Marketing
Ande i 11. mjeseca rujna (drugi dio)
Aquas Calientes (Tople vode) na prvi pogled izgleda kao zaboravljeni srednjevjekovni gradić blatnih ulica. Gotovo da se ne može odrediti gdje prestaje divljina ovog kutka duboko u Andama, a gdje zapravo počinje grad. Riječ grad ne treba shvatiti doslovno, ali tamo ga tako zovu: nice town. A onda odjednom: "Internet restaurant"!! Vjerujte, šteta je potrošiti više od sat vremena da bi ste eventualno pregledali E–mail. Uostalom, ja nisam ni željela znati da postoji nekakav život van ovog mjesta. Prepustila sam se bojama, zvukovima, mirisima i ubrzo otkrila nevjerojatno srdačne, uslužne i uvijek nasmijane ljude. Oni su tu bili radi nas, radi ljudi koji su došli izbliza vidjeti njihovu kulturu, čuti njihove pjesme i osjetiti snagu ogromnih, tamnih planina. I činili su sve da kućama ponesemo živu uspomenu i da musica de los Andes, fuego de amor, ostane u našim srcima.
Brojne trgovinice nude prelijepe autentične suvenire: srebrni i zlatni nakit s topazima, retablo – minijaturni oltar, panove frule, pletene predmete od alpake. U svakoj imalo solidnijoj kući naći ćete restoran vrlo ugodnog interijera, s izvrsnom hranom i, naravno, s pjesmom. Noć kada sam sa skupinom Inkanan pjevala Indio soy, Enamorarme de ti ili Ayudame a vivir ostat će zauvijek jedna od najljepših u mom životu.
Te večeri bila sam u nevelikom restoranu sa svega šest stolova za kojima su sjedile skupine od po desetak ljudi. U sredini prostorije bilo je veliko četverokutno ognjište na kojem se spremalo jelo. Gosti su povremeno prilazili i miješali neku vrstu variva u velikim posudama ili okretali odreske alpake na pločama iznad vatre.
Dok sam tako držeći dugačku drvenu žlicu u ruci stajala iznad vrelih posuda, prišla mi je žena koju sam već ranije primijetila za susjednim stolom. Smiješila se prijateljski i tražila hvataljku za okretanje mesa. Ne sjećam se više kako smo započele razgovor. Potpuno spontano, kao da je to najnormalnija stvar. Uvjeravala me da moram probati umak neke čudne zelenkaste boje. Pridružila joj se prijateljica i sve tri prišle smo mojem društvu. Jednostavno, bez suvišne kurtoazije, čak bez pitanja "smijemo li se pridružiti" (mislim da nitko nije to ni očekivao), sjele su i počele pričati. U Peru su došle sa skupinom predstavnika American Expressa iz Chicaga.
Usred smijeha i pjesme "kuharici" Kathleen odjednom je preko lica prešla neka sjena: "Danas je 11. rujna". Naglo smo se stišali. Više pokretima glave i skretanjem pogleda dali smo dvjema ženama do znanja da znamo o čemu govore i da smo i mi Evropljani pogođeni bezumljem terorizma. Međutim, shvatili smo da je njihovo sjećanje na taj dan više od sjećanja ljudi širom svijeta koji su 11. rujna 2001. s nevjericom gledali tragediju što je pogodila World Trade Center. One su toga dana bile u svojim uredima na jednom od katova "blizanaca". Šutjeli smo i gledali dvije mlade žene. Pričale su tužno, ali s nekim mirom na licima. U jednom trenutku Kathleen je jednostavnim pokretom ruke otkopčala hlače i spustila ih gotovo do gležnjeva. Ugledali smo ogroman crveni ožiljak koji se pružao od njenih grudi duž čitave desne noge.
Mislim da sam tek u tom trenutku osjetila kakav se užas dogodio toga dana u New Yorku. Koliko god čovjek bio spreman suosjećati – udaljenost, udobnost i sigurnost vlastitog doma ipak priječe da njegov um do kraja sagleda veličinu katastrofe. Držeći za ruku jednu od svjedoka tragedije, sretnu preživjelu ženu koja se više nikada nije vratila u New York, shvatila sam koliko su nesreće što se događaju negdje daleko zapravo blizu i koliko utječu i na naše živote.
Kathleen i ja razmijenimo poneko pismo, božićne i novogodišnje čestitke. Željela sam je se sjetiti danas na dan tragedije u kojoj je život izgubilo gotovo tri tisuće ljudi; na dan kad sam je, dvije godine kasnije, upoznala u srcu Anda.
"Želim da ljudi znaju da se iz tuge može roditi radost. Proživljavajući ove strašne trenutke sreću pronalazim u živom sjećanju na dodire i povezanost među ljudima. Kad nam to pođe za rukom, prestajemo se bojati. Tko u sebi ne nosi živo sjećanje na takvu povezanost osuđen je na vječni strah."
David Potorti, brat Jima, poginulog 11.rujna 2001.
Post je objavljen 11.09.2005. u 05:00 sati.