gurwoman

ponedjeljak, 16.06.2014.

Mirko S. Trendovski

Trend, trend, trend, sve je samo trend, nazalno ću parafrazirati Josipu Lisac. Svaka društveno upražnjavana pojava pod diktatom je trendovskih strujanja i ne možeš im uteći čak i ako misliš da si totalno antitrendovska persona. Hirovi trendova itekako su vidljivi u području pila i žderila, a posebno na ugostiteljskoj sceni naše palanke-metropole. Pa dopustite da se osvrnem na aktualna trendovska strujanja iz vlastite patuljaste vizure.

1) Hamburger
Ono što su prije 10-15 godina bili kebabi (povremeno i falafeli), koji su harali zagrebačkim fast foodom, 2010-ih su hamburgeri. S razlikom da su kebabi sve do jednog bili polusmeće i nisu ciljali na posebno prosvijećenu publiku. Ali bili su nešto novo, primamljivo i prokleto comforting nakon noćnog provoda. Izvanmekdonaldški hamburgeri u to su doba bili margina, relikvija iz 80-ih kad se njumalo u Ham-hamu i prolazu Neboder. E, ali onda je prije par godina Marin Medak iz Rougemarina pokrenuo revoluciju napravivši kvalitetan, neodoljiv, gurmanski hamburger koji oduševljava i gastrosnobove. I stvar se zakotrljala. Papa's, MekPer's, Rocket Burger, Šalša, Burgeraj, Spizza, El Bull, Yellow Submarine... Hamburgeri su danas omniprezentni kao Neno Belan u radijskom eteru. Malobrojni su ekstra klasa, većina su copycati koji jašu na valu trenda. Osobni favorit? Bez premca Šalša. Skoro pa savršeno meso, a to je dragulj u hamburgerskoj kruni. I još te pitaju kako želiš da bude pečeno! Drugo mjesto dijele pomalo zanemareni, ali time mi draži Rocket Burger u Tkalči (zbog autorskih umaka, bacon + cheddar paketa, i divnog malog podatnog mekanog peciva) te novootvoreni organski Yellow Submarine (zbog koncepta, dizajna, ljupkosti, truda, maštovitih burgera, najbolje pivske liste i kid-friendly faktora). Koliko će ovaj trend trajati i što je iduća zlatna koka? Nemam pojma. Dotad mastim brke mljevenom junetinom između dvije polutke peciva.

Hamburger skulptura iz Šalše

2) Suši
Dok sam kao mlađahno svjetsko potucalo 1990-ih zadivljeno lunjala ulicama Londona, fascinirali su me smotuljci od riže u algi na svakom koraku. Toga u domovini nije bilo. Prvo je došao Takenoko, ali to je bila finjak varijanta, dok si u bijelom svijetu porciju gotovog sušija mogao kupiti i iz aparata na aerodromu. Onda su stidljivo s take out varijantom krenula dva lokalčića koja su oba brzo propala, a i nije im bio nešto. Pa je došao Manzoku, Hanafuda... Moglo se naći sušija ako se potrudiš. No pravi val krenuo je tek nedavno, s debelim kašnjenjem za Zapadom. Sad po užem i širem centru ima bar 5-6 specijaliziranih sušionica. Iskreno, nisam se baš nakušavala pa ne bih dijelila ocjene. Ali smiješna mi je ta trendovska, pomodna ofenziva. Nema ovđeka tržišta za toliko sušija, opstat će samo najbolji i najsnalažljiviji, pa ostaje da vidimo tko je taj Pokemon.

Neprežaljena pokojna Hanafuda s Trešnjevke

3) Pjenušci
Prije sezonu-dvije glavni hit bila su rose vina, jednostavno su ih svi vinari morali imati i štancati pred ljeto. Rose je svakako još u điru, ali danas ga svaka šuša radi, nije više posljednji krik vinske mode. Nova pomama su pjenušci, rađeni po klasičnoj šampanjskoj metodi, dakako. Nema više monopola dvije-tri vinarije, sad si mnogi kemijaju svoje mjehuriće, makar samo za po doma.
Vinarija koja drži do sebe jednostavno mora imati vlastitu marku. Benchmark je klasični brut od mješavinice sorti. Iz tog izloga jako mi je prijao Meneghetti Classic. Oni više avanturističkog duha krenuli su potom u dva smjera. Prvo, rose pjenušac. Da, ružičasto i pjenušavo, a nije nešto čime se igraju barbike. Zacrtana mu je sudbina da bude party vino, welcome drink, aperitiv, ono što na fensi domjencima konobari u prvoj turi dijele okolo na tacnama. Mislim da je time malo klišeiziran, ali dobro. Prvaci ovog žanra su Šember i Trapan. Očito premalo idem po glamuroznim okupljanjima pa konzumiram porazno malo rose pjenušaca i samim time nisam kvalificirana za konkretnije ocjene stanja. Drugi i eksperimentalniji ogranak ovog trenda poslastica je za vinske geekove. To je malena ali rastuća niša pjenušaca od lokalnih autohtonih sorti za koje globalno tržište nikad nije čulo. Na primjer, Kraljica od sorte kraljevina (kužite foru?) vinarije Puhelek-Purek iz Zeline. Ili Cmrečnjakov pjenušac od pušipela iz Međimurja. Ili kuriozitet iz zagorske vinarije Petrač - pjenušac samo od graševine, i to godina 2002. (Nisam sigurna da se isti još može naći.) Aha, tu je i something completely different od plešivičkih Tomaca, najagilnije i najkompletnije pjenušačke kuće u Hrvata - Tomac Amfora, jedini pjenušac od vina koje je šest mjeseci dozrijevalo usamljeno i zakopano pod zemljom u amfori bez ikakvih dodataka. Ovaj draguljčić jantarne boje, dakako, ne može biti jeftin, ali ako ikad budete u prilici probati, stvarno je nešto posebno. Sve u svemu, uz ovu ekspanziju mjehurića neće više biti muka stajati neodlučno pred policama vinoteka pred Novu godinu. A pametni pjenušac ne piju samo za Novu godinu, porinuće tankera ili 50. godišnjicu braka, nego rado i često.

Istarski Geržinić, trenutačno osobni mezimac među roseima.

Izvan struje, fantastični pjenušac Tomac Amfora u čaši.

4) Craft pivo
Osim što sam vinska mušica, ja sam i pivska... zlatica? Uglavnom, ove sezone stižu krasne vijesti za nas pivske sladokousce čija nepca ne mogu trpjeti teror megakorporacijskih konfekcijskih vodica koje iskaču iz svih frižidera. A ne da nam se baš ni uvijek davati 20-ak kuna za fine engleske, irske i belgijske pivkane po Vrutku, Metrou i rijetkim specijaliziranim dućanima. Najgore je kad te spontano spopadne neutaživa žeđ za pivom oko 8 navečer i osuđen si na kvartovski dućan ili kiosk, a tamo izbor da te prođe volja. Što preostaje? Elem, osim već poznatih nezavisnih lokalnih pivica kao što su Medvedgradova paleta, Vukovarsko, Kasačko (obično Velebitsko odavno mi se srozalo), za supermarketske pojmove odlično Staročeško iz Daruvara, letvicu je nedavno opako dignula šminkerska Bujska pivovara s markom San Servolo. S obzirom na cijenu i furanje na ekskluzivu, San Servolo je u kategoriji "tejk it or liv it". No priznajem, za njihovo točeno crveno uvijek ću se podati (u Zagrebu točeni SS drže samo Potepuh i Yellow Submarine). A idemo sad jedan nivo više u ozbiljnoj pivskoj ponudi - na craft pivo! Kućni pivari hobisti izlaze iz svojih rupa, ne kemijaju više u kadi, spremni su za korak dalje, uozbiljili su se, rastu, planiraju, investiraju, stvaraju, idu u komercijalu. Na scenu stupaju zagrebačke mikropivovarice Nova runda i Zmajska pivovara, proizvod ljubavi suludih entuzijasta. No njihova pivca nećete naći flaširana na policama Konzuma, proizvode tek točeno za probrane birtije i pivnice. Trenutačno je American pale ale Nove runde u ponudi Tolkiena i birca Ro-Do, a za mjesec-dva i Zmajska izbacuje svoje divotice. Dakle, craft beer scena, obilno prisutna i popularna po Americi, Engleskoj, ali sve više i šire po Europi, napokon je izniknula i u ovoj maloj zemlji svedenoj na klišeje iz reklama Zagrebačke pivovare. Nikad ovaj trend neće biti masovni pokret, ali u tome je i bit.

Apsolutna krasotica zvana American pale ale od Nove runde. Rijetka kao nastupi Toma Waitsa, ali vrijedi svaka kap.

Zanimljiv i jako ukusan limitirani eksperiment Daruvarske pivovare - Staročeško napravljeno po izvornom receptu iz 1893.

16.06.2014. u 21:52 • 2 Komentara • Print • # • ^

ponedjeljak, 28.10.2013.

Vinsko barenje po Zagrebu

Ako ste prije, kajaznam, 6-7 godina htjeli vani u lokalu u Zagrebu popiti čašu dobrog vina, a ne one masovne industrijske ampulice ili pak gazdino domaće stolno, to je bilo malo teže. A i bizarno je bilo pivocentričnoj škvadri objašnjavati da bi ti sad baš fino sjela čaša orošene svježe malvazije ili moćnog plavca. Osjećala sam se nekad kao makrobiotičar na slavonskoj svadbi. Dakle, po probranu ali ni po čemu ekskluzivnu čašu vina morali ste ili u finiji restoran, a i tu su većinom bile samo butelje, ili u još finiji hotelski bar. Dakako, ni jedno od toga nema smisla ako nemaš para kao blata i želiš samo čašicu-dvije vina uz isto toliko razgovora ili unutarnjeg monologa. Onda je prije nekoliko godina počela rasti tzv. vinska scena. Vina na čaše počela su se neočekivano pojavljivati na raznoraznim mjestima. Isprva se poveseliš, a onda shvatiš da ni to nema smisla jer su većina ugostitelja gramzivi oportunisti koji bocu vina naplate bar pet puta više nego što joj je nabavna cijena. I ispadneš teški magarac ako ostaviš 30 kn za pet-šest gutljaja vina nemušto posluženog u vrućoj čaši tek izašloj iz perilice. E, ali tu sad u priču upadaju wine barovi, najnovija pošast. Jel tako da vam izraz "wine bar" zvuči pomalo snobovski i pomodno? Uglavnom, ima više negativnih nego pozitivnih konotacija? Naravno, kad to na potezu zagrebačke špice zapravo znači samo blještavi pozerski kafić za fićfiriće i fifice, a opet preskupa vina potpuno su zanemarena, prepuštena na milost needuciranom osoblju i polupismenoj vinskoj listi.

Srećom, nade ima i situacija je sve bolja za nadobudne vinopije prosječnog džepa i natprosječnog ukusa. Pod tim, dakako, ubrajam prvenstveno sebe, a ne onaj soj pretencioznih ispičutura koje vrijeđa kad birtija ne toči barem pet proslavljenih svjetskih pjenušaca na čaše. Vodič po zagrebačkim wine barovima već je svojedobno osvanuo u tisku pa nemam namjeru opet ih katalogizirati, nego dati osobno i subjektivno viđenje vlastitim nepcem obiđenih boljih i lošijih vinofilnih lokala. To ni približno nije sve što postoji u Zagrebu, svjesna sam. Pa, krenimo neredom...

1. Cheese bar u Cesarčevoj, onkraj Gradske kavane, ugodno je iznenađenje. Na stranu grozan interijer, spoj solarija i japijevskog lounge bara. U prvom planu su sirevi, normalno, ali vina prate u stopu. Ne prevelik, ali zahvalan i zanimljiv izbor po neočekivano ok cijenama. Gazda zna što radi (ili ima dobrog vinskog gurua), to mi je postalo jasno kad je vjerojatno prvi u Zagrebu ljetos ponosno nabavio obećavajućeg istarskog newcomera Fakina. I to ne samo nešto lakše nabavljiv teran nego i senzacionalan limitirani rose. Istina, nisam ni bila od ljeta, ali rado ću se vratiti i provjeriti što je novo. U svakom slučaju, pohvalno je kad uz čašu vina imaš i nešto dobro ubaciti pod zub. Za one koji žele znati više: Cheese bar nudi i zanimljive te meni jako mile likere i rakije Vida Arbanasa iz Lokvi.

2. Da, Karijola je pizzeria i tamo se prvenstveno ide pojesti jedinu pravu pravcatu pizzu. Ali otkad postoji, Karijola znači i izvanserijsku ponudu kako bezalkoholnih, tako i alkoholnih napitaka, od piva Fischer's do malobrojnih ali probranih vina na čaše po pristojnoj cijeni od 20-ak kuna. Eto, na primjer, neki dan u filijali u Vlaškoj uzela slavonski crni pinot od Jakobovića i klasični Milošev plavac, propisno servirano i s guštom popijeno. Onaj tko misli da pizza sjeda samo uz pivo, nema pojma.

3. Basement je na zgodnoj poziciji u Tomićevoj, dosta je ambiciozno uređen i zamišljen, ali nije mi baš sjeo. Malo fali duše i iskusnijeg osoblja. Zapravo, idealno za turiste. Nisam dugo bila, ne vuče me baš natrag, ali evo mu ipak plus zbog truda, lokacije i sklonosti ugošćavanju zanimljivih prezentacija i događanja.

4. Kino Europa već je dugo defaultno mjesto za kad se nađeš s nekim u gradu na običnoj cugi i nemate neke specijalne prohtjeve. Ništa posebno, a opet skroz ok. I, gotovo nevjerojatno - bez dima! No Europa je prije nekoliko godina, kad se tek otvorila kao birtija, bila rijetko mjesto gdje ste mogli popiti npr. čašu australskog shiraza (doduše, generičkog). Nije da sad imaju neku super vinsku listu i uslugu, zapravo, vina su im vjerojatno zadnja rupa na svirali, ali u neku su ruku nesvjesno bili vjesnici vinskog proljeća. Bar meni. Sad kad bolje razmislim, ne sjećam se kad sam tamo zadnji put pila vino. Nema veze, evo jedan nostalgičan plus za stare dane.

5. Restoran Vinodol već dugo nije socijalistička krkaonica janjetine i obiteljskih ručkova nego pristojno, pouzdano i uvijek puno mjesto solidne svehrvatske kuhinje, dobrih dnevnih menija i odlične usluge. Taj preporod vidi se i u pristupu vinima. Trude se, prate trendove te redovito šalju osoblje na tečaj za sommeliere. Ruku na srce, vinska lista mogla bi biti i zanimljvija i jeftinija, s većom ponudom na čaše, ali svejedno je sasvim zadovoljavajuća za restoran opće prakse u prihvatljivom cjenovnom rangu. Osim toga, redovito imaju neke posebne ponude i predstavljanja vinara, pa to zna izvući financijsku situaciju. Logično, ovamo se ne dolazi samo piti, nego spada u kategoriju "treba pojesti nešto konkretno, a isto to i prigodno zaliti".

6. 5/4... o više na baš toliko novom restoranskom uspjehu Dina Galvagna već se sve zna. Lokalno i održivo orijentirana, kreativna novotradicijska hrvatska kuhinja jako visokog nivoa. Srećom, ne i jako visokih cijena. I jedna od zanimljvijih vinskih lista, uzbudljiva skoro kao hrana, s dobrim izborom na čaše. Bez pripadnika uobičajenog hrvatskog vinskog kanona, ovdje vlada alternativa - mali proizvođači, prirodni pristup, domaće sorte. Kosovec, Vujnović, Štampar, Sladić... Nikako mjesto za svakodnevno pijuckanje i obavezno u kombinaciji s hranom, ali otkad u ponudi imaju i ručak, i to vrlo pristupačan, odličan izbor za dane kad se želite pomaziti i izraziti si ljubav kroz želudac.

7. Dream u Frankopanskoj, vlastitim riječima coffee & wine bar, mjesto je koje te prvo zaplaši kad uđeš. Naime, jako je fensi i finjak uređeno pa se osjećaš nesigurno kao slon u staklarni. A možda sam to samo ja, koja obično ne zalazim u birtije s kristalnim lusterićima, finim foteljicama, dizajnerskim vazama i slično. Ali neočekivano je simpatična i nesnobovska atmosfera. Barem tih par puta kad sam bila. Ponuda vina na čaše sasvim zadovoljavajuća, od Bibicha do Babice Štafileo, ima i sekciju hercegovačkih, a uz čašu dođu grickalice. Nije baš mjesto za zapiti se u društvu, pogodnije za mirnu solo čašicu uz novine ili knjigicu. Nema terasu, nažalost.

8. Lauba - da, to je ona čudna crna zgrada u Ulici baruna Filipovića. Nekakva moderna umjetnost i to. Pomalo off-road. Nažalost, vjerojatno malo ljudi zna da imaju jako dobar i progresivan bistro. Kuhinja internacionalni miš-maš, hipsterski, da ne znaš gdje si, moglo bi proći za London, Berlin ili nešto treće. Trademark su im domaći kreativni kruščići i namazi, a s tim prirodno idu vinca. Solidan i neskup izbor, za svakoga ponešto. Ugodno, drukčije i daleko od šušura špice. Popiješ dobrih par čašica, uz to malo zameziš, a pritom ne moraš vaditi kredit. Uživancija! Da mi je usputnije, tu bih rado češće zalazila.

9. Sherry's na Trešnjevci, novajlija na sceni, osvojio je moje srce na prvi gutljaj i da mogu, svaki dan bih tu bila instalirana kao Cliff i Norm u Cheersu. Definiran kao coffee & wine lab, neveliko je ali dozlaboga ugodno i opušteno mjestašce, u čije uređenje nisu uloženi milijuni, ali ima mi onu neku vibru Dolca i Melina 1990-ih ili Spunka 2000-ih. Bar vode vinski zaljubljenici amateri i ta se ljubav osjeti. Odličan izbor vina (Clai na čaše!!!) i apsolutni pobjednik u kategoriji value-for-money. Štoviše, jedino mjesto gdje se vidi da je strast ispred profita. Uz vina idu prigodni keksići i tapasići, podložni sezoni i inspiraciji. Označiti kao kulturno dobro i ne dati da propadne!

10. Dobra vina počela su prvenstveno kao lanac vinoteka, a u Radničkoj, zagrebačkom wannabe Cityju, tome su dodali restorančić i wine bar. Iako me Green Gold kao izlazište ne privlači ni lokacijom ni pojavom, moram priznati da je ovo rijetko stručna i dobro opskrbljena vinska Alibabina špilja. Adut su im tzv. vinomati - aparati koji čuvaju svježinu otvorene butelje neko duže vrijeme, a ti samo staviš čašu, stisneš gumb i klo-klo-klo eto vina. Rade i na prepaid kartice i sve je to baš guba, a među tolikim bocama koje pozivaju na kušanje osjećaš se kao Hannibal Lecter na nudističkoj plaži. Cijene prihvatljive, dobro je da daju mogućnost biranja jel hoćeš samo prst, punu čašu ili nešto između, a tapasića ima raznoraznih. Prostor je malo katakombast, ali nije tolika mana.

Deset komada, žednome dovoljno. Završavam tekst bojnim pokličem: Deci i pol norma je za ljude, tko da manje, proklet neka bude!

28.10.2013. u 19:39 • 0 Komentara • Print • # • ^

srijeda, 09.10.2013.

Povratak kolumne korijenima

Davno sam se zarekla da svojim postajanjem roditeljem blog neću pretvoriti u mama & beba kutak. Ali teško je iskočiti iz svoje mlohave suhe kože. Osim toga, ovih sam dana dobila presnažan razlog za uvođenje majčinskog žanra na ekrane domicilnog mi i jedinog bloga. Znali ili ne znali, škrabala sam zadnjih dvije godine kolumnicu majčinsko-gurmanske prirode za Dobru hranu, mjesečni podlistak Jutarnjeg lista, koji je u svojim počecima bio odlično štivo. E, pa sad je na aparatima, a moja je kolumnica deložirana. Kako je s vremenom uspjela skupiti čak i ponešto vjernih fanova, nastavit ću je ovdje, otprilike istim ritmom, jednom na mjesec. Dakako, obraćam se manjoj (ali probranoj!) publici, ali ima to i svoje prednosti - ne moram biti populistički (pre)pristojna i ne moram se autocenzurirati jer mi ovo ne čitaju starci naughty

Da biram aktualnu novu naslovnu fotku, bila bi to ova:

U protekla nekolumnirana dva i pol mjeseca svašta se izdogađalo. Na primjer, minibiće napokon je prohodalo! Ali pustimo sad to. Oni koji prate znaju da sam se često previše brinula oko toga jede li moje derle količinski i kvalitativno dovoljno ili ne i zašto dovraga ne u situacijama kad ocijenim da ne. Priznala to ili ne, svaka mama ima neku svoju opsesiju. Nekima je to higijena, pa sve na djetetu i oko njega mora stalno biti sterilno kao u operacijskoj sali i bile bi najsretnije da svi koji dolaze u doticaj s malim čistuncem budu u maskama i skafanderima kao radnici u nuklearki. Nekima je to moda. Na primjer, Victoria Beckham vjerojatno bi prije umrla nego dopustila da joj ćerce bude viđeno u nekoj ofucanoj no-name trenirci. Neke mame iz parka pomno paze da su na šmrkavcima boje i stilovi uvijek savršeno usklađeni, bez obzira na to što će već za nekoliko sati presvlačiti te iste krpice zasrane podnom prljavštinom, blatom, hranom i... pa, sranjem. Eto, meni je fetiš očito prehrana. Što reć, kud će suza neg na oko?

Pa ipak, fiksacija je nakon dobrih godinu i pol odjednom lagano popustila. Kako to? Osim što je do toga prije ili poslije svejedno moralo doći jer bi me iscrpilo, preporod se dogodio na moru. U uzavreloj metropoli tijekom ljeta imali smo tjedne, čak i mjesece čupanja kose jer je čedo prema hrani (točnije, prema ne-kruhu) iskazivalo interes otprilike kao i Mahatma Gandi prema airsoftu. Onda je napokon došao kasnokolovoški godišnji, mrdnuli smo guzice na more, opustili se, bili zajedno kao čopor, i dotadašnja uporna mala štrajkačica glađu počela je mic po mic jesti. Štoviše, istraživati nove okuse. Bilo je tu divnih trenutaka ponosa i slave mene kao majke gurmanke - npr. prizor mladunčeta zamusanog od crnog rižota! Uspješno odrađeni posjeti restoranima, prva skuša na žaru, prvi biftečić, čak i prva torta hrapačuša... Nakon dugo vremena vidjela sam svjetlost na kraju probavnog tunela!

Onda je uslijedio povratak u Zagreb i - dijete je projelo! Odjednom je hrana čak i zanima, ne moram se služiti akrobacijama i lukavim prevarama da uvalim žličicu u usta. Jede juhe, jaja, povrće, mesinu, špek, žgance, ječam, obožava ribu, paradajz, krastavac, slanutak i leću, klip kukuruza glocka sretno kao gladna panda orošenu grančicu bambusa, hoće i novo probati u većini slučajeva. Rado srkne koji guc bljutave makrobiotičke kave. Dobro, voće je i dalje na crnoj listi, ali neću sad sitničariti. Uglavnom, odjednom je to skroz drugo dijete. Taman mi duša sjela na mjesto, kadli nas je zadesio novi dramatičan trenutak u razvoju mlade izjelice: nemio odlazak u jaslice, u krhkoj dobi. Nemamo izbora i to je to. Eh, prehrana u gradskim predškolskim ustanovama... Noćna mora svake osvještene majke foodiejevke. Mislim, bogatija je nego u doba Olivera Twista, to svakako, ali opet. Nekome tko se dotad trudio nabavljati djetetu samo cjelovite žitarice, ekološko voće i povrće, organski jogurtić i slično jelovnik u jaslicama izgleda otprilike kao da zakleti vegan odjednom mora prehranjivati obitelj isključivo asortimanom iz hladne vitrine na benzinskim pumpama. OK, dramatiziram, ali to je moje autorsko pravo.

Uglavnom, u našim jaslicama nema običaja da je tjedni jelovnik negdje objavljen pa sam prvi tjedan nadobudno ispitivala tete što su dječica jela. I već prvi tjedan šok za šokom: sladoled, čaj, čokolino, napolitanke, salama, bijeli kruh u enormnim količinama uz svaki obrok... Očekivano, najjednostavniji ugljikohidrati, bijelo brašno, industrija, šećeri. Po svjedočanstvima teta, moja nasljednica tamo sasvim dobro jede. Prodana dušica! Mislim da sam suvišnim propitkivanjem o prehrani ispala malko ekscentrična u konzervativnom vrtičkom okruženju. Već drugi tjedan shvatila sam da nema svrhe postavljati pitanja o hrani i da je bolje prihvatiti surovu realnost. Čak i da odjednom imam uvid u jelovnik, mislim da bih zažmirila. I bolje da ne znam što jede jer to ionako ne mogu promijeniti pa čemu onda živciranje. I otkad sam potisnula temu jasličke hrane kao takve, nekako sam se i općenito opustila. Pače, tutnem maleckoj tu i tamo i malo džanka u usta. Da, nimalo ne sličim onoj nadobudnoj nutricionističkoj ratnici od prije godinu dana. I mislim da je to sve u redu dok god barem ono što doma dobiva kontroliram i trudim se da je zdravo i provjereno. Protuteža jasličkom napoju. Raznolikost u bebinom želucu može biti samo dobra. Bolje da sad u manjoj mjeri upozna sladoled, pizzu i grickalice nego da živi u izolaciji. Pa mi za koju godinu pobenavi kad otkrije te stvari na nekom rođendanu ili tako nečemu i onda si utuvi nadoknaditi propušteno pa da se moramo preseliti u mekdonalds u ime obiteljskog mira. Ježi ga, ipak ne živimo u nekoj idiličnoj samoodrživoj permakulturnoj hipi komuni nego u realnom svijetu pa mislim da sam sasvim racionalno postavila stvari. Ja sam stvarno svakakvo smeće jela kao mala pa evo me. Dobro, to i nije neki presuper argument, odmah bi me i Gajo Petrović poklopio. Ali ova mala sigurno već sad ima puno puno bolji start. Živi bili pa probavili!

I koja bi bila današnja pouka majkama hraniteljicama? Svemir počiva na ravnoteži, pa može i prehrana djetetine od desetak kila. Olabaviti malo, ne ići u krajnosti. Naravno, stalno nudiš svakakvu hranu i dosadna si kao baka (a znamo da je jedino Chuck Norris uspio reći baki da nije gladan). Kad god imaš mogućnosti, izabereš domaće, svježe, neprocesuirano. Ali imaš na umu da ne odgajaš budućeg Dalaj Lamu nego obično prosječno zapadnjačko gradsko dijete 21. stoljeća. Kako biste se vi osjećale da vam netko usred opakog PMS-a ukine čokoladu iz tajnih zaliha u kuhinji, ili da intenzivniji večernji izlazak morate završiti mariniranim seitanom umjesto masnim kebabom, ili da se odjednom morate odreći večernje čašice vina i sira uz omiljenu seriju? ... I ja mislim.

09.10.2013. u 13:22 • 4 Komentara • Print • # • ^

ponedjeljak, 19.11.2012.

Jesenska pivoterapija

Po Danteu, sad sam s 35 na pola životnoga puta. Za rano lansiranu pivopiju, to je već jedan sasvim pristojan staž. Moj pivski ukus imao je vremena fluktuirati i evoluirati na razne načine. Počevši od samih prapočetaka, kad bi mi starci na dugim karavanskim vožnjama na more, u doba prije autoputa, na obaveznom stajanju na pola puta, negdje oko Plitvica, više iz zajebancije dali gutljaj-dva obaveznog velikog Nikšičkog koje su redovito dijelili. A tad još ni menstruirala nisam! Poput mene same, moj pivski ukus tijekom godina na bližim i daljim putovanjima širio je horizonte i učio nove finte (terenska nastava u Pragu, Dublinu i Londonu - neprocjenjivo). Informirao se, razmjenjivao iskustva, padao pod utjecaje, upijao od drugih... Bilo je tu raznih pokušaja i pogrešaka (mladenačko eksanje pive - jako loša stvar), ali sve je to dio pivskog odrastanja. Pokrili smo širok teren od mlakog Ožujskog preko vijetnamskog bia hoija do Chimaya, iako je to vjerojatno tek vršak vrha velike sante piva koja pluta svijetom. Srećom, davno sam naučila onu staru, univerzalnu i provjerenu istinu: život je prekratak da bih pila loše pivo. Ne nalazim ništa snobovsko kad kažem da već dugo ne mogu podnijeti većinu uobičajenih masovnih, u svim dućanima prisutnih urinolikih pivuljaga. Doduše, i one su bolje od užasa koji se kod nas toči na koncertima, ali to je mazohizam koji upražnjavam jer nemam izbora, a i bol je ublažena cijelim tim društveno-zabavnim kontekstom (jedina iznimka koju pamtim, za gotovo prolaznu ocjenu, bilo je točeno Staročeško na White Stripesima u Staroj klaonici).

Kao što je majčinstvo preokrenulo cijeli moj svemir, tako se i odnos s pivom zatresao. Otkad sam mater, intolerancija na loše pivo dosegnula je svoj vrhunac i postala sam još drčniji pivski fundamentalist. Nakon 34 godine života u egocentričnom sustavu i primarnog zadovoljavanja svih svojih potreba, odjednom imam za sebe samo sat-dva navečer da se opustim i resetiram. Pivo je tu obavezan asesoar, dio rituala i nešto čemu se radujem i što željno iščekujem od jutra. Ne, nisam kroner, zaboga - riječ je o jednoj maloj pivici. Za dozu B vitamina, za laku noć i za dušu. Budući da je ta jedna pivica sad poprimila mitske dimenzije i ogromnu simboličku vrijednost, itekako je važno da mi prija. I još k tome, kako je zadnjih skoro 17 mjeseci moje pivarenje drastično prorijeđeno te uz to bilježimo i nagao nedostatak sadržaja koji pivo čine zabavnijim, a okusne pupoljke opuštenijima (tipa dobro društvo, tulumčaga, roštilj i slično), nije ni čudo da je nepce postalo konzervativnije. Recimo, nekad bih rado popila Zlatni Pan i prijao bi mi, a danas ga pljuckam nakon 2-3 gutljaja. Isto se počelo događati i s Ožujskim Amber, jedinim prihvatljivim produktom iz Ilice 224. U lokalnom Konzumu više ne mogu naći ništa pitko. Dakle, izbor večernje pivske poslastice iznenada je puno uži, a pronalazak iste mukotrpniji i izazovniji. Pa ću zato, ničim doli skribomanijom izazvana, podijeliti svoje trenutačne favorite i popratne impresije.

1. Crni Gosser
Idealna pivica za prohladne jesenske večeri uz dobru seriju. Prigušeno dimno karamelasta, tek toliko da nos ne odvlači pozornost grlu, s finim ekstraktom, ali nimalo teška ili žuhka. Dugo drži i ne hlapi. Pivo za svakodnevnu relaksaciju.

2. Mrki medvjed - Medvedgrad
Najbolji value for money među domaćim pivima, vlastita proizvodnja zagrebačke mikropivovare Medvedgrad. Kupite kod njih litrenu flašu i onda je po želji rifilate. Okej, ne rade pivo za posebne prilike da padneš u nesvijest od bogatstva bukea nego lagane i vodenaste mješavine za svaki dan. Ali bar je prirodno, friško i nepasterizirano, nije proputovalo pola svijeta da bi došlo do vas, nije stajalo mjesecima u neadekvatnom skladištu i nije po nekoj bjelosvjetskoj licenci napravljeno iz praška ko Cedevita. Od njihovih pet vrsta sad mi najbolje paše ovo rezano, s 12,5 % ekstrakta i samo 4 % alkohola. Pivo za popodnevnu siestu ili kao pratnja jelu.

3. St. Peter's
Obožavam ovu šmekersku pivovaru i njezine elegantne aleove otkad sam ih otkrila u Londonu, a onda su se brzo proširili i kod nas. Skupa fina organska pivca u ambalaži koja izgleda kao da ih je još stari Dickens pio, a zapravo se rade tek od 1996. U ponudi je desetak flaša, od žestokog crnog Cream Stouta do zlaćanog Golden Alea. Padam na dupe od njihovog Honey Portera, karakternog i pitkog tamnog engleskog piva s ekstraktom meda, koji daje fenomenalan njuš, a ne kvari okus nepotrebnom slatkoćom. Definitivno pivo za kad se želiš počastiti nakon naporna dana.

4. Ne tako razvikani Česi
Hvala nebesima, osim divnog ali preskupog Budweisera po supermarketima, u Zagrebu se nudi i zadovoljavajući izbor odličnih čeških piva iz manjih pivovara. I to često smiješno jeftino. Bernard, Demon, Vevoda, oš svijetlo, oš tamno. Pivo kakvo treba biti. Da klizi i da osjetiš polje ječma i hmelja u ustima, a ne gorčinu, ustajalu kiselu kišnicu i metalni aftertaste. Po ove divote treba redovito ići u Kuću piva na Trešnjevci. Pivo za kad ti se baš pijucka i želiš fino cuclajući gasiti žeđ.

5. Schneider Weisse Tap 7 Unser Original
Kad sam ovo prvi put probala, nisam vjerovala da sam stvarno pronašla pivo za pijedestal, pivo koje će napokon biti konkretan i jedinstven odgovor ako mi netko u leksikonu postavi pitanje "koje ti je omiljeno pivo". Mislila sam da ću tragati za njim čitav život, a ono me cijelo vrijeme čekalo u Bavarskoj. A susreli smo se u gore spomenutoj Kući piva. Pšenično i aromatski užasno bogato, a tako baršunasto i savršeno uravnoteženo. Ima nešto u tom izvornom receptu iz 1872. Pivo koje si pokloniš kad se želiš razmaziti i reći si "volim te".

6. O'Hara
Ovi ljepotani iz irskog Carlowa proizvode se relativno kratko, a već su mi uspjeli zasjeniti i božanstvo Guinness. Irish Stout je čistokrvni Irac, gust, kremast, mirisan, ekstraktan, bogat, možeš ga žlicom jesti, a Irish Red prpošna crvena zavodnica vedre naravi, vitke linije, ali duboke arome. Je malo skuplje, ali vrijedi. Pivo za samoću, kontempliranje i polumrak.

7. Bruegel Amber Ale
Napokon i nešto belgijsko, bio bi red. Iako, ruku na jetra, nisam baš verzirana i ne volim većinu Belgijanaca koje sam imala prilike probati. Ubijte me, ne pijem rado ni Kwak ni Duvel. U tom kompliciranom belgijskom pivskom univerzumu jedno mi ime ipak iskače. Bruegel. Da, kao slikar, iako ne vidim vezu. Jantarno pivce, istodobno pitko i lagano kao svijetla piva, a opet aromatično i kompleksno kao tamna. Već kod prvog guca svaki put pomislim na isto - putar! Pivo za kad želiš nešto drukčije.

Čirs!

Pivaranje nekad, vani, na otvorenom, kad i gdje želim:

Pivaranje danas, navečer kad mlado zaspi, doma, cuclam sama u tišini i mraku:

19.11.2012. u 10:28 • 2 Komentara • Print • # • ^

utorak, 09.10.2012.

Klub neliječenih kroasanoholičara

Da sam na prvom sastanku kluba kroasanoholičara, uvod bi bio: Ja sam Gurwoman i ovisna sam o kroasanima. A svi bi ostali veselo u zboru uzvratili "Zdravo, Gurwoman" i podržali me toplim pljeskom... Da, proživljavam bizarnu životnu epizodu ovisnosti o kroasanu, i to ne bilo kojem nego onom najopakijem - s čokoladom. Koji nikad prije u životu nisam jela, bar se ne sjećam. Mislim da mi je to neka zakašnjela psihofizička reakcija na trudnoću i nadoknađivanje čudnih prehrambenih fiksacija. I jednostavno previše vremena provodim u pekarnicama, koje su razasute posvuda duž mojih svakodnevnih maratonskih šetnja s mladunčetom u kolicima. To se prije ili poslije moralo dogoditi. A dobro, bolje i kroasan nego mastan burek, otužna piroška ili gnjusna šaumrola. A da ugodno i beskorisno pretvorim u ugodno i korisno, dala sam si sveti zadatak pročešljati sve pekarnice i napraviti veliki test zagrebačkih čokokroasana. Testovi su sad in pa plovim na tome valu. Mislim da je moje kroasansko djevičanstvo za taj zadatak prednost jer nisam opterećena nikakvim mišljenjima, stavovima, očekivanjima, uspomenama. Imam samo neki ideal kroasana, kojem se u stvarnosti vjerojatno nitko neće približiti. Evo dosadašnjih neznanstvenih spoznaja, nasumičnim redoslijedom. Napominjem da sam sklonija provjerenim brendiranim lancima pekara nego malim lokalnima. To je možda averzija koju vučem iz otužnih devedesetih kad su lokalne pekare osim kruha nudile samo slance, buhtle i premasne bureke, eventualno i kriminalno loše pizzete, a sve s istim najjeftinijim bijelim brašnom.

1. MLINAR
Dizajnerski kroasan za šminkere, izgledom odudara od svih ostalih jer osim punjenja ima i čokoladne prstenove utkane u tijesto - efektno. Tijesto solidno, lista se. Punjenje srednje bogato i ukusno, ali standardno, ne izaziva vau. Unutra stavljaju još nešto jer ovaj kroasan ima dodatnu aromu kao nijedan drugi. Podsjeća na liker Grand Marnier, ali naravno da nije. To mu daje jafastu notu. Sve u svemu, ziheraš, bestseler, ali meni možda malo prenacifran, previše se trudi. -4

2. DINARA
Dopingirani kroasan za čokoholičare. Iznenadilo me kad sam ga naručila, a teta je rekla da ga ide napuniti pa nestala - ?! Uglavnom, na licu mjesta uštrcaju u kroasan gomilu nekakvog nuteloida. Pohvalno, ali malo ipak tu mač. I zasereš se skroz. Tijesto ukusno, alo nedovoljno listavo i putrasto. Nisam još načistu što da mislim. Ali ne bih ga mogla svaki dan jesti.

3. PEKARNA MILAKOVIĆ (jarunski plac)
Iznenađenje od nebrendirane lokalne pekarnice. Tijesto domaće i buhtlasto, ko križanac između kroasana i kifle. To ne volim, iako nije nefino, a i dobro zasiti. Ali punjenje me osvojilo! Bogato, ne goli šećer i zrnato, kao kad doma radiš punjenje za čokoladne palačinke. Najbolje punjenje za sada. 3+

4. KLARA
Kroasan koji ispunjava svrhu, ali ne nudi nikakvo uzbuđenje. Predvidljiva konfekcija. Dobro, to je i očekivano od megapekare. I tijesto i punjenje su školski, ali nekako bezdušno. 3

5. DUBRAVICA
Možda najbolji odnos kvalitete tijesta i punjenja. Tijesto je mekano i listavo, iako ni približno kao ideal kroasana, a punjenje kvalitetno i količinski baš kako treba. Možda mu fali malo vieš karizme, ali za sada je best buy. 4

6. PEKARNA STIL
Nemaju kroasan od čokolade! U 21. stoljeću! Stvar samo mrvicu ublažavaju korektna bučnica i sasvim jestiva međimurska gibanica zatočena u lisnatom tijestu.

7. PAN-PEK
Najveće razočaranje. Kroasan je povelik i to odmah budi sumnju. Rogovi su mu umočeni u jeftinu čokoladu, tijesto je konfekcijski bezlično, a punjenje kao oni loši preljevi za sladolede u slastičarnicama na moru iz djetinjstva. Želudac je pun, ali u duši ostane praznina. 2

8. PEKARNA CROATIA
Iako je ovo mini lanac na zapadu grada, nekako mislim da postoji još sijaset autonomnih pekarna s ovim neorginalnim imenom. Da su face, davno bi se preimenovale u Dinamo. Kroasan je štedljivi recesijski mediokritet, iako korektnim vanjskim izgledom nagovještava više. Tijesto jest prozračno, ali nekako jeftino brašnasto, a punjenje je manjkavo i dosadno. 3

9. HORAK
Kako je Horak zapravo slastičar, a ne pekar, očekivano je kroasan više kao kolač nego pecivo. Veličinom svakako opravdava visokoh 8 kuna. Tijesto ima domaći štih, podsjeća na svekrvine kiflice sa sirom, i fino je, ali nema veze sa strukturom kroasana. Punjenje je pun pogodak, bogato i gusto, moglo bi se samostalno jesti kao krema ili mazati na kruh umjesto nutele. Sve u svemu, zadovoljavajuće, iako daleko od školske definicije kroasana. -4

10. FRUMENTUM
Gomile raznih malih svadbenih kolačića, buhtli i lisnatog, a kroasanu ni traga! Velika packa.

Žalim, nema slika. Uz istovremeno manevriranje kolicima, bebom, mobitelom i kroasanom, nešto sam morala žrtvovati. Ne mislim na ovome stati, jasno. I cijenit ću dobru dojavu ili savjet. Do idućeg kroasana, pozdrav!

P. S. Inače mi je ovo jubilarni 200. post!

09.10.2012. u 10:43 • 3 Komentara • Print • # • ^

nedjelja, 23.09.2012.

Bebu pod ruku pa pravac restoran!

Em inače volim mlatiti okolo po restoranima, konobama, gostionicama, bistroima, tavernama, prčvarnicama itd., em me sad otkad imam mladunče i nemam vremena spašava ako mi netko drugi skuha i donese na stol, a ja moram samo ubaciti u sebe. Dakle, neminovno je bilo prije ili poslije krenuti s bebom po restoranima, koliko god se to isprva činilo zastrašujuće i nemoguće, što s logističke strane, što zbog nemoći i neugode kad derište počne beskompromisno cendrati i vrištati usred ograničenog prostora koji dijeliš s još gro nepoznatih ljudi. Da ne pričam o popizditisu kad ti taman stigne fina topla klopa pod nos, a moraš pobjeći ili tražiti da ti spakiraju za van. Uglavnom, korak po korak, učeći na greškama, rano smo krenuli s treninzima zajedničkih restoranskih izlazaka. Pod time mislim na full time sjedenje i jedenje, a ne uzimanje nekog fast food pripravka i konzumaciju istog na klupi ili u hodu jednom rukom, dok druga gura kolica (iako je većinu vremena ta metoda u igri). Isipat ću sad mudro iz rukava poučke do kojih smo empirijski došli, uz napomenu da još uvijek učimo:

- Najvažnije je da je restoran baby friendly. To se odšaca još s ulaza pa ako ne zadovoljava uvjete, baj-baj. Uglavnom se svodi na to da parking nije kilometrima daleko, da možemo manevrirati s kolicima, parkirati ih uz stol uz dovoljno prostora za nunkanje simo-tamo, da ne trešti glasna i iritantna muzika, da se ne puši, da ima normalne i dostupne sanitarije, da nije prevelika gužva i da se posluga ne čeka satima. Mogu reći da je u Zagrebu Vinodol jako, jako BF, a Leutova terasa praktički i cilja na roditelje s mladuncima. Trešnjevačka Karijola je izvediva, a Lokma i Ivica & Marica u Tkalči također imaju prolazne ocjene (pričam o terasama). To su zasad osvojeni teritoriji na zagrebačkom terenu, ali ne mislimo tu stati, naprotiv.

- Podrazumijeva se da mlado mora biti relativno dobro najedeno i naspavano. Ali možda ste među onim sretnicima čije bebe u statičnim kolicima satima ćore kao klade - tad je izlazak u restoran win-win situacija. Uvijek pri ruci imati nužnu opremu, igračkicu, dudu, set za presvlačenje i sl. Ako silom prilika dođe do potrebe za vađenjem sise na licu mjesta, majka mljekara neka bude prikladno odjevena za brzu, praktičnu i diskretnu uslugu.

- Nema kilavljenja oko narudžbe i proučavanja jelovnika kao da čitaš Prousta. Informiraj se s ploče na ulazu, ako može, a ako ne, pitaj konobara za preporuke. Isto tako, poželjno je što prije platiti, idealno bi bilo čim stigne klopa, u slučaju potrebe za brzim bijegom. Nećeš naručiti nosoroga ispod peke nego neko jelo koje je odmah ili brzo gotovo. I koje se lako i jednostavno jede, po mogućnosti jednom rukom, jer nekad treba kmečavo mlado držati u krilu da se smiri. Dakle, škampi na buzaru nikako, a varivo ili rižoto, to već da.

- Nepomično, tiho i usnulo čedo restoranski je ideal, ali s druge strane, nije zgorega malko ga eksponirati jer se onda osoblje restorana zna raznježiti pa imate razne beneficije. Ako ništa drugo, barem će vam brže donijeti i naplatiti.

- Ako dođe do toga da netko mora usred jela otići vozati mlado uokolo u kolicima da se smiri i zaspi, unaprijed se dogovorite tko je manje gladan pa da ga zapadne dežurstvo za tu nemilu zadaću. Još pomniji majstori planiranja tad i naruče nešto što se ne mora nužno jesti toplo i može odstajati. U normalnim uvjetima, majka, a još k tome i dojilja, ima pravo prednosti pri krkanluku wink

Da, sve su ovo više-manje zdravorazumske i logične stvari koje ne zahtijevaju neko posebno otkrivenje. Ali osjećam se korisnije i ispunjenije koristeći ovih slobodnih sat vremena da ih tu javno podastirem umjesto da se, recimo, tuširam i sjeckam nokte. A i ovo piskaranje je trening da mi vokabular skroz ne atrofira na "taši taši tanana", "buji paji", "buci muci" i slično. Zapravo samo želim prenijeti dobre vibre i valove samopouzdanja roditeljima gurmanima u sličnoj situaciji. Nakon nekoliko odrađenih restoranskih vizita i utvrđivanja šablone sve će biti lakše. Mi to možemo! Prije sam mrzila ljude koji bi navlačili plačljivu i glasnu klinčadiju po restoranima, a sada je to naša stvarnost. Vi ostali, strepite!

BONUS Kad restoran nije opcija, a gladna friška majka želi pojesti nešto iole kvalitetno, hranjivo i ne skroz nezdravo, dostave na jugozapadu Zagreba za kojima rado posežem i mogu reći da su "approved by Gurwoman" spadaju na tek nekoliko imena: Hanafuda (japanski), Bamboo garden (veganski), Fianona (solidna pizza) i najslabija karika među njima, ali geografski najbliža - La Boca (svaštara). Tu su još i zdravljak Sršek (pitice i kiševi), bistro Žar (mesina) i kineski Tian Tan na Trešnjevci, koji nemaju dostavu, ali ako je putujući muž u blizini, valja ga iskoristiti i podsjetiti da nije on deset sati rađao.

23.09.2012. u 17:09 • 5 Komentara • Print • # • ^

ponedjeljak, 26.03.2012.

Što sam naučila u trudnoći

Je, pizda sam, uopće se ne javljam. Mislim da je dovoljno što sam se prokurvala po tiskovinama (Dobra hrana) pa se ne trebam ponavljati i online. Mogla bih sad kao izliku ponuditi i vrlo dinamičan i rastrgan trudnički život, pogotovo sad pred kraj, ali mogli biste mi ne vjerovati. Kako god. Za one koji još ne znaju, termin je 8. 4. Na sam Uskrs trebala bih snijeti jaje, divota. A hoće li to u stvarnosti prije ili poslije, ne znam, mišljenja tzv. iskusnjara su raznolika. Ja sam i za jedno i za drugo. Zapravo, ja sam poluluda i neuračunljiva pa ne znam ni sama što bih. Ali da je naporno, je.

No da ipak ostavim nekakav trag, idem rezimirati iskustva iz proteklih skoro pa okruglih devet mjeseci. Eh, kad se sjetim da je tad moje znanje o trudnoći i dočekivanju mladunčeta bilo na razini erudicije Ave Karabatić o postkolonijalnom romanu... Dakle, što sam naučila u trudnoći, skraćena i bezglavo-bezrepa verzija:

- Pišaj kad god i gdje god imaš priliku, makar se pritom osjećala kao živčani i nabrijani pinč koji je popio tri litre čaja i dvije Žuje.

- Prije bilo kakvog odlaska na preglede i testove u hrvatskim javnozdravstvenim ustanovama, najbolje je očekivanja spustiti na razinu bolnice iz Alana Forda, pa ti onda sve bude ok i prihvatljivo.

- Treba naći balans između sumanutog proučavanja medicinske literature i nadriliterature kao da se pripremaš za svjetsko prvenstvo u ginekologiji i opstetriciji te nonšalantnog baš-me-briga-ide-to-samo-od-sebe stava tipa "Posteljica? To nije ono na čemu spavam?"

- Paničarenje zbog toga što si u prvom mjesecu blaženog neznanja o blaženom stanju popila nešto alkohola nema smisla. Uvijek se sjetiti: Pa i Courtney Love i Whitney Houston rodile su zdravu djecu, a što su tek one radile.

- Popizdit ćete i ti i fetus ako zabrijete da je samo Mozart dobra i znanstveno dokazana prenatalna glazbena podloga. Što se djetetu loše može dogoditi ako se malo razmrda na Black Keys, pjevuši uz Azru ili čila uz Calexico? Mocart-šmocart!

- Dizanje u tramvaju i puštanje preko reda? Utopija. Jedino možda kad bih, osim nošenja trbušine, nemala jednu ruku i hodala uz pomoć štake, a na glavi uz to furala ogroman ceker ko kumice.

- Bolje ništa nego bezalkoholno pivo. Jedino što valja je bezalkoholni Paulaner, ali njega sam vidjela samo u Scoutu u Samoboru.

- Fakat nitko ne dobije taj famozni ječmenac, makar ja to jako poželjela.

- Kao i sve drugo, Hollywood pogrešno prikazuje trudnoću. Nisam imala simpatične plačno-histerične epizode i u seksi širokim opravicama savršeno našminkana s mašnom u kosi jela sladoled pred televizorom. Stvarnost je zapravo ono što ne prikazuju: žgaravica, dijabetes, depresivni momenti, nadrkanost, gubitak ravnoteže i zabijanje u razne predmete, ispadanje raznih predmeta iz ruku, grčevi, svađe, probavne komplikacije...

- Nije sramota već nužnost kupovati jeftine bijele bapske MTČ gaće, najveći broj koji imaju u Nami.

- Žuži savjetuje da bi trudnica koja želi izgledati moderno i profinjeno trebala nositi haljinu od tamnoplavog baršuna s čipkastim ovratnikom. Meni je nekako draža moja široka pamučna trudnička trenirka iz H&M-a.

- Trudnoća i gurmanluk mogu zajedno, u raznim kombinacijama. Potamanila sam i dosta školjaka i sirove ribe i mesine i sireva i raznih đakonija. Dobro, onda je došao trudnički dijabetes pa se krenulo na strogo izbalansiranu dijabetičku dijetu, ali čak i ona nudi dovoljno prostora da nisi stalno na kruhu i vodi. Uz malo mašte, dobre volje i slobodnije interpretacije lista papira s uputama koji ti uvale na Vuku Vrhovcu (a izgleda zaostalo u vremenu, kao jelovnik s Golog otoka iz 1963.), zapravo i dobro i zdravo jedeš. Jedino suze liješ za slatkim. Uglavnom, s trudnoćom život kao takav ne prestaje, pa tako ni onaj gurmanski. Samo se malo uozbilji i primiri.

- San je najvrednija trudnička valuta. Naspavati se mirno, bezbolno i kvalitetno cijelu noć vrijedi više od zlatne poluge ili barela nafte. A to postane nemoguće tamo pred kraj, zadnjih par mjeseci. Kad tijelo zatraži i ukaže se prilika za makar minimalni spavanac, prihvatiti je odmah i bez razmišljanja, kao nenajavljenu božićnicu!

Znam da ću se sjetiti još hrpu toga, ali kasno je, a sutra ujutro odlazim u bolnicu na dan-dva pomnog motrenja šećerka. A tko zna, možda nekim spletom okolnosti odmah ostanem i na okotu... Sretno mi bilo i nadam se da neću morati jesti hrenovke.

26.03.2012. u 13:57 • 3 Komentara • Print • # • ^

petak, 06.01.2012.

Žgaravica

Zanimljivo, čovjek bi očekivao da osoba koja se već dugo smatra gurmankom (zlobnici to neopravdano etiketiraju kao "izjelica" i "ispičutura"), voli probati i u sebe utrpati sve i svašta, već dobro poznaje koncept žgaravice, kao nekakvo opće mjesto i posljedicu svog nezasitnog lajfstajla. Međutim, ne. Posve me zaobišla. Kao i Balaševićev opus, kartanje bele ili fakultetske glavobolje. Putevi nam se jednostavno nikad nisu susreli. Imala sam tijekom karijere raznih probavnih pustolovina i ne jednom osjećala sam se kao Mr. Creosote u "Smislu života Montyja Pythona". Sve je jasno ako kažem da mi je već na trećem dejtu s današnjim ocem mog nerođenog djeteta bilo toliko zlo od prežderavanja i oblokavanja na večeri da sam poslije zaspala na njemu u autu, pa je jadničak sat-dva sjedio na parkingu, zarobljen ispod mene, i vjerojatno u sebi računao logaritme svih prostih brojeva do 100 ili igrao šah.

Uglavnom, žgaravice kao takve nikad nije bilo. Do sada. Odlučila je naplatiti sve račune i posjetiti me taman fino pred kraj šestog mjeseca trudnoće. Odmah sam prepoznala mučko đubre. Jednostavno znaš. Kao i s orgazmom. Misliš si, kako ću znati da je to bilo baš to ako nikad prije nisam osjetila? Ali znaš. I bio je jedan gadan period. Pripisujem to onom pomicanju želuca prema gore kad ga stisne uzurpatorica maternica. Pa se jadan izbezumi, sve mu smeta, ne zna kamo bi sa sobom i mora izbacivati kiselinu natrag u jednjak. Još jedna dražesna nuspojava blaženog stanja. Sve sam izguglala, proždrla tonu badema, popila more Donata Mg, toplog mlijeka, žvakala žvake, spavala na povišenom, jela laganu hranu, pila kamilicu... Nije pretjerano pomagalo. Mrčila me i mrčila, pogotovo noću. A evo sad odjednom otišla kako i došla. Testirala sam je. Pojela kulena, sarme, biftek u umaku od ljutih papričica... Ništa. Ali nisam više naivna. Znam da se samo pritajila i da će ponovno izmiliti kad najmanje očekujem. U inat, ne dam se zastrašiti i ne pristajem na preventivni asketizam. Možda misli da ću sad živjeti na dvopecima i jogurtu? Malo morgen! Vidjet ćemo tko je jači.

I tako, dok je želudac pjevao "Ugasi me, zar ne vidiš da žgarim", promišljajući žgaravicu* zaključila sam da bi to mogla biti idealna nova pjesma za Magazin ili Rozgu. "Opijum", "Sijamski blizanci", "Bižuterija", "Maslačak"... Zašto niz uspješnica ne bi nastavila baš "Žgaravica"? Moćna metafora, snažan simbol, rudnik motiva i ideja, potencijalan hit! Priznajem da je bilo teško bez alkohola, ali odlučila sam ući u huljićevsko stanje uma i pomoći im. Neka se i Vjekoslava malo odmori. Darujem Tončiju ovaj tekst, neka ga fino znalački uglazbi i prepusti lepršav aranžman Remiju Kazinotiju. Jedino znam da mora biti infantilna poskočica s meketavo-unjkavim ženskim vokalom. Dakle, ako ne Magazin ili Rozga, a mislim da pjesma zaslužuje taj kalibar, onda barem Minea. I definitivno neki festival za premijeru. Svoj udio u tantijemama iskoristit ću za kupnju poveće količine badema. Skupi su mi, 80 kn kila na Dolcu.

ŽGARAVICA

U ljubavi masteršef si pravi,
Svaku okreneš u svojoj tavi.
Plave il' crne, zrele il' klinke,
Sve ih smotaš k'o palačinke.

Za oko brzo sam ti zapela,
U lonac strasti još brže upala.
Lagana vatrica, prava milina,
Apetit raste, a teče slina.

Naša juha se ohladila, saznala sam, nisam jedina.
Puna je bila tvoja smočnica, a ja, dragi, nemam želuca...

(refren)
Srce peče kao žgaravica,
Nisam tvoja poslastica.
Ti si... žgaravica, žgaravica,
Ne pomaže ni kamilica!

Pokušala sam na sve načine,
iz rukava sipala začine.
Nit' smo rekli nit' ispekli keks,
već sam bila u rubrici "eks".

Prožvak'o si me i zbogom rek'o,
duže bi trajalo i svježe mlijeko.
Po drugoj već posipaš šećera,
a ja visim ko Posljednja večera.

Ljubav je gorka, nimalo jestiva, nekad slatka, sad sam ti pljesniva.
Među nama teška nestašica, a ja više nemam želuca...

Srce peče kao žgaravica,
Nisam tvoja poslastica.
Ti si... žgaravica, žgaravica,
Ne pomaže ni kamilica!
...

*Na engleskom se kaže "heartburn". Nije li to baš krasno poetično?

06.01.2012. u 20:50 • 2 Komentara • Print • # • ^

ponedjeljak, 12.12.2011.

Blogdanski darovi 2: Recesija uzvraća udarac

Lani sam prije Božićevića nabacila neku svoju subjektivnu top-listu 10 jestivih/pitkih darova od malih delikatesnih proizvođača. To se čitateljstvu svidjelo, štoviše, neki su čak i proveli moje sugestije u djelo. Ne laskam si da ću sad pokrenuti masovni trend i izvući posrnulu ekonomiju iz krize, ali ajde da to ponovimo. I dalje smatram da su fina i nesvakodnevna hrana i piće najbolji poklon opće prakse. Je, nije trajno, ali jebo trajnost knjige mudrih izreka, solenke na Hello Kitty ili plišanog zerdava u usporedbi s užitkom konzumacije dobrog kulena, likera, slatkiša ili džema. Osim toga, kupovanjem proizvoda malih manufaktura i obiteljskih poljoprivrednih gospodarstava potpomažete njih, sitne ali vrlo vrijedne kotačiće hrvatske gastronomije i održivog razvoja, originalni ste i istodobno pljujete u lice globalizmu te milijunima uniformiranih bezličnih darova koji u najvećoj većini dolaze po traci iz daleke zemlje kitajske.

Dakle, evo liste za sezonu 2011., nasumičnim redoslijedom.

1. Bučino ulje
Iako još nema šminkerski tretman kao maslinovo ulje i možda isto tako raznolik spektar aroma, mirisa, sorti, kulinarskih mogućnosti, bla, pravi gastro znalci alternativci itekako guštaju u dobrom ekstra djevičanskom bučinom ulju. Grah salati bez bučinog ne želim ni primirisati! Pa na matovilac, radič, svježi sir... A nedavno sam čula i za ukazanje mitskih pralina s bučinim uljem!
Ovo međimursko od Bistera je divno i možete ga naći u ekoteci Agra u Teslinoj. Ne možete fulati ni sa slavonskim uljem Grbić, kojeg ima po većim Mercatorima, a vjerojatno i šire.

2. Samoborska salama
Kad se sjetim što nam se sve podvaljuje kao salama u raznim sendvičima i švedskim stolovima pa to usporedim s Igomatovom Samoborskom salamom! Šok je kao kad nakon Dirty Dancing 1 gledate Dirty Dancing 2 (sve djevojke rođene između cca 1974. i 1980. shvatit će prispodobu). Prirodan miris, okus pravog mesa i prave slanine, ne spali ti nepce paprikom, aditivima i solju! I poslije ne čačkaš cijeli dan zube vadeći komade žlundre i maščobe! Ambalaža je dovoljno fina, a kobasa trajna da može poslužiti kao poklon. Ima je u nekim većim supermarketima, ali slutim da će se Igomat s akcijskim cijenama pojaviti u onoj već uhodanoj čergi s tradicionalnim proizvodima koja se sad u srijedu otvara na Glavnom kolodvoru.

(slikica: www.samoborska-salamijada.com)

3. Sirup od melise
Obitelj Jakopović bacila se u nešto jedinstveno, a opet deficitarno na tržištu - proizvodnju matičnjaka iliti melise. Svašta tu ima, ali meni je najzanimljiviji sirup od melise za raditi malo drukčiji zdravi sokić. Dostupan direktno ili opet u Agri u Teslinoj.

(maznuto s njihove stranice)

4. Bermet Filipec
Da sve ostane u obitelji, lani sam predstavila samoborski delikatesni senf muštardu, a sad je na redu vinsko-biljni liker bermet, koji proizvodi drugi ogranak obitelji Filipec. Ne samo oni, dakako, ali su najpoznatiji i najprisutniji. Znate sve, jel? Fini slatko-gorkasti aperitiv. Po nedokazanoj legendi, prste u proizvodnji imali su Francuzi iz vremena Napoleona. Radi se od lokalnih sorti vina s dodatkom rogača, pelina, suhih smokava, kadulje, korice naranče i još ponekog tajnog sastojka. Trebao bi biti hit piće ovog sjevero-zapadnog podneblja, ali nekako nikako da se nametne. Vidjet ćete ga dosta često, a pogotovo po zagrebačkim predbožićnim štandovima. Još ako uz njega nađete i raritetne čokoladne kuglice s bermetom, sreći nema kraja.

5. Čokolada Adria
Nakon ushita genijalnim Nadalina čokoladicama i pralinama, pojavio se novi igrač. Dobra stara slastičarnica/pekarnica Vilma iz Raba koja je u orbitu lansirala moju ljubljenu rabsku tortu bacila se na čokoladno tržište. Fora je ista, ubacuju se tipično mediteranski sastojci tipa suhe smokve, arancini, rogač, lavanda... Vidjela sam ih u velikom Mercatoru, a u dilu su i s lancom dućana Delicije.

(maznuto s www.deliiicije.com)

6. Zagrebačka marmelada
Volim firmu Smid. Već su dugo tu, ali nekako nenametljivo i samozatajno. Prvi i jedini hrvatski proizvođač jabučnog čatnija svakako ima dubok naklon od mene (iako je moj bolji, hnj, hnj, hnj). Po DM-u imate njihovih namaza i marmelada, a ova zagrebačka je baš prigodna zimska: jabuke, med, suho grožđe, cimet, vanilija, klinčić.

(maznuto s fino.hr, gdje isto možete naručiti)

7. Maraschino
Nekad je pola europskog plemstva trusilo nakon ručka čašice Maraschina, a danas jadan stoji zanemaren po policama Plodina i Kauflanda. Čak su ga i na Titanic furali, a danas tone u Konzumu. Ts-ts. Ovaj originalni, divni, slatki, elegantni prozirni liker od višnje maraske trebao bi nas naveliko predstavljati po svijetu i biti poznatiji od Vegete i Šukera zajedno. Za poklon imate zgodnu bočicu od 0,35 ili 0,5 litre omotanu nekakvom stiliziranom slamom. Netko će reći da je to pičkasto piće, ali ne uvažavam takve podjele.

(maznuto s www.maraska.hr)

8. Imotska torta
U gomili lokalpatriotskih izvornih slastica (labinski krafi, rabska torta, skradinska torta, viški hib itd.), 170-godišnjom tradicijom i užitnom slasnošću ističe se i imotska torta koju radi Dujmex (da, zvuči više kao građevinsko poduzeće ili import-eksport firma, ali zanemarite). Već na prvi pogled mami izgledom i veličinom. Ručni rad, puno badema i malo brašna, u tome je tajna. Vidjela sam je krajičkom oka na jednom od štandova na početku Gajeve, a vjerujem da ima i po vinotekama i delikatesnicama.

(www.naturala.hr)

9. Kliška štruca
Apropos ovog gore, kliška štruca je totalni underground, ali za mene najbolji božićni kolač. I Grinch bi ga jeo! Otkrih ga slučajno, kad me teta Deana Miletić iz OPG-a Spara ponutkala njime na Danima mladog maslinovog ulja u Vodnjanu. Bomba od kolača, eksplozija okusa, a sve ekološko. Pogledajte sastav: med, brašno, orasi, bademi, suhe smokve, grožđice, kupine, arancini, mlijeko, ekstra djevičansko maslinovo ulje, džem od jabuka i naranča, liker od naranča, oraščići, klinčić i koromač. Ludilo! Njezini proizvodi dosad su bili endemska pojava jer joj na živce idu dućani koji opale ogromne marže pa od ovakvih, ionako skupih za izradu, slastica stvore krivu sliku i neku tešku ekskluzivu. Zasad, koliko znam, nabavljivo na fino.hr pa pohitajte.

10. Marmelade LacoDeLama
I još malo šećera za kraj. Jest da su mi ovo prijatelji, ali to ne umanjuje objektivnu divotu njihove dvije marmelade. Džem od žižula je limited edition i hit ove jeseni. Probala sam ga s mladim kozjim sirom, uz orahe sa strane, i tvrdim da je to bolja kombinacija od gemišta i roštilja, kesten-pirea i šlaga, Brada i Angeline. Oni ga više nemaju na lageru, ali vidim da je još nešto ostalo na fino.hr. Marmelada od mandarina stari je favorit. Najbolji asesoar svake palačinke koja drži do sebe. Možete je naručiti i direktno online.

A sad obijte kasice-prasice, orobite banke, rastrgajte čarape i u lov!

12.12.2011. u 20:35 • 1 Komentara • Print • # • ^

nedjelja, 04.12.2011.

Londonski žurnal

Što radi trudnica u petom mjesecu? Put putuje! Idealno vrijeme da posljednje ostatke slobode i još koliko-toliko pokretno tijelo iskoristim za micanje guzice iz ovog gliba i ugađanje sebi i samo sebi. Iskombiniraš ugodno, korisno, praktično, predbožićno i gurmansko te formula izbaci London kao konačno rješenje. Dobra odluka potvrđena je toplom dobrodošlicom u obliku četiri dana sunca, dok ste vi luzeri po Zagrebu bauljali ko tuste guske u magli. Ugodan i topao pansion "Kod Ines" istovremeno je poslužio i kao edukativni poligon odnosno neka vrsta kristalne kugle, pružajući zastrašujući uvid u 24-satni život s malim djetetom.

No posvetimo se radije pustolovinama mog želuca, a ne maternice. Možemo se mi koliko hoćemo smijati bljutavoj engleskoj hrani, ali što se tiče kvalitete i raznolikosti ponude najrazličitijih delicija i etničkih kuhinja iz svih krajeva svijeta, put u London za mene je najveća gastronomska svečanost. OK, usko nacionalistički gledano, imamo raznovrsniju tradiciju, bolje resurse, prirodnije namirnice, zanimljiviju, bogatiju i ukusniju kuhinju, ali sve to pada u vodu u usporedbi s kulinarskim UN-om na ulicama, tržnicama i u dućanima Londona.

Tri duge godine trebale su da se vratim na obljubljeni Borough Market, i koliko god on već bio isfuran i ultrakomercijalan, opet moram naširoko raspredati o svom hodočašću. Ponovimo osnove. Smješten kod London Bridgea, to je najpoznatiji i jedan od najvećih food marketa u gradu. Okupljalište i turista i profesionalnih gurmana i lokalnih šminkera. Ne ide se tu po krumpir, grincajg i jaja, nego probrane najkvalitetnije specijalitete iz raznih kutaka kako Ujedinjenog Kraljevstva, tako i Europe, pa i šire. Tu se cijeli dan jede, pije, druži, kuša, njuši, čudom čudi, trži, šeta, pasu se oči i troše goleme količine funti. Radi samo četvrtkom, petkom i subotom, ali špica je u subotu kad radi punom parom. Unatoč gužvi ko da se besplatno dijele kante beluga kavijara, atmosfera je iznenađujuće opuštena i tipično engleski pristojna. Kako svaki koš za smeće i bandera u Londonu imaju dugu i slavnu tradiciju, tako se i ovaj pazar diči poviješću koja seže čak do 11. stoljeća, a sadašnje elegantno zdanje nastalo je sredinom 19. stoljeća u stilu Art Decoa. Plaćeno je vjerojatno izrabljivanjem kolonijalnih jadnika čiji preci tu danas prodaju najfiniji čaj ili curry.

Dođite što ranije, gladni, a temeljitim i strateški dobro isplaniranim cirkuliranjem oko štandova (koji su više nalik na butike nego tezge) možete se dobro najesti samo kušajući uzorke. Naravno, nećete odoljeti ni raznim zalogajčićima koji se usput nude za novac. A dan treba završiti ispirući ga dobrim aleom u obližnjem pubu. Ili kao neki, prefinom toplom tamnom čokoladom s čilijem u ništa manje obližnjoj čokolateriji.
Ide slikopis...

Arapske đakonije, pizdarijice, namaščići i svašta. Humus od cikle? Zanimljivo.

Mašala baskijskih svinjica!

Mmm, baklavice razne.

A tek ove pitice!

Vidi ovih oku ugodnih terina...

Maslina da ti pamet stane.

Ovaj mladić je bio jako simpatičan i ima odličan namaz od gljiva. Bez češnjaka!

Sir se kupuje na metre i kile.

Jel neko za klokanetinu?

Fine friške paelle, još malo pa nestalo!

Bez brige, ovo nije iz Temze.

Zadnji put sam bolno uzdisala gledajući talijanske i španjolske dućančiće luda od zavisti što i mi nemamo barem neku dekicu rasprostrtu na podu na kojoj bi kakav kršni našijenac dilao maslinova ulja, paški sir, pršute, rakije, srdele, državne obveznice, nešto... Dakako, pripisala sam to našoj poslovičnoj nesposobnosti, ali i uroti velikih gastrosila koje nas ne žele. Ali ove godine srce je zaigralo ugledavši prvi hrvatski šand na Borough Marketu!!! Jebo NATO i EU, za ovo se trebalo izboriti. Jesu li za to zaslužni HGK, HTZ, ministarstva, veleposlanstvo, bilo kakve službene institucije? Naravno da ne! Nego privatna inicijativa i entuzijazam hrvatsko-engleskog bračnog para zaluđenog ljepotama hrvatske kužine. Štandić nije loš, ima svega pomalo - tartufi, maslinova ulja, sir, smokvenjak, pekmezi, ajvar, med - ali svakako ima mjesta i za napredak. Hendikep je što su prodavači fetivi Englezi koji baš i nemaju neko golemo znanje o Hrvatskoj i onome što nude pa sam ih stručnim potpitanjima i sukomentarima zbunila kao Jacu da je pitaš "Vot dej iz it tudej". Ali neka, i ovo je početak.

(Jel' da ova teta lijevo malo vuče na Vanessu Redgrave?)

Sad malo dosta o Borough Marketu za idućih nekoliko godina. Krasne li slučajnosti, jedan zanimljiv hranidbeni događaj počeo je baš kad sam se ja obrela u gradu. Zamislite izlazak u petak navečer, hrpa mladih okuplja se na parkingu u pokrajnjoj uličici u off ali cool kvartu, cika, vika, živa muzika i veselje, a usput se i fino jede i pije. Ne, to nije londonski Rujanfest u studenom, to je The Long Table iliti Dugi stol: noćni festival hrane i cuge na otvorenom. Limitirana su mjesta pa se za upad čeka u podugačkom redu. Mi smo čekali bar pola sata i mislim da smo super prošli. Prostor je stvarno mali i zbuksan pa kako tko izađe, tako redari ufuravaju unutra nova grla. U sredini su dva ogromna duga natkrivena stola pa se svi sjate na njih, a oko toga štandovi s raznom klopom iz najboljih lokalnih restorana: njujorški hotdog, kineski bućkuriši, talijanska pizza, engleske organske ćufte, tapasi, karipski gumbo, gurmanski burgeri, francuski kolačići, viski, vrhunska piva malih engleskih pivovara... I svi su kul i hipster kao u reklami za novu tarifu nekog mobilnog operatera. Jako zgodan izlazak. Ako ste u prilici, traje svaki petak do Božića. Jel bi tako nešto moglo zaživjeti kod nas? Ne znam baš, teško. Jedino kao neka mikro gerilska akcija. Čim bi se službene gradske institucije uplele u to, završilo bi kao... Rujanfest.
Zbog mraka i gužvetine kao u jutarnjem tramvaju, slike su vrlo limitirane. A trebalo je nečime držati i čašu i tanjur.

Škvadra čeka upad. Ovo je tek 25% cijelog reda.

Došla baba s kolačima.

Cool pizza majstor.

Moj karipski vegetarijanski gumbo. Doma sam poslije otkrila da sam u dio gumba i sjela.

Imam i neka mala otkrića i preporuke za upisati u to-do listu londonskih gladnih i žednih putnika namjernika. Nešto po savjetu Time Out Cheap Eatsa, a nešto vlastitim njuhom:

- odličan i netipičan vegetarijanski indijski restoran s jako fer cijenama i pristojnim stričekima, a u centru, nekoliko minuta hoda od Covent Gardena - Sagar, 31 Catherine Street

- dobar, hvaljen i krcat malezijski restorančić u vrevi Sohota - Rasa Sayang, 5 Macclesfield Street. Savjet: ne uzimati gotovi dnevni jelovnik, nego jelo po jelo.

- divan kvartovski intelektualno-rokerski ali ne ofucani pub s mladom klijentelom, odličnim izborom malih i kvalitetnih piva koja se svako malo mijenjaju i dobrim izborom hrane kakav sam tražila cijeli život i našla prekasno, ni pet minuta od doma naše domaćice - The Duke, Culford Road, Dalston.

- trenutačno najzanimljivije englesko pivce, nažalost iskušano više mirisom nego okusom, a nešto podužeg naziva - Ascot Ales Single Hop Galaxy

Covent garden i inače je če-če, a pogotovo u predbožićno doba. I tu sam, naravno, nabasala na štandiće s raznoraznim međunarodnim delicijama. Našao se tu i prilično neutralan Slovenac s raznim štrudlama, kolačima (prekmurska vs. međimurska gibanica!), salatama pa i istarskim Zigante tartufima. Izmijenili smo nekoliko uljudnih diplomatskih nota.

A u National Science Museumu vidjeli smo i kako stanovnik moje maternice izgleda pretočen u zgođušnu keramičku skulpturicu:

Za oproštaj i raspirivanje blagdanskog hedonističkog duha, evo vam pozdrava od razdraganih gingerbread mena! (Odmah krene pjesmica: Meni treba đinđer, meni treba men, ko od tijesta da je odvaljen...)