Avanture u kuhinji i šire https://blog.dnevnik.hr/gurwoman
srijeda, 27.09.2006.
Povratak kuhače
Ćušpajz. Ta životna metafora, to najdemokratičnije jelo, to jedinstvo obilja, taj omraženi ručak svakog djeteta, ta tabu tema snobovskih restorana, taj izazov svakoj domaćici (pogotovo kad partner u novu zajednicu unese nasljeđe maminog ćušpajza)...
Naoko jednostavan, ali, brate mili, iza svakog dobrog ćušpajza stoje desetine bljutavih bućkuriša i gorke suze te još gorče psovke mlade kuharice.
Skupilo se svega po friđu pa sam išla raditi ćušpajz da budem mirna 3 dana. Trebao je to biti remek-ćušpajz: dominantne mahune, zatim mrkvica, celer, kelj, krumpir, paradajz, češnjovke, feferon, začini. No malo sam se zanijela pa je ispao meksički ćušpajz smrt. Za rigat vatru kak je ljut. Al kad se ublaži vrhnjem i malo odstoji, sasvim je jestiv.
I tako, još uvijek čekam ćušpajz svog života.
A za večeru sam nas počastila pečenim srdelama, uz paradajz, luk i plavac. Na slici se vidi trojstvo plavac-srdele-lonac ćušpajza u prikrajku. Ne mogu nahvaliti srdele i njihovo postojanje. 6 kn po osobi! Predivnu večeru završismo pomno čuvanom i željno iščekivanom hrgom marcipana iz Leonidasa. Što reći više?
Tko misli da je ovaj post bio nepotreban, neka to misli i dalje.
nedjelja, 24.09.2006.
Tuna za Petru M.
Evo, mila, sama si to tražila.
Kako spraviti tunu, to jednostavno, brzo i zdravo jelo? Čime ujedno činiš plemenito djelo i uslugu hrvatskoj tuni. To pod uvjetom da kupiš šnicle hrvatske tune, a ja naivno i romantično vjerujem da na placu nabasam upravo na nju. I nemojte me razuvjeravati! To je ko da malom djetetu ideš reći da Djed Mraz ne postoji. Sve jadne hrvatske tune, pogotovo ona masna prasad iz uzgojilišta koja u životu valjda ne propliva ni 3 m, završe u japanskom tanjuru i u japanskom sušiju i to za sitne pare! A nama tu jedva da ostane nešto. A zbog takvog nenormalnog, masovnog uzgoja i izlova, broj dobrih starih tuna Hrvatica koje plivaju Jadranom od stoljeća sedmog desetkovan je. Tužna je sudba tune Hrvatice.
Elem, belem, buf, uzmeš šniclu tune. Opereš, posušiš. Dobro posoliš i popapriš. Utrljaš limunov sok. Možeš nabaciti malo začina ako želiš, tipa peršun, mažuran... Staviš u nešto i pokapaš maslinovim uljem. Držati u frižideru neko vrijeme, bar pola sata. I onda baciti na tavu i to je to. U slast!
četvrtak, 21.09.2006.
Rat svjetova i legalizacija izvanbraka
Jučer je bio taj dan. Noć vještica je lunapark naprema danu koji sam uspješno izbjegavala i sabotirala više od 3 i pol godine. No, dogodio se. Upoznavanje roditelja. Ova sličica neka ilustrira moje zamišljanje nasrtaja oca i majke mi na jadne nespremne pretke moje svinjske polovice.
Dogodilo se na njihovom terenu. Mislila sam da će biti problema zbog toga, ali Filip je istaknuo dobar argument protiv korištenja našeg neutralnog terena - nepotrebno kuhanje i spremanje i pranje suđa.
Imala sam tremu veću nego da moram ići držati govor pred Glavnom skupštinom UN-a, uz izravan prijenos na CNN-u.
Ali nije uopće bilo jako loše. Ma, bilo je OK, kak je moglo biti. Sve je prštalo od kurtoazije, a aždaja se tek pred kraj raskokodakala i razgraktala. Nitko se nije nalio, iako ja najradije bih. Nama je bilo dosadno, ali ionako se tu nije radilo o nama nego o njihovom odmjeravanju snaga. Povratne informacije još nemam, valjda se dojmovi još kuhaju.
A druga važna vijest je da smo Filip i ja od danas službeno u zakonski priznatoj izvanbračnoj zajednici! Primam čestitke i darove. Bili kod javnog bilježnika dat tu debilnu izjavu da smo eto u izvanbračnoj zajednici kako bih ja preko njega sredila zdravstveno. Nije baš bilo glamurozno, pokupila Filipa na poslu, odjurili u zgradurinu u Nehajskoj, on zmazan oko ustiju od jogurta i netom smazanog sendviča, obavili to u 5 min, pljunuli 93 kune i svatko se vratio na svoju stranu.
Od pravog kuhanja đakonija i dalje niš 
Ili podgrijem nešto ili namažem na kruh ili skuham nešto najbazičnije moguće.
utorak, 19.09.2006.
Gulaš kojeg nije bilo
Bili mi u subotu na svadbi. Trešnjevka. Hotel Laguna. Bilo ok. Bend za jedva 3, hrana za 2+, ali atmosfera dobra, društvo omanje, ali simpatično. A i gemišti su činili svoje (iločka graševina).
Filip i ja više ne izvodimo akrobatski rokenrol. Prestari smo. Možete nas bez bojazni zvati na tulume, plesnjake, balove, proslave bar micve i hrčkova rođendana. Nema više uništavanja inventara i rušenja slika sa zida. Htjeli smo izvesti akrobatski valcer, ali glazba nije bila prikladna pa čekamo novu priliku.
I naučila sam nešto novo od starih profesionalki. Za vrijeme bacanja buketa, zašto se skrivati iza stupa ili neke dvometrašice kad se mogu skrivati na WC-u?
Ipak, ima nešto što je bacilo tamnu sjenu i tvrdokornu mrlju na cijelu večer. Naime, što je dragulj, svrha, vrhunac, bit svake svadbe? Mladenci? Torta? Ljubav? Sveti sakrament? Ne. Gulaš. Gulaš je to. A nije ga bilo. Izostao. Praznina. Moj treći želudac koji imam samo za ponoćne gulaše (atavizam) ostao je prazan i neutažen. I ne želim više o tome.
Nakon svadbe osjećala sam se kao na slici. Ali ne, umjesto da se u nedjelju naspavam i regeneriram, ja sam se digla i do 3 ujutro hvatala rok i prevodila glupi američki TV film o smrtnoj kazni, u kojem se na 3 minute, naravno, pojavljuje i Martin Sheen. Sljedeći dan sam lektorirala sapunice i radila Power rangerse, što je bilo pravo osvježenje za mozak.
Kuhanje je rijetko i bazično pa zato još neko vrijeme neće biti postova s đakonijama.
Nego, znate da Afion izdaje album? Lidija, ako mi ne daš CD nakon svega što sam učinila za vašu karijeru i album, dabogda vam Vjekoslava Huljić tekstove pisala, a Emerik Gudelj opravice za nastup birao!
petak, 15.09.2006.
Kole i ja
Prije oko godinu dana velikodušni TZGZ je poslao nas djelatnike na plaćen sistematski pregled u ugledanu privatnu polikliniku. Sve mi je bilo ok, osim malo povišenog kolesterola, koji sam tad prvi put u životu mjerila. 5,9. Nije strašno, ali bio je to mali šok. Tko bi rekao da će se kole dohvatiti graciozne djeve vitka stasa u najboljim godinama? Ja sam mislila da se s tim problemom bore samo ljudi poput Đapića. Eli eto. Kole ne bira. Malo pršuta, koji ćevap i hop.
I tako sam ja prekjučer išla Filipu po njegove nalaze neke tu u privatnu malu polikliniku u kvartu i reko, ajd idem se opet testirat da vidimo jel kole u međuvremenu potučen do nogu mojom probranom gurmanskom ishranom.
Odem danas po nalaz i... 5,7!!! Tu je, drži se (teta sestra je rekla da je zanemariv), ali pada! Ovim ritmom, za 4 godine bit će u normali. Malo mi je doduše čudno da je Filipov manji (5), a on po defaultu slovi za svinju u obitelji. To dokazuje da je očito stvar u genima jer je očeva strana vrlo masna.
Kako god, kole i ja smo još skupa i lijepo nam je. Ali ipak će na blogu biti manje slika prasećih glava, kulena i obitelji, kuće od sira i sl.
Ines, priznaj da te štrecnulo kad si pročitala naslov! I usput, iskoristit ću priliku da ti javno... čestitam (nudge-nudge, wink-wink)!!!
utorak, 12.09.2006.
Zmućkan dan i recept za patlidžan
Ivana, evo ti recept za onaj namaz od patlidžana:
Izbodeš 2-3 patlidžana čačkalicom, izbušiš dosta rupa (možeš se igrati vudua). pečeš ih cca 45 min u pećnici na 200. Onda oguliš kožu. Izmiksaš ih. Ubaciš jogurt, sol, papar, limun, curry, češnjak. To je temelj, možeš još svašta ubacivati i izmišljati. Ohladiš, mažeš. Najbolji je u kombinaciji s tortilja čipsom. Idealno za uz utakmicu.
Ne ide mi dobro time management. Došla sam u situaciju da sam imala rok do danas ujutro prevesti do kraja film i 2 epizode Power rangersa i onda sam mahnito radila cijeli dan jučer, išla kasno spavati, ne mogla zaspati od nabrijanosti i panike, a i to malo što sam spavala, sanjala sam s titlovima sve. Rano se digla, mahnito prevodila da bi poslala do 12, kad sam morala otići na faks produžiti rok za predaju sinopsisa magisterija. Život mi se sveo na hvatanje rokova i produžavanje istih u situacijama kad se to može. Rok mi bejbi.
Sad pospana pijuckam onaj Duvel spomenut negdje dolje. Nije mi nešto. Uopće. Radije bih pila ovo sa slike. Bez obzira na neukusnu tetu.
Uvijek mi je bilo smiješno to ime Gambrinus, ko neka staračka bolest. "Ćerce, muči me reuma, a i gambrinus me opet hvata."
Laku noć.
nedjelja, 10.09.2006.
Koktel partija i Day After
Jučer je trebao biti moj glamurozni, spektakularni ženski koktel parti. Kao protuteža momačkoj večeri na koju mi je išla svinjska polovica, ali bez izravne veze s njezinim širim kontekstom.
Odaziv je bio slabih 50%. Ali ispalo je to zgodno malo, mirno i dostojanstveno žensko druženje oko stola. Grickanje, pijuckanje, kokodakanje, bigbradanaliziranje, igranje Slova na slovo (domaća primitivnija varijanta Bogglea).
Jedino moram konstatirati istinu koju zapravo oduvijek znam: Votka nije moja prijateljica. Nije bila, a neće ni biti. Nikad u mladosti nisam imala đusvotka fazu, a bogme je ni danas ni u kakvom obliku ne mogu pojmiti. Bila sam pripadnica te rijetke, gotovo endemske skupine tinejdžera nekonzumenata đusvotke na tulumima, u Jabuci i u sličnim prigodama gdje taj đavolji destilat vreba. U svom krugu sigurno jedina. I nekako sam baš ponosna na to. Padaju mi na pamet mudre riječi stričeka iz vinarije Toreta u Čari na Korčuli, otprilike: Treba piti vino, a ne to zlo dobiveno od gnjilog krumpira.
Kokteli su, naime, bili na bazi votke. Našla recepte u časopisu, izgledali lijepo, pitko, veselo, zgođušnih boja. Jedan je bio votka+grejp+curacao, a drugi votka breskva+votka tangerina+đus. Mislim, popilo se, nije se izlilo u fikus, ali danas proklinjem aftertejst votke u ustima. Ne zbog popijene količine, nego zbog urođenog odbijanja votke od strane svog organizma. Žene, ne znam kako je vama bilo, niste se bunile, ali svečano obećavam da će sljedeći put biti bolje! Mislim da treba prijeći na džin kao bazu. Kako mi je ostalo podosta votke i njezinih derivata, voljna sam donirati ostatke u dobre ruke. Neka se zainteresirani jave. Lovorka? Una? Lidija? N.N.?
Dan poslije provodim komorno i radno i njegujem gore spomenutu svinjsku polovicu čajem i miso juhom. Popilo se previše lošeg vina. Heh.
Ovom prilikom pozdravila bih Galeta!
petak, 08.09.2006.
I bi gulaš!
Moram se pohvaliti da sam diplomirala gulaš!
Nije mi to bio prvi, ali taj jučerašnji je napokon ispao posve zaokružen, pače savršen (reče Filip).
Eto, sad kad sam to ostvarila, moram okrenuti novi list i posvetiti se drugim životnim ciljevima. Npr. završetku prokletog magisterija ili prijevoda glupog trećerazrednog krimi-sudskog TV filma na temu amiša (Halo?! Svjedok!!!) do zadanog roka u utorak ujutro. Ali bitno je da sam ja gulaš svladala.
Varijacija na temu gulaš je mnogo, ali ovaj tzv. gorički mi je nekako najdraži. Domaćice, pozornost:
na puno bučinog ulja popržiti luk, dodati meso (juneći but) i nek se pirja. Kad smekša, dodati sve ostalo - hrpu krumpira, crno vino, feferončić, nasjeckan paradajz, paradajz iz tube, par kapi brendija, crvenu papriku, sol, papar, vodu, brižnost i ljubav. Dugo krčkati na laganoj vatri.
I za kraj:
U životu zicer kad fulaš,
utješit će dobar te gulaš.
Tropical druženje s Kumom bloga
Kasno palim, ali dužna sam postirati i o nedavnom druženju sa svekoliko prisutnom Kumom bloga. Tema je bila "stvorimo ugođaj tropical beach bara sa zabačenog kubanskog žala u skučenoj staroj kuhinji jarunskog stana". Radila sam domaću pina coladu (kokos-mlijeko:rum:sok od ananasa u omjeru 1:1:2 s ledom promućkati u šejkeru) i pržene banane (na tavi na putru do zlatnožute boje prepržit banane, koliko banana, toliko žlica putra). Nije bilo loše. Kuma je sve to zalila Budweiserom, na što moja crijevna flora ne bi dobro reagirala.
Kumo, što je sljedeća tema? "Stvorimo ugođaj nomadske čerge iz mongolske tundre u malom zagrebačkom stanu" ili "Prenesimo ozračje ilegalne točionice piva u starom štaglju zaseoka na krajnjem jugoistoku Irske u hrvatsku blagovaonu"? Prijedlozi?
srijeda, 06.09.2006.
Otvoreno pismo Lazi Goluži
Dragi gosn Lazo,
još od malih nogu ja volim Kviskoteku i štujem vaše djelo. San mi je bio sudjelovati u Kviskoteci, makar samo dobila onog drvenog Kviska za staviti na vitrinu i laštiti Prontom jednom tjedno.
Kad sam navršila 18, prijavila sam se na testiranje i, gle čuda, prošla sve krugove (Ribafish, recimo, nije uspio)! Još i danas čuvam HRT-ove telegrame u kojima me obavještavaju o istom i to smatram jednim od većih postignuća u životu. I na razgovoru s vama sam bila, u zadnjem krugu testiranja. Pamtim ga kao relativno ugodan, ako ne računam 3 tone treme. A tada sam znala manje nego danas, kad sam već iskusna, skoro pa sredovječna žena, a ne nekakva brucošica ustreptala.
Uglavnom, čekam ja tada i čekam, a snimanja nema. U novinama je pisalo da ste se posvađali i razišli s HRT-om. I odonda svako malo čujem trač da će opet početi Kviskoteka i poveselim se k'o Olić pevaljki. I tako već 10 godina.
Kadli, eto, nedavno je već pomalo olinjali, ali svejedno mi dragi Oli počeo najavljivati na sve strane da Kviskoteka opet počinje, za ozbač. I da se treba poslati poruka ta i ta SMS-om na broj taj i taj. Učinim ja tako. Ode 3,66 kn. Dođe mi pitanje. Odgovorim na njega, novih 3,66 kn. I što dobijem? SMS da je odgovor zaprimljen i da onaj tko pošalje više SMS-ova ima više šansi!!!
Pa koji je to palac??!! Kakvi su to kriteriji? Jel da prodam bubreg, uložim novce u VIPme bonove i šaljem SMS-ove po cijeli dan? Da bi više šansi od mene imao neki lovator koji misli da je Pipin Mali nešto prosto.
Gosn Lazo, ja mislim da to nije fer i da ste se prodali. Ne znam je li vas to natjerao onaj Hamed, mala penzija ili što već, ali nije bitno. Vratite nam normalna, besplatna, visokoprofesionalna testiranja!!! Za koja je bitno imat pameti, a ne kuna na mobitelu.
Dobro, dobro, znam da je to privatna produkcija, privatna televizija, snimanje košta, bla, bla, ali baš me briga. Ja sam poslala neka 4 SMS-a (=29,28 kn) i više mi ne pada na pamet. Vidim u novinama da ćete zvati stare sveznalice, Mirka Miočića, Roberta Pauletića i slične. E pa izvolite zvati i mene! I sve nas zanemarene koji smo uspješno položili prošlo testiranje, a nikad nismo dobili šansu! Inače budem jako bijesna i razočarana i mrko ću vas gledati.
Ja sam rekla svoje.
M. Z. (29)
ponedjeljak, 04.09.2006.
Paški mir
Bili mi za vikend na Pagu, u Pagu. Što se enogastronomskih užitaka tiče, ništa nije bilo vrijedno spomena. A sir je skup i prevelik.
Meni su vrhunac bili putni sendviči domaće izrade (dobar putni sendvič točka je na i svakog putovanja): crno pecivo, Galovićeva kulenova seka, mladi kozji sir, paradajz.
Mislim da oni imaju i neke veze sa šokom koji je uslijedio kad je vaga danas pokazala iznad zacrtane kilaže vitkosti i ljepote.
Mogu pohvaliti sustavno povoljne cijene piva u kafićima, ako ne jeftinije, onda isto koliko u Zagrebu. Dok se u Ličkoj kući na Plitvicama jede ok (al ne kao nekad), ali skupo. Imaju i točeno Velebitsko, ali nisam kušala, išla sam na sigurno, na bocu.
I brala sam na Pagu po divljini kadulju. Lijepo je šetkati po divljini i brati samoniklo bilje, osjećala sam se ko druid iz Asterixa. Sad se ta kadulja suši na balkonu, na Filipovoj staroj potkošulji. Ne znam je li to prikladan postupak. Ovih dana ću je iskoristiti u grahu s paradajzom.
A za pola sata uslijedit će prvi poluobiteljski sraz u stolnom tenisu između ekipe Tomišić-Zibar i Josip+Ivana. Ping-pong loptica jest okrugla, ali vjerujem da je prednost na našoj strani. Ipak su tu iskustvo i sigurne sredovječne ruke. Više o svemu na stranicama sutrašnjeg izdanja Sportskog kutka.
A današnja mudra misao ilustrirana slikom paških gaća je: Čistoća je pola zdravlja, a dobar ručak druga polovica. (Ima tu i parafraziranja Mime)
