jedak na svoju smjernu ženu Mariju koja je oduvijek vjerovala doktorima. -A govorio sam joj da se prvo trebamo dobro informirati preko Interneta – mislio je Branimir u sebi. Jer kako drugačije misliti nego u sebi?!? Sa bolnom grimasom, utrnuo je kompjuter, ustao, otišao do kupatila, pogledao se u ogledalo i bolno procijedio: - Ubojico nevinog lica. Nakon toga, Branimir je otišao na badminton kao i svake druge srijede. Mariji naravno, nije rekao ništa. |
