Svijet je postao globalno selo, sve nam je dostupno, iz godine u godinu nam razni proizvodi dodatno olakšavaju život. Nije li logično da samim time imamo više vremena? Pa trebalo bi biti, ali istina je, kako bi jedan veliki pjesnik rekao, voda duboka.
Kao što sam pisao nedavno, kad sam razotkrio istinu o hrvatskom radniku, tako sam i sad na tragu velikih zavjera. Naime, proizvodi koji nam olakšavaju život tu su da bi, pogađate, mogli više raditi. Nisu ovdje da bi uživali u njima i provodili više slobodnog vremena. Ne vjerujete? Ajde, osvrnite se oko sebe.
Radnik ste u firmici, imate konkurenciju, a da bi je savladali vi morate što? Pa raditi što je više moguće. Vikendi, blagdani, konstantan rad, rad, rad. Mislite da se to odnosi samo na običnog radnika u toj firmici? Ni blizu. Nadređena osoba ima pritisak boriti se sa statistikom, tom gadnom stvari koja sav trud u nekoliko sekundi pretvori u brojke i često vas udari ravno u nos. Dakle, ta nadređena osoba mora 'uloviti' zadanu proizvodnju, potući ili se hrvati s konkurencijom. Logika nam govori da ta nadređena osoba ima novca više nego taj radnik. Ima, naravno da ima. Samim time ima i više proizvoda koji mu olakšavaju život, a vrijeme iskoristi za rad, rad, rad - kako bi zadovoljio sebi nadređenog.
A taj njemu nadređeni najčešće je onaj na vrhu, koji ulaže svoj novac i na temelju nekoliko mjeseci koje posluje u plusu, dobiva savjet da uzme kredit i podigne proizvodnju, kako bi bio još konkurentniji. I tako on uz sve kredite koje ima u privatnom životu podiže dodatni, a da bi ga namirio treba raditi još više, upravo zato što treba proizvesti više nego što je proizvodio prije kredita. I tako on radi, radi i radi, da bi isplatio te kredite, a zatim uzeo novi da bi dodatno proširio granice svoje firmice, koja u međuvremenu postaje firmetina.
Slobodno vrijeme, godišnji, uživanje u zarađenom novcu... Sve je to samo iluzija, koristimo apsolutno sve da bi ispunjavali nekakve ambicije tko zna koga i tko zna zašto. A zapravo smo kao trakavica, sve što dobijemo kao da i nismo, želimo još, a zapravo ne želimo! I tu je ta urota. Mi ne želimo cijeli život biti robovi nekakvih čudnih društvenih normi. Više se ne možemo gledati u ogledalo i tvrditi kako to činimo da bi naša djeca imala više. Ne, vaša djeca su novi ulog. Plaćate im školovanje, od malih nogu ih društvo, a i vi, učite da se treba natjecati s ostalima, da se samo najbolji i najuspješniji cijene.
Najbitnije je nakon otprilike dva desetljeća školovanja odmah naći odličan posao, a na njemu se iznova dokazivati, a kad se dokažemo onda treba održavati stečenu poziciju. Voila, odjednom i mi imamo odrasle potomke. Sreća?
Pa sreća je u tome da smo ispunili sve norme, da je statistika više zadovoljavajuća nego udarajuća. Jesmo li stigli sjesti i popiti pivo u Irskoj, uz ugašen mobitel, kao što smo željeli otkad znamo za sebe? Ma jesmo li ikad popili pivo uz ugašen mobitel?
Istina, uhvaćena u mračnim dubinama, jest da onaj radnik i onaj vlasnik firme nisu previše drugačiji jer preživljavaju i jedan i drugi. Dobro, jedan preživljava u javnom prijevozu, a drugi u Mercedesu. Ali javni prijevoz vam nitko ne može oduzeti ako stanete... I tu je taj pritisak. Sve te škole, svo to obrazovanje i razni mentori nisu nas naučili kad je vrijeme da stanemo, duboko udahnemo, pogledamo oko sebe i uživamo u onom što imamo, a ne da muku mučimo s razmišljanjem o tome kako doći do onoga što nemamo...
Post je objavljen 06.08.2010. u 01:19 sati.