gurwoman

nedjelja, 04.12.2011.

Londonski žurnal

Što radi trudnica u petom mjesecu? Put putuje! Idealno vrijeme da posljednje ostatke slobode i još koliko-toliko pokretno tijelo iskoristim za micanje guzice iz ovog gliba i ugađanje sebi i samo sebi. Iskombiniraš ugodno, korisno, praktično, predbožićno i gurmansko te formula izbaci London kao konačno rješenje. Dobra odluka potvrđena je toplom dobrodošlicom u obliku četiri dana sunca, dok ste vi luzeri po Zagrebu bauljali ko tuste guske u magli. Ugodan i topao pansion "Kod Ines" istovremeno je poslužio i kao edukativni poligon odnosno neka vrsta kristalne kugle, pružajući zastrašujući uvid u 24-satni život s malim djetetom.

No posvetimo se radije pustolovinama mog želuca, a ne maternice. Možemo se mi koliko hoćemo smijati bljutavoj engleskoj hrani, ali što se tiče kvalitete i raznolikosti ponude najrazličitijih delicija i etničkih kuhinja iz svih krajeva svijeta, put u London za mene je najveća gastronomska svečanost. OK, usko nacionalistički gledano, imamo raznovrsniju tradiciju, bolje resurse, prirodnije namirnice, zanimljiviju, bogatiju i ukusniju kuhinju, ali sve to pada u vodu u usporedbi s kulinarskim UN-om na ulicama, tržnicama i u dućanima Londona.

Tri duge godine trebale su da se vratim na obljubljeni Borough Market, i koliko god on već bio isfuran i ultrakomercijalan, opet moram naširoko raspredati o svom hodočašću. Ponovimo osnove. Smješten kod London Bridgea, to je najpoznatiji i jedan od najvećih food marketa u gradu. Okupljalište i turista i profesionalnih gurmana i lokalnih šminkera. Ne ide se tu po krumpir, grincajg i jaja, nego probrane najkvalitetnije specijalitete iz raznih kutaka kako Ujedinjenog Kraljevstva, tako i Europe, pa i šire. Tu se cijeli dan jede, pije, druži, kuša, njuši, čudom čudi, trži, šeta, pasu se oči i troše goleme količine funti. Radi samo četvrtkom, petkom i subotom, ali špica je u subotu kad radi punom parom. Unatoč gužvi ko da se besplatno dijele kante beluga kavijara, atmosfera je iznenađujuće opuštena i tipično engleski pristojna. Kako svaki koš za smeće i bandera u Londonu imaju dugu i slavnu tradiciju, tako se i ovaj pazar diči poviješću koja seže čak do 11. stoljeća, a sadašnje elegantno zdanje nastalo je sredinom 19. stoljeća u stilu Art Decoa. Plaćeno je vjerojatno izrabljivanjem kolonijalnih jadnika čiji preci tu danas prodaju najfiniji čaj ili curry.

Dođite što ranije, gladni, a temeljitim i strateški dobro isplaniranim cirkuliranjem oko štandova (koji su više nalik na butike nego tezge) možete se dobro najesti samo kušajući uzorke. Naravno, nećete odoljeti ni raznim zalogajčićima koji se usput nude za novac. A dan treba završiti ispirući ga dobrim aleom u obližnjem pubu. Ili kao neki, prefinom toplom tamnom čokoladom s čilijem u ništa manje obližnjoj čokolateriji.
Ide slikopis...

Arapske đakonije, pizdarijice, namaščići i svašta. Humus od cikle? Zanimljivo.

Mašala baskijskih svinjica!

Mmm, baklavice razne.

A tek ove pitice!

Vidi ovih oku ugodnih terina...

Maslina da ti pamet stane.

Ovaj mladić je bio jako simpatičan i ima odličan namaz od gljiva. Bez češnjaka!

Sir se kupuje na metre i kile.

Jel neko za klokanetinu?

Fine friške paelle, još malo pa nestalo!

Bez brige, ovo nije iz Temze.

Zadnji put sam bolno uzdisala gledajući talijanske i španjolske dućančiće luda od zavisti što i mi nemamo barem neku dekicu rasprostrtu na podu na kojoj bi kakav kršni našijenac dilao maslinova ulja, paški sir, pršute, rakije, srdele, državne obveznice, nešto... Dakako, pripisala sam to našoj poslovičnoj nesposobnosti, ali i uroti velikih gastrosila koje nas ne žele. Ali ove godine srce je zaigralo ugledavši prvi hrvatski šand na Borough Marketu!!! Jebo NATO i EU, za ovo se trebalo izboriti. Jesu li za to zaslužni HGK, HTZ, ministarstva, veleposlanstvo, bilo kakve službene institucije? Naravno da ne! Nego privatna inicijativa i entuzijazam hrvatsko-engleskog bračnog para zaluđenog ljepotama hrvatske kužine. Štandić nije loš, ima svega pomalo - tartufi, maslinova ulja, sir, smokvenjak, pekmezi, ajvar, med - ali svakako ima mjesta i za napredak. Hendikep je što su prodavači fetivi Englezi koji baš i nemaju neko golemo znanje o Hrvatskoj i onome što nude pa sam ih stručnim potpitanjima i sukomentarima zbunila kao Jacu da je pitaš "Vot dej iz it tudej". Ali neka, i ovo je početak.

(Jel' da ova teta lijevo malo vuče na Vanessu Redgrave?)

Sad malo dosta o Borough Marketu za idućih nekoliko godina. Krasne li slučajnosti, jedan zanimljiv hranidbeni događaj počeo je baš kad sam se ja obrela u gradu. Zamislite izlazak u petak navečer, hrpa mladih okuplja se na parkingu u pokrajnjoj uličici u off ali cool kvartu, cika, vika, živa muzika i veselje, a usput se i fino jede i pije. Ne, to nije londonski Rujanfest u studenom, to je The Long Table iliti Dugi stol: noćni festival hrane i cuge na otvorenom. Limitirana su mjesta pa se za upad čeka u podugačkom redu. Mi smo čekali bar pola sata i mislim da smo super prošli. Prostor je stvarno mali i zbuksan pa kako tko izađe, tako redari ufuravaju unutra nova grla. U sredini su dva ogromna duga natkrivena stola pa se svi sjate na njih, a oko toga štandovi s raznom klopom iz najboljih lokalnih restorana: njujorški hotdog, kineski bućkuriši, talijanska pizza, engleske organske ćufte, tapasi, karipski gumbo, gurmanski burgeri, francuski kolačići, viski, vrhunska piva malih engleskih pivovara... I svi su kul i hipster kao u reklami za novu tarifu nekog mobilnog operatera. Jako zgodan izlazak. Ako ste u prilici, traje svaki petak do Božića. Jel bi tako nešto moglo zaživjeti kod nas? Ne znam baš, teško. Jedino kao neka mikro gerilska akcija. Čim bi se službene gradske institucije uplele u to, završilo bi kao... Rujanfest.
Zbog mraka i gužvetine kao u jutarnjem tramvaju, slike su vrlo limitirane. A trebalo je nečime držati i čašu i tanjur.

Škvadra čeka upad. Ovo je tek 25% cijelog reda.

Došla baba s kolačima.

Cool pizza majstor.

Moj karipski vegetarijanski gumbo. Doma sam poslije otkrila da sam u dio gumba i sjela.

Imam i neka mala otkrića i preporuke za upisati u to-do listu londonskih gladnih i žednih putnika namjernika. Nešto po savjetu Time Out Cheap Eatsa, a nešto vlastitim njuhom:

- odličan i netipičan vegetarijanski indijski restoran s jako fer cijenama i pristojnim stričekima, a u centru, nekoliko minuta hoda od Covent Gardena - Sagar, 31 Catherine Street

- dobar, hvaljen i krcat malezijski restorančić u vrevi Sohota - Rasa Sayang, 5 Macclesfield Street. Savjet: ne uzimati gotovi dnevni jelovnik, nego jelo po jelo.

- divan kvartovski intelektualno-rokerski ali ne ofucani pub s mladom klijentelom, odličnim izborom malih i kvalitetnih piva koja se svako malo mijenjaju i dobrim izborom hrane kakav sam tražila cijeli život i našla prekasno, ni pet minuta od doma naše domaćice - The Duke, Culford Road, Dalston.

- trenutačno najzanimljivije englesko pivce, nažalost iskušano više mirisom nego okusom, a nešto podužeg naziva - Ascot Ales Single Hop Galaxy

Covent garden i inače je če-če, a pogotovo u predbožićno doba. I tu sam, naravno, nabasala na štandiće s raznoraznim međunarodnim delicijama. Našao se tu i prilično neutralan Slovenac s raznim štrudlama, kolačima (prekmurska vs. međimurska gibanica!), salatama pa i istarskim Zigante tartufima. Izmijenili smo nekoliko uljudnih diplomatskih nota.

A u National Science Museumu vidjeli smo i kako stanovnik moje maternice izgleda pretočen u zgođušnu keramičku skulpturicu:

Za oproštaj i raspirivanje blagdanskog hedonističkog duha, evo vam pozdrava od razdraganih gingerbread mena! (Odmah krene pjesmica: Meni treba đinđer, meni treba men, ko od tijesta da je odvaljen...)