Bugenvilija
01.11.2005., utorak
Did Nikić
 Ovu je sliku baka uvijek držala iznad njihovog bračnog kreveta. Njega ne, njega je potjerala u malu sobu jer je hrkao kao konj. Bio je izuzetan čovjek. Meni se kao klinki jako dopadao, bio je veseo i zanimljiv. Posebno kad bi si malo cugnuo. Onda je glumatao, i izvodio svašta, a to meni klinki se činilo urnebesno dobro. Nije to činio često kao ni večina ljudi koji sami prave svoje vino. Bio je majstor. Majstor klesar i zidar. Slobodni zidar. Naprosto je bio sam svoj majstor. Radio je kuće, za ozbiljno. Gradio ih je od kamena kojeg je sam klesao. Kad bi došao sa posla, sjeo se u kuhinju na otoman, a baka bi donijela veliki limeni lavor, sapun i ručnik i oprala mu noge. Nikad to neću zaboraviti, a bila sam pikavac. Puno je čitao i sve je znao i sve ga je zanimalo, a živjeli su u takvoj zabiti, da je to i sad (sad posebno) baš bogu iza nogu. Nije mi pravi dida, naprosto bakin drugi muž. Mog su pravog dida, ubili ustaše na pragu njegove kuće, pred očima žene i sina jedinca, mog tate. Meni to nikad nije predstavljalo problem jer za mene je on uvijek bio i ostao naprosto, did Nikić. Dobro i milo stvorenje kojem ni kad je umro nisam bila na sprovodu jer je umro pred "balvane", i tamo se više nije moglo. Ni sad, ljetos kad smo bili nisam mu bila na grobu jer je groblje vjerojatno još uvijek obilato posipano minama. Ali to nije važno. On mi je u srcu i sad kao što je bio i prije dok je bio živ. On za mene i dalje živi u nekom svom kutku ovog čudnog svijeta... |