12.10.2005., srijeda
Svetište u Ludbregu
 Prvog listopada vjernici Porečko – pulske biskupije organizirali su hodočašće u Svetište Predrage Krvi Isusove u Ludbregu. Ovo jedinstveno Svetište mjesto je na kojem vjernici štuju Isusa Krista Bogočovjeka i njegovu prolivenu Krv kao jedan od najvećih dokaza božje ljubavi prema ljudima. To je ujedno i najstarije svetište u našoj zemlji. U molitveniku kojeg je priredio vlč. Josip Đurkan, župnik služitelj Svetišta, piše: "Hodočastiti znači ići nekamo. ... Hodočašćem kršćanin ispovijeda pred svijetom vjernika i nevjernika da je realista koji se ne zadovoljava činjenicom da gradi samo ovozemaljsko kraljevstvo, niti daje apsolutnu vrijednost izgradnji ove zemlje i društva. Život kršćanina je hod prema Bogu, a za taj hod on svjedoči kad pohađa sveta mjesta." 1411. svećenik je služio svetu misu u kapeli grofova Baćani kad je umjesto vina u kaležu opazio krv. O čudu nikome ništa nije govorio, a posudicu s tekućinom sakrio je u zidu. Tek na samrti ispričao je svoju tajnu ispovjedniku i posudica je poslana u Rim. Prošlo je dugih sto godina. Papa Julije II, papa Leo X i četrdesetak kardinala ispitivali su čudo, a brojni opunomoćenici odlazili su u zagrebački biskupiju, svjedočili i slali izvješća sv. Stolici. Kada se uvjerio o čudesnim uslišanjima, papa Leo X 1513. bulom dopušta štovanje Predrage Krvi Isusove u Ludbregu. Marija Winter, koja također piše u spomenutom molitveniku, smatra da bi stručnjaci danas imali još puno posla u Vatikanskom arhivu u nastojanju da rasvijetle događanja od prije gotovo 600 godina.        U Svetištu bila i ljubazno mi sličice prepustila moja draga Hunjada. Hvala! |
- 15:44 - Komentari (15) - Isprintaj - #
|
Komentari On/Off
FESTIVAL IGRANOG FILMA U PULI TEATAR ULYSSES ISTRAPEDIA PULA INFO I kada te život bolno razočara, I kada prestanu i želje, i snovi; Ono što nam vrati jedna suza stara, Vredi jedan život neznani i novi. Pamti što je prošlo, s puno vere neme, Kroz sve dane drugih stradanja i mena Čuvaj svoju prošlost za sumorno vreme Kad se živi samo još od uspomena. Pa ćeš da zapitaš jednom, i nenadno - Našto samo suze, našto boli samo? I šta da ikad žali srce jadno, Kada je sve naše, sve što osećamo! (J. Dučić, Izmirenje) |