Iako na ovom blogu ne iznosim osobne stvari i ikakve političko-društvene aktualnosti, moram napraviti iznimku. Naime, braća Majher, Dumančić i Pašalić su svjesno pokrali mnoge ljude, nikad im nisu isplatili novac. Zatvorili su firmu, zatim pokrenuli novu, a hrvatsko pravosuđe sve odobrava i mirno gleda. Hrvatska priča.
Naravno, sam sam nemoćni potražitelj novca, pokraden besramno, a uz to me općenito boli nepravda protiv koje se ne može ništa. Tako da odavno nije stvar u novcu. Zato moram(o) isticati na sve načine svaku rijetku istinu koja se pojavljuje na medijskom nebu po ovom pitanju.
Dio teksta:
Hypo kreditni dokument aktualizira stare spone nekad najmoćnijeg savjetnika Ivića Pašalića i radijskih tajkuna - braće Majher. Krajem devedesetih propao je zajednički Pašalić-Majher plan preuzimanja Stojedinice. Svi koji su tada mislili da niti Pašalići niti Majher ne mogu doseći moć iz Tuđmanovih vremena - grdno su se prevarili.
Danas cvjeta građevinski biznis potpomognut Hypo milijunskim kreditima i Pašaliću kao i Majherima. Dapače, ovi potonji u tišini i miru postuđmanovske Hrvatske dosegli su vrhunac moći. Josip i Drago Majher danas vladaju moćnom DTM grupom, Maca Lm-om i nizom građevinskih poduzeća. Vlasnici su otmjenog hotela Plaža i vile Tri palme na Pagu. Istodobno drže i meksički restoran Carambu u Ciboninoj zgradi u Savskoj 30. Posjeduju vile, stanove, jahtu Princess 56 koju iznajmljuju prek vlastite agencije. Na Braču su skupo platili zemljište s dalekovodom Hypo banci.
Njihovo medijsko carstvo osim portala Javno.hr obuhvaća Radio Cibonu, zagrebački Plavi 9 i Krapinski radio 049 - koji sada posluju u sklopu nacionalne radijske mreže Soundset. Ta mreža, u kojoj ostvaruju krucijalni utjecaj skupa s Miljenkom Manjkasom i partnerom Jure Hrvačića, Franjom Greguricom, pokriva nacionalni eter.
...
Majher je blokirao tvrtku Krletka d.o.o za nekih stotinjak tisuća kuna kako ne bi isplatio tridesetak novinara kojima je zajedno s Dumančićem ostao dužan iako je tvrtka dokapitalizirana sa preko 9 milijuna kuna. Iako je jednu tvrtku blokirao to mu nije smetalo da registrira novu tvrtku Javno.hr d.o.o i postane izdavač portala Javno nakon što je dobio sudski spor protiv Tomislava Galovića.
Kao i svaka priča o naglom usponu i ova o Hypo - Majherima i njihovim moćnim zaštitnicima ima svoju crnu stranu priče.
Ostatak OVDJE.
Marko je za vrijeme Jugoslavije imao posao u jednoj naftnoj kompaniji i proputovao je cijeli svijet, ali nije se nigdje zadržao kao u Južnoj Dakoti. Ne zbog nafte već zbog Mareen, kasnije Marijane. Susreo ju je u Teksasu, gdje je u sklopu festivala Amerikanaca, kako je Indijance volio zvati Marko, predstavljala pleme Lakote. Bila je to ljubav na prvi pogled, u koju nije prije vjerovao. Srce mu je zakucalo kao nikada prije, koljena zaklecala. Nevjerojatan osjećaj. I nije Marko dugo čekao, otišao je prema njenom štandu, glumio kako ga interesiraju Lakote i pozvao ju na piće. Zatim na večeru... Zatim ona njega u Južnu Dakotu. A on nju u Hrvatsku.
Brzo je pristala na odlazak jer u Americi se osjećala poput pande u Kini. Željela je slobodu, a u Hrvatskoj, točnije na Cresu, ju je i dobila. Ime je promijenila da bi se lakše stopila s okolinom, iako joj je Marko rekao da to nije potrebno. Njoj toliko mladoj i energičnoj kao da je iznimno brzo trebao zaborav na prošli život, u kojem je u prometnoj nesreći ostala bez oca, majke i dva brata. Jedina je preživjela, a bila je u istom automobilu. I tek je s Markom osjetila da opet živi, zato je i brzo postala toliko privržena njemu i mjestu gdje je živio.
Takva sreća povlači za sobom savršen tijek događaja. Dobili su sina, a Marijana je po prvi puta izrazila želju.
- Želim da se zove Josip jer se moj otac zvao Joseph.
Marko se nije bunio. Sve je išlo kako treba, osim novih potomaka. Naime, Marko je obolio i djeca su postala nedostižna želja. Svejedno, imali su Josipa i u njega ulagali svu svoju ljubav i financije, kojih nije nedostajalo jer nafta je osigurala cijelu obitelj za nekoliko naraštaja. Godine su prolazile, Josip je rastao. Upoznao je Margaretu dok je studirao u Zagrebu. Iznenada je javio da dolazi na Cres. Povod je zatajio.
- Margareta je trudna, vjenčat ćemo se!
Marko je sa suzama radosnicama pratio sina, majku i buduću snahu kako se grle. Znao je da njegov život ima smisao, znao je da je postigao sve što je mogao. I takav spokoj kao da je prizvao nesreću. Ponovno automobilska nesreća, ovoga puta Marijane u automobilu nije bilo jer je čuvala unuka Luku. Marko je popio, nije vidio vlak, i zajedno s Josipom i Margaretom "otišao na vječna lovišta".
- I gdje su sad bako?
Pitao je Luka nakon što je postao dovoljno odrastao da čuje priču o svojoj obitelji.
- Žive sretan život s one strane. Znaš, postoji kod Lakota jedno odbačeno vjerovanje, a to je da duša šeta Zemljom sve dok je se netko sjeća. Ako je se sjećamo po dobru onda živi sretan zagrobni život, a ako je se sjećamo po zlu onda živi nesretan zagrobni život. A svaki put dok su Svi Sveti, odnosno kod nas Noć duša, oni koji su zaboravljeni reinkarniraju se. Zato na današnji dan palimo svijeće pokraj slika naših voljenih, kako se ne bi reinkarnirali i otišli prije nego se ponovno sretnemo s njima.
Luka je to zapamtio, kao i mnoge druge bakine priče. I baš poput nje, nije se osjećao Hrvatskoj kao kod kuće. Zbog tamnije, indijanske puti zvali su ga ciganinom, nisu ga djeca, ali niti ljudi općenito previše voljeli. A on nije nasljedio bakinu mirnu narav već djedovu prgavost i ratobornost prapradjeda. Tako je lakše išao prema naprijed, nije se povlačio u sebe, i znao je što želi. A želio je u Južnu Dakotu svim srcem. Vidio je da bi i baka voljela jednom prije smrti posjetiti mjesto svojih voljenih, kojih se već jedva sjećala. Uvijek se toga sramila i tad bi plakala. Govorila je da zbog novog života kao da je izdala voljene, bojala se da je neće dočekati. Što joj se više bližio trenutak to je više na taj način razmišljala, a Luka ju je tješio. Nije pomoglo, nakon jedne Noći duša samo se ugasila, poput svijeća pokraj raznih predmeta koji su je podsjećali na njene najmilije.
U tom je trenutku Luka znao da nema više što raditi u Hrvatskoj. Na jedvite se jade uspio domoći vize, prodao je sve što je mogao na Cresu, pokupio slike svojih najmilijih, a tek se u avionu sjetio da je zaboravio lulu svog pradjeda, kao i ogrlice svojih prastričeva i pero svoje prabake. Pekla ga je savjest zbog toga, ali tješio se kako su sve to samo mitovi i legende.
Dolaskom u Južnu Dakotu nove generacije uvjerile su ga da ne vjeruje u te mitove i legende, kako zbog toga samo pate zbog predrasuda "pravih" Amerikanaca. S vremenom je to i prihvatio, ali ipak je na Noć duhova, odnosno Noć vještica po američki, pogledao prema nebu i sjetio se bake, a potom je izvadio sliku oca, majke i djeda te se sjetio i njih. Po zadnji put... Jer, dok je to radio primijetili su ga lokalni "rednecksi", pretukli ga, oteli mu sve stvari i nazvali parazitom i štetočinom. Našao se na krivom mjestu u krivo vrijeme... I taj događaj ga je podosta promijenio.
Odlučio je više raditi, više učiti, više se zalagati u indijanskoj zajednici. Mučilo ga je što nitko nije znao za njegovu baku, tek su se poneki sjetili njenih roditelja. Opravdavali su to odlaskom mladih u veće gradove, nestankom kulture... Sve isti izgovori kao i na Cresu. I tako je vrijeme prolazilo, Luka je i dalje bio sam, nitko nije mogao ubrzati njegovo srce i lecnuti njegova koljena. U svoj toj muci da bude nešto što nije jer bježi od nečega gdje ne pripada, učinilo ga je alkoholičarem. Ako se to može tako nazvati... Osim ratoborne naravi svog prapradjeda, pokupio je i to što je bio iznimno slab na alkohol. Tek pokoje pivo i priča bi bila gotova.
Nekoliko dana prije nove Noći vještica Luka je otišao do Mount Rushmorea i pokušao praznom bocom pogoditi glave predsjednika. Umjesto toga njega je pogodio čuvar. Metkom. U glavu. I Luka je gledao kako se oko tijela okupljaju ljudi, zbunio se, a onda kao da je upao u vrtlog. Vrtio se na sve strane i naglo stao, ali nije se njihao. Pred njim je bila baka. Sama, sa smješkom na licu.
- Oprosti, pokušao sam, mislio sam, ali...
- Ne brini dječače.
Pogladila ga je po kosi i pao joj je u zagrljaj. Zbog njegova zaborava ostala je sama. Ispričala mu je da kad je umrla svi su bili s njom, ali samo do Noći duhova. Tad je shvatila da se Luka više ne sjeća, ali niti itko drugi. Na to je i tako mrtav protrnuo.
- Za nekoliko je dana Noć duhova, i ti ćeš otići, a ja, što će biti sa mnom?
- Ti ćeš otići sa mnom, ili ostati ovdje ako te se netko sjeća.
Bilo ga je strah, više nego ikad dok je bio živ. Nije mogao vjerovati što se događa, kako je sve zapravo istina, kako Noć duhova postoji, kako je duša njegove voljene bake pred njim, ali svega još tri dana. No zato je ta sljedeća tri dana bio spokojan. Jedino što ga je mučilo bio je mamurluk, grozni i nemoguć. I želja za alkoholom, iako ga nema nigdje u blizini. I mržnja prema svemu američkom. Shvatio je da ga se netko sjeća, i to kao alkoholičara i mrzitelja Amerikanaca. Da je mogao nasmijao bi se svemu tome. Možda i bi, da nije sve trajalo samo tri dana, kad je s bakom otišao centra svijeta, na planinu nikad zabilježenu na ijednoj karti.
Tamo je vidio razna povijesna lica, većinom zločince poput Hitlera ili Staljina. Iza njih su bile mase nesretnika, a njih dvojica su jaukali od jada. Nadali su se kao i tisuće drugih reinkarnaciji, ali bili su svjesni da ih se mnogi još uvijek sjećaju, iz godine u godinu na sve gore i izobličenije načine. Nije ih žalio, baš kao ni Custera, kojeg mu je pokazala baka. Zatim je nestala, zajedno s tisućama drugih, zajedno s planinom. A Luka se našao nigdje, mamurluk i mržnja su slabili, dani su letjeli. To je ono što mu se sviđalo, a potvrdila mu je to jedna hodajuća duša.
- Viša pravda postoji. Dok si sretan dani su spori, što si i primijetio po ona tri dana s bakom. Kad si sam, a za života nisi bio zao, dani lete od Noći duša do Noći duša. Ako si bio zao agonija traje, ne ubrzava se.
Jedva da je trepnuo nakon tih riječi i Noć duša je stigla. Dok je dolazio do planine plakalo mu se. Nitko se nije sjećao njegovih predaka, a bili su veliki ljudi. Dok je s planine mirno odlazio prema toplijem mjestu prestao je razmišljati. Shvatio je da ništa nema smisla, da odgovori ne postoje, da je za čovjeka namijenjen samo taj neprekinuti krug, koji ga podsjeća koliko je malen u cijeloj priči. Odjednom je osjetio snažan pritisak, ugodan, u kombinaciji s toplinom. Osjetio je bol na stražnjici, poželio je viknuti, ali uspio je tek zajaukati čudnim glasom dok su ga zbunjivale posljednje riječi koje su mu dopirale do ušiju prije "gašenja"...
- Marijana, Marijana, muško je! Naš Luka, zvat će se Luka!
Uvijek kod izbora tenisica imamo dilemu. Jedne su dobre, dobre su i druge. Nekad prevladaju nijanse, a nekad "eci, peci, pec".
Kako god se okrene kasnije žalimo jer nismo uzeli one druge. A da smo ih uzeli žalili bismo što nismo uzeli one prve.
Ponekad si možemo priuštiti oba para i biti zadovoljni, ali onda svaki put kod izlaska imamo dilemu koje obući.
A ne možemo nositi različite tenisice na nogama, nismo više pankeri iz srednje škole.
Već je na ovom masterpiece blogu o muško ženskim odnosima bilo mnogo riječi, a zajedničko svim tim riječima bilo je što? Pa da su istina i činjenice, naravno. Stoga eto još jedan post o istini, odnosno o laži. Bilo je riječi o potrebi za laganjem muškaraca ženama. Ovo je samo nastavak, potvrđivanje istina i činjenicama novim saznanjima, koja su ionako spoznana, ali od viška glava ne boli, zar ne? Posebno ako je riječ o ženama - malo sirovog šovinizmo-seksizma nikome ne škodi.
Naime, žene oduvijek zahtjevaju "truth and nothing but the truth - so God help us!". Ali zapravo lažu jer znaju da sama istina ne donosi poklone ispod bora. Ne vjerujete? Ok, ako primijetite da je vašoj dragoj djevojci ili prijateljici porasla guzičica do mjere da je se može zvat guzetina ili, ne daj Bože, guzičetina, onda joj to i recite. Cijenit će istinu? Naravno da neće! Zašto? Pa zato jer će joj ostalih 37 ljudi koje pita o svojoj guzi potvrdit kako je riječ o guzi, a vi ćete ispasti zlonamjerni, grozni, zli! Probajte napraviti test! Ne mora biti riječ o stražnjici, može i frizuri, nekoj njenoj izvrsnoj ideji, bilo čemu.
A jednake su i kad im se nabacujemo. Ako govorimo istinu zapravo smo dosadni. Laž pokazuje koliko ih strašno želimo i kako smo spremni i na grijeh samo da ih pridobijemo. A istina... Ona je dosadna. Direktna, čitljiva, prisutna, nemaštovita.
- Bok, imam 26 godina, plaću od 2500 kuna, nešto škole i živim sa starcima. Sviđaš mi se.
Ma sigurno će upaliti prije nego ovo:
- Bok, imam 26 godina, završio sam fakultet prije četiri godine i zaposlio se u firmi gdje sam sam svoj šef. ISTINA (ključno je to naglasiti u laži) plaća mi varira, ali računi mog stana i auta su pokriveni.
Što mislite? Da, ok, i ja kažem da je u startu ovo kolaps svega jer tko bi uopće pametan išao tako nešto govoriti na ovaj način, a posebno je pitanje tko bi uopće doživio išta od ovog. Ali, to je skraćena verzija, nećemo sada pisati romane zbog primjera.
Ništa drugačije nije niti kad uz istinu budeš i direktan.
- Da, sviđaš mi se. Jako. Oborila si me s nogu i spreman sam riskirat s tobom. Skočit iz aviona padobranom i prvo čekat da se otvori tvoj.
Naravno, kad su bile mlađe sanjale su o nekom tko bi im prišao i skinuo im sve zvijezde s neba bez pardona, bez okolišanja i bez nepotrebnih igrica.
U praksi je sve drugačije, biti iskren i direktan ne pali. Aposlutno provjereno.
- A gle, ok si mi, simpa i zgodna. I ja tebi, ali nisi baš za neke pokušaje? Ma nema frke, ima još riba u moru.
I to je to, nemoguće je da ima još riba u moru pored nje!!! Odmah će sama inicirati sve i voila. Naravno, ako krenete kao kuler onda morate u tom stilu i nastaviti, a to znači da lažete i ne budete (potpuno) direktni. Tako ne znaju na čemu su i to im je zanimljivije jer i one lažu same sebe, baš kao što ih lažemo i mi. Iskren i direktan je otvorena knjiga, nemaju što čitati, a to je dosadno.
Osim ponekad, ali to znači da usred knjige dva pisca ispisuju stranice do samog kraja. I to je za neku drugu temu, za ženski blog!
Rezime svega?
Žene bi muškarca koji kaže da je princ i ima bijelog konja.
Procvjetaju u određeno doba godine, odlično izgledaju u određenim trenucima, jako fino mirišu kad se žele pokazati. Ali imaju i trnje, imaju i boje. Ljubomorni su, zli, prepuni ljubavi i mladenačke energije. Sve ovisi. Šteta je što nisu sve to uvijek u isto vrijeme.
Kod ljudi ne postoje godišnja doba, samo raspoloženja, određena drugim ljudima. Ljudi se ne snalaze među ostalim ružama i ne vole baš svakog bumbara koji želi sletjeti na njih. A onda se zatvore. I vlada trnje. Nisu više finog mirisa i nemaju boja. Tek tu i tamo provire kako bi provjerili zna li tko još da postoje.
I uživaju u tome, mirišu samima sebi, dive se sami svojim bojama, uvjereni da nitko drugo to ne može.
Što žene vole (2)
Ivanine misli su bile tako divno iskustvo, senzualno. Kao da je ušao u novu dimenziju, vrata neograničenih prostranstava. U trenutku se izgubio onaj prestrašeni, neodlučan i nesiguran Damir, a pojavio se netko nov, snažan, moćan, siguran i samopouzdan. Toliko toga je mogao, toliko toga ga je čekalo.
- Nisam ti bila čudna, mislim... Znao si što želim, radio si to, ne znam, da...
- Prestani, bilo je savršeno, nisam bolje mogao ni zamisliti.
Poljubio ju je.
(Da, nisam mogla ni ja, očito)
Samo se smješkala i uživala u trenutku, kao i on. Shvatili su koliko je prekrasan osjećaj razumjeti se bez riječi i djelovati skladno bez nepotrebnih objašnjavanja.
Damir je ipak znao kako je to jednostrano i već je po izlasku iz Ivanine sobe počeo razmišljati o silnim mogućnostima, svim tim ženama u čije misli mora zaviriti. Ivana je ipak prijateljica cijeli život, netko u blizini, netko tko je uvijek tu. A on je htio više, sad kad ima više.
I nije Ivani dugo trebalo da shvati kako nešto nije u redu. Nakon nekoliko puta što su se vidjeli, Damiru su misli itekako lutale, a ona ih nije mogla čuti kao što je on čuo njene. I to ju je kopkalo, osjećala se stalno par koraka iza njega, nije imala prostora za napad, obranu, sigurnost...
- Znaš da čujem sve što misliš, nisi u redu. Bubni na glas kaj ti smeta i bok, ovak mi je glupo. Ko da sam birao ovak nekaj, a i da sam birao, ko bi rekao da je moguće.
(Jebe mi se, misliš da ne kužim šta radiš. Bila sam ti jebeni pokusni kunić)
- Ma šta da kažem na glas? Nije mi ništa, oni su dani u mjesecu, i tako to, malo me muče problemi na faksu, poslu..
- Ivana... Nisi mi bila pokusni kunić, otkud ti takve gluposti? Pa zaljubljen sam u tebe oduvijek, samo mi je sad malo teško, sjebano je slušat ljudima misli, a još je sjebanije kad neko zna da ih čujem.
Nije joj mogao priznati da je u pravu.
(Dosadit ću ti...)
- ... ko knjiga sam koju pročitaš...
- Nemoj takve pizdarije pričat.
Ali, koliko god ju je tako uplakanu čvrsto grlio i dalje su mu misli lelujale u onaj birc, u sise one male koja je u glavi ponavljala takve stvari dok ga je promatrala...
- Vidimo se večeras.
Još ju je jednom poljubio i odjurio, odlučio je otići s ekipom na cugu i provjeriti kako stoje stvari, koliko je toga propuštao dok je hvatao zalutale poglede i bojao se prići ijednoj ženi. Tješio se kako neće ništa napraviti, kako ne želi ništa činiti Ivani iza leđa.
(Kako je seksi, samo da ne bude papak i ostane buljit u mene)
Odlučio joj je prići kako ne bi ispao kukavica, ali htio je da sve ostane na tome. Lijepo će popiti pivo ili dva i najkasnije do 11 biti kod Ivane.
(Isuse, ide prema meni. Pravi se da te ne zanima toliko, ne gledaj mu u te usne)
- Bok, ja sam Damir. Vidio sam da si gledala prema meni, a djeluješ nekako usamljeno pa reko, idem pomoći djevojci, niko ne voli biti sam.
U tom je trenutku shvatio da ako se sviđa djevojci njegov ulet bit će potpuno zanemaren, ma koliko glupav bio.
I time je otvorio još jednu stranicu u muško-ženskim odnosima, i čitao je, što je najbolje. Sva ona 'silovanja' o načinima kako prići djevojci izgubili su se negdje daleko, zajedno sa starim Damirom. I naravno da je otišao još jedan korak dalje, nije si mogao pomoći, podizanje ega od strane zgodne djevojke ipak je bila kap koja je prelila čašu. Pomaknuo je Ivanu za još jedan sat.
Ponovno je manevrirao savršeno, ljubio kako treba i gdje treba. Dodiri su bili mekani i nježni, sirovi i snažni, baš kad je trebalo i kako je trebalo. Ispreplitali su se, uživao je, snovi su postali stvarnost. Sve dok...
(Šteta što mu kurac nije ko Josipu)
- Molim, ha?
- Ha?
Shvatio je da je opet čuo njene misli, ali mu one nisu odgovarale. Udarac na ego, pad s 25. kata.
(O ne, znala sam da je sve to samo kenjanje, još jedan mamin sin ili peder...pa do kad?! Ajde, prodaj mi priču kako ti se to nije nikad prije dogodilo pa da ti zviznem šamar.)
- Ovaj, muči me problem kad imam kondom, znaš... Zna mi se to dogodit. Bio sam ti u vezi dugoj donedavno pa ih nisam dugo koristio...
- Nemoj mislit da ću ti dat bez.
(Gle, ponoć je, sad će počet "Sex i grad".)
- A gle, ako želiš mogu ja i otić, vidim da se mrgodiš nekaj. Možemo se nać koji drugi put ak te je sad prošla volja.
(Dobra ideja, otiđi, Josip će doletit za pol sata, čim mu se javim.)
- Ma ne, ostani, što sad, dogodi se. Napravit ću kavu, čaj, hoćeš nešto?
(Samo me nemoj gnjavit da stavljam vodu...)
- Ajde, daj kavu.
Poludio je zbog onoga što je čuo i dok ju je čuo kako psuje putem do kuhinje obukao se i otišao - k Ivani. Poput pokislog štenca. Nije znao da li da plače pred njom i moli za oprost ili je samo tražio utočište, melem na rane koje je primio.
- Hej, oprosti, malo su me Žac i Dombač zadržali, jedva sam im pobjegao...
(Pijan je..)
- Ma nisam pijan, kaj ti je? Popio sam dve pive jebote. Sorry kaj sam sjebao. Evo, kupio sam na benzinskoj kikiriki... I pive, al njih ću bacit, okeeej
(Ovak zbunjen nisi bio otkad sam te uhvatila kak gledaš pornjavu mog starog)
- Koje borbe u glavi imaš, di se tog sjetiš. Nisam zbunjen neg mi je malo teže prešaltat se na ovo kaj sad imamo. Prije bi zakasnio i kaj sad, zakasnio sam... Al sad si mi curka, jel, moja mala, puca, sinjorina, bu bu bu.
U sekundi je shvatio kako lako može manipulirati Ivanom i koliko lako može potisnuti što je učinio, ali jednako je tako i shvatio kako su situacije u kojima manipulira i potiskuje sve češće.
- Voljela bih da se i ja mogu zavući tebi u misli ponekad, znaš?
- Vjeruj mi, ne bi ti bio takav gušt kako se čini.
(Toga se i bojim...)
Prešutio je njene posljednje riječi... Odnosno misli.
* Nastavak za tjedan dana
Što žene vole (1)
Nije ovo priča kao ona u filmu s Melom Gibsonom... O, nikako! Ovo je jednostavna priča o čovjeku kojemu se ostvarila želja. A treba paziti što želimo jer možda se i ostvari!
A znate nas muškarce, rijetko razmišljamo glavom... I svi smo barem jednom u životu poželjeli što? Pa da možemo čuti što žene misle. Naravno, neki luzeri bi voljeli biti nevidljivi, ali to je već voajerizam. Prostom logikom jasno je kako uz sposobnost upijanja svih ženskih misli dobivamo i sposobnosti drugih oblika. Primjerice, sex u kojem smo bogovi.
- Da, to želim!
Rekao je muškarac iz ove priče kad mu je došao odrpani klošar luđačkog osmijeha pred lice.
- Jesi li siguran mladiću? Moraš biti iskren, tek tada ću se osloboditi kletve.
Nije mladić oklijevao, a nije se u onako pijanom stanju niti pitao zašto duh ne izlazi iz boce već ima u ruci bocu jeftine travarice.
- Naravno da sam siguran, želim čut' kaj žene misle, želim jebat!
- Onda neka tako i bude. Popij gutljaj iz ove boce i upamti, kad čovjek umire zadnji osjet koji izgubi jest sluh....... bla, bla, bla.........
Nije ga razumio, a niti slušao više, samo je popio iz boce koju trijezan ne bi niti pogledao, kao što ne bi niti razgovarao s i više nego prljavim klošarom.
Sutradan je stiglo ubrzo, a stigla je i glavobolja. Mladić se jedva ustao, otišao do kupaone i u prolazu vidio majku.
- Bok mama - rekao je hrapavim i usporenim glasom.
- Bok Damire. (Jesi li se naspavao, ha ti protuho nezaposlena, do kad ćemo te uzdržavat?!)
- Ha? Kako to misliš, kaj sad, pa jesam išao na onaj razgovor za posao?
- Molim, što pričaš? Mamuran si - odgovorila je majka uz blag osmijeh.
Zbunjen, misleći da mu se pričinjava otišao je u kupaonu, umio se, a na povratku opet čuo majku.
(Moram se brzo sredit za kavicu s Mirjanom, danas je u popodnevnoj smjeni onaj macan)
- Mama?! Kaj pričaš ti?!
- Što ti je danas, pa nisam ništa rekla.
Damir je samo gledao, kimnuo glavom i vratio se u sobu. Pokušavao se sjetiti gdje je zaradio taj herpes na usnici, ali jedino što je vidio u magli bio je nekakav klošar, nejasna prikaza.
- Koja mi je rekla da ću čuti misli ženama!!!!!!!
U nevjerici je pohitao na cestu, majka ga je samo promotrila pogledom. Čim je izišao van čuo je susjedu kako gunđa, ali bez da pomiče usnama. Odjurio je do Ivane doma, čudnjikave prijateljice koja ga čak i ne okarakterizirao ludim zbog onoga što će zatražiti.
- Gledaj me i misli o bilo čemu!
(Opet je u luđačkoj fazi...)
- Paaa...
- "Opet je u luđačkoj fazi" si rekla!
(Molim?!)
- "Molim" si rekla!
- Zamisli neki broj!
(74)
- 74!
- Damire, kako to radiš, šta je ovo, neka skrivena kamera, neki glup trik?! Debilu, ne podjebavaj me tak!
- Ne znam što mi je, jučer mi je neki klošar došao i rekao da ću čut ženama misli ak popijem neku njegovu cugu!
(Možda da pozovem Hint)
- Ma kakva Hitna, ovo je za Muldera jebote...
Ivana je promatrala u nevjerici Damira i bojala se, polako je shvaćala da čuje sve što joj se mota po glavi, a niti ne zna da je do maloprije provodila vrijeme sa svojom najdražom igračkom, i da nije dovršila posao. A on je stigao tako sladak kao i uvijek... Izgubila se u mislima...
- Ivana, znaš... Sve ovo kaj si zamislila sam upravo čuo... Vidio... Doživio...
Mladim pohotnicima koji otkriju kako su jedno drugome predmet požude ne treba mnogo. Nije trebali niti Ivanu i Damiru, prepustili su se strastvenom užitku, koji je bio poseban ponajviše iz razloga što je Damir doslovno ulazio u Ivanine misli....
* (nastavak za tjedan dana)
- Gospodine Rodin, jeste li spremni za terapiju? Gospodine Rodin???
Neobrijani muškarac gledao je kroz doktora kao da ga nema. Povukao je posljednji dim cigarete i kimnuo glavom., bio je spreman.
- Je li sve prema planu, djelujete mi kao da se nećkate.
- Samo vi radite što trebate.
Uz pratnju policije doktor i pacijent ušli su u hladnu prostoriju, kroz koju je prolazilo svega trunčica svjetla, taman koliko treba da se naziru obrisi lica triju osoba. Doktora, Rodina i policajca koji je ih je brižno čuvao. Upalili su lampu, ali uperenu prema stropu jer tako je Rodin htio.
- Onda, jeste li razmišljali o svemu intenzivno? Branite se neuračunljivošću?
- Ne branim se nikako. Došao sam na razgovor da mi napokon ostavite moj mir. Naškrabajte to što imate i idem. Ali reći ću vam sve, vi ste taj koji se treba pripremiti.
- Ma u redu je, nisam...
Uz pomalo posprdni smijeh je krenuo doktor, dok nije prekinut. Rodin mu se unio u lice.
- Krenite s pitanjima, nisam se ovdje došao zabavljati. Nemojte da od oruđa mog mira postanete predmet mog bijesa.
Policajac se primio jednom rukom za walkie-talkie, a drugom za pendrek. Doktor ga je pogledao i kimnuo glavom kao znak da je sve u redu. I počelo je.
- Krenite otkud vas je volja, ali najbolje bi bilo da se odmah na ključni trenutak prebacite, osjećaje koji su vas ispunili, misli koje su vam se vrtile kroz glavu, tr...
Doktor je opet prekinut.
- Vrtio mi se cijeli život, ispričat ću vam sve.
- Moja priča nije priča o nesretnom dječaku iz siromašne obitelji, u siromašnom dijelu grada. Ne, bio sam u predivnoj obitelji, ugodnom dijelu grada. Imao sam sve. Osim sposobnosti prosuđivanja u ključnim trenucima. Ali nisam imao ni sreće. I možda mi je nedostajao trunkicu razumniji otac.
Posegnuo je za cigaretom, pokazao prvu emociju, doktor je nije ispustio.
- Otac? Zašto? Tukao vas je, zlostavljao, bio je alkoholičar?
- Ne. Ajde prestanite s tim šablonskim frojd sranjima i slušajte me. Moj je otac bio dobar čovjek, niti nas je tukao, niti je bio alkoholičar. Samo je trebao biti razumniji u jednom trenutku...
Vedran Rodin rođen je sredinom 70-ih u dobrostojećoj obitelji, u finom dijelu grada. Imao je mlađega brata, svega dvije godine, imao je psa Grunfa, imao je sve što prosječni klinac može poželjeti. Nije briljirao u školi, ali nije niti bio škart, uvijek se snalazio improvizacijom. Jednostavno je školu stavljao u stranu kako bi stigao raditi ono što ga zanima. A što može zanimati 12-godišnjaka nego nogomet, jurnjava na biciklu, poneka nevina tučnjava, prve šetnje kvartom i slanje ljubavnih pisama...
Sve do jedne večeri...
* ostatak skinite OVDJE ako vas zanima jer je priča na ukupno devet stranica
Kako je u skučenim prostorima sve nekako sterilno... Osim prljavih stolova, tipkovnica, miševa i monitora. Ponašanje je predvidljivo, dosadno, površno... Sigurno ste to primijetili.
Sjedi desetak ljudi na malom prostoru, otprilike dvadesetak kvadratnih metara. Svaka osoba ima dva metra kvadratna za sebe. Kad ulazite ili odlazite morate sve pozdraviti.
Netko kihne...
Odmah svi uskaču programiranim 'na zdravlje'. A usput i paze je li itko možda to zaboravio.
Netko jede. Naravno, odmah svi uskaču s 'dobar tek'. Ne možete biti nepristojni i ne ponuditi sve oko sebe onime što jedete. Oni pak ne mogu biti toliko nepristojni da to prihvate. I tako u krug.
Ako slučajno želite otvoriti prozor ili pojačati ton na televizoru obavezno morate pitati svaku osobu je li u redu da to napravite jer možda nekome smeta. Naravno, i onima kojima smeta neće reći da im smeta.
Odlazak u dućan je ipak ono najbolje u cijeloj priči. Idete u dućan? Ne, ne, prvo morate pitati svaku osobu pojedinačno želi li da joj nešto usput kupite. E, tu baš i nema neke želje za odbijanjem i često će se naći pokoja duša željna kutije cigareta, soka, tko zna čega... I sigurno je da će vam barem jedna osoba dati sto kuna, a vi ćete na sve načine morati raskusurati ono što donosite natrag, a pritom ne raditi probleme ako ste koju kunu morali zaokružiti iz svog džepa.
Finale svakog radnog dana dogodi se u trenutku kada netko nekoga traži nešto vezano uz posao. Kod sterilnih radnih prostora to uvijek ide kao čudna zamolba. Neće vam nitko kazati 'daj napravi to i to' nego će složiti cijelu priču 'hej, oprosti što ti smetam. Radiš nešto? Imaš vremena? Možeš li molim te učiniti to i to? Naravno, ako i kad stigneš, nema problema...'. U cijelom tom repertoaru sve je uigrano i otpočetka se zna odgovor (da!). Samim time ni ne slušaju odgovore na podpitanja.
- Bok, bok, bok... Bok.
- Na zdravlje.
- Dobar tek.
- Oprosti.
- Molim te.
- Smeta li vam?
- Bok, bok, bok, Booooooook!
Morate svojoj voljenoj osobi, koja izmiče iz vaših ruku reći nešto toliko snažno što će je pokolebati u odluci da ode od vas.
Toliko snažno da će zaboraviti sve vaše grijehe i skočiti vam u zagrljaj kao onih dana kad ste bili sretni i zaljubljeni.
Postoji li nešto toliko snažno?
Volim te?
Mah, to su samo dvije riječi, ali prije svega riječi, koje nakon prvog izlaska iz vaših ustiju kasnije izlaze poput... Ma, najbolje je usporediti ''volim te'' s djevičanstvom. Boli prije nego izađe, koleba se, a onda odjednom sve ide kao podmazano.
Mora to biti snažnije, snažnije!
Scena je naravno kiša, grad, prolaze automobili... Noć, noć ne smijemo izostaviti! Nemate kišobrane, mokri ste do kože, a ona nabraja sve što ste zgriješili, objašnjava zašto će vas napustiti. Ali zapravo u to uvjerava sebe i čeka, čeka da iz vaših razdjevičenih ustiju izleti nešto toliko snažno i veliko što bi je u mahu bacilo na koljena, rasplinulo sve crne misli uveličale vas u njenim žednim očima. Žednima za posebnošću.
Možete se skinuti na kiši, ali to radite i na utakmicama, to radite dok ste pijani. Možete vikati cijelom svijetu da je volite najviše, ali to također vičete Dinamu, a i prijatelju dok ste pijani. Mora to biti spoj svega.
Posebnost, uhvatiti trenutak, ona se sprema otići, stoji mokra poput miša, a okupacija ste joj vi. Viče, dere se, između redaka traži ono nešto, a vi je gledate, shvaćate da je to ona koju želite poljubiti ujutro, koju želite poljubiti navečer. Poljubiti.
To je to. Pogledajte je i izbacite to iz sebe.
- Šuti.
Zagrlite ju najsnažnije ikad i poljubite.
- Hubble je snimio veliki asteroid, izgleda kao da mu je Zemlja na putanji, a i ne možemo točno procijeniti koliko mu treba do ovdje. Ovo je informacija od velike važnosti i samim time potpuna tajna! Od vas tražimo da izračunate koliko asteroidu treba do Zemlje, je li mu ona na putanji i koliko bi mogao biti razoran. Ovdje smo ako trebate ikakvu pomoć. Lijep pozdrav, NASA.
- Bravo, povjerljivo je i onda svom najrazvikanijem ''genijalcu'' pošalju poruku na mejl. I još objašnjavaju kao da sam malo dijete što da činim s informacijama. Smiješno. Valjda im je neugodno što me toliko plaćaju, a nemaju mi dati kakav pravi posao. A i ovaj potpis ''NASA''... Sigurno je to slao onaj frik Robert aka ''Soulja boy''.
Popio je još koju čašicu odavno otvorenog viskija i bacio se na posao. Pomaknuo je papire dalekih sazviježđa i krenuo na ''posao''. Nakon svega sat vremena i dovršetka boce rezultati su bili tu.
- Hm, ovo neću poslati preko mejla.
Natipkao je poruku o tome kako sutradan dolazi s bitnim informacijama jer ih treba iznijeti osobno. I klonuo, alkohol i kronična nesanica učinile su svoje po tko zna koji put...
- Jeste li sigurni Richarde?
- U potpunosti gospodine. Asteroid, veći i brži od onoga koji je izbrisao dinosaure s lica Zemlje udarit će 2119. godine početkom kolovoza. To znači da će opet samo žohari i reptili hodati zemljom, David Icke će imati razloga za zadovoljstvo.
- Nije vrijeme za šale, moramo obavijestiti ekipu iz Nacionalne sigurnosti, predsjednika... Moramo neke konkretne informacije iznijeti na stol, krenuti s pripremama, o ovome ovise životi sljedećih generacija!
(ovaj Soulja boy je nenormalan, pa to će biti za više od sto godina, do onda ćemo se ionako sami uništiti)
- Slušajte Richarde, koncentrirajte se malo više! Pripremite prezentaciju, idemo.
Sve se odvilo iznimno brzo, asteroid koji udara u Zemlju za stotinu godina savršena je vijest za skretanje pozornosti s bitnijih svakodnevnih stvari. Zato je američki predsjednik jedva dočekao da se prezentira u javnost.
- Richarde, imate čast nazvati komet kako god želite, bez obzira što ga niste pronašli. Vi ste zapravo spasitelj budućih generacija, imate tu čast.
(koji bullshit, koja reklama, ali gdje preko mene...)
- Hm, da, da, velika mi je čast, iako ne bih toliko pretjerivao, je li... Ovaj, da... Draga nacijo, stanovnici ove planete, za stotinu i devet godina udarit će nas asteroid veličine Europe. Taj problem treba shvatiti ozbiljno jer o njemu ovisi mnogo toga... Primjerice, životu budućih generacija (ha ha ha, mogao bih češće glumiti Soulja boyja)! Asteroid imena Icke (Soulja je pocrvenio, a ne može ništa, ova pojavljivanja u medijima su divota) mora biti zaustavljen, plan i program moraju krenuti već sad. Nema više čekanja, vrijeme je da svi radimo za Zemlju, dovoljno je ona radila za nas!
Naslovnice svih svjetskih medija prekrivao je asteroid Icke, a kao spasitelj je prikazan Richard Nesta. Najdalje je otišao The Sun. Prikazao je Richarda kako toljagom razbija Ickeovu glavu, a sve to začinjeno je naslovom ''Nesta napokon izašao iz sjene svog oca''.
- Da, izašao sam... Radim gdje radim zbog njega, a ovo što sam izračunao uspio bi svaki brucoš... Ali ne žalim se, možda napokon skupim za odlazak u svemir. Zapravo, zašto skupljati, mogao bih tražiti da me tamo pošalju!
Želja Richarda Neste o odlasku u svemir obistinit će se tek za devet godina jer je prema planu i programu potreban dolje. Smatrao je takav izgovor glupostima, ali nije htio ništa forsirati, ipak mu ni na Zemlji nije bilo toliko loše. Svi su ga zvali Spasiteljem, a i članovi sekti koje zagovaraju nematerijalno uzimali su primat, ne samo u Americi. Po cijelom svijetu ljudi su pozivali na druge vrijednosti, podizanje svijesti.
Upravo je takva pozitiva bila potrebna da polako počne nestajati kriza. Zemlje su se 'izvlačile' jedna po jedna, u Treće zemlje se ulagalo više nego ikad. Doslovno je preko noći, s dolaskom asteroida, stigla evolucija. Richard nije mogao vjerovati, što zbog čuđenja i divljenja - ljudskoj gluposti. Bio je nekako ispunjen ponosom.
Ali ne bi bio toliko da je vidio u kakvoj je situaciji mala država na jugoistoku Europe. Narod pod nazivom Hrvati nisu se promijenili. Njihova je Vlada iskoristila priliku da iskorištava ostatak zemalja kako bi se nastavila bogatiti na način na koji je i činila. Samo više to nije bilo nauštrb svojih građana već i građana cijelog Globusa. Korupcija nikad veća, ministar Šuker nikad deblji, oporba nikad slabija, narod nikad siromašniji, dug nikad veći.
- Ma što se ne bi zaduživali, pa ovi hipiji koji su preuzeli svijet uopće ne pitaju za jamstva. Možemo uzimati koliko želimo, a nitko ništa ne pita.
Slavodobitno se smijao ministar, zajedno s ostatkom Vlade. Naravno, u praksi njegove riječi nisu bile potpuna istina. Pritisaka izvana nije bilo, novac je stizao, ali novi svjetski poredak je tražio da se pomaže u razvoju najsiromašnijih. Prema podacima, u očima Europske unije mi smo bili dobrostojeći. Ipak smo dobili novac za autoceste, obrazovanje, zdravstvo, pravosuđe... U teoriji.
Mislav to jednostavno nije više mogao trpjeti. Jedina stvar koja ga je živcirala na svijetu bile su te nemoralne spodobe. Ali imao je plan, za čiji je završetak nalazio motiv svaki put kad je vidio roditelje kako krpaju posljednje kune za račune, ili kad je promatrao susjede kako pod okriljem noći traže prazne boce po kontejnerima i kantama za smeće.
- Nevjerojatno, cijeli svijet se podiže, ratovi prekidaju, ovaj Icke ih je sve potaknuo na nešto. A naši se smiju, misle kao da je to neki trik i kradu kao nikad, nije ih briga, kao da sutra neće stići.
Kukao je Mislav na svakoj pivi s frendovima. Ali i slagao plan, promatrao je što ljudima treba, što je jednostavno. Ideja je bila tu, nedostajala je izvedba, a onda provedba. Ali korak po korak, za devet bi godina sve trebalo biti gotovo.
Dvije duše, Richard i Mislav, na odvojenim krajevima svijeta živjeli su različite živote, ali i imali jednu zajedničku stvar. Odbrojavali su. I dok je Richard to činio lakše, jer vrijeme su mu ''ubijale'' ljepotice sumnjivog morala, sponzorski novac i slava na svakom koraku, Mislav je marljivo učio i ''ubijao'' vrijeme, ali i sebe, praćenjem političko-društvenih događaja u Hrvatskoj.
Dug je u roku od četiri godine porastao na 47 milijardi dolara. Ta je vijest stigla baš u trenutku kad je objavljeno i da je u 47. zemlji svijeta stopa nezaposlenosti svedena na okruglu nulu. Richard je dobio treće izvanbračno dijete, koje je po treći put osporavao na sudu. Mislav je završio Prirodoslovno-matematički fakultet sa svim počastima, izborio se za stipendiju u Americi i svoju ideju doveo pred cilj. Kao student koji se isticao ocjenama, ponašanjem i rezultatima u svim poljima dobio je priliku stažirati u ekipi Richarda Neste.
I odlučio kako je to trenutak koji neće propustiti. Prišao je svom idolu i kao iz topa opalio:
- Kako su naftne kompanije odavno izgubile primat u ovakvom uređenju, mislim da je situacija itekako da energiju dobivamo putem fuzije.
- Ali mladiću, fuzija je trenutno neizv..
Bacio je papire pred Spasitelja.
- Ovo, ovo... Nevjerojatno! Kako.. Gdje.. Kako ste došli do ovog otkrića?!
- Jedno jutro prije pet godina probudio sam se i shvatio da je manje više. Konstantno se govorilo i raspravljalo o snazi fuzije, o tome za što je sposobna... A samo je trebalo kontrolirati jezgru i to je to. Evo, sve je na papiru, prešao sam preko svega tisuće puta. Samo treba provjeriti u praksi kako sve funkcionira.
Richard je zadivljeno gledao u Mislava. Odjednom se u njemu javila ona želja za znanošću, baš kao nekada. Odlučio je napokon raditi nešto, pomoći nepoznatom genijalcu, možda i izvanzemaljcu, da napravi što je naumio.
Upravo je Richardovo iskustvo i znanje na području nuklearne fizike popunilo određene rupe koje je imao Mislav. Naravno, i veze koje je Richard potegnuo nisu bile za baciti. Radili su dan i noć, testirali, pratili stanje... U međuvremeni je Mislav doktorirao, a Richard dobio počasni doktorat. Icke je sve rjeđe bio tema, ali pokreti nastali nakon objave njegova dolaska obuzeli su sve, siromaštvo je izumiralo, bolesti su dobivale lijekove, na Zemlju je stigao raj. Kao da je odrađen dug zbog one jabuke.
U takvoj atmosferi uopće nije bilo teško već u tri godine završiti s testovima i plasirati revoluciju na tržište.
- Novi pogon za novi svijet. Taj slogan želim, i to je jedino što želim. Novac i slava su manje bitni.
- Ma Mislave ne seri, novac i slava su tu da te podsjećaju koliko si veliku stvar napravio. Moji odvjetnici će ti složiti ugovor i dobivat ćeš lovu za svaki ''akumulator'' koji se proda u svijetu.
- Da, ma svi trebamo novac, trebam i ja, ali ne za sebe...
Mrmljao je potiho Mislav i gledao u nebo, gdje je već poput drugog Mjeseca odavno stajao Icke. Znao je da njegov plan još nije gotov. Osluškivao je stanje u Hrvatskoj, saznao je da narod ipak nije toliko tupav, HDZ je napokon sišao s vlasti, dug od 53 milijarde dolara doveo je do prijevremenih izbora, odnosno ugodne mirovine ekipi koja se namirila za deset života. Stigla su neka nova lica s ljevice, neka čudna koalicija, ali moderna, zagovaraju put kojim je svijet krenuo još prije sedam godina. Samo teško će stići na njega dok se ne riješi način oporavka. Kaos je obuzeo svaki kutak Hrvatske. Očaj je vladao u srcima sviju.
Boljelo je sve to skupa Mislava, ali znao je da će to promijeniti, samo da stvari sjednu na svoje mjesto. I dok je lelujao u mislima Richard je s druge strane pogledom prema nebu nestrpljivo šaputao kako je ostalo svega još nepune dvije godine da prvotni plan obrane protiv Ickea završi, a potom počne program lansiranja Richarda u svemir.
I tu mu je sinulo. Udubio se u Mislavove formule i shvatio!
Plan i program je završio čak godinu dana prije plana.
- Zemlja će u roku pola stoljeća imati dva satelita, na koje će biti postavljeni fuzijski topovi. Trošak će biti sveden na minimum zahvaljujući genijalnosti mladog Hrvata, Mislava Gorena! Pogon koji je osmislio neće topovima davati samo snagu već i domet. Icke bi mogao biti pretvoren u prah desetljeća prije dolaska do Zemlje!
Energično, prepun iskustva, uživljen u ulogu Spasitelja, govorio je pred svim svjetskim kamerama Richard.
- Predsjedniče, mislim da je sada vrijeme da odem malo sa Zemlje. Nisam tu više toliko potreban. Ubacite me u raketu prvom prilikom.
I nije dugo čekao. Nikad euforičniji nazvao je Mislava, koji je baš kupio novu kuću u Hrvatskoj, i rekao mu kako će 13. travnja 2019. biti lansiran.
- Ej, za manje od pet mjeseci!
Njegovo oduševljenje nije u potpunosti mogao dijeliti mladi genijalac jer imao je za obaviti posljednju stvar. Samo nije znao da će biti toliko teško. Kako je odavno postao milijarder, brižno je skupljao novac, kao i etikete po medijima. Poput 'škrtac'. Ali znao je zašto štedi. Richardovi sateliti ubrzali su proces i stigao je pola godine ranije u Hrvatsku, kupio kuću i sjeo s vodećim ljudima zemlje za stol.
- Nudim vam novac za plaćanje vanjskog duga pod uvjetom da napokon osigurate besplatno obrazovanje i zdravstvo za sve građane, a ja ću još dodatne troškove preuzeti na sebe u startu. Ne tražim puno, a dajem vam sve. Imat ćete čist račun, imat ćete temelje.
Ali nije očekivao da će naići na otpor, političare je zapravo bilo strah jer ne bi više imali zavjese prošlosti, jasno bi se vidio svaki njihov korak, krivi korak. Odlučili su predati Saboru na razmatranje ponudu. I tu je krenulo čekanje, razvlačenje po medijima. Mislav se izolirao i osmjehnuo tek pet mjeseci kasnije kad je vidio Richarda kako sa svojih 48 na plećima izgleda poput 18-godišnjaka. Pitao se hoće li i njegov plan biti kao let raketom u svemir...
Nije na to dobio odgovor niti početkom srpnja. Jedino zbog čega mu je zvonio mobitel bile su poruke iz svemira. Richard je javljao o svakom detalju, ludovao zbog svega, a posebno silnih kometa koje je viđao kako jure oko njega. A posebno je ostao oduševljen kad su ga odlučili na mjesec dana ostaviti samog u postaji.
- Više me neće nadgledati. Jest ću i piti dok lebdim po cijeloj postaji.
Pozorno je slušao i čitao Mislav sve što mu je prijatelj slao samo zato jer je preko njega lakše proživljavao trenutke iščekivanja, lakše je zatomljavao tjeskobu nastalu mogućnošću da cijeli njegov životni plan ipak ne uspije.
22. srpnja 2019. probudio ga je alarm. Mislio je kako Mislav opet šalje video snimke sebe kako poput šišmiša pije pivo, ali ono što je vidio bilo je mnogo bolje. Bliski prijatelj u Vladi bio je kratak i jasan.
- Dogovorili su se, danas će te zvati a dodatne konzultacije.
I pozvali su ga.
- Gospodine Goren, prihvaćamo vašu ponudu!
I to je bilo to. Čekao je osam mjeseci za te riječi. Tu je noć proveo na krovu kuće, gledajući u Ickea, koji se činio nikad veći. Kao da je oslikavao svu onu zadovoljštinu u Mislavu, koja čeka na erupciju.
- Umemorirat ću ovaj dan, 23. srpnja 2019., to je to.
Govorio je Mislav dok se pripremao na konfereniciju za medije. Richard mu je javio kako će ga pratiti, bez obzira što ne razumije niti riječ 'tog čudnog ruskog'.
Stotine novinara, fotografa i kamera nalazile su se na Markovom trgu. Milijuni Hrvata pred TV ekranima, radiju, na internetu. Svi su načuli da Hrvatska izlazi iz krize, samo nisu znali na koji način. U jednom dahu su čekali da sramežljivi tvorac fuzijskog pogona progovori.
- Nisam čovjek od velikih riječi, samo ću kazati kako ovim potpisom plaćam cijeli vanjski dug Hrvatske. Stvari će od ovoga trenutka krenuti na bolje za sve.
Podigao je olovku u zrak i krenuo zajedno s premijerom prema ugovoru...
Za to vrijeme oči NASA-inih stručnjaka piljile su otvorenih ustiju prema nečemu drugom. Icke je pokucao na vrata.
- Ovo je nemoguće, on je tu, prema sirovim i najoptimističnijim najavama stići će za tri minute! Ovo je kraj svijeta kakvog poznajemo!
Govorio je prepun emocija Robert po prvi put u svom životu. Zaposlenicima se zatresla donja usna, neki su zaplakali. Još jutros su se probudili, krenuli živjeti svoje živote, a sad otkrivaju da će nestati u roku tri minute. Svima se pojavljivalo pitanje kako je to moguće, kako su mogli na temelju izračuna jedne osobe zatomiti sumnje, ne provjeriti kako je moguće da asteroid djeluje tako velik, a da dolazi tek za stotinu godina.
I dok su se oni pitali kako je moguće da će im život završiti, Hrvati su zamišljali sjajnu budućnost, bez financijskih problema. Samo su čekali potpis, službenu potvrdu da sve nije neslana šala.
- To je to, Hrvatska je izišla iz krize!
Viknuo je premijer i zagrlio Mislava, koji je suzama radosnicama pružao ruku prema ocu i majci, svjestan da je njegov san ostvaren, ma koliko se nekome mogao činiti bizaran, koliko god se nekome i dalje čini bizaran.
Njegovo oduševljenje dijelili su svi Hrvati, skakali su od sreće, slavilo se kao kakav sportski uspjeh. Osmijeh na licima ukrasio je tu malu i toliko izmrcvarenu zemlju i njen narod.
- Bum.
Icke je udario i sve je nestalo u sekundi. Njegova veličina bila je kao dva Mjeseca, doslovno je Zemlju pretvorio u prah.
- Ovo neće ni reptili preživjeti.
Rekao je Richard dok je promatrao svoju najveću pogrešku. Popio je još gutljaj u nevjerici.
Pjevao je Gibonni "miiii smooooo prvaaaaciiii"... Odnosilo se to u nekom potpuno drugom kontekstu od onog u koji bi ga mogli svrstati danas.
Jesmo, prvaci smo, ali gluposti, budalaština, grešaka... Primjere imamo apsolutno svugdje. Privatno, javno... Hrvat je sinonim za zajebat. Trebali bi zaštititi riječ "zajebant" jer se odnosi na "Hrvat".
Mi smo zajebanti. Ups, mi smo Zajebanti. I to nije duhovito, to je tužno. No, neću druge, a posebno sebe, opterećivati političko-društvenim primjerima. Oni su tužni i ne možemo im se baš smijati. Ti zajebi su mnoge koštali života. Bolje je onda okrenuti se sportu, koji u malom prikazuje ono što smo - Zajebanti.
Kad treba izgubiti utakmicu mi ćemo to i učiniti! Da, mi smo spremni dobivenu utakmicu predati protivniku, napetu utakmicu učiniti manje napetom. Da, to smo mi!
Može proći kao reklama za neku vrstu turizma. Mi smo Zajebanti! Ne vjerujete? Pa izaberite sport, teško da ćete pogriješiti. Zanima vas ono najnovije? Pa evo košarke, udobno se smjestite.
Mali uvod. Znate, mi smo bili košarkaška velesila dok je Dražen Petrović bio živ. Ali sad ću vam kazati ono što nitko ne želi na glas. Dražen Petrović zapravo nije bio Zajebant. E, kad je on otišao ostali su samo Zajebanti. Primjerice, posljednju medalju koju smo osvojili, davne 1994. na Svjetskom prvenstvu u Torontu, nikad nismo gotivili. Naime, protiv Rusa smo u polufinalu zajebali, onako kako samo mi znamo. Na kraju. Završilo je 64-66.
Godinu kasnije opet bronca, ali na Europskom prvenstvu. Ponovno tretirana kao neuspjeh. Ovaj put su nas Litavci torpedirali, a mi smo zajebali. Osjećali smo se veliko, letjeli visoko, a potom se strmoglavili. Na dodjeli medalja smo se ponijeli nesportski odlaskom prilikom dodjele zlatnih medalja... Ali tako su političke prilike tad sugerirale. Naime, Srbi (Jugoslaveni) su postali prvaci Europe, a nama to nije bilo milo za gledati. Kako je tek bilo Litavcima, sramotno su pokradeni u tom finalu, ali svejedno su dodjelu medalja stoički podnijeli. Taj naš zajeb, odlazak s trona, nije bio samo simbolički. Više nikad na njega nismo stali.
Godine 1997. izgubili smo od Srba (Jugoslavena) na fascinantan način. Aleksandar Đorđević je u nešto više od tri sekunde imao vremena bezbrižno pretrčati teren i uputiti čudan šut - i zabiti za pobjedu. Nije mu to bilo prvi put, tako da to nema veze sa srećom. Naša obrana je kiksala.
Zatim stižu 2001. godina i Turska. Vodili smo 19 razlike i izgubili u produžetku. Potom dvije godine kasnije gubimo od Grka, Turaka i Rusa zahvaljujući katastrofalnoj realizaciji s linije slobodnih bacanja. Posebno je fascinantna bila Rusija. U posljednjoj minuti smo promašili šest slobodnih u nizu, a zatim izgubili četiri razlike.
Srbiju i Crnu Goru 2005. nećemo pamtiti po dobrom. Bila je to nakon nevjerojatnog poraza od Turske još jedna velika šansa da izborimo polufinale. Ali ovoga puta su se suci potrudili biti Zajebanti. Poklonili su Španjolcima pobjedu na perfidan način. Jednostavno je to što smo Zajebanti djelovala zarazno, pa su nam se svi trudili pomoći da se viđenje nas samih ne promijeni.
Sljedećih godina nešto smo popravili sliku reprezentacije, protiv Litve ponovno imali šansu za polufinale EP, ali promašili smo opet "tonu" slobodnjaka u završnici i izgubili svega dva poena razlike. Zahvaljujući sustavu natjecanja, koji je smiješan, stigli smo do Olimpijskih igara i ovog Svjetskog prvenstva u Turskoj.
- Bolje da nismo... - dopiru glasovi iz birtija.
Nakon katastrofe u skupini protiv Srba odigramo odličnu utakmicu i zajebemo sve... Ponovno zadnje sekunde, ponovno zajeb. Smiješak na licima srbijanskih košarkaša i navijača. Još se sjećaju Đorđevića, kao i Kecmana protiv Cibone, u utakmici koju je hrvatski prvak što? Zajebao.
Zbog svega toga Hrvati dugo žive. Zato i imamo toliko umirovljenika. Jednostavno ne možemo u grob. Gledate nogomet i na utakmici Francuske i Hrvatske, Turske i Hrvatske - izgubite živce. Zatim stigne rukomet, na kojem izgubite još živaca. Vaterpolisti i košarkaši sve to začine. A svaki put se nadate, svaki put je nešto u vama, za što ste mislili kako je umrlo, zapravo oživjelo. Srce je zakucalo ubrzano, a onda na dvije sekunde stalo, ali vi niste mrtvi. Ne... Vi više ne možete umrijeti jer vas je netko zajebao, jer ste poludjeli zbog tuđeg zajeba ili jer ste svjesni da ste sami nešto zajebali. Imate imunitet. Vi ste Zajebanti, vas mogu ubiti samo duboka starost i pijani tatin sin za volanom bijesnog automobila.
Tko je god bio u nekoj vezi bio je ljubomoran ili je osjetio ljubomoru s druge strane. Onu tipičnu, proizašlu iz vašeg prijateljstva s osobom suprotnog spola, prijateljstva koje se ne može jasno objasniti i koje je nevino u vašim okicama, a izgleda kao strastvena avantura s druge strane.
- Pali se na tebe, vidim po njemu, ziher ti nije samo frend!
Samo su neke od famoznih rečenica koje ste izgovorili ili čuli. A često niste ni daleko od istine, posebno ako ste muško u cijeloj priči. Žene rijetko imaju iskrenog prijatelja. Zapravo, svaki njihov frend se pali na njih ili se one pale na njega. A možda je gay pa se pali na vas... Tko zna! Ako se pak ona pali na njega, a on na nju ne onda opet nije iskren frend jer često je ona ta koja potencira susrete i druženja. Naravno, to je u velikoj većini slučajeva solo druženje - kojim se gradi prijateljstvo. Odnosno, temelji za eventualnu buduću vezu.
Ali, kako prepoznati ovako nešto odmah u startu? Postoji par načina, vrlo jednostavnih. Naime, recite da bi vi na cugu s njenim super frendom.
- A može, al' kaj ćeš s nama? Mi imamo interne spike, ti bi samo šutio, na kraju ti se on ne bi svidio i stalno bi ti bilo glupo kad bi se nalazili.
Bit će jedan od pokušaja izvlačenja. Ili će jednostavnije on odustat u cijeloj priči. Loš znak!
Ima i jedan super jednostavan način, a pojavi se sam. Kad šećete ulicom i prođe njen super prijatelj to će izgledati otprilike ovako:
- Heeej, bok, bok! Kaj ima? Čujemo se, fakat žurim.
Neće niti u jednom trenutku on pogledati u vas direktno, a ona će skroz nespretno izvest upoznavanje. A ima i još jedna simpatična, ali rijetko se događa, a da znate da se događa. No, tu je famozi Facebook pa...
Uglavnom, šećete ulicom i prolazi pokraj vas famozni prijatelj, znate da je to on. Ona drži pogled u drugu stranu, on nespretno gleda jer ne zna hoće li pozdraviti ili ne. Vidi da se pravi kako ga ne vidi. On vidi da se ona pravi.
- Nije li prošao sad tvoj frend?
- Koji, nisam vidla?
- Pa onaj tvoj, znaš već...
- Kristijan?
Odmah će znati ime.
Muški su jednostavniji kad nešto skrivaju. Čim naiđe ona koju bi mrcnili ili već to i rade ne čekaju niti trenutka.
- Heeej! Ovo je moja CURA Marina.
A opet, da se vratimo na početak i nabacimo jednu mudru... Ljubomora često dolazi iznenada i pojavljuje se kod onih koji nešto skrivaju.
- If you're gonna die, die with your boots on!
Govorio je pred klubom u kojem smo se svi okupljali. Slušala sam priče o njemu, ali bio je stariji, nije previše obraćao pažnju. A nisam ni ja, činio mi se bahat, nekulturan, odvratan...
Ali sad dok se unosio u lice nekom liku, svjestan da je sam kraj njih trojice, toliko me napalio, htjela sam ga odmah! Nevjerojatno je kako prije nisam primijetila njegovu dugu crnu kosu i smeđe oči. Čak su mi i njegove bajkerske čizme, prsluk i prastara isprana majica na kojoj se jedva nazirao Eddie, izgledali savršeno.
Orgazmično je za mene kao djevicu bilo vidjeti kako se tri lika povlače pred njime. Njihovo je povlačenje popratio smijehom i nazdravljanjem kriglom piva.
Nije me ni vidio, samo je otišao nekoj svojoj dromfuljici, jednoj u nizu. Odlučila sam ga pratiti neko vrijeme, početi brijati na motore, mejdene, sve! Ma nosit ću i čizme!
Ali te čizme, zašto se ne skida iz njih ni po ljeti, nikad. Postojale su mnoge legende o njima. Od toga da mu je prijatelj poginuo u njima i dao mu ih na samrti, zbog čega ih nosi iako su mu dva broja prevelike. Pa postoji jedna o tome kako dok god njih ima na nogama zaštićen je. Kao neka kozmička viša sila...
Sve sam te priče gutala, bio je toliko mističan. On i njegova Yamaha. Što bih dala da sam barem koju godinu starija.
Gugutala sam na taj način i pred prijateljicom, a čula nas je njena sestra te me skoro šupila po glavi. Bila je s njime par mjeseci u „vezi“. Navodno ju je prevario gdje je stigao, a to je opravdavao svojim nagonima. Pušila je te spike, kao i seks dok nosi čizme i cijeli je grebe. Ali osvjestila se, ostavila ga je.
- Koja glupača - prolazilo mi je kroz glavu. Imala ga je, ali nije znala kako s njime. Znala sam da bi ga ja mogla ukrotiti jer imamo toliko toga zajedničkog.
I tu mi je puklo, nisam željela da neke tamo neugledne i nesposobne kujice šire svoje pričice, zasnovane na neuspjehu, njihovoj nesposobnosti. Izašla sam pred isti klub, skupila hrabrosti i ušla unutra. Šminka mi je donijela barem tri godine više, duboki dekolte, dopičnjak, mrežaste čarape i čizmice usmjerile su pogleda dalje od mojih crta lica.
Već nakon par metara u klubu činilo mi se da sam shvatila muški rod. Bila sam neosvojeni teritorij, nepoznata, seksi, za njih predmet žudnje, objekt. Čak i da im kažem kako još nisam punoljetna ne bi ih diralo.
Vidjela sam njegovo društvo, smjestila se u blizini, naručila pivo, odvratno i veliko. Ali pila sam ga kao da je piće bogova. Pogledavala sam ga, a on je i mene. Samo je odgurnuo neku polovnjaču, prošao rukom kroz kosu i krenuo prema meni. Srce mi je kucalo kao ludo, ali morala sam to sakriti. Nekako mi je uspjevalo.
- Nikola, drago mi je – rekao je dubokim glasom, s blagim osmjehom, drugačijim od onog slavodobitnog kad je otjerao trojicu.
- Ivana – kazala sam i osjećala se tako obično, proklinjala roditelje što mi nisu dali neko drugo ime, poput Emanuela ili Uma.
Krenuo je pričama o tome kako me nikada nije vidio, pitao me čime se bavim. Lagala sam o svojim godinama i svemu, čisto za početak. Mislim da me i nije slušao previše, previše su ga zaokupljale moje sise. Malo mi je to zasmetalo, ali smatrala sam se krivom za to jer ipak sam pretjerala.
Pozvao me nakon površnih razgovora na podij, ako se mali prostor kraj biljarskog stola tako može nazvati. Pustio je Hallowed by Thy Name i vrtio se oko mene. Samo sam ga željela stisnuti uz sebe. Srećom, učinio je to on umjesto mene. Ubrzo me poljubio, ali nešto nije bilo u redu, nisam osjećala leptiriće. Pomislila sam kako je to zbog toga što ne razumijem ljubljenje starijih, a ne jer je njegov zadah bio ne baš najbolji, kosa prilično masna, a majica je djelovala kao da je na njemu barem deset dana bez pranja.
Krivila sam zadimljeni klub za to. Primila sam ga između nogu i šapnula mu svoj broj dva puta. Ako želi nešto više sjetit će ga se i nazvati. Neka budem malo drugačija od ostalih. Okrenula sam se i otišla, a on je ostao umrtvljen, osupnut. Samo sam se okrenula i namignula.
Uspjela sam, javio se odmah drugi dan, dogovorili smo kavu. Na nju je došao uređen, mirišljav, poljubac mu je bio savršen. Jedino su čizme ostale kao i prvog dana kad sam ga ugledala. Morala sam ga pitati u čemu je stvar. Krenuo je priglupim šalama, ali se zaustavio kad je shvatio da nisam jedan od njegovih prijatelja.
- Ma imam ih uvijek na nogama jer često jebem žene koje su zauzete, a likovi koji te uhvate sa ženom ne znaju što rade. Zato sam uvijek spreman, da brže trčim, a i ako me ubiju neka umrem u čizmama. Die with your boots on!
Nisam se smijala, ali sam je shvatio i objasnio mi je kako nema neke mistične poruke u čizmama, samo želi biti drugačiji od ostalih bajkera. Svi imaju ono nešto, on ima čizme koje otkrivaju filozofiju. Nije želio da išta bude bez ispaljenog metka. Ako mora pasti neka padne muški. Mačo sranja, ali imaju smisla.
Družili smo se tako koji tjedan, ali nisam mogla vječno izbjegavati seks. Glumila sam stariju, neovisnu, a on je čekao upravo tjednima duže nego inače. Više nije mogao, doveo me k sebi i sve pripremio. Shvatio je da obožavam mejdene kao i on pa su samo oni svirali. Stan mu je bio kao i on. Neuredan i sirov na neki simpatičan način. Počeo me pipkati, malo sam se tresla od uzbuđenja, a malo i od straha.
- Imam 17 godina, ali za četiri mjeseca ću napuniti 18 – bubnula sam kao iz topa.
Poludio je, digao se, obukao i otjerao me uz psovke. Plakala sam, ali nije ga bilo briga. Sjebala sam skroz i trebat će mi dosta da to popravim. I tu sam pogriješila...
Došla sam van, vrtila se oko njega poput onih kujica, dromfuljica i polovnjača. Bila sam ista, a on me kao istu i gledao. Pred prijateljima me omalovažavao, ali trpila sam jer sam osjećala kako sam mu dužna. Na kraju me pojebao u autu i mislila sam kako je to ispravno.
Sve je nekako nestalo, slušala sam razne priče i ignorirala ih, mislila sam da svi oko mene lažu jer sam mu se odužila. Sad bi trebalo sve biti isto. Nije bilo isto...
Zvučala sam baš kao što je sestra moje prijateljice govorila da je i sama zvučala. Pomalo sam ludila, postala sam opsjednuta. Željela sam njegovu pažnju, tukla se s curama koje su mu bile blizu i vikala poput debila „Die with your boots on!“. Njemu je to bilo smiješno, ali uvijek bi mene grlio na fajruntu, uvijek bi mene vodio doma.
Ali nije bio drag kao onda kad je mislio da sam starija, da sam diplomirala na ekonomiji i da su mi motori i takav život u krvi bez obzira na sve. Jako ga se dojmilo što obrazovana djevojka cijeni ono što je na marginama društva, što pokazuje da se sve može uklopiti ako čovjek želi. Razbila sam mu iluziju, kao i samoj sebi.
Objašnjavala sam mu kako ću to i biti u budućnosti, da mi da priliku. Samo se smijao i sprdao. I spavao u tim jebenim čizmama. Nikad nisam mogla spavati pokraj njega zbog toga, samo sam jecala i buljila u strop. Do jedne večeri. Bilo nam je devet mjeseci, ne baš divnih, ali probili smo sve rekorde. Barem što se njega tiče...
Ležala sam u mraku i ugledala vlas kose na stolcu. Bila je toliko izblajhana da se sjajila na mjesečini. Zavaravala sam se kako je to nekakav konac, ma bilo što. Upitala sam ga i on se nekako čudno smijuljio, shvatila sam da laže! Poludjela sam, počela ga grebati, vrijeđali smo se. Ali nije priznao...
Odlučila sam ga pratiti kao i onih dana dok sam ga željela osvojiti. Čekao je na motoru pred frizerajem onu milfulju koja izgleda kao da je ispala iz hard core narodnjačkog spota. Shvatila sam da me vara i tresla sam se od bijesa, drhtala. Svakakve su mi misli prolazile kroz glavu, ali odlučila sam mu dati još jednu priliku. Rekla sam mu što znam, ali nije me jebao, samo se nasmijao i rekao 'mala ne kenjaj'.
- Mala ne kenjaj – vraćalo mi se i vraćalo dok me nesanica prala i u mom krevetu. Onaj njegov izraz lica i te riječi. Opet sam ga pratila, opet je vozio milfulju. Ovaj put do stana. Proveli su tamo sat vremena. Izašla je sama, a svega dvije minute kasnije stigla je moja najbolja prijateljica Ivona. Tu mi se zamračilo, otišla sam po tatin plinski pištolj, odlučila sam ga kazniti.
Došla sam pred vrata stana, nisu bila zaključana, ušla sam unutra i dočekala me scena kao iz pakla. Jebao ju je na stolu, nosio je čizme. Mene nikad nije jebao na taj način, tako žestoko. Nisu me ni skužili skoro minutu. A onda je ona vrisnula, on se stresao i nije stao, malo se nasmijao i rekao da će mi sve objasniti, ali da je preblizu da sad stane. Nije mu smetao niti pištolj u mojim rukama.
- Ako već moraš pucat' onda znaš kako to ide... Die with your boots on – i nastavio ga je zabijati još žešće jer je ona htjela pobjeći, vriskala je, on se smijao, ja sam se tresla. A onda umirila dok je trzao prilikom orgazma.
Uperila sam mu pištolj na vrat i pucala.
- Evo ti jebeni kretenu, umro si u tim jebenim čizmama.
Kao grančica slomljena na vjetru. Tako je nestala snaga u koju sam vjerovao kako je neslomljiva, o kojoj sam razmišljao dok sam tražio utočište u problemima. Nije se niti čuo lom, sve se dogodilo nečujno.
Mrak... Netko je puhnuo i slomila se, svjetlo kojim je obasjavala sve oko sebe nestalo je. Ostali smo sami nasred tunela, nesposobni otkriti gdje krenuti. Čvrsto smo se primili za ruke i zažmirili. Nije pomoglo.
Nemamo tu snagu jer je nikad nismo izvlačili iz sebe nego iz tebe! Nije nas bilo briga trebaš li išta od nas, nismo čitali tvoje poruke. Bili smo poput lovaca na zlato, pohlepni.
Daj nam još! Svaki problem, svaka prepreka, snagu smo crpili iz tebe. U nijednom trenutku nismo ni pomislili da možeš otići svakog trenutka. O, ne ti, ti koji si izvor svima oko sebe. Nisi kao mi ostali, slabi, neutješni, prestrašeni!
A ti si ostao sam, slab, prestrašen... Ne i u našim očima. Izgledalo nam je kao da prikupljaš energiju, a ti si nas samo gurao iz gnijezda, znao si da ćemo uskoro biti prepušteni samima sebi.
I pogledaj nas kako letimo! Tresemo se u mraku, držimo za ruke i žmirimo, mislimo da je to neki tvoj trik, neki tvoj novi test. Ali strah nas je, ne sramimo se priznati.
Vrati se! Dokazao si što si htio, ne možemo sami... Čuješ jecaje, znam da čuješ, nemoj se oglušiti o njih. Vrati se! Vrati...
Moramo otvoriti oči, pustiti ruke i krenuti svojim putem. Tapkanjem po mraku pronaći ćemo svjetlost. Snagu... Ali nikada takvu. Ne možemo se kroz mrak probiti osmijehom, problemima se izrugivati u lice.
Ne, mi ćemo tapkati, pronaći trunku svjetlosti, stahati pred preprekom, bojati se. Ništa nismo naučili, mi smo slomljene grančice.
Nije ti plan uspio, predali smo se, vrati se...
Drage dame, je li vam ikada muškarac lagao o sebi samo da bi vas pridobio? Ha? Ne čujem dobro. Naravno da nećete priznati kako ste nasjele na priče, isključivo priče, i tako pale na nekog lika. Ne brinite, prirodno je to. Ipak smo u teoriji mi lovci, a vi lovina. Teško da vas baš možemo udariti toljagom pa odvući.
E sad kad ste se prisjetile svih laži koje ste popušile probajte se sjetiti i svih onih koje niste popušile. Što je zajedničko nama muškarcima, o čemu lažemo i kako lažemo? Volimo preuveličavati, ali u svemu. Osim jednoj stvari. Ali doći ćemo do toga.
Od najmlađih dana lažemo u takvom stilu. Imamo veće stopalo nego što imamo, viši smo nego što jesmo, naš ponos između nogu je koji centimetar veći nego što zapravo jest. Imamo odlične ocjene, odlični smo u sportu, odlično sviramo, non-stop rušimo neke rekorde. I naravno, omalovažavamo sve koje smatramo konkurencijom - bezobzirnim laganjem.
I kad smo stariji opet je sve isto, posebno kad je riječ o omalovažavanju konkurencije i uvećavanju našeg međunožnog ponosa. Zarađujemo opasno, automobil si sami popravljamo, život nam je predobar. Sve je najnaj i sve je preuveličano. Sve što smatramo manom uvećanjem činimo prednošću. Tako si povećavamo ego. Da, opet povećanje.
Ali o čemu muškarci lažu tako da umanjuju? U tome smo kao i žene, a to dolazi s godinama. Umanjenicu kao dodatak našoj spiki ubacimo tek kad je riječ o kilogramima. Našim visećim sisicama, trbuhu, guzici, obrazima... To umanjujemo, i nikad, ali nikad nećete čuti muškarca da kaže točno koliko kilograma ima... Odnosno, hoćete. Samo onda kad ih izgubi i netko to primijeti.
- Da, imao sam 94 kilograma, sad sam na 86. Osam sam spustio i idem još.
Ali i kad kaže istinu laže. Naime, imao je 94, ali u trenutku kad govori da ima 86 sigurno je na više od toga. Uvećavanjem želi pokazati koliko je odgovoran i uspješan u onome što želi postići.
A opet, ako vam muškarac s pivskom škembom kaže točno u gram koliko kilograma ima tad ga više apsolutno nije briga za vas. To je istina, ne lažem, ne preuveličavam! Tako mi moje vitke linije!
Svijet je postao globalno selo, sve nam je dostupno, iz godine u godinu nam razni proizvodi dodatno olakšavaju život. Nije li logično da samim time imamo više vremena? Pa trebalo bi biti, ali istina je, kako bi jedan veliki pjesnik rekao, voda duboka.
Kao što sam pisao nedavno, kad sam razotkrio istinu o hrvatskom radniku, tako sam i sad na tragu velikih zavjera. Naime, proizvodi koji nam olakšavaju život tu su da bi, pogađate, mogli više raditi. Nisu ovdje da bi uživali u njima i provodili više slobodnog vremena. Ne vjerujete? Ajde, osvrnite se oko sebe.
Radnik ste u firmici, imate konkurenciju, a da bi je savladali vi morate što? Pa raditi što je više moguće. Vikendi, blagdani, konstantan rad, rad, rad. Mislite da se to odnosi samo na običnog radnika u toj firmici? Ni blizu. Nadređena osoba ima pritisak boriti se sa statistikom, tom gadnom stvari koja sav trud u nekoliko sekundi pretvori u brojke i često vas udari ravno u nos. Dakle, ta nadređena osoba mora 'uloviti' zadanu proizvodnju, potući ili se hrvati s konkurencijom. Logika nam govori da ta nadređena osoba ima novca više nego taj radnik. Ima, naravno da ima. Samim time ima i više proizvoda koji mu olakšavaju život, a vrijeme iskoristi za rad, rad, rad - kako bi zadovoljio sebi nadređenog.
A taj njemu nadređeni najčešće je onaj na vrhu, koji ulaže svoj novac i na temelju nekoliko mjeseci koje posluje u plusu, dobiva savjet da uzme kredit i podigne proizvodnju, kako bi bio još konkurentniji. I tako on uz sve kredite koje ima u privatnom životu podiže dodatni, a da bi ga namirio treba raditi još više, upravo zato što treba proizvesti više nego što je proizvodio prije kredita. I tako on radi, radi i radi, da bi isplatio te kredite, a zatim uzeo novi da bi dodatno proširio granice svoje firmice, koja u međuvremenu postaje firmetina.
Slobodno vrijeme, godišnji, uživanje u zarađenom novcu... Sve je to samo iluzija, koristimo apsolutno sve da bi ispunjavali nekakve ambicije tko zna koga i tko zna zašto. A zapravo smo kao trakavica, sve što dobijemo kao da i nismo, želimo još, a zapravo ne želimo! I tu je ta urota. Mi ne želimo cijeli život biti robovi nekakvih čudnih društvenih normi. Više se ne možemo gledati u ogledalo i tvrditi kako to činimo da bi naša djeca imala više. Ne, vaša djeca su novi ulog. Plaćate im školovanje, od malih nogu ih društvo, a i vi, učite da se treba natjecati s ostalima, da se samo najbolji i najuspješniji cijene.
Najbitnije je nakon otprilike dva desetljeća školovanja odmah naći odličan posao, a na njemu se iznova dokazivati, a kad se dokažemo onda treba održavati stečenu poziciju. Voila, odjednom i mi imamo odrasle potomke. Sreća?
Pa sreća je u tome da smo ispunili sve norme, da je statistika više zadovoljavajuća nego udarajuća. Jesmo li stigli sjesti i popiti pivo u Irskoj, uz ugašen mobitel, kao što smo željeli otkad znamo za sebe? Ma jesmo li ikad popili pivo uz ugašen mobitel?
Istina, uhvaćena u mračnim dubinama, jest da onaj radnik i onaj vlasnik firme nisu previše drugačiji jer preživljavaju i jedan i drugi. Dobro, jedan preživljava u javnom prijevozu, a drugi u Mercedesu. Ali javni prijevoz vam nitko ne može oduzeti ako stanete... I tu je taj pritisak. Sve te škole, svo to obrazovanje i razni mentori nisu nas naučili kad je vrijeme da stanemo, duboko udahnemo, pogledamo oko sebe i uživamo u onom što imamo, a ne da muku mučimo s razmišljanjem o tome kako doći do onoga što nemamo...
Ljudska priroda je iznimno egocentrična i sebična. U potpunosti smo otporni na događaje koji se ne tiču isključivo nas samih. Nema nikakvih reakcija na išta što nije povezano barem s djelićem nas samih. Nema suosjećanja, potpore, osjećaja pripadnosti...
U svemu smo takvi, bez iznimke. Kad obolimo onda odjednom brinemo za sve koji su se suočili s bolešću. Primjerice, poznati koji su oboljeli od raka odjednom počinju s donacijama, bore se za sve koji pate od strašne bolesti kao i oni. Do jučer nisu brinuli... To je logično i nije za osudu, svi smo takvi!
Ali fascinantno je kako nam se može okrenuti svijet naglavačke kad se dogodi nešto o čemu prije i nismo razmišljali. Za shvatiti bit najbolje je pročitati Dickensovu ''Božićnu priču''. Ako netko slučajno ne zna, riječ je o bogatašu kojeg na Badnju večer posjete tri duha te podsjete na neke stvari iz prošlosti, ali i onoga što bi ga moglo čekati u budućnosti ako nastavi po svom. Kad osjeti na svojoj koži neke stvari, promjeni se na bolje.
Možda su ovo prejaki primjeri, ali može se i na manjima... Ako imate crvenu majicu, odjednom primjećujete ljude koji nose crveno. Ako imate crven auto primjećujete crvene aute. Kad idete u školu, faks ili posao primjećujete većinom ljude koji također idu na ta mjesta. Kad upišete auto-školu odjednom primjećujete prometne znakove za koje bi se zakleli kako ih niste apsolutno nikada vidjeli i kako ih je sigurno netko postavio prije koji trenutak na mjesto kraj kojeg ste prošli tisuće puta...
Ljudska priroda je uistinu egocentrična i sebična!
A opet... Kad volimo ne primjećujemo nikoga i ništa... Zanimljivo, zar ne?
Svi se sjećamo prvog poljupca, kao i prvog seksa, prve veze....
Zanimljivo je kako se broja dva sjećamo slabije, ako se i sjećamo. A sve zato što je to prvo ono što smo toliko čekali, ali i zato što je ispalo potpuno apstraktnije od samog maštanja, kojeg je bilo napretek tijekom iščekivanja i slušanja drugih kako prepričavaju iskustva.
A onda se dogodilo nekako... Najbolja riječ je ''blah''. Zbunjeni, sve smo radili po 'šabloni', onako kako su nam rekli. Priče o hvatanju graška u čaši vode, laganom rotiranju lijevo i desno... Sve je nahrupilo i nije imalo veze s vezom, situacija je u stvarnosti drugačija.
Kao i seks, sva teorija pala bi je u vodu kad se osjetila ona toplina, ona povezanost. Ali ubrzo nastupi zbunjenost i određena vrsta straha, onog slatkog straha. Ostane dojam, ali i neka praznina, kao da je trebalo još nešto, ne znamo što, ali zasigurno to nije sve, nije to to!
Na temeljima tog prvog iskustva nadogradili smo se i krenuli u pohode na drugi, treći, četvrti... Bilo je sve bolje i bolje, znali smo što volimo i želimo, kako dođemo do toga, a i držali smo se onih koji su dijelili slične želje, sličnu strast...
Nema razlike ni u vezama. Kad ti slome srce sljedeći put paziš, malo i previše, ali postavljaš se zatvorenije, čvršće, možda nepravedno prema sljedećoj osobi u nizu. Ali ne ostaje samo slomljeno srce iz prethodnih avantura. Tu su i razna tepanja, način razmišljanja, glazba, filmovi, neke navike.
Koliko ste se puta zatekli da činite nešto što ste činili s bivšim partnerom? Na koliko su vas stvari 'navukli' nesvjesno?
Ljubavna iskustva zato jesu poput Highlandera, iz svakog upijemo nešto i 'jači' smo za pokoju stvar, spremniji za nove izazove.
Sve se to gradi poput piramide, a kad stignemo do vrha često ni nismo svjesni isprva, ali postanemo s vremenom. Samo, razlika u ovim usporedbama jest u tome što kod ljubavnih iskustava nije najjači onaj koji je svladao njih najviše. Kao što nije ni najveća piramida najdomljivija. Upravo suprotno, kod ljubavnih iskustava je manje više.
Bespuća interneta bacila su me na razne strane. Poželio sam poslušati The End (Doors) u live verziji, na što sam automatski počeo razmišljati o tome koliko su ljudi poput Jima Morrisona ostavili prije 30. godine. Približavajući se toj okrugloj brojci shvatiš kako si sam zapravo postigao u globalnom smislu - ništa.
Ali opet, živ si, imaš svoj mali svijet i krug obožavatelja u vidu obitelji i prijatelja. A baš to je ono što traže mnogi, a kada nisu pronašli odlučili su otići. Neki jednostavno nisu imali nikoga, drugi su imali previše nekoga - kao Kurt Cobain. I jedni i drugi osjećali su se praznima, nedostojnima života na ovom planetu. I hop, cap, bum - svi su otišli.
U svim tim razmišljanjima i promišljanjima upao mi je u oko Krist Novoselić (basist Nirvane, kao i suosnivač benda). Nisam znao da je pohađao gimnaziju u Zadru i fasciniralo me kako nije više eksploatiran u Hrvatskoj, posebno od strane raznih gurua javnog i političkog života. I tako sam se odlučio malo dublje upoznati s Kristom.
Nekad čupavi i kržljavi grunger danas je ćelavi debeljko, duboko involviran u politici. Tvrdi da je jedan od razloga petljanja s njome ono što je 1993. godine vidio u Hrvatskoj - rat, smrt, uništenje. Ali nisu političke teme ono što me zainteresiralo, već jedan odličan tekst u kojem je spojio dva samoubojstva i ukraden natpis u jedno.
Zapitao se kako si je netko poput Kurta mogao oduzeti život tako olako, ne shvaćajući dar koji ima. A s druge strane čudio se kako su zatvorenici zloglasnog Auschwitza u toliko neljudskim uvjetima željeli život, borili su se za njega svim silama.
Rijetko dobar članak s rijetko dobrom poantom. Uistinu, kakva je to parodija u ljudskom postojanju? Je li poanta našeg življenja svim silama stići do želja i snova, odmaknuti se od ruba, samo zato da bi shvatili kako nas prevelika količina ostvarenih želja i snova upravo vraćaju na isti taj rub, ali u suprotnom smjeru, onom bez povratka?
Najbolje sam se osjećao kada bih ušao u second hand shop i pronašao nešto novo. Nedostaju mi ti osjećaji, te male radosti i iznenađenja. Toga više nema - Kurt Cobain, 1993.
| < | studeni, 2010 | |||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 |
| 8 | 9 | 10 | 11 | 12 | 13 | 14 |
| 15 | 16 | 17 | 18 | 19 | 20 | 21 |
| 22 | 23 | 24 | 25 | 26 | 27 | 28 |
| 29 | 30 | |||||
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Meni se dušo od tebe ne rastaje
vanja.dezelic@gmail.com
