Ge točka

subota, 04.09.2010.

Mi smo Zajebanti

Pjevao je Gibonni "miiii smooooo prvaaaaciiii"... Odnosilo se to u nekom potpuno drugom kontekstu od onog u koji bi ga mogli svrstati danas.

Jesmo, prvaci smo, ali gluposti, budalaština, grešaka... Primjere imamo apsolutno svugdje. Privatno, javno... Hrvat je sinonim za zajebat. Trebali bi zaštititi riječ "zajebant" jer se odnosi na "Hrvat".

Mi smo zajebanti. Ups, mi smo Zajebanti. I to nije duhovito, to je tužno. No, neću druge, a posebno sebe, opterećivati političko-društvenim primjerima. Oni su tužni i ne možemo im se baš smijati. Ti zajebi su mnoge koštali života. Bolje je onda okrenuti se sportu, koji u malom prikazuje ono što smo - Zajebanti.

Kad treba izgubiti utakmicu mi ćemo to i učiniti! Da, mi smo spremni dobivenu utakmicu predati protivniku, napetu utakmicu učiniti manje napetom. Da, to smo mi!

Može proći kao reklama za neku vrstu turizma. Mi smo Zajebanti! Ne vjerujete? Pa izaberite sport, teško da ćete pogriješiti. Zanima vas ono najnovije? Pa evo košarke, udobno se smjestite.

Mali uvod. Znate, mi smo bili košarkaška velesila dok je Dražen Petrović bio živ. Ali sad ću vam kazati ono što nitko ne želi na glas. Dražen Petrović zapravo nije bio Zajebant. E, kad je on otišao ostali su samo Zajebanti. Primjerice, posljednju medalju koju smo osvojili, davne 1994. na Svjetskom prvenstvu u Torontu, nikad nismo gotivili. Naime, protiv Rusa smo u polufinalu zajebali, onako kako samo mi znamo. Na kraju. Završilo je 64-66.

Godinu kasnije opet bronca, ali na Europskom prvenstvu. Ponovno tretirana kao neuspjeh. Ovaj put su nas Litavci torpedirali, a mi smo zajebali. Osjećali smo se veliko, letjeli visoko, a potom se strmoglavili. Na dodjeli medalja smo se ponijeli nesportski odlaskom prilikom dodjele zlatnih medalja... Ali tako su političke prilike tad sugerirale. Naime, Srbi (Jugoslaveni) su postali prvaci Europe, a nama to nije bilo milo za gledati. Kako je tek bilo Litavcima, sramotno su pokradeni u tom finalu, ali svejedno su dodjelu medalja stoički podnijeli. Taj naš zajeb, odlazak s trona, nije bio samo simbolički. Više nikad na njega nismo stali.

Godine 1997. izgubili smo od Srba (Jugoslavena) na fascinantan način. Aleksandar Đorđević je u nešto više od tri sekunde imao vremena bezbrižno pretrčati teren i uputiti čudan šut - i zabiti za pobjedu. Nije mu to bilo prvi put, tako da to nema veze sa srećom. Naša obrana je kiksala.

Zatim stižu 2001. godina i Turska. Vodili smo 19 razlike i izgubili u produžetku. Potom dvije godine kasnije gubimo od Grka, Turaka i Rusa zahvaljujući katastrofalnoj realizaciji s linije slobodnih bacanja. Posebno je fascinantna bila Rusija. U posljednjoj minuti smo promašili šest slobodnih u nizu, a zatim izgubili četiri razlike.

Srbiju i Crnu Goru 2005. nećemo pamtiti po dobrom. Bila je to nakon nevjerojatnog poraza od Turske još jedna velika šansa da izborimo polufinale. Ali ovoga puta su se suci potrudili biti Zajebanti. Poklonili su Španjolcima pobjedu na perfidan način. Jednostavno je to što smo Zajebanti djelovala zarazno, pa su nam se svi trudili pomoći da se viđenje nas samih ne promijeni.

Sljedećih godina nešto smo popravili sliku reprezentacije, protiv Litve ponovno imali šansu za polufinale EP, ali promašili smo opet "tonu" slobodnjaka u završnici i izgubili svega dva poena razlike. Zahvaljujući sustavu natjecanja, koji je smiješan, stigli smo do Olimpijskih igara i ovog Svjetskog prvenstva u Turskoj.

- Bolje da nismo... - dopiru glasovi iz birtija.

Nakon katastrofe u skupini protiv Srba odigramo odličnu utakmicu i zajebemo sve... Ponovno zadnje sekunde, ponovno zajeb. Smiješak na licima srbijanskih košarkaša i navijača. Još se sjećaju Đorđevića, kao i Kecmana protiv Cibone, u utakmici koju je hrvatski prvak što? Zajebao.

Zbog svega toga Hrvati dugo žive. Zato i imamo toliko umirovljenika. Jednostavno ne možemo u grob. Gledate nogomet i na utakmici Francuske i Hrvatske, Turske i Hrvatske - izgubite živce. Zatim stigne rukomet, na kojem izgubite još živaca. Vaterpolisti i košarkaši sve to začine. A svaki put se nadate, svaki put je nešto u vama, za što ste mislili kako je umrlo, zapravo oživjelo. Srce je zakucalo ubrzano, a onda na dvije sekunde stalo, ali vi niste mrtvi. Ne... Vi više ne možete umrijeti jer vas je netko zajebao, jer ste poludjeli zbog tuđeg zajeba ili jer ste svjesni da ste sami nešto zajebali. Imate imunitet. Vi ste Zajebanti, vas mogu ubiti samo duboka starost i pijani tatin sin za volanom bijesnog automobila.

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Bez prerada.