Marko je za vrijeme Jugoslavije imao posao u jednoj naftnoj kompaniji i proputovao je cijeli svijet, ali nije se nigdje zadržao kao u Južnoj Dakoti. Ne zbog nafte već zbog Mareen, kasnije Marijane. Susreo ju je u Teksasu, gdje je u sklopu festivala Amerikanaca, kako je Indijance volio zvati Marko, predstavljala pleme Lakote. Bila je to ljubav na prvi pogled, u koju nije prije vjerovao. Srce mu je zakucalo kao nikada prije, koljena zaklecala. Nevjerojatan osjećaj. I nije Marko dugo čekao, otišao je prema njenom štandu, glumio kako ga interesiraju Lakote i pozvao ju na piće. Zatim na večeru... Zatim ona njega u Južnu Dakotu. A on nju u Hrvatsku.
Brzo je pristala na odlazak jer u Americi se osjećala poput pande u Kini. Željela je slobodu, a u Hrvatskoj, točnije na Cresu, ju je i dobila. Ime je promijenila da bi se lakše stopila s okolinom, iako joj je Marko rekao da to nije potrebno. Njoj toliko mladoj i energičnoj kao da je iznimno brzo trebao zaborav na prošli život, u kojem je u prometnoj nesreći ostala bez oca, majke i dva brata. Jedina je preživjela, a bila je u istom automobilu. I tek je s Markom osjetila da opet živi, zato je i brzo postala toliko privržena njemu i mjestu gdje je živio.
Takva sreća povlači za sobom savršen tijek događaja. Dobili su sina, a Marijana je po prvi puta izrazila želju.
- Želim da se zove Josip jer se moj otac zvao Joseph.
Marko se nije bunio. Sve je išlo kako treba, osim novih potomaka. Naime, Marko je obolio i djeca su postala nedostižna želja. Svejedno, imali su Josipa i u njega ulagali svu svoju ljubav i financije, kojih nije nedostajalo jer nafta je osigurala cijelu obitelj za nekoliko naraštaja. Godine su prolazile, Josip je rastao. Upoznao je Margaretu dok je studirao u Zagrebu. Iznenada je javio da dolazi na Cres. Povod je zatajio.
- Margareta je trudna, vjenčat ćemo se!
Marko je sa suzama radosnicama pratio sina, majku i buduću snahu kako se grle. Znao je da njegov život ima smisao, znao je da je postigao sve što je mogao. I takav spokoj kao da je prizvao nesreću. Ponovno automobilska nesreća, ovoga puta Marijane u automobilu nije bilo jer je čuvala unuka Luku. Marko je popio, nije vidio vlak, i zajedno s Josipom i Margaretom "otišao na vječna lovišta".
- I gdje su sad bako?
Pitao je Luka nakon što je postao dovoljno odrastao da čuje priču o svojoj obitelji.
- Žive sretan život s one strane. Znaš, postoji kod Lakota jedno odbačeno vjerovanje, a to je da duša šeta Zemljom sve dok je se netko sjeća. Ako je se sjećamo po dobru onda živi sretan zagrobni život, a ako je se sjećamo po zlu onda živi nesretan zagrobni život. A svaki put dok su Svi Sveti, odnosno kod nas Noć duša, oni koji su zaboravljeni reinkarniraju se. Zato na današnji dan palimo svijeće pokraj slika naših voljenih, kako se ne bi reinkarnirali i otišli prije nego se ponovno sretnemo s njima.
Luka je to zapamtio, kao i mnoge druge bakine priče. I baš poput nje, nije se osjećao Hrvatskoj kao kod kuće. Zbog tamnije, indijanske puti zvali su ga ciganinom, nisu ga djeca, ali niti ljudi općenito previše voljeli. A on nije nasljedio bakinu mirnu narav već djedovu prgavost i ratobornost prapradjeda. Tako je lakše išao prema naprijed, nije se povlačio u sebe, i znao je što želi. A želio je u Južnu Dakotu svim srcem. Vidio je da bi i baka voljela jednom prije smrti posjetiti mjesto svojih voljenih, kojih se već jedva sjećala. Uvijek se toga sramila i tad bi plakala. Govorila je da zbog novog života kao da je izdala voljene, bojala se da je neće dočekati. Što joj se više bližio trenutak to je više na taj način razmišljala, a Luka ju je tješio. Nije pomoglo, nakon jedne Noći duša samo se ugasila, poput svijeća pokraj raznih predmeta koji su je podsjećali na njene najmilije.
U tom je trenutku Luka znao da nema više što raditi u Hrvatskoj. Na jedvite se jade uspio domoći vize, prodao je sve što je mogao na Cresu, pokupio slike svojih najmilijih, a tek se u avionu sjetio da je zaboravio lulu svog pradjeda, kao i ogrlice svojih prastričeva i pero svoje prabake. Pekla ga je savjest zbog toga, ali tješio se kako su sve to samo mitovi i legende.
Dolaskom u Južnu Dakotu nove generacije uvjerile su ga da ne vjeruje u te mitove i legende, kako zbog toga samo pate zbog predrasuda "pravih" Amerikanaca. S vremenom je to i prihvatio, ali ipak je na Noć duhova, odnosno Noć vještica po američki, pogledao prema nebu i sjetio se bake, a potom je izvadio sliku oca, majke i djeda te se sjetio i njih. Po zadnji put... Jer, dok je to radio primijetili su ga lokalni "rednecksi", pretukli ga, oteli mu sve stvari i nazvali parazitom i štetočinom. Našao se na krivom mjestu u krivo vrijeme... I taj događaj ga je podosta promijenio.
Odlučio je više raditi, više učiti, više se zalagati u indijanskoj zajednici. Mučilo ga je što nitko nije znao za njegovu baku, tek su se poneki sjetili njenih roditelja. Opravdavali su to odlaskom mladih u veće gradove, nestankom kulture... Sve isti izgovori kao i na Cresu. I tako je vrijeme prolazilo, Luka je i dalje bio sam, nitko nije mogao ubrzati njegovo srce i lecnuti njegova koljena. U svoj toj muci da bude nešto što nije jer bježi od nečega gdje ne pripada, učinilo ga je alkoholičarem. Ako se to može tako nazvati... Osim ratoborne naravi svog prapradjeda, pokupio je i to što je bio iznimno slab na alkohol. Tek pokoje pivo i priča bi bila gotova.
Nekoliko dana prije nove Noći vještica Luka je otišao do Mount Rushmorea i pokušao praznom bocom pogoditi glave predsjednika. Umjesto toga njega je pogodio čuvar. Metkom. U glavu. I Luka je gledao kako se oko tijela okupljaju ljudi, zbunio se, a onda kao da je upao u vrtlog. Vrtio se na sve strane i naglo stao, ali nije se njihao. Pred njim je bila baka. Sama, sa smješkom na licu.
- Oprosti, pokušao sam, mislio sam, ali...
- Ne brini dječače.
Pogladila ga je po kosi i pao joj je u zagrljaj. Zbog njegova zaborava ostala je sama. Ispričala mu je da kad je umrla svi su bili s njom, ali samo do Noći duhova. Tad je shvatila da se Luka više ne sjeća, ali niti itko drugi. Na to je i tako mrtav protrnuo.
- Za nekoliko je dana Noć duhova, i ti ćeš otići, a ja, što će biti sa mnom?
- Ti ćeš otići sa mnom, ili ostati ovdje ako te se netko sjeća.
Bilo ga je strah, više nego ikad dok je bio živ. Nije mogao vjerovati što se događa, kako je sve zapravo istina, kako Noć duhova postoji, kako je duša njegove voljene bake pred njim, ali svega još tri dana. No zato je ta sljedeća tri dana bio spokojan. Jedino što ga je mučilo bio je mamurluk, grozni i nemoguć. I želja za alkoholom, iako ga nema nigdje u blizini. I mržnja prema svemu američkom. Shvatio je da ga se netko sjeća, i to kao alkoholičara i mrzitelja Amerikanaca. Da je mogao nasmijao bi se svemu tome. Možda i bi, da nije sve trajalo samo tri dana, kad je s bakom otišao centra svijeta, na planinu nikad zabilježenu na ijednoj karti.
Tamo je vidio razna povijesna lica, većinom zločince poput Hitlera ili Staljina. Iza njih su bile mase nesretnika, a njih dvojica su jaukali od jada. Nadali su se kao i tisuće drugih reinkarnaciji, ali bili su svjesni da ih se mnogi još uvijek sjećaju, iz godine u godinu na sve gore i izobličenije načine. Nije ih žalio, baš kao ni Custera, kojeg mu je pokazala baka. Zatim je nestala, zajedno s tisućama drugih, zajedno s planinom. A Luka se našao nigdje, mamurluk i mržnja su slabili, dani su letjeli. To je ono što mu se sviđalo, a potvrdila mu je to jedna hodajuća duša.
- Viša pravda postoji. Dok si sretan dani su spori, što si i primijetio po ona tri dana s bakom. Kad si sam, a za života nisi bio zao, dani lete od Noći duša do Noći duša. Ako si bio zao agonija traje, ne ubrzava se.
Jedva da je trepnuo nakon tih riječi i Noć duša je stigla. Dok je dolazio do planine plakalo mu se. Nitko se nije sjećao njegovih predaka, a bili su veliki ljudi. Dok je s planine mirno odlazio prema toplijem mjestu prestao je razmišljati. Shvatio je da ništa nema smisla, da odgovori ne postoje, da je za čovjeka namijenjen samo taj neprekinuti krug, koji ga podsjeća koliko je malen u cijeloj priči. Odjednom je osjetio snažan pritisak, ugodan, u kombinaciji s toplinom. Osjetio je bol na stražnjici, poželio je viknuti, ali uspio je tek zajaukati čudnim glasom dok su ga zbunjivale posljednje riječi koje su mu dopirale do ušiju prije "gašenja"...
- Marijana, Marijana, muško je! Naš Luka, zvat će se Luka!
Post je objavljen 01.11.2010. u 00:37 sati.