Bugenvilija
29.11.2005., utorak
Nesavršeni
 Temperatura je divljački rasla, svakim trenutkom sve više i više. U jednom momentu prestala sam se doživljavati, kao da sam prestala postojati u svom fizičkom obliku. Tijelo je zahtjevalo nešto od mene ali um to više nije pratio. Okrenuo se na unutra, uvukavši se sam u sebe kao rak samac u puževu kućicu. Zvjezde su se rojile u vrtlogu neviđenog derviškog plesa, u tišini, a oped je oko mene vladala silna buka, buka koju nisam željela primjetiti kao nešto moje, nešto od mene, već sam potiskivala tu mogučnost u najdalji kut svijesti. Brzina je bila neviđena, svijet je postao jedan vrtlog treperavog svijetla i povukao me u svoju srž. Tama sa razljevala polako i tromo kao krv koja ističe iz žile. Tišina je nalegla dubokom prisutnošću daveći u sebi svaki pomisao na zvuk. Osjetila sam se u trenutku. Bila sam tko zna gdje i ko zna tko sam bila. Pomisao o spajanju sa svijetom bila je odbojna. Odurna. Zvjerska. Nisam željela ni misliti na tu soluciju. To nije bio izlaz. Bilo je to mučenje. Ostati ću u tami i miru u sebi. Nešto mi je u mozgu počelo kuckati, tiho i jedva primjetno. Pokušala sam ga zanemariti, nije išlo. Obratila sam mu pažnju, naprosto da vidim što me to mući. Kuckala je bol, pulsirajući u nekom samo sebi poznatom ritmu. Ritmu koji mi je bio poznat, ritmu koji je ulijevao povjerenje. Slušala sam taj ritam sa sve većom i većom pažnjom. Govorio mi je nešto, učio me. Davao znakove, kao morzeovi znaci. Kao pumpa, ritmički, slijed bez prekida... prepoznavanje je došlo trenutno sa bljeskom svjetlosti koje je prodrlo kroz poluodškrinuti kapak. To kuca moje srce. Oko mene se rasula svijetlost kao najjače sunce u podne za vedra dana na pješčanoj dini u debeloj pustinji. Nije boljelo kao što sam mislila da hoće. Bilo je samo malo peckavo, malo neugodno. Oko mene je bilo samo svjetlo. Svjetlo i ništa drugo. Prva asocijacija je bila knjiga mrtvih i jasno svjetlo ali ja sam živa i kuca mi srce. U ritmu. U mom životnom ritmu. Ništa nisam mogla razlučiti u toj svjetlosti. Vrijeme je za pokret. Lijevo ili desno, tako je svejedno. Instinkt ili nešto drugo, govorilo je lijevo. Krenuh u tom smjeru. Polako vukući noge kao da su od olova. Noge su klizile po nekoj čudnoj podlozi. Ništa od otpora, sve je bilo kao kroz plitku vodu na staklenom tlu. Spustih se pipajući ispred sebe u svjetlost jednako nesigurno kao da guram ruku u najdublji mrak. Dodir ničega na mojim prstima. Tako bolno nestvarno. Dodir ničega na prstima. Ništa je prošlo kroz moje ruke i nekamo nestalo. Osjetila sam ga dok je prolazilo u mislima. Ili sam samo mislila da ništa prolazi kroz moje ruke? Ludilo se ponovo počelo kovitlati u mom umu. Sjećanje se javilo kao na poziv. Hm, možda sam mu i uputila poziv, ko bi to više znao. To je bio naporan tjedan. Škola me prebukirala ako se mene uopće može nečime prebukirati. Voljela sam maksimalne izazove za moje koordinacijskoorganizacijske sposobnosti. Znala sam si redovito, onako, za vježbu, natovariti program koji ne bi normalna osoba završila za mjesec dana. Ja da i to u jednom danu. Čisti izazov. Hiperaktivni um je ludio. Kljućalo je u njemu ko u vještičjem loncu. Radila sam uz to i vježbe. Nema smisla da zakržljam ovako neaktivna. Proljeće je polako bilo na izmaku, ljeto samo što nas nije dograbilo. Bio je to spas za moj sustav ali ne i za mene. Ja nisam moj sustav, mi smo odvojene cijeline. On i ja. Ha ha. Oduvijek. Naprosto ga ne priznajem, mislim da su mi negdje podvalili olupinu od tijela. Samo me kočilo. Ne razumijem zašto drugi imaju astralna tijela, a ja se moram sa ovim navlačiti. Kvarljiva roba. I vječno gladna. Nikako na zelenu granu. Slušala sam zadnje predavanje ove godine, kad se nesretno tijelo počelo naglo zagrijavati. Nije da mu je to prvi puta ali ovako još nije bilo. Nisam stigla ni reagirati već je bilo na podu. Ekipa je došla u času. Oni su sazdani kao i ja, od čvrste misaone građe. Jedino su im te polimerske zamjene za tijelo, bile u najmanju ruku smiješne. Šest ruku i tri noge, čista komedija. Nisam im mogla reći da u torbici za pojasom imam inekciju sa koktelom koji si zapucam u mišić kad mi se ovako što desi. Oped to hlađenje. Sistem je star i zapravo za baciti. A uvalili su mi ga na neviđeno. To im nikad neću oprostiti. Smjestili su mi pušku sa bezbrojnim problemima, a mogla sam već odavno promjeniti galaksiju. Ali ne, ja imam stari model, prokleto stari dotrajali sistem sa lošim hlađenjem. Pa ni jedna me krstarica ni u bunilu ne bi primila u svoja intergalaktička njedra, da im još zakurim pol broda. Davala sam im mig očima ali nisu trzali. Ubacili su me ko staru kantu i odfurali sa sobom na rekonstrukciju. To će potrajati, a ja se ničeg neću sjećati. U mom ugovoru piše da mi to ne smiju napraviti i da moram ostati budna. Imam taj status ali sumnjam da će se uopće udostojati da to provjere. Administracija i zdravstvo je ostalo isto. Metuzalemi na vlasti. Katastrofa širokih razmjera. Može ih izigrati samo moć, a ja tu nisam baš neka jer da jesam ne bi sad bila u letjelici za repararium. Prozirna kupola ljeskala sa na suncima. Do pola je lijeno plivuckala na kristalnoj vodi. Tako se bar činilo. To je vjetar namreškavao kristalnu vodu ili se ona pravila da puše vjetar, ko bi to sad znao kad tijelo kuri i ne dozvoljava mi percepciju. Joj kako me to ljuti. Uveli su me u prostoriju i svukli do gola, naravno nisu pogledali u torbicu. Kao da sam lutka, a ne živi komad nečega. Smjestili su me na centripetalni kotač. Stigao je jedan od bolničara sa omamljivačem. Dovraga, znači nisu pogledali u dokumente. Mrdala sam luđački očima u pokušaju da im sretnem pogled. Ignorirali su me maksimalno. Pričali su između sebe viceve, a ja kao da sam im usputna radnja. U jednom trenutku u umu mi se pojavio strah. Dovraga, samo mi je još on falio. Obično napravi više štete nego koristi, a tako će biti i sada. Bojim se... |