Bugenvilija
18.03.2005., petak
idem ja...
 Osjecam grozan zamor materijala danas. Sva sam ko da me brzi u 5 samljeo i ispljunuo u jarak. Kako sam imala tu glupu trombozu i morala 6 mjeseci na onu silnu debljinu nositi gustu medicinsku carapu, tako su mi misici na toj nozi u prilicnom zaostatku za desnom nogom, a da ligamente i koljeno uopce ne spominjem. Sad sam platila tu silnu prekomjernu kilu. Povredila sam si koljeno i sad bez steznika i voltarena uopce ne mogu hodati. Samo sepesam ko staro kljuse pred izradu konjskih kobasa. Da stvar bude zanimljivija, boli me i stopalo, tako da za svaki korak mi iskoci po jedna suza. Stvarno se osjecam ko mala sirena samo sto moj princ nije onako zgodan kit. Nemam nikakvu obucu u kojoj mogu reci da mi je malo lakse. Najradije bi hodala bosa po travi ali to prilicno komplicira usisavanje i ciscenje. Zamislite da si u stan stavim onu travu za nogometne terene, ma to bi bilo super ali nisam sigurna da li i kalifornijske gliste idu cuzamen jer ako idu onda cu morati pripustiti i kosove i susjedove kokosi, a onda vise nece biti takav gust hodati po travi kad cu morati paziti da ne ugazim u kokosija govna. Ma bilo bi divno zivjeti na nekom takvom divljem mjestu i ne imati glupi betonski pod, vec neku humaniju materiju, travu, drvo, pijesak, zemlju, vodu... Krov zamjeniti nebom, zvjezdama, oblacima, suncem... Zidove sarenim tepisima, svilenim maramama, liscem, sumom... Idem ja... |