31.10.2005., ponedjeljak
Giada čuva kuću I
|
(Giada se preselila) Giada - pietra preziosa, di colore verde, usata per fare oggetti artistici e ornamentali Poche pietre preziose possiedono la ricchezza di leggenda e tradizione magica, il senso di mistero eterno e di imperscrutabile finezza, l'aura di antichita" e opulenza che evoca una parola come giada. U mnogim jezicima žad i zeleno su sinonimi; mnogima žad je simbol slavne pošlosti misteriozne carske Kine. Od davnina Kinezi obrađuju kamen zvan "yu". U starom španjolskom jeziku kamen "yu" postaje "pietra de Hijada" - bubrežni kamen. Riječ "hijada" u neoromanskim jezicima (u talijanskom) postaje "giada", a kod nas se taj tvrdi, ali pod rukama pravog majstora nevjerojatno podatan kamen, zove žad. Furono Cortes ed i suoi conquistadores a introdurla in Europa avendo trovato moltissimi pezzi di giada lavorata nei tesori degli indiani del Centro-America. Attraverso l'Europa questa denominazione si sparse in tutto il mondo. Le civilta" di tutti i tempi hanno apprezzato questa pietra e tutte le razze che la incontrarono la tennero in alta considerazione. Nelle civilta" preistoriche, nell'area europea della Valtellina e dei Laghi Svizzeri, in Guatemala e Messico, era apprezzata per la sua durezza e utilizzata per utensili. I precolombiani facevano con essa coltelli sacrificali. Tra i Maori della Nuova Zelanda una mazza da guerriero in giada era il simbolo dell'autorita" del capo e nelle Isole della Lealta" (Nuova Caledonia), i padri barattavano le loro figlie con giada. Kina je cijelu svoju civilizaciju izgradila oko ovog kamena.  Ja imam malo posla. Ne stižem pisati moje pametne uratke, ne stižem ovo prevesti – riječ je o žadu. Ne stižem mudro komentirati vaše pametne uratke. Zato, ostavljam Giadu (Đadu) da malo pravi društvo mojim bubama i da mi čuva stranice od hakerskih upada dok se ja ne vratim. Dodatak 31.10.05. Tko je bio Bijesni Orlando - Orlando Furioso? Diro" d" Orlando in un medesimo tratto cosa non detta in prosa mai, ne in rima; che per amor venne in furore e matto, d" uom che si saggio era stimato prima... Ludovico Ariosto , Dall Orlando Furioso, Canto I Moja malenkost napravila je jaaaako slobodan pijevod (nemojte me napasti, nemam pri ruci ni jedan pravi prijevod): Pričat ću o Orlandu u ovom istom trenu ono što prozom ni stihom još rečeno nije; koji zbog ljubavi postade bijesan i pameću skrenu, o čovjeku što mudrim ga smatrahu prije... Orlando Furioso je viteški ep Ludovika Ariosta, nastao na motivima iz legendi o borbama kršćana i Saracena u doba Karla Velikog. Boiardov Zaljubljeni Orlando kod Ariosta postaje bijesan. Orlandovu mahnitost izazvalo je okrutno srce njegove velike ljubavi, prelijepe princeze Angelike koja je nježnost i sreću potražila u zagrljaju afričkog vojnika Medora. Priča je strašno komplicirana. Opet riskiram bijes mog profesora talijanske književnosti – ali – Orlanda preporučujem samo onima kojima je on obavezna literatura za ispit. Zašto onda ovaj dodatak? Nastao je kao odgovor prijatelju blogeru koji, po mojem mišljenju, ima puno razloga da bude bijesan. On, međutim, nevjerojatnom ustrajnošću pronalazi snagu da bude strpljiva, nježna i nadasve simpatična osoba. |
- 19:15 - Komentari (46) - Isprintaj - #
27.10.2005., četvrtak
Kako je GI doživio Zločin na kozjem otoku
 Dramski tekst Uga Bettija «Zločin na kozjem otoku» ne spada među one kojima se rado vraćam. Moj profesor talijanske književnosti ne bi baš bio ponosan na mene. Betti je važna figura talijanskog teatra. Jedan je od prvih talijanskih pisaca koji se otrgao izolaciji stvorenoj u doba fašističkog režima i koji je uspio prijeći granice nacionalne književnosti smjestivši se svojim radom u prostore europske kulture. Zbog toga je odluka da pogledam uprizorenje ove drame na daskama Istarskog narodnog kazališta – Gradskog kazališta Pula bila jača od otkazivanja pretpremijere dvije večeri za redom. Svi koji smo se dva puta vraćali kući (prve večeri još je i kiša padala) gunđali smo razočarano. Naš tjedni tisak obavještavao nas je o razlogu otkazivanja predstava u prilično oštrom tonu. Subotnji članak na posljednjoj stranici preko slike glavnog ulaza u zgradu kazališta ističe riječ SKANDAL. A razlog je prema pisanju Glasa Istre slijedeći: pet tona teška konstrukcija vrlo zahtjevne scenografije iziskivala je dodatne tehničko – sigurnosne radnje koje jednostavno nisu bile izvedene na vrijeme. Gledatelj koji se ne razumije u prirodu kazališnih poslova može prihvatiti objašnjenje, može gunđati, može vratiti ulaznicu, može biti strpljiv. Novinski članci govorili su o neprofesionalnosti, čudnom objašnjenju, o skandalu. Predstava je održana u nedjelju: pretpremijera u 19 sati i premijera u 21 sat. Glumci Ana Karić, Lucija Šerbedžija, Ivana Jozić i Feđa Štukan, redateljica Senka Bulić i svi koji su radili na predstavi, krivi su što od nedjelje volim ovu Bettijevu dramu. Strpljivi gledatelji bili su i te kako nagrađeni neobičnom, zahtjevnom režijom, maestralnom glumom, savršenom glazbenom kulisom Livia Morosina i, naravno, scenom koja je pravi okvir psihološkim nemirima triju žena i njihovom usamljeničkom životu na mediteranskom otoku. Kritika u Glasu Istre - u superlativima. Nije ni mogla biti drukčija. Citat: «Najkraće: do sada najbolja predstava koju smo vidjeli od početka ravnateljskog mandata Saše Broz». Bila sam više nego zadovoljna, a onda u utorak dva dana nakon premijere, dan nakon članka s pozitivnim kritikama – ponovno na stranicama Glasa Istre ugledam sliku scene predstave «Zločin na Kozjem otoku» u pulskom kazalištu. A naslov: «Koji su problemi bravarove unuke?», autorica teksta - ista novinarka koja je pisala kritiku predstave. Nakon što smo čitajući više novinskih tekstova o otkazivanju apsolvirali sve o teškoj konstrukciji scene, nakon što smo odgledali izvrsnu predstavu i čitali odlične kritike, je li bilo potrebno ponovno potezati temu i to u prilično sarkastično – ironičnom tonu: «za unuku najpoznatijeg hrvatskog bravara, bravarija je kriva između ostalog i jer je pulska. Da nije pulska stigla bi na vrijeme završiti scenografiju koja je teška pet tona... ... nažalost, Saši Broz nije bila bitna pretpremijerna publika Istarskog narodnog kazališta...» U tekstu se nalazi i čitav niz insinuacija koje ne namjeravam ponavljati. I uopće ne raspravljam o tome što je točno, a što nije. Zasmetala me je «duhovita» dosjetka o bravarovoj unuci koja ima problema s bravarijom i kojoj je zagrebački ritam rada Senke Bulić važniji (navodno) od pulskog gledatelja. Ja bih to protumačila upravo brigom za pulskog gledatelja i željom da se na pulske daske koje život znače dovede izuzetno kvalitetna predstava. I ne bih «duhovite» dosjetke o nečijim rodbinskim vezama koristila kao ukras bombastičnih naslova svojih članaka. Ali, ja valjda zato i nisam novinar. Dodatak 27.10.05. Radi što točnije informacije stavljam link na tekst koji je danas osvanuo u GI. Tekst je na neki način nastavak onoga o čemu sam pisala 26.10. Ne komentiram. Nastojim donijeti potpunu informaciju onima koje možda zanima, a nisu uspjeli kupiti GI. Dodatak 30.10.05. Nastavak priče informacije radi... |
- 08:00 - Komentari (28) - Isprintaj - #
25.10.2005., utorak
Bubica
|
Bubica za Okeca i Mladena Prekrasna je i jako je raspoloženo pozirala. Nažalost, previše sam joj se približila pa fotografija nije baš najbolja. (izbrisala sam prvu fotografiju, bila loša jer je slikana iz prevelike blizine:)) 30.10.2005.  Vratila mi se prijateljica pa sam je ponovno ovjekovječila. Danas je bila puna povjerenja i lijepo se smjestila na mojoj ruci. |
- 08:00 - Komentari (33) - Isprintaj - #
23.10.2005., nedjelja
Na dnu srca
 Hvala vam što ste podijelili sa mnom svoje viđenje problema koji dovodi do situacija poput ove opisane u prethodnom tekstu. Ono što je zajedničko gotovo svim komentarima jeste pohvala meni i načinu na koji sam reagirala, kao i izražavanje žaljenja (sažaljenja) zbog načina života na koji su djevojčice igrom sudbine primorane. Vrtlar i književnik poklonio mi je ove krasne ruže uz riječi da je ponosan na mene. Iako je uvijek ugodno čuti lijepe riječi, pretjerano je pomisliti da me je sam Bog poslao na put triju djevojčica. Bila je to ilustracija kojom vrtlar izražava svoje viđenje moje geste. Hvala mu na ružama, ali ono na što sam htjela ukazati nešto je sasvim drugo. Nešto što, nažalost, daleko nadilazi moje mogućnosti djelovanja. Kako, kada, gdje, tko i što učiniti da se ovakvi prizori više ne viđaju po našim gradovima? I nije riječ samo o djeci, nije riječ samo o Romima! Mnogi u otpadcima traže mogućnost preživljavanja. Kupiti djeci čokoladicu i sok nije posebno velika gesta. Gotovo je na razini one kad nepoznatom čovjeku s kojim se nađete u dizalu kažete dobar dan i doviđenja. Mislim da je djevojčicama više značio prijateljski odnos. Nije toliko čudno što su bile pristojne. U njihovom se ponašanju jednostavno reflektiralo moje. Meni je teško reći za dijete da je nevaljalo i okrutno. Ponekad reagiranje djece zaista odgovara definiciji takvog neprihvatljivog ponašanja. Ali dijete od pet godina, a vjerujem i puno starije, ne može još biti svjesno društvene neprihvatljivosti vlastitog ponašanja. Ono imitira ili ponavlja naučeni obrazac nesvjesno njegove ispravnosti ili neispravnosti. Pišući o predstavi Hamlet na Malom Brijunu citirala sam riječi jednog talijanskog dramskog kritičara . “Na dnu srca hrđa izjeda ideale, dok se novi ratovi i nasilja neprekidno rađaju. Ima nečeg trulog u društvu, ali mi smo navikli na smrad...” Da, Borut, nešto je trulo u sistemu. Pokušajmo uništiti predrasude, licemjerje, dvoličnost, egoizam - sistem će se promijeniti. Mi ga stvaramo. On je odraz nas samih, našeg svjetonazora, naših vrijednosnih orijentacija. |
- 08:45 - Komentari (21) - Isprintaj - #
18.10.2005., utorak
Teta, imate li vi kćer?
|
Sjela sam za radni stol, ali drhtanje cijelog tijela ne prestaje. Možda se smirim ako napišem što mi se upravo dogodilo. Kad sve bude ispred mene na ekranu, možda mi neće izgledati tako uznemirujuće. Trebala mi je neka sitnica iz trgovine pa sam usput ponijela vrećicu smeća. Dan je sunčan, gotovo proljetni. Zamišljeno sam se približavala kontejnerima i već izdaleka uočila da su svi poklopci širom otvoreni. Ne želim baš intenzivno razmišljati o kontejnerima za smeće. Više podsvjesno zapitala sam se zbog čega su otvoreni kad je dan bez vjetra. Naime, postavljeni su tako loše da ih i najslabija bura otvara, a malo jača prevrće ih i gura po parkiralištu udarajući njima u automobile. Što se događa sa smećem bolje ne spominjati. Podigla sam ruku spremna ubaciti vrećicu u kontejner. Nisam sigurna jesam li kriknula glasno ili u sebi. U posljednji trenutak na hrpi smeća nabacanog "refužo", ne zatvorenog u odgovarajuće vrećice, ugledala sam tri crnokose glavice. Pogledala su me tri para crnih očiju. Bez iznenađenja, bez straha, bez nelagode. Kao da je sjediti na hrpi smrdljivih otpadaka i čekati da ti netko na glavu baci još smeća najnormalnija stvar na svijetu. Ustuknula sam korak dva i malo se pribravši rekla im da izađu. Odmah su me poslušale i kao da su osjetile da sam im prijateljski naklonjena, da neću vikati na njih, tri djevojčice stisnule su se oko mene. "Teta, možete li nam dati pet kuna? Imate li neku robu, nama treba roba, mi ćemo vas čekati, imate li vi kćer koja je kao mi?" Točno tim riječima su mi se obratile. Nemam kćer, ali možda ću pronaći nešto za djevojčice iz kontejnera. "Teta mi bi si nešto kupile." Izvadila sam deset kuna i rekla im neka si kupe čokoladicu. Ništa mi pametnije nije palo na pamet. Postoji li čokolada za deset kuna? Krenula sam prema trgovini, a one su ostale dogovarajući se o nečemu. Dok sam pomalo izgubljeno hodala među policama, ponovno sam ih ugledala oko sebe. "Teta mi bi onu veliku roladu, pomozite nam da je nađemo". Pomislila sam da je to neki od onih skupih artikala i da malene žele izvući još novaca od mene. Našla sam roladu koju su poželjele. Bila je dovoljno velika za tri djevojčice, a koštala je samo 6,5 kuna. Preplavila me neka čudna mješavina osjećaja. Malo stida, malo tuge, malo ponosa. Bila sam ponosna na malene. Bilo je nečeg odraslog u načinu govora, u kretnjama, u odlučivanju što da kupe. Kao da su prerano sazrele te male Romkinje u dobi između pet i osam godina. Bile su žedne. Što sam mogla kad me je djevojčica od pet godina pogledala onim velikim okicama i rekla: "teta, hoćete mi kupiti sok, neki mali?" i odvela me do najmanjeg pakovanja čokoladnog mlijeka. Rekla sam im neka izaberu što žele i čekaju me ispred trgovine. Poslušno su krenule, a najmanja je još dodala: "teta, hoćete da vam nešto pomognem?" Pružila sam im sokove, mlijeko, roladu, čokoladicu uz riječi da ne ulaze više u smeće jer bi se mogle razboljeti. "Nećemo, nećemo, puno vam hvala!"   Ove fotografije imam već desetak dana. Snimila sam ih s mog balkona ni sama ne znam zašto. Bez namjere da ih objavljujem. To su te djevojčice. Šalju li ih odrasli da u smeću traže nešto što bi se još moglo iskoristiti? Ne znam. Znam da su one još male, vjerujem da su dobre, ali ne znam hoće li dobiti svoju šansu u životu. Možda će netko reći da su "furbe", da su namjerno igrale na kartu raznježimo ženu, probudimo majčinske osjećaje, a onda je možemo vrtjeti oko malog prsta. Ja sam sigurna da zloća i prepredenost ne može stati u tako mala srca bez obzira gdje i kako žive ta djeca. refužo, rifužo – tal. rinfusa, alla rinfusa – nabacano bez reda, konfuzno, kaotično; u Istri: kupit ću brašno refužo – ne pakirano u određenoj količini furbo – tal. lukav, prepreden (vratit ću se Areni) |
- 17:26 - Komentari (70) - Isprintaj - #
17.10.2005., ponedjeljak
Arena
|
|
- 15:38 - Komentari (46) - Isprintaj - #
12.10.2005., srijeda
Svetište u Ludbregu
 Prvog listopada vjernici Porečko – pulske biskupije organizirali su hodočašće u Svetište Predrage Krvi Isusove u Ludbregu. Ovo jedinstveno Svetište mjesto je na kojem vjernici štuju Isusa Krista Bogočovjeka i njegovu prolivenu Krv kao jedan od najvećih dokaza božje ljubavi prema ljudima. To je ujedno i najstarije svetište u našoj zemlji. U molitveniku kojeg je priredio vlč. Josip Đurkan, župnik služitelj Svetišta, piše: "Hodočastiti znači ići nekamo. ... Hodočašćem kršćanin ispovijeda pred svijetom vjernika i nevjernika da je realista koji se ne zadovoljava činjenicom da gradi samo ovozemaljsko kraljevstvo, niti daje apsolutnu vrijednost izgradnji ove zemlje i društva. Život kršćanina je hod prema Bogu, a za taj hod on svjedoči kad pohađa sveta mjesta." 1411. svećenik je služio svetu misu u kapeli grofova Baćani kad je umjesto vina u kaležu opazio krv. O čudu nikome ništa nije govorio, a posudicu s tekućinom sakrio je u zidu. Tek na samrti ispričao je svoju tajnu ispovjedniku i posudica je poslana u Rim. Prošlo je dugih sto godina. Papa Julije II, papa Leo X i četrdesetak kardinala ispitivali su čudo, a brojni opunomoćenici odlazili su u zagrebački biskupiju, svjedočili i slali izvješća sv. Stolici. Kada se uvjerio o čudesnim uslišanjima, papa Leo X 1513. bulom dopušta štovanje Predrage Krvi Isusove u Ludbregu. Marija Winter, koja također piše u spomenutom molitveniku, smatra da bi stručnjaci danas imali još puno posla u Vatikanskom arhivu u nastojanju da rasvijetle događanja od prije gotovo 600 godina.        U Svetištu bila i ljubazno mi sličice prepustila moja draga Hunjada. Hvala! |
- 15:44 - Komentari (15) - Isprintaj - #
11.10.2005., utorak
Vežite se
U trenutku polijetanja |
- 12:33 - Komentari (13) - Isprintaj - #
10.10.2005., ponedjeljak
Plava krila
|
Ne shvatiste jučer što je namjera moja bila! Stoga eto opet jedne bube plavih krila.  |
- 17:51 - Komentari (22) - Isprintaj - #
09.10.2005., nedjelja
Dosadna osoba
|
Poznajem jednu osobu. Ozbiljna, dovoljno inteligentna da shvati kako se, npr., otvaraju sigurnosni čepovi na plastičnim bocama s opasnim tekućinama; jednim stranim jezikom se služi, na jednom zamuckuje, na dva lamata rukama; usvojila je donekle nekoliko vještina (još da ih zna upotrijebiti); može se s njom razgovarati pomalo o koječemu: malo o glazbi, malo o filmu, malo o književnosti, "pesništvu i vinu, ... o skolastici, Svetom Avgustinu". Kaže ona meni neki dan: "Znaš ja sam ti poneta pa upuštena". Pogledam je bijelo. "Ma to ti je neki izraz moje drage profesorice književnosti, a znači otprilike... ...kreneš, zaletiš se tako puna elana, odlučna i željna svladat’ muke iz dubine bezdana. A kad nagradu čekaš na kraju balade, odjednom se stuštiš u neke tuge, sjete, vidiš samo dosadu i jade. Izgubiš se, sivilo te davi rukama mekim, a tebi skoro milo bude. Neka ga, nek’ davi. Nije to ni tako loše. Ne vidi te nitko, (nitko te ne pita), u drugom svijetu lutaš sama (ako ti se skita), čuješ zvuke samo tebi važne, zaboravljaš prijatelje lažne (što nepažnjom okrznuše te lako); preživjet ćeš (uvijek je to tako); al’ se ipak pitaš: zašto, kako, u čemu je greška, jesi li ti stvarno osoba teška? Zašto, poput drugih ljudi, ne shvaćaš prirodu tuđih ćudi? Ti ne psuješ, ti ne vičeš, ničim se ne ističeš. Mijenjati sudbu ovog planeta nije tvoja dužnost sveta. Ne kritiziraš, ne predlažeš. Hvališ. Vrlo malo lažeš. Tek toliko, radi začina (kad ne vidiš drugog načina), da učiniš pitko neko izlaganje britko. – Iskreno mi reci, što me priječi, koje su mi mane? Ja naučih sve postupke znane što vode ka djelima s riječi, al’ poput pačića malih što učili su od srijede do petka, nisam se makla dalje od početka..." Vidjevši njen lagani očaj, pokušah smisliti neki ohrabrujući odgovor. Uzalud! Sasvim jednostavno, bez kontrole, bez lažnog pokušaja sažaljenja, začuh odjednom svoj glas:  Ma ti si, draga, dosadna! Dva ogromna oka buljila su neko vrijeme bez riječi u mene. |
- 13:13 - Komentari (18) - Isprintaj - #
07.10.2005., petak
Za svjetlom
Svićarice Sinoć su nad obzorom munje prekrasno šarale nebo. Ostavljale su svoje moćne blještave tragove. Samo na tren. Čim bi tama ponovno prekrila more, mukla orljava valjala se iz daljine. A na moru, na domet gradskih svjetala, mirno, dostojanstveno, prkoseći svetom Iliji, uz svetoga Nikolu na svojoj strani, plutale su svićarice. Dani su mraka. Mjesec nekim drugim putovima hodi, il’ se malo umorio. Eto njega natrag za desetak dana. A dotad, stavili ribari sviće na pramac pa čekaju. Čekaju ribice radoznale, lude, što hrle ka svjetlosti. A na kraju puta - tama. Gradele, teća, list peršina, grančica ruzmarina za uljem pomazati, finim maslinovim, česan bijelog luka, malo soli i čaša zlatne malvazije.... Žunta (ko ne zna ča je žunta neka lipo pita kod šinjorine xvii) 100% Otvorim ja danas oko 15 sati našu naslovnicu. A na njoj piše : 3 bloger(a) piše. Zatim pogledam svoje skromne stranice, a kad tamo: 3 osobe on line. Molim lijepo, je li još netko ikad privukao 100% pažnje blogerske populacije koja se u tom trenutku kretala prostorima bloga.hr? Pet deki na tanko Odem ja jutros u trgovinu po kruh, mlijeko i neke sitnice. Na odjelu suhomesnatih proizvoda kupuje stariji umirovljenik: "Ćo, lipa, biš mi dala 5 deki parizera" "Ću , šjor, ma ča će van biti dosti" "Će, će, lipa moja i štabela, samo mi na tanke fete narirži, neka bude tega!" |
- 18:05 - Komentari (20) - Isprintaj - #
04.10.2005., utorak
Poklisar
|
Na zidu U tamnoj noći, na zid terase buba je jedna sletjela. Umor i san što sklapa oči učiniše te se nespretno na leđa izvrnula. Umirila se u tihom očaju i polako Bogu na istinu spremala, kad...  Spas na dlanu ...dođoh ja i nesretnicu od sigurne smrti izbavih. Lagano na dlan je položih, a ona, puna nježnog povjerenja i zahvalnosti, škakljala me nožicama, treperila krilima.  Na ruci u sobi Cijele večeri smišljah kako gostu nenadanom što bolje ugoditi. "U čast poslanika moje davne bubamare i svetloga krila, držala sam bila tad u sobi mojoj briljantno soare. Muzika strasna , fina vina su se pila. Svu noć razdragane nožice male, na vrh prstića mojih finih Igrahu menuet: i miris duž sale Vejaše ko vetar od krilaca njinih; - Dok je gost, međutim, prešao, sve s nogu, s ukućanom mojim, pun rečite sile, Celo stanje buba na ovome blogu Sve misleć na jednu bubicu od svile." U skromnosti svojoj i smjernosti tihoj, odbijaše gost da na Internet lik se njegov vine sjajan. Ipak, meni za ljubav, dade odobrenje te s vama dijelim događaj ovaj bajan.  Pred polijetanje Pred neizvjesnom tamom hladne noći, gosta strah nadvlada. Al shvatismo da mora poći jer svršila je ta parada.  Strah Jadno biće, u velikom strahu svome, uspomenu ostavi na dlanu mome.  (sjajni stihovi su parafraza J. Dučića) |
- 17:47 - Komentari (37) - Isprintaj - #
01.10.2005., subota
Za Istrane ...
... za sve koji Istru osjećaju kao stanje duha i koji "godinama očekuju beskompromisnost, istinsku nezavisnost i urbanost u istarskom medijskom prostoru" ... za sve koji žele pročitati... Nad plodnom istarskom zemljom, nad gromačama i livadama, nad valima što s istoka i zapada oplakuju obale dragog nam poluotoka, nad gradovima, selima i stancijama, nad maslinicima i vinogradima, nad šumama i rijekama zatreperila još jedna pisana misao. Misao britka, glatka, poštena, bespoštedna – prosudite sami. Entuzijasti, ljudi otvorena uma i duha, smjestiše misao u novi istarski magazin (znakovitog imena) Regional. "Spremni smo se nositi sa svim problemima, pesimizmom, skepticizmom, jasno nam je da su mnogi pokušavali pa nestali, svjesni smo da smo se uhvatili u koštac s različitim centrima moći, znamo da ćemo imati puno posla i da nas je malo, no znamo i to da smo uporniji, dosljedniji, talentiraniji i beskompromisniji od onih koji su odustali ili propali... ... Regional će raditi i pisati ono što se nitko ne usudi, jer je nedodirljivost konkurenata toliko mistificirana da se svaki ovakav projekt čini unaprijed izgubljenom bitkom, no mi vjerujemo u demistifikaciju i spremni smo na bitku ma kako god ona drugima izgledala uzaludna." - iz uvodne riječi glavnog urednika Nenada Marjanovića. Ne želim prepričavati članke Regionala. Namjera mi je da kao "obična" čitateljica koju grije istarsko sunce i čijim venama teku istarsko more, ulje i vino, skrenem pažnju na prvi broj magazina. Raditi ozbiljnu sociološku analizu sadržaja, uz dužno poštovanje svim mojim čitateljima, ne bi imalo smisla nakon samo jednog objavljenog broja. Dvadesetak tekstova smješteno je u šest cjelina: politika, humor, feljtoni, sport, kultura i zabava. Nekoliko citata najbolje će dočarati boju pera autora koji potpisuju tekstove ovog prvijenca. Glavni urednik u rasponu od lagane ironije do blagog sarkazma predstavlja "istarskog političara novog doba" Borisa Šurana: "Ovaj fini momak iz susjedstva političku je karijeru gradio unutar IDS-a, obnašao profesionalnu funkciju predsjednika pulskog Gradskog vijeća i među prvima pulsku javnost upoznao s pojavom tehnološkog čuda zvanog prijenosno računalo. ... Osim vođenja "složenih sustava" kao što su gradovi Šuran je imao i osjećaj za kadriranje, znao je pronalaziti "menadžere" koji su interese grada branili čak i šakama, neki su svoje proizvode (plastične vrećice za smeće) prodavali našoj gradskoj firmi, a ne tamo nekom tuđincima..." Da Regional misli i gleda samo pravo dokazuju dvojica potpuno ravnopravnih kolumnista: lijevi i desni! Naslov kolumne u prvom broju: Tito i Istra. Lijevi kolumnist Vladimir Kapuralin: "Odnos i osjećaji koji su Tito i građani Istre gradili, a koji su prisutni i danas, sasvim su jasni i opipljivi. Istrani su Tita doživljavali kao vojskovođu i političara koji im je omogućio ostvarenje vjekovne težnje, ujedinjenja s ostalom južnoslavenskom braćom po prvi put u vlastitoj domovini u kojoj su ostvarili život dostojan čovjeka." Desni kolumnist Ninoslav Mogorović: "Ima toga još što odlučuje o povijesnoj ocjeni odnosa Tita i Istre. Recimo: prijevare koje je doživio Božo Milanović, ekonomske i političke mjere zbog kojih je stanovništvo Istre i otoka bježalo preko Italije u Ameriku i Australiju, sračunati učinak srpskog kadra u hrvatskim školama, zbog čega je čakavska besida bila za porugu, a hrvatski jezik, instrument naše nacionalne integracije, mljeven u jebačenju sa srpskim." Čak četiri stranice Regional (opravdano) posvećuje razgovoru s Ivanom Paulettom, prvim predsjednikom IDS-a, jednim od pokretača ideje Zemlja Istra u kojem on lucidno i otvoreno govori o "Istri, Hrvatskoj, nekim političarima, prošlim i budućim vremenima..." HSP – Humoristično-satirični prilog Čempres ležernim tonom opušta čitatelja na prijelazu od politike ka feljtonima, kulturi i sportu. Četiri autora pišu zanimljiv, živ i duhovit podlistak (feljton, B. Klaić): o Momčilu Tapavici, olimpijcu koji je odličja osvajao na prvoj olimpijadi modrenog doba u Ateni 1892., a koji je 1949. sahranjen na gradskom groblju u Puli; o trci na prstenac, konjima, ljudima, o čuvanju tradicije na Barbanštini; o prostituciji u Puli od postojanja javnih kuća lupanara (vučji brlog) u kojima su se zabavljali promiskuitetni Rimljani, pa sve do današnjih dana kada, kako tvrdi autor feljtona, u Puli nema klasičnog oblika prostitucije; o parobrodu austrougarskog Lloyda, Baronu Gautschu, koji je 13.08.1914. naletio na plutajuću austrougarsku minu. To je najtragičniji brodolom civilne flote u Jadranu u 20 stoljeću. Brod leži na dubini od 39 metara, 4 milje zapadno od svjetionika Sv. Ivan na Pučini i jedna je od deset najvažnijih ronilačkih destinacija na Mediteranu. Sportske stranice posvećene su hrvatskom vaterpolo reprezentativcu Damiru Buriću i profesionalnom vozaču safety car-a Aleksandru Rajkovu. Istra je poluotok filmskih festivala, a njegov najveći grad, od nekadašnje četiri, ostao je na jednoj kinodvorani u kojoj se filmovi gledaju u izrazito neadekvatnim uvjetima. U dijelu koji se bavi problemima iz područja kulture govori se o optimističnim planovima i mogućnosti da Pula dočeka idući filmski festival s novom kinodvoranom. Nenad Marjanović potpisuje i dva posljednja članka. U prvom on lamentira nad malim ili nikakvim ("ta se danas potpuno pogubljena grupacija jednostavno predala") brojem rockera koji su "prepustili kukuruznim silama odgoj cijelih generacija". U drugom, pod naslovom "UROTA MAnSONA" Marjanović piše: "Dignuta je frka oko izvođača koji je jedan od rijetkih koji je Pulu pohodio u punoj ratnoj spremi, mislim naravno na ozvučenje i rasvjetu, ne podcjenjujući ni mjesto ni publiku kojoj se obraća. ... pokazao je svim onim dušebrižnicima da bi svoju energiju trebali usmjeriti ka nekim drugim anomalijama u ovom društvu." Cijena ovog zanimljivog magazina tiskanog na kvalitetnim papiru je 15 kn. Među tekstovima smjestilo se petnaestak reklama. Naravno da ne želim na mojim izvrsno posjećenim stranicama:)) besplatno reklamirati istarske gospodarske velikane. Jedna reklama ipak je vrijedna spomena. Smjestila se na posljednjoj stranici, a meni se učinila poput namjerne duhovite dosjetke na kraju balade. Velikim bijelim slovima na roza podlozi piše: SEX SHOP Epulonova 17, 52100 Pula (broj telefona) Veliki izbor erotskih pomagala, video kazete i DVD filmovi, tablete za 100% poboljšanje potencije, erotsko rublje... Kupite (Regional ili ... što god želite) i uživajte!! |
- 22:03 - Komentari (21) - Isprintaj - #
|
Komentari On/Off
FESTIVAL IGRANOG FILMA U PULI TEATAR ULYSSES ISTRAPEDIA PULA INFO I kada te život bolno razočara, I kada prestanu i želje, i snovi; Ono što nam vrati jedna suza stara, Vredi jedan život neznani i novi. Pamti što je prošlo, s puno vere neme, Kroz sve dane drugih stradanja i mena Čuvaj svoju prošlost za sumorno vreme Kad se živi samo još od uspomena. Pa ćeš da zapitaš jednom, i nenadno - Našto samo suze, našto boli samo? I šta da ikad žali srce jadno, Kada je sve naše, sve što osećamo! (J. Dučić, Izmirenje) |