27.09.2005., utorak
U jami (rasplet)
Nakon moje kapitulacije i svečanog obećanja da ću učiniti sve što se od mene očekuje, osoba – ucjenjivač malo se odobrovoljila. Otrpjela sam kritike zbog fotografiranja jamskih pejzaža, pentrala se uskim, strmim, kamenim stubama u Predjamskom gradu riskirajući da se vratim slomljene noge ili ruke, hrabro ulazila u sobe za mučenje i fotografirala stol za istezanje tijela (odlučila sam propustiti priliku da malo narastem),  te konačno dobila dozvolu za fotografiranje cvijeća i pejzaža.       Površinske rijeke počele su usijecati u vapnencu svoj put prema utrobi zemlje prije gotovo tri milijuna godina. Na sličicama iznad ovih redaka vidi se rijeka Pivka na mjestu gdje ponire u jamu. Voda utire svoj put kroz topive vapnenačke stijene stvarajući podzemne pejzaže nevjerojatnih oblika i boja. Velike i male dvorane, uski i široki prolazi, usjeci, strmine i zaravni izmjenjuju se u gotovo dvadeset kilometara suhih, vodenih ili stalno zalivenih rovova. Naravno, ono po čemu je Postojnska jama najpoznatija su sige: stalaktiti (vise) i stalagmiti (rastu s tla) svih oblika, veličina i boja. Kada se ti oblici spoje nazivaju se stalagmati ili jamski stupovi. Sigama treba deset godina da narastu 0,1 - 1 milimetar. Jasno je zbog čega ni jedan od preko 300 000 turista koji godišnje posjete jamu ne smije odlomiti komadić sige i ponijeti ga kao uspomenu koja će mu na radnom stolu pritiskati papir. Proteus anguinus, slijepa čovječja ribica, bila bi idealan kućni ljubimac kad joj ne bi smetali svjetlo i klima nadzemnog svijeta. Živi i do sto godina, a dovoljno bi bilo da je nahranite jednom svake desete godine. U jami žive i brojne druge životinje: hruštevi, skakavci, pauci, račići i stonoge. Međutim, pronađene su i kosti mnogo većih izumrlih životinja, kao što je na primjer jamski medvjed. Je li se medo u jami skrivao pred neprijateljima i klimatskim nepogodama, ili ga je pračovjek - lovac prije više od 50 000 godina donosio kao lovinu i skrivao u jamu (koju je koristio kao ostavu ili škrinju ledenicu u koju je spremao zimnicu), ja zaista ne bih znala. A čime sam odobrovoljila mog ucjenjivača? Ma obećala sam! Svečano! Kupit ću mu taj nesretni mobitel s blue tooth funkcijom (pojma nemam što je to)! Zamislite kako je strašno kad vam se djeca (osnovnoškolski sedmaši) rugaju jer imate mobitel star čak godinu dana !!! Užas!!! Da, da. Ucjenjivač je moj jedini, najdraži nećak koji ponekad komentira (kritizira) moje tekstove potpisujući se kao Hećak. Dobila sam i dozvolu da objavim njegovu sličicu. Malo je mutna, ali dovoljno jasna da shvatite "di che pasta e" fatto mio nipote".  Budući da skoro svake večeri zapamtim blog, našla sam sve nestale komentare (osim dva posljednja) i lijepo ih prepisala (copy-paste) s potpisima autora. Naravno, bez linkova. Eto, za inat nemani koja ždere komentare!! |
- 18:50 - Komentari (40) - Isprintaj - #
26.09.2005., ponedjeljak
Za Bornu i Gabrijela
 Na jednom od mojih lutanja ugledala sam visoko stablo na kojem su samovjereno rasle velike gljive. Odmah sam se sjetila mog blogerskog prijatelja. Pomislila sam: ovo bi on sigurno snimio, a fotografiji bi dao neki duhovit naslov. Pokušala sam ga oponašati i na njegov način promatrati prirodu. Sigurno nisam uspješna poput mog prijatelja, ali nadam se da će mu biti drago što sam mislila na njega. Sliku posvećujem njemu i njegovom prijatelju (koji je, nadam se, i moj prijatelj). |
- 21:32 - Komentari (9) - Isprintaj - #
24.09.2005., subota
Predjamski grad
 Ucjenjivač ne odustaje. Na slici se jasno vidi sav očaj jadne Helixice (ON ju je slikao u gradu). Nakon izlaska iz Postojnske jame otišli smo pogledati Predjamski grad smješten 12 km sjeverozapadno od Postojne. Grad je urastao u stijenu na visni od 123m. Pogled s nekog od njegovih prozora oduzima dah. Realistične lutke, smještene u ambijent opremljen autentičnim namještajem (kapelica, kuhinja, blagovaonica, soba u kojoj je gospodar grada Erazmo primao svoje goste, soba za mučenje, tamnica, oružarna, terase, duboko u stijenu ukopani su ogromni prostori o čijoj namjeni danas možemo samo nagađati), vjerno dočaravaju srednjevjekovni život grada.                      |
- 09:45 - Komentari (23) - Isprintaj - #
22.09.2005., četvrtak
U jami
 Jednom sam napisala nešto o osobi koja me ucjenjuje. Prijeti mi otvaranjem bloga koji će se zvati Prava istina o Helix, a navodno će vrvjeti nekakvim pikantnim, kompromitirajućim detaljima iz mog života. Željela sam koliko toliko preduhitriti tu osobu pa sam objavila kako nisam baš neka organizatorica, imam tisuću nedovršenih poslova, neuredna sam. Ali, osoba kaže da ima još štošta u rukavu. Jučer sam pokušala podmititi osobu poklon izletom u Postojnsku jamu. Sve sam ja plaćala: put, ručak, piće. Potpuno "nedamsko" ponašanje, ali u očaju se pribjegava očajničkim rješenjima. Osoba nije imala ništa protiv. Nije bilo dovoljno. I dalje mi je prijetila objavljivanjem samo njoj znanih detalja. Dozvolila sam joj da mi se previše približi. Puno toga zna o meni. A zna i to da sam Helix JA. Kapitulirala sam oko pet sati poslijepodne. Sve sam obećala. Učinit ću to! Točno onako kako osoba želi. Što mogu. Jednostavno sam slabo žensko biće. Kad me pogleda onim krupnim okicama, kad mi dotakne ruku, kad onako obješenjački nakrivi glavu, jednostavno ne vladam sobom. Sve bih učinila i on to zna. Ne koristi svoju moć nada mnom baš često. Moram priznati. Ali, kad nešto zaželi, izvuče sav svoj šarm, sve one sitne trikove kojima me potpuno pridobije, kojima me nagna da zaboravim sva obećanja dana samoj sebi. Postanem meka i podatna poput svile. A on me gleda (nevinašce slatko) i kao da kaže: "ma ne, ne brini, ništa ja ne tražim". Za sada toliko. Žurim, moram puno toga obaviti. Pokazat ću vam samo nekoliko sličica koje sam napravila u jami unatoč izričitoj zabrani fotografiranja. Rijeka Pivka u utrobi Zemlje plete svoju čipku već više od milijun i petsto tisuća godina.        |
- 14:42 - Komentari (20) - Isprintaj - #
Još malo o dedinim "mađaricama"
 ostatak špila, karte s kojima ja nisam kartala, one se koriste kad se karta "u više od dva"; ja sem kartala samo s dedom, predobra sem bila, nišće je ne štel z menom kartati  dva asa, na većoj slici se mogu vidjeti detalji i koliko su te karte zapravo stare  poleđina mojih "mađarica", na većoj slici se lijepo vide detalji crteža na poleđini |
- 11:11 - Komentari (6) - Isprintaj - #
20.09.2005., utorak
Podravina u mom srcu
 žir i srcestare dedine karte za šnaps - "mađarice" Da sam Istrijanka i da je Istra stanje mojega duha (kako to lijepo kaže Bookaleta) već i vrapci znaju. Al da još jen kraj posebno mesto v srčeku mojem ima, morti ne znaju baš si. Je to Podravina ravna s krovimi črleni. Me je tam mamica moja na svet donesla. Tam, gde se bregi zelene, Vu mesečine mlačne I sive i oblačne, Tam najdem srečo: ništ i se… Ne znam kulko je već let otkad sem ne vidla brege drage. Se već ni lepog našeg kaj ne sećam kak negda. Je više ne tak zvoneći kak je bil gda su dedek i babica još bili na tem svete. Mi se ve meša s dragim ča. Je, jezik je takav, ima on svojega života, si on sam prijatela najde gda on oče, onim velkim jezičnim stručnjakima vtruc. Čkomimo… i tak lepo i leko I nebo je i se… I mislimo na nekaj daleko, A zvoni zvone… Zakaj sem se ve baš setila moje Podravine? Je prijatel Mladen klet otprl, kaj bi se imeli gde zestati, ve gda se zima i preveč fletno približava. Bu treba zatvorenoga prostora najti gde bi se pri peči negda, negda malo pospominati mogli. Tak se je Malden setil, pak nas je v gorice v klet svoju se lepo pozval. Sem se malo naluknula, je tam lepo, se stari prijateli. Bu nam tam toplo gda se po zimi v peči vatrica razigra. Vani bu sneg debeli, zajček bu mamu svoju iskal, a mi bumo pripovedali kak je to negda bilo. Bila je doga, niska i stara Morti vre više stotino let, Ne se na dalko našlo ji para - Prava negdašnja gorična klet. Je Mladen baš pred malo pripovedal kak su se deca negda veselila kruheku z masti i z malo soli. Ja se dobro sečam bakinog tavana. Polek kuhinje je bila špajza. Na podu je bila samo zemla, fest pritisnuta. Na tavan se išlo po drvenimi štangami. A na tavanu se meseko sušilo. I ono kaj sem najrajše štela vkrasti – kože – lepe, slane, masne, na dimu sušene svinjske kože. A te je štenge deda sam napravil, kakti je bil tišler. V bolnici je delal. Jemput je moral mrtvačkoga sanduka prepraviti. Kak je mene bilo strah dok mi je to pripovedal! A štela sem se čuti. Je tam z jednoga sela neka stara žena hmrla (se je z ajngelima odišla spominati, kak bi rekel Joža sveti). Je bogica imela prek sto kil. I kaj?! Se je tak nekak zaglavila, da je ne bilo moči sanduka zaprti. "Deda, pa kaj si onda delal?" - oči su mi bile tak velke kak kotač za vodu vleči na zdencu. "Je, sem si zvadil cigaršpica pak sem si zapušil i napravil kaj se moralo napraviti".  zelje i tikvaJoj, moj je deda bil pravi. Jemput mi je napravil pravu pravcatu špilju od leda; jemput mojega brega za sanjkanje, samo moj je bil, ga je moj deda napravil. Navečer bi mi dal malo čajeka. Kaj bi bole spala mi je del i malo višnjevače. To je bilo baš fino. Tak sem lepo spala. V drvenoj škatuli. Po danu je baka na njoj mesila. Beloga šircla si je dela pak je mesila: kruha, makovnjaču, štrukle, buhtle, pišingere je delala, z orehima ... Piceke mi je pohala i krumpireka pekla v protvanu. Meso z kible je deda najrajše jel. Meni su preveč fini bili vugorki kaj ih je moja baka sama kiselila. Višnje cveto kak mleko, Beli se oblak niše, Sonce i zemla diše, Došel sem, došel nazaj! Po leti sem bosa bežala po prašnjavomu putu. Je to bila tak fina prašina! Nikdar posle sem ne nekaj tak mehkoga na koži osetila. Po zimi sem se s dedom šnapsala i na velkoj, zelenoj, zidanoj peči najrajše sedela. Gore se mak sušil. Baka se ne mogla načuditi kam ga je tulko zginulo. A gda smo perje čehali i boreka kitili ... bum vam več jemput pripovedala... Odnekod na vetru doletel je glas I otišel nekam čez noč... Mi ne znamo… on je to čakal na nas I rekel je zbogom plačoč... Stihovi: Fran Galović: Z mojih bregov (Pred večer, Plavo nebo, Klet, Višnje, Mesečina) |
- 10:40 - Komentari (43) - Isprintaj - #
16.09.2005., petak
Učiti od prirode
 Teško bolesna menta još uvijek poklanja prekrasne, skromne cvjetiće i širi umirujući miris.  Ohola ruža pravi se važna, a ne zna da je kratkoga vijeka. |
- 10:54 - Komentari (23) - Isprintaj - #
15.09.2005., četvrtak
Užas
|
Molim cijenjenu čitalačku publiku da odmah ovo zatvori, ovo ću izbrisati ako ikad uspijem vratiti moj stari dizajn. HTJELA SAM SAMO MAKNUTI KALENDAR JER MI JE IŠAO NA ŽIVCE !!! (0:19 (16/09) - uspjela sam donekle vratiti na staro, a kalendar je još uvijek tu, jednostavno se ne da! Ako netko zna kako da mu dođem glave, bit ću mu zahvalna na informaciji.) Hvala mojoj Puležanki i Fažanki, pametnoj gimanzijalki Pei koja cijelu večer prati moju borbu s html kodom i koja je konačno jednim potezom uništila moj kalendar! |
- 17:19 - Komentari (16) - Isprintaj - #
14.09.2005., srijeda
Riposo
Volo della fantasia Per "Pensiero" e per "Cuorepazzo" se mi faranno l" onore e gran piacere di visitare le mie pagine. |
- 08:24 - Komentari (29) - Isprintaj - #
11.09.2005., nedjelja
Ande i 11. mjeseca rujna (drugi dio)
Aquas Calientes (Tople vode) na prvi pogled izgleda kao zaboravljeni srednjevjekovni gradić blatnih ulica. Gotovo da se ne može odrediti gdje prestaje divljina ovog kutka duboko u Andama, a gdje zapravo počinje grad. Riječ grad ne treba shvatiti doslovno, ali tamo ga tako zovu: nice town. A onda odjednom: "Internet restaurant"!! Vjerujte, šteta je potrošiti više od sat vremena da bi ste eventualno pregledali E–mail. Uostalom, ja nisam ni željela znati da postoji nekakav život van ovog mjesta. Prepustila sam se bojama, zvukovima, mirisima i ubrzo otkrila nevjerojatno srdačne, uslužne i uvijek nasmijane ljude. Oni su tu bili radi nas, radi ljudi koji su došli izbliza vidjeti njihovu kulturu, čuti njihove pjesme i osjetiti snagu ogromnih, tamnih planina. I činili su sve da kućama ponesemo živu uspomenu i da musica de los Andes, fuego de amor, ostane u našim srcima.   Brojne trgovinice nude prelijepe autentične suvenire: srebrni i zlatni nakit s topazima, retablo – minijaturni oltar, panove frule, pletene predmete od alpake. U svakoj imalo solidnijoj kući naći ćete restoran vrlo ugodnog interijera, s izvrsnom hranom i, naravno, s pjesmom. Noć kada sam sa skupinom Inkanan pjevala Indio soy, Enamorarme de ti ili Ayudame a vivir ostat će zauvijek jedna od najljepših u mom životu.  Te večeri bila sam u nevelikom restoranu sa svega šest stolova za kojima su sjedile skupine od po desetak ljudi. U sredini prostorije bilo je veliko četverokutno ognjište na kojem se spremalo jelo. Gosti su povremeno prilazili i miješali neku vrstu variva u velikim posudama ili okretali odreske alpake na pločama iznad vatre. Dok sam tako držeći dugačku drvenu žlicu u ruci stajala iznad vrelih posuda, prišla mi je žena koju sam već ranije primijetila za susjednim stolom. Smiješila se prijateljski i tražila hvataljku za okretanje mesa. Ne sjećam se više kako smo započele razgovor. Potpuno spontano, kao da je to najnormalnija stvar. Uvjeravala me da moram probati umak neke čudne zelenkaste boje. Pridružila joj se prijateljica i sve tri prišle smo mojem društvu. Jednostavno, bez suvišne kurtoazije, čak bez pitanja "smijemo li se pridružiti" (mislim da nitko nije to ni očekivao), sjele su i počele pričati. U Peru su došle sa skupinom predstavnika American Expressa iz Chicaga. Usred smijeha i pjesme "kuharici" Kathleen odjednom je preko lica prešla neka sjena: "Danas je 11. rujna". Naglo smo se stišali. Više pokretima glave i skretanjem pogleda dali smo dvjema ženama do znanja da znamo o čemu govore i da smo i mi Evropljani pogođeni bezumljem terorizma. Međutim, shvatili smo da je njihovo sjećanje na taj dan više od sjećanja ljudi širom svijeta koji su 11. rujna 2001. s nevjericom gledali tragediju što je pogodila World Trade Center. One su toga dana bile u svojim uredima na jednom od katova "blizanaca". Šutjeli smo i gledali dvije mlade žene. Pričale su tužno, ali s nekim mirom na licima. U jednom trenutku Kathleen je jednostavnim pokretom ruke otkopčala hlače i spustila ih gotovo do gležnjeva. Ugledali smo ogroman crveni ožiljak koji se pružao od njenih grudi duž čitave desne noge. Mislim da sam tek u tom trenutku osjetila kakav se užas dogodio toga dana u New Yorku. Koliko god čovjek bio spreman suosjećati – udaljenost, udobnost i sigurnost vlastitog doma ipak priječe da njegov um do kraja sagleda veličinu katastrofe. Držeći za ruku jednu od svjedoka tragedije, sretnu preživjelu ženu koja se više nikada nije vratila u New York, shvatila sam koliko su nesreće što se događaju negdje daleko zapravo blizu i koliko utječu i na naše živote. Kathleen i ja razmijenimo poneko pismo, božićne i novogodišnje čestitke. Željela sam je se sjetiti danas na dan tragedije u kojoj je život izgubilo gotovo tri tisuće ljudi; na dan kad sam je, dvije godine kasnije, upoznala u srcu Anda.  "Želim da ljudi znaju da se iz tuge može roditi radost. Proživljavajući ove strašne trenutke sreću pronalazim u živom sjećanju na dodire i povezanost među ljudima. Kad nam to pođe za rukom, prestajemo se bojati. Tko u sebi ne nosi živo sjećanje na takvu povezanost osuđen je na vječni strah." David Potorti, brat Jima, poginulog 11.rujna 2001. |
- 05:00 - Komentari (23) - Isprintaj - #
09.09.2005., petak
Ande i 11. mjeseca rujna (prvi dio)
|
Prije dvije godine, baš u ovo doba, lutala sam malo bespućima Anda. Priče o kulturi Inka oduvijek su me opijale, dovodile u neko stanje slatke omamljenosti.  Kad sam se konačno našla u Cuzcu, staroj prijestolnici i centru kulture Inka, činilo se da sam malo pretjerala u mojoj fasciniranosti. Izašavši iz aviona, gotovo sam pala nakon prva dva – tri žurna koraka. Aerodrom je na zaravni, ali udaljeni vrhovi okolnih planina odjednom su prijeteći krenuli prema meni. Noge su postale teške. O naglim pokretima više nije bilo govora. «Soroche» , visinska bolest zbog nedostatka kisika na velikoj visini. Cuzco se nalazi na 3400 m nadmorske visine. U vrlo ugodnom hotelu interesantne arhitekture, nekad vili Markiza Picoaga iz 17. stoljeća, tihi, ljubazni i nadasve uslužni domaćini (od recepcionera do call boy–a svi solidno govore engleski i talijanski) navikli na prizore stranaca koji teturaju tražeći za što bi se uhvatili, odmah su u sobe polu-svjesnim gostima donijeli velike količine čaja – čaja od listića koke. Kako mi je taj topli napitak prijao u pomalo nestvarnoj atmosferi! Nelagoda se brzo pretvorila u onu ugodnu omamu. Pravi okvir za sva uzbuđenja koja su me čekala na putovima Inka. Kasnije u šetnji gradom, čim bi se trg počeo okretati oko mene, bilo je dovoljno stati na vrata neke trgovine ili restorana, a tamnoputi mladić već bi mi pružao šalicu tople tekućine uz zavjerenički smiješak. Cuzco, na jeziku quechua "pupak svijeta", osnovala su prema legendi četiri brata Ayar, mitski praroditelji Inka koji su došli iz sela Pacaritambo i nazivali se Sinovi Sunca. Centar života u kulturi Inka ima danas oko 300 000 stanovnika. To je grad veličanstvenih kolonijalnih zdanja, Plaze de Armas koja je pravo središte carstva Inka, grandiozne, bogate katedrale prepune umjetničkih djela slikarske škole cuzcuena.   Kada se noću vraćate vlakom u grad, na točki odakle se cio vidi kao na dlanu, vlakovođa uspori, svjetla se pogase, a zvuci Kondorova leta ispune prostor. Prizor osvijetljenog grada tada vas opasno ostavlja bez daha i zauvijek se utisne u svijest. Aquas Calientes udaljen je 110 kilometara od Cuzca. To je sigurno najčudniji, najživopisniji, najsrdačniji grad koji sam ikad vidjela. Smješten je doslovno «in the middle of nowhere». Te godine grad je još bio u nastajanju. Gradili su se trgovi, postavljale ploče na blatne ulice. Ni blato, ni čudni, neurednii kućerci nisu me spriječili da se svim srcem zaljubim u to magično mjesto. Rijeka Vilaconta udara svojim vodama o veliko kamenje pružajući cijelom gradu stalnu zvučnu kulisu. To nevjerojatno romantično mjesto nastalo je sasvim prozaično – u funkciji turizma.To je naime, točka odakle se kreće na posljednju etapu puta koji vodi do mjesta na kojem su Inke našle utočište pred najezdom španjolskih konkvistadora – Machu Picchu.  Internet restoran izgubljen u Andama. (slike su analogne fotografije fotografirane naknadno digitalnim aparatom) |
- 13:08 - Komentari (29) - Isprintaj - #
07.09.2005., srijeda
Trsatska štorijica
|
Lagani povjetarac čini podnošljivima vrele trsatske zrake sunca. Mnoštvo ljudi kreće se bez žurbe šumom iznad svetišta Majke Božje zastajkujući pred postajama križnoga puta. Kod velikog drvenog križa okruženog stablima što rastu visoko i poput stražara okružuju taj simbol kršćanstva, ljudi nakratko stanu da bi mislima pružili potreban mir. Gledam čovjeka kako lagano pognute glave stoji nesvjestan ljudi oko sebe, sunca, stabala, poneke ptice. Odjednom digne glavu, desnom rukom plaho napravi križ na grudima i pođe nesigurnim korakom. Nadam se da će njegove misli, njegove molitve za zdravlje bližnjih (spomenuo se on i nekih drugih, preporučio Bogu i sve one kojih se u tom času nije mogao sjetiti) biti uslišane.   Zvijezda mora, Kraljica Jadrana, zaštitnica putnika – Majka Božja Trsatska sedam stoljeća okuplja u svojem svetištu iznad Rijeke vjernike, štovatelje Djevice Marije iz Nazareta. "Utvrdilo se ono (svetište) na 135 metara visokoj stijeni iznad lijeve obale Rječine u naselju Trsat, a od ušća u more te male rijeke s velikim imenom, vode k njemu Trsatske stube". ..... To je mjesto "svjedok sudbina brojnih trsatskih čuvara, zaštitnika i štićenika, kako onih od roda Frankopana tako onih iz Reda Franje Asiškoga." (Hoško E., Na vrhu Trsatskih stuba..., Tiskara Rijeka, Rijeka, 1991.)   Povijest bilježi da su trsatske stube građene za Istrane koji su brodicama dolazili sa zapadne obale Istre do ušća Rječine. Spominje se da su prvi hodočasnici bili iz Lindara, istarskog gradića smještenog na obroncima iznad Pazina. Oni su u svetištu tražili snaženje vjere, oživljavanje nade, jačanje ljubavi. I danas, kada se prve subote mjeseca rujna na Trsatu okupi mnoštvo iz raznih krajeva, nad svetištem lebdi onaj isti duh koji stoljećima krijepi umorne, potiče malodušne, veseli i smiruje svakog koji mu se čista srca predaje.   Daj da pod stubam tvoje kuće svete Zaplačem jednom kao ludo d'jete! Jer tad će netom, meni, u polaku Hodu, što vodi gore u visinu, Bol jedna sahnut pri svakom koraku, Cv'jet jedan niknut na svakom skalinu. Vladimir Nazor, Uza stube (ulomak) |
- 18:29 - Komentari (23) - Isprintaj - #
Kaos
|
Prije par tjedana jedan je bloger, mislim da je to bio T Zombix, objavio sliku svog radnog stola. Sjećam se da sam ostala bez daha. Nevjerojatna urednost, sterilna, anemična! I tako danas sjedim ja za mojim stolom pa mi padne na pamet da ga slikam i vidim kako on jadan izgleda na ekranu. Totalni kaos na njemu vlada. Zato ne uzimajte "zdravo za gotovo" baš sve što ja pišem sjedeći za ovako neurednim stolom. Mala sličica – veća bi bila suviše depresivna.  (osobi koja me ucjenjuje: krećemo 21.09. u 8.00 ispred Arene, ponijeti putovnicu) DODATAK Televizor? Pa naravno! Ja sate i sate provodim za tim stolom. Pa moram valjda biti informirana. Tko ulazi, tko izlazi iz BB kuće, na primjer. Uredno!? Izabrala sam trenutak "fuori pasti". Trebate vidjeti kad ogladnim pa donesem za taj isti stol zdjelicu špageta, s umakom, naravno. Ako bolje pogledate, među tipkama se vide mrvice od keksića, papirići od čokoladica i slični artefakti. Pitala sam brata kako da očistim tastaturu: "Baci je! Donijet ću ti novu!" (sve ovo da osoba koja me ucjenjuje više ne može objaviti "Helix je neuredna", tu vijest sam joj izbila iz ruke) Crnokosa s lijeve strane je moja prijateljica Gaia. Vrijedna skupina žena iz Padove radi ručno te krpene lutke, precizno do najsitnijih detalja. Novac od prodaje ide u dobrotvorne svrhe. Prije nego krene u svoj dobrotvorni pohod, lutka se slika, katalogizira, dobije ime, dobije osobnost, identitet. Meni Gaia pravi društvo već šest godina. |
- 00:22 - Komentari (15) - Isprintaj - #
06.09.2005., utorak
Cvijet i kamen
 Naš kraj je zvanka brižan, prez polja i prez vode i sunce u njen pali, kamenje u njen gori, a svaki mu čovik za kruh se mučno bori, za goli svoj život, za malo lih slobode. Mate Balota – dijalektalni pisac iz područja štokavske i ikavske Istre. Njegov je jezik blizak dalmatinskim Zagorcima, a donijeli su ih Dalmatinci u vrijeme kada ih je Venecija naseljavala u Istru. Vajki me nekaj doma vuče već boti priden v one naše kraje... Miroslav Sinčić – u književnost je unio kajkavsko-čakavski govor. Muškardin je bi naš galjardo. Vajk je oholo z riepuom maha z rogi neprietelu prieti... Zvane Črnja – žminjsko-pazinski čakavski dijalekt s poluglasovima i dvoglasima (mieso, grien, nuono, Tuone) Tri nonice stare su kritikale od osme do polna. A kad je polne zvonilo jednoj je doma poć bilo. Su dvi ustale i nju kritikale. Drago Gervais – liburnijski čakavski (Brseč, Opatija, Kastav, Lipa, Klana, Crikvenica, Novi) . Svi su mi dragi, ma ovaj mi je nekako najdraži. A i Knjiga o Istri zove ga najmilozvučnijim tipom čakavskog dijalekta. Iz: Grupa autora, Knjiga o Istri, Školska knjiga, Zagreb. 1968.   |
- 14:38 - Komentari (15) - Isprintaj - #
05.09.2005., ponedjeljak
Pogled s Trsata
|
Ala ćemo jopet malo počinuti, pah ti drugi dan forši o Trsatu jenu štorijicu povedat. Danaska ću van samo pokazat kakov je grad pod Trsatom bija ti dan. Jušto ovakov je bija. Ni to moja ruka zatremala, ni oko mi ni manje ćaro vidilo. Je bila nika foškija, ča bi rekli naši susedi od priko. Ma je štešo lipa ta naša Rika, ča ni? Za Ilijanu i druge drage prijatelje koji možda ipak ne razumiju lipi naš ČA Odmorimo se opet malo, drugi ću vam dan o Trsatu možda pričicu ispričati. Danas ću vam samo pokazati kakav toga dana bješe grad pod Trsatom. Baš ovakav. Nije moja ruka zadrhtala, nit mi se oku vid zamutio. Maglica je neka bila. Susjedi naši preko mora foschia je zovu. Pa ipak je lijepa ta naša Rijeka, nije li?   |
- 16:17 - Komentari (19) - Isprintaj - #
04.09.2005., nedjelja
Prava istina o NLO-u nad Verudelom ili Helix uzvraća udarac :))
 Sličica je preuzeta (stavila sam onaj nekakav znakić osmjeha u naslov da netko ne bi pomislio da sam nešto strašno ljuta; nisam strašno, ma jeno malo stešto san, zato sam i uzela mali predah da ne beštiman previše, sa"san se kalmala) Još bi tu moglo biti naslova: Zašto sam vam lagala (ali ne ću parafrazirati moju omiljenu Julijanu M.), Izmanipulirani manipulatori (to je malo prežestoko), Bezvezno je cool (neću koristiti strane riječi koje su se na mala vrata glupo uvukle u hrvatski jezik), ili Erotika je erotika (pa makar je o entomologiji riječ). Eto, osvanuh ja ponovno na stranicama Glasa Istre. Selim se tako po raznim stranicama, pa sam ovaj put s posljednje stigla u središnji insert subotom Zoom. Nisam sama. Moram odmah reći, u dobrom sam društvu i naglašavam da ovaj moj mali osvrt ne dodiruje ostale blogere koji zauzeše cijelu stranicu GI. Gotovo sve ih poznajem i veseli me njihovo pisanje o Istri iz različitih perspektiva. Da se vratim temi ovog teksta (ma ja ga ne mogu zvati post pa me ubijte, uostalom upravo sam ručala, koji crni post; post engl. – motka, greda, stup, kolac). Prava istina o NLO-u nad Verudelom jest: 1. da sam te večeri htjela slikati mjesečinu 2. da sam na fotografiji ugledala mrlju za koju pojma nisam imala što je 3. da nisam ni u snu pomislila da se radi o NLO-u 4. da sam mislila da je neki meteorološki balončić 5. da sad znam što je 6. da me je reakcija iznenadila 7. da su me nazvali ribari i ispričali mi priču o uhvaćenoj želvi koju sam (priču) napisala 8. da je na lijepu priču reagiralo samo šest ljudi (hvala im) 9. da mi je iz vedra neba pala na pamet priča o sociološkom istraživanju 10. da sam tekst o "istraživanju" napisala u deset minuta, totalno iz glave 11. da su neki ponovno nasjeli misleći da se radi o stvarnom istraživanju 12. da sam ja zaista sociolog i da bih rado radila stvarna istraživanja pojava u društvenom životu (i na blogu)(uostalom moje fiktivno istraživanje je sasvim solidan predložak) Pogađate! Od svih mojih tekstova GI ponovno "poteže" priču o NLO-u, a onda da malo ublaži stvar i prikaže me kao ozbiljnu blogericu, stavlja fotografiju moje stranice sa slikom nazvanom "Na listu". Užas! Usput rečeno, dvije bube u strasno – nježnom susretu nisu uopće moje – hvala mojoj prijateljici iz Premanture koja mi ih je ustupila i odobrila objavljivanje. Sve druge bube su moje, ali nikoga nisu zanimale jer su previše čedne. Moj tekst o Danskom kraljeviću na Malom Brijunu GI nije htio objaviti. Povodom završetka sezone Kazališta Ulysses objavljen je korektan, ali šturi, usuđujem se reći "bez duše", tekst novinara (plaćenog, ja poklanjam). Bez lažne skromnosti (modestia a parte) smatram da su moji tekstovi (prvi i drugi dio) bolji. Živopisni, nadahnuti, iscrpni... Tako je kad se radi iskreno i iz ljubavi... U subotnjem Zoomu ja bih možda naglasila još neke stvari: važnost koju blogovi mogu imati i kao medij promocije Istre kao turističke destinacije (mnoštvo fotografija, često vrlo kvalitetnih, opisa zbivanja...). No dobro, to se može i neki drugi put u nekom tekstu koji bi donio specijalizirani osvrt. Vjerojatno mi GI više nikad neće ništa objaviti, ali pouzdano znam da ove tekstove čita najmanje pet meni dragih osoba. (Jedna osoba je jučer izjavila da će, ne samo ostavljati inkriminirajuće komentare, već i otvoriti poseban blog pod nazivom "Istina o Helix". Zato sam pokušala iznijeti neke istine, a toj osobi ovim putem poručujem: ozbiljno razmišljam o onome čime me ucjenjuješ, pa te molim za još malo strpljenja.)  Zar je ovo LAKŠA TEMA od priče o NLO-u? Ah, jadna Helix, mora još puno učiti (ili bookaleta?)! P.S. Autor članka u Glasu Istre je živi dokaz da je moj fiktivni eksperiment i te kako uspio te da su rezultati potvrdili ispravnost i točnost na početku postavljene teze! (ala šu, nemoj se rabjati, ja san vajk pronta za škerce, ma ko ti rabi ča šerio, znaš kadi me moreš najti) |
- 22:08 - Komentari (20) - Isprintaj - #
Predah
Kameni škalini su pošli va penšjun, a kroz voltu grete drito do Župne crkve Sv. Andrije.  Župna crkva Sv.Andrije i pogled na Kvarner kroz usku uličicu istarskog gradića od dvjestotinjak duša. Mošćenice su zgor Drage, ko grete z vituron od Rijeke prema Puli van rabi jeno pol ure.   |
- 11:34 - Komentari (9) - Isprintaj - #
02.09.2005., petak
Zvijezde
Glavne zvijezde foto-safarija ulaze posljednje radi snažnog dojma! Zvijezde ko" zvijezde!  |
- 15:35 - Komentari (15) - Isprintaj - #
01.09.2005., četvrtak
Flora i fauna Premanture
|
Moja draga prijateljica i ja odlučile smo jučer krenuti u foto-safari. Meta naših objektiva bila je leteća i gmižuća fauna koja smještaj i hranu traži na flori u vrtu moje prijateljice. Neke su zvjeri bile raspoložene za poziranje, a neke baš i nisu. Evo rezultata naše jurnjave po vrtu. Ogromna buba i zrikavac na kadifici. Mislim da je buba Majin prijatelj Pavo.   Skakavac izrazito raspoložen za snimanje. Ili se nadao honoraru, ili je bio grogi. A možda sam mu se ja svidjela?   Nešto gmižuće na ciniji i bogomoljka. Ne suviše srdačne, ali dvije dame ipak su strpljivo podnijele blicanje.   Četveronožni predstavnik faune s indignacijom je odbio svaku pomisao da postane zvijezda bloga.hr.  Kako smo se provele na Kamenjaku i jesmo li ostale žive nakon obrušavanja rojeva komaraca na nas, možda drugi put. |
- 20:04 - Komentari (23) - Isprintaj - #
|
Komentari On/Off
FESTIVAL IGRANOG FILMA U PULI TEATAR ULYSSES ISTRAPEDIA PULA INFO I kada te život bolno razočara, I kada prestanu i želje, i snovi; Ono što nam vrati jedna suza stara, Vredi jedan život neznani i novi. Pamti što je prošlo, s puno vere neme, Kroz sve dane drugih stradanja i mena Čuvaj svoju prošlost za sumorno vreme Kad se živi samo još od uspomena. Pa ćeš da zapitaš jednom, i nenadno - Našto samo suze, našto boli samo? I šta da ikad žali srce jadno, Kada je sve naše, sve što osećamo! (J. Dučić, Izmirenje) |