Bugenvilija
27.05.2006., subota
Kako napraviti đumbus veći nego što je...
|
Kako smo se friško vratili sa puta, tako smo još uvjek zatrpani brdom garderobe sumnjive čistoće. Sve je složeno u hrpice po bojama i strpljivo čeka svoj red. Preskačem ih veselo, a ponekad se u trku zapletem u koju od njih i lovim kvake i zidove da ne razbijem nos. Jučerašnji dan sam privela kraju sa ledom na ruci. U žurbi i brzopletosti ali i uslijed dotrajalosti i preopterečenosti jedne od visećih polica, uspjela sam sve srušiti na sebe, a daskurina od iverice me elegantno štrajfala po bridu dlana. U sekundi sam shvatila da ju neću moći zadržati od rasipavanja tereta, jer je preteška, a rasuti teret se rasipavao bez obzira na moje pokušaje kočenja u zraku, pa sam jednostavno sve pustila ali mi se čini, trenutak prekasno. Sad razmišljam dal ne bi bilo zgorega ipak skočiti kod doktora i poslikati ruku jer me boli u čudnim položajima i osjećam blage peckave trnce u tom području. Vreme se srećom oporavilo od smrzavice, pa je već od jutra krenulo promjenljivo sa sunčanim razdobljima, a to je uvelike olakšalo sušenje veša, a i doprinjelo općem raspoloženju ukućana. Posebno majke sitne žgadije. Najgore mi je kad dođemo odnekud s puta u kaosu stvari i onda mi se još i djeca motaju pod nogama. Ovako sam ih šiknula van u pješčanik i krenula raskrčivati neraspakirano i naravno onaj đumbus koji se napravio padom vražje police. Tamo je bilo ivragu puno papirusine i sličnih nepotrebnih stvari, koje su svi u prolazu zatrpavali svojim momentalno nepotrbnim i bezmjesnim stvarima i naravno, kasnije zaboravili gdje je što pospremljeno. Tako sam u toj gomili našla šlapice za bazen od klinaca, a bogami i naše. Pa kaput koji tražim već 3 godine, Lukine cipele za koje sam mislila da su u podrumu, brdo časopisa i ukrasnog papira koji neumorno skupljam godinama ko hrčak sjemenke. Kutija sa rezervnim ključevima i lokotima bez ključa. Moram napomenuti da mi ni jedan rezervni ključ nije poznat, neki su već dobili zelenkastu patinu, a neki su i hrđavi. Pasja zdjelica i vodilica pokojne kuje koja je uginula pred 5 godina. Švedski tepih koji sam iskala nebrojno puta po svim zakučastim mjestima u stanu. Kad se to sve stavi na hrpu, dođe se do zaključka da je čudo neviđeno kako je ta polica bila žilava i dugo se držala, s obzirom da su to tipli u cigli, koji su sad izletili kao iz putra ili margarina ako netko više voli. Evo još par slikica iz Zagreba...     |