Ljudska priroda je iznimno egocentrična i sebična. U potpunosti smo otporni na događaje koji se ne tiču isključivo nas samih. Nema nikakvih reakcija na išta što nije povezano barem s djelićem nas samih. Nema suosjećanja, potpore, osjećaja pripadnosti...
U svemu smo takvi, bez iznimke. Kad obolimo onda odjednom brinemo za sve koji su se suočili s bolešću. Primjerice, poznati koji su oboljeli od raka odjednom počinju s donacijama, bore se za sve koji pate od strašne bolesti kao i oni. Do jučer nisu brinuli... To je logično i nije za osudu, svi smo takvi!
Ali fascinantno je kako nam se može okrenuti svijet naglavačke kad se dogodi nešto o čemu prije i nismo razmišljali. Za shvatiti bit najbolje je pročitati Dickensovu ''Božićnu priču''. Ako netko slučajno ne zna, riječ je o bogatašu kojeg na Badnju večer posjete tri duha te podsjete na neke stvari iz prošlosti, ali i onoga što bi ga moglo čekati u budućnosti ako nastavi po svom. Kad osjeti na svojoj koži neke stvari, promjeni se na bolje.
Možda su ovo prejaki primjeri, ali može se i na manjima... Ako imate crvenu majicu, odjednom primjećujete ljude koji nose crveno. Ako imate crven auto primjećujete crvene aute. Kad idete u školu, faks ili posao primjećujete većinom ljude koji također idu na ta mjesta. Kad upišete auto-školu odjednom primjećujete prometne znakove za koje bi se zakleli kako ih niste apsolutno nikada vidjeli i kako ih je sigurno netko postavio prije koji trenutak na mjesto kraj kojeg ste prošli tisuće puta...
Ljudska priroda je uistinu egocentrična i sebična!
A opet... Kad volimo ne primjećujemo nikoga i ništa... Zanimljivo, zar ne?
Post je objavljen 31.07.2010. u 01:41 sati.