gurwoman

ponedjeljak, 19.11.2012.

Jesenska pivoterapija

Po Danteu, sad sam s 35 na pola životnoga puta. Za rano lansiranu pivopiju, to je već jedan sasvim pristojan staž. Moj pivski ukus imao je vremena fluktuirati i evoluirati na razne načine. Počevši od samih prapočetaka, kad bi mi starci na dugim karavanskim vožnjama na more, u doba prije autoputa, na obaveznom stajanju na pola puta, negdje oko Plitvica, više iz zajebancije dali gutljaj-dva obaveznog velikog Nikšičkog koje su redovito dijelili. A tad još ni menstruirala nisam! Poput mene same, moj pivski ukus tijekom godina na bližim i daljim putovanjima širio je horizonte i učio nove finte (terenska nastava u Pragu, Dublinu i Londonu - neprocjenjivo). Informirao se, razmjenjivao iskustva, padao pod utjecaje, upijao od drugih... Bilo je tu raznih pokušaja i pogrešaka (mladenačko eksanje pive - jako loša stvar), ali sve je to dio pivskog odrastanja. Pokrili smo širok teren od mlakog Ožujskog preko vijetnamskog bia hoija do Chimaya, iako je to vjerojatno tek vršak vrha velike sante piva koja pluta svijetom. Srećom, davno sam naučila onu staru, univerzalnu i provjerenu istinu: život je prekratak da bih pila loše pivo. Ne nalazim ništa snobovsko kad kažem da već dugo ne mogu podnijeti većinu uobičajenih masovnih, u svim dućanima prisutnih urinolikih pivuljaga. Doduše, i one su bolje od užasa koji se kod nas toči na koncertima, ali to je mazohizam koji upražnjavam jer nemam izbora, a i bol je ublažena cijelim tim društveno-zabavnim kontekstom (jedina iznimka koju pamtim, za gotovo prolaznu ocjenu, bilo je točeno Staročeško na White Stripesima u Staroj klaonici).

Kao što je majčinstvo preokrenulo cijeli moj svemir, tako se i odnos s pivom zatresao. Otkad sam mater, intolerancija na loše pivo dosegnula je svoj vrhunac i postala sam još drčniji pivski fundamentalist. Nakon 34 godine života u egocentričnom sustavu i primarnog zadovoljavanja svih svojih potreba, odjednom imam za sebe samo sat-dva navečer da se opustim i resetiram. Pivo je tu obavezan asesoar, dio rituala i nešto čemu se radujem i što željno iščekujem od jutra. Ne, nisam kroner, zaboga - riječ je o jednoj maloj pivici. Za dozu B vitamina, za laku noć i za dušu. Budući da je ta jedna pivica sad poprimila mitske dimenzije i ogromnu simboličku vrijednost, itekako je važno da mi prija. I još k tome, kako je zadnjih skoro 17 mjeseci moje pivarenje drastično prorijeđeno te uz to bilježimo i nagao nedostatak sadržaja koji pivo čine zabavnijim, a okusne pupoljke opuštenijima (tipa dobro društvo, tulumčaga, roštilj i slično), nije ni čudo da je nepce postalo konzervativnije. Recimo, nekad bih rado popila Zlatni Pan i prijao bi mi, a danas ga pljuckam nakon 2-3 gutljaja. Isto se počelo događati i s Ožujskim Amber, jedinim prihvatljivim produktom iz Ilice 224. U lokalnom Konzumu više ne mogu naći ništa pitko. Dakle, izbor večernje pivske poslastice iznenada je puno uži, a pronalazak iste mukotrpniji i izazovniji. Pa ću zato, ničim doli skribomanijom izazvana, podijeliti svoje trenutačne favorite i popratne impresije.

1. Crni Gosser
Idealna pivica za prohladne jesenske večeri uz dobru seriju. Prigušeno dimno karamelasta, tek toliko da nos ne odvlači pozornost grlu, s finim ekstraktom, ali nimalo teška ili žuhka. Dugo drži i ne hlapi. Pivo za svakodnevnu relaksaciju.

2. Mrki medvjed - Medvedgrad
Najbolji value for money među domaćim pivima, vlastita proizvodnja zagrebačke mikropivovare Medvedgrad. Kupite kod njih litrenu flašu i onda je po želji rifilate. Okej, ne rade pivo za posebne prilike da padneš u nesvijest od bogatstva bukea nego lagane i vodenaste mješavine za svaki dan. Ali bar je prirodno, friško i nepasterizirano, nije proputovalo pola svijeta da bi došlo do vas, nije stajalo mjesecima u neadekvatnom skladištu i nije po nekoj bjelosvjetskoj licenci napravljeno iz praška ko Cedevita. Od njihovih pet vrsta sad mi najbolje paše ovo rezano, s 12,5 % ekstrakta i samo 4 % alkohola. Pivo za popodnevnu siestu ili kao pratnja jelu.

3. St. Peter's
Obožavam ovu šmekersku pivovaru i njezine elegantne aleove otkad sam ih otkrila u Londonu, a onda su se brzo proširili i kod nas. Skupa fina organska pivca u ambalaži koja izgleda kao da ih je još stari Dickens pio, a zapravo se rade tek od 1996. U ponudi je desetak flaša, od žestokog crnog Cream Stouta do zlaćanog Golden Alea. Padam na dupe od njihovog Honey Portera, karakternog i pitkog tamnog engleskog piva s ekstraktom meda, koji daje fenomenalan njuš, a ne kvari okus nepotrebnom slatkoćom. Definitivno pivo za kad se želiš počastiti nakon naporna dana.

4. Ne tako razvikani Česi
Hvala nebesima, osim divnog ali preskupog Budweisera po supermarketima, u Zagrebu se nudi i zadovoljavajući izbor odličnih čeških piva iz manjih pivovara. I to često smiješno jeftino. Bernard, Demon, Vevoda, oš svijetlo, oš tamno. Pivo kakvo treba biti. Da klizi i da osjetiš polje ječma i hmelja u ustima, a ne gorčinu, ustajalu kiselu kišnicu i metalni aftertaste. Po ove divote treba redovito ići u Kuću piva na Trešnjevci. Pivo za kad ti se baš pijucka i želiš fino cuclajući gasiti žeđ.

5. Schneider Weisse Tap 7 Unser Original
Kad sam ovo prvi put probala, nisam vjerovala da sam stvarno pronašla pivo za pijedestal, pivo koje će napokon biti konkretan i jedinstven odgovor ako mi netko u leksikonu postavi pitanje "koje ti je omiljeno pivo". Mislila sam da ću tragati za njim čitav život, a ono me cijelo vrijeme čekalo u Bavarskoj. A susreli smo se u gore spomenutoj Kući piva. Pšenično i aromatski užasno bogato, a tako baršunasto i savršeno uravnoteženo. Ima nešto u tom izvornom receptu iz 1872. Pivo koje si pokloniš kad se želiš razmaziti i reći si "volim te".

6. O'Hara
Ovi ljepotani iz irskog Carlowa proizvode se relativno kratko, a već su mi uspjeli zasjeniti i božanstvo Guinness. Irish Stout je čistokrvni Irac, gust, kremast, mirisan, ekstraktan, bogat, možeš ga žlicom jesti, a Irish Red prpošna crvena zavodnica vedre naravi, vitke linije, ali duboke arome. Je malo skuplje, ali vrijedi. Pivo za samoću, kontempliranje i polumrak.

7. Bruegel Amber Ale
Napokon i nešto belgijsko, bio bi red. Iako, ruku na jetra, nisam baš verzirana i ne volim većinu Belgijanaca koje sam imala prilike probati. Ubijte me, ne pijem rado ni Kwak ni Duvel. U tom kompliciranom belgijskom pivskom univerzumu jedno mi ime ipak iskače. Bruegel. Da, kao slikar, iako ne vidim vezu. Jantarno pivce, istodobno pitko i lagano kao svijetla piva, a opet aromatično i kompleksno kao tamna. Već kod prvog guca svaki put pomislim na isto - putar! Pivo za kad želiš nešto drukčije.