Ge točka

srijeda, 29.09.2010.

Behind Blue Eyes

- Gospodine Rodin, jeste li spremni za terapiju? Gospodine Rodin???

Neobrijani muškarac gledao je kroz doktora kao da ga nema. Povukao je posljednji dim cigarete i kimnuo glavom., bio je spreman.

- Je li sve prema planu, djelujete mi kao da se nećkate.

- Samo vi radite što trebate.

Uz pratnju policije doktor i pacijent ušli su u hladnu prostoriju, kroz koju je prolazilo svega trunčica svjetla, taman koliko treba da se naziru obrisi lica triju osoba. Doktora, Rodina i policajca koji je ih je brižno čuvao. Upalili su lampu, ali uperenu prema stropu jer tako je Rodin htio.

- Onda, jeste li razmišljali o svemu intenzivno? Branite se neuračunljivošću?

- Ne branim se nikako. Došao sam na razgovor da mi napokon ostavite moj mir. Naškrabajte to što imate i idem. Ali reći ću vam sve, vi ste taj koji se treba pripremiti.

- Ma u redu je, nisam...

Uz pomalo posprdni smijeh je krenuo doktor, dok nije prekinut. Rodin mu se unio u lice.

- Krenite s pitanjima, nisam se ovdje došao zabavljati. Nemojte da od oruđa mog mira postanete predmet mog bijesa.

Policajac se primio jednom rukom za walkie-talkie, a drugom za pendrek. Doktor ga je pogledao i kimnuo glavom kao znak da je sve u redu. I počelo je.

- Krenite otkud vas je volja, ali najbolje bi bilo da se odmah na ključni trenutak prebacite, osjećaje koji su vas ispunili, misli koje su vam se vrtile kroz glavu, tr...

Doktor je opet prekinut.

- Vrtio mi se cijeli život, ispričat ću vam sve.

- Moja priča nije priča o nesretnom dječaku iz siromašne obitelji, u siromašnom dijelu grada. Ne, bio sam u predivnoj obitelji, ugodnom dijelu grada. Imao sam sve. Osim sposobnosti prosuđivanja u ključnim trenucima. Ali nisam imao ni sreće. I možda mi je nedostajao trunkicu razumniji otac.

Posegnuo je za cigaretom, pokazao prvu emociju, doktor je nije ispustio.

- Otac? Zašto? Tukao vas je, zlostavljao, bio je alkoholičar?

- Ne. Ajde prestanite s tim šablonskim frojd sranjima i slušajte me. Moj je otac bio dobar čovjek, niti nas je tukao, niti je bio alkoholičar. Samo je trebao biti razumniji u jednom trenutku...

Vedran Rodin rođen je sredinom 70-ih u dobrostojećoj obitelji, u finom dijelu grada. Imao je mlađega brata, svega dvije godine, imao je psa Grunfa, imao je sve što prosječni klinac može poželjeti. Nije briljirao u školi, ali nije niti bio škart, uvijek se snalazio improvizacijom. Jednostavno je školu stavljao u stranu kako bi stigao raditi ono što ga zanima. A što može zanimati 12-godišnjaka nego nogomet, jurnjava na biciklu, poneka nevina tučnjava, prve šetnje kvartom i slanje ljubavnih pisama...

Sve do jedne večeri...

* ostatak skinite OVDJE ako vas zanima jer je priča na ukupno devet stranica

srijeda, 22.09.2010.

Treba znati kako se ponašati na poslu

Kako je u skučenim prostorima sve nekako sterilno... Osim prljavih stolova, tipkovnica, miševa i monitora. Ponašanje je predvidljivo, dosadno, površno... Sigurno ste to primijetili.

Sjedi desetak ljudi na malom prostoru, otprilike dvadesetak kvadratnih metara. Svaka osoba ima dva metra kvadratna za sebe. Kad ulazite ili odlazite morate sve pozdraviti.

Netko kihne...

Odmah svi uskaču programiranim 'na zdravlje'. A usput i paze je li itko možda to zaboravio.

Netko jede. Naravno, odmah svi uskaču s 'dobar tek'. Ne možete biti nepristojni i ne ponuditi sve oko sebe onime što jedete. Oni pak ne mogu biti toliko nepristojni da to prihvate. I tako u krug.

Ako slučajno želite otvoriti prozor ili pojačati ton na televizoru obavezno morate pitati svaku osobu je li u redu da to napravite jer možda nekome smeta. Naravno, i onima kojima smeta neće reći da im smeta.

Odlazak u dućan je ipak ono najbolje u cijeloj priči. Idete u dućan? Ne, ne, prvo morate pitati svaku osobu pojedinačno želi li da joj nešto usput kupite. E, tu baš i nema neke želje za odbijanjem i često će se naći pokoja duša željna kutije cigareta, soka, tko zna čega... I sigurno je da će vam barem jedna osoba dati sto kuna, a vi ćete na sve načine morati raskusurati ono što donosite natrag, a pritom ne raditi probleme ako ste koju kunu morali zaokružiti iz svog džepa.

Finale svakog radnog dana dogodi se u trenutku kada netko nekoga traži nešto vezano uz posao. Kod sterilnih radnih prostora to uvijek ide kao čudna zamolba. Neće vam nitko kazati 'daj napravi to i to' nego će složiti cijelu priču 'hej, oprosti što ti smetam. Radiš nešto? Imaš vremena? Možeš li molim te učiniti to i to? Naravno, ako i kad stigneš, nema problema...'. U cijelom tom repertoaru sve je uigrano i otpočetka se zna odgovor (da!). Samim time ni ne slušaju odgovore na podpitanja.

- Bok, bok, bok... Bok.

- Na zdravlje.

- Dobar tek.

- Oprosti.

- Molim te.

- Smeta li vam?

- Bok, bok, bok, Booooooook!

srijeda, 15.09.2010.

Pokažite joj da je posebna

Morate svojoj voljenoj osobi, koja izmiče iz vaših ruku reći nešto toliko snažno što će je pokolebati u odluci da ode od vas.

Toliko snažno da će zaboraviti sve vaše grijehe i skočiti vam u zagrljaj kao onih dana kad ste bili sretni i zaljubljeni.

Postoji li nešto toliko snažno?

Volim te?

Mah, to su samo dvije riječi, ali prije svega riječi, koje nakon prvog izlaska iz vaših ustiju kasnije izlaze poput... Ma, najbolje je usporediti ''volim te'' s djevičanstvom. Boli prije nego izađe, koleba se, a onda odjednom sve ide kao podmazano.

Mora to biti snažnije, snažnije!

Scena je naravno kiša, grad, prolaze automobili... Noć, noć ne smijemo izostaviti! Nemate kišobrane, mokri ste do kože, a ona nabraja sve što ste zgriješili, objašnjava zašto će vas napustiti. Ali zapravo u to uvjerava sebe i čeka, čeka da iz vaših razdjevičenih ustiju izleti nešto toliko snažno i veliko što bi je u mahu bacilo na koljena, rasplinulo sve crne misli uveličale vas u njenim žednim očima. Žednima za posebnošću.

Možete se skinuti na kiši, ali to radite i na utakmicama, to radite dok ste pijani. Možete vikati cijelom svijetu da je volite najviše, ali to također vičete Dinamu, a i prijatelju dok ste pijani. Mora to biti spoj svega.

Posebnost, uhvatiti trenutak, ona se sprema otići, stoji mokra poput miša, a okupacija ste joj vi. Viče, dere se, između redaka traži ono nešto, a vi je gledate, shvaćate da je to ona koju želite poljubiti ujutro, koju želite poljubiti navečer. Poljubiti.

To je to. Pogledajte je i izbacite to iz sebe.

- Šuti.

Zagrlite ju najsnažnije ikad i poljubite.

srijeda, 08.09.2010.

Hrvati su nestali s lica Zemlje s osmijehom

- Hubble je snimio veliki asteroid, izgleda kao da mu je Zemlja na putanji, a i ne možemo točno procijeniti koliko mu treba do ovdje. Ovo je informacija od velike važnosti i samim time potpuna tajna! Od vas tražimo da izračunate koliko asteroidu treba do Zemlje, je li mu ona na putanji i koliko bi mogao biti razoran. Ovdje smo ako trebate ikakvu pomoć. Lijep pozdrav, NASA.

- Bravo, povjerljivo je i onda svom najrazvikanijem ''genijalcu'' pošalju poruku na mejl. I još objašnjavaju kao da sam malo dijete što da činim s informacijama. Smiješno. Valjda im je neugodno što me toliko plaćaju, a nemaju mi dati kakav pravi posao. A i ovaj potpis ''NASA''... Sigurno je to slao onaj frik Robert aka ''Soulja boy''.

Popio je još koju čašicu odavno otvorenog viskija i bacio se na posao. Pomaknuo je papire dalekih sazviježđa i krenuo na ''posao''. Nakon svega sat vremena i dovršetka boce rezultati su bili tu.

- Hm, ovo neću poslati preko mejla.

Natipkao je poruku o tome kako sutradan dolazi s bitnim informacijama jer ih treba iznijeti osobno. I klonuo, alkohol i kronična nesanica učinile su svoje po tko zna koji put...

- Jeste li sigurni Richarde?

- U potpunosti gospodine. Asteroid, veći i brži od onoga koji je izbrisao dinosaure s lica Zemlje udarit će 2119. godine početkom kolovoza. To znači da će opet samo žohari i reptili hodati zemljom, David Icke će imati razloga za zadovoljstvo.

- Nije vrijeme za šale, moramo obavijestiti ekipu iz Nacionalne sigurnosti, predsjednika... Moramo neke konkretne informacije iznijeti na stol, krenuti s pripremama, o ovome ovise životi sljedećih generacija!

(ovaj Soulja boy je nenormalan, pa to će biti za više od sto godina, do onda ćemo se ionako sami uništiti)

- Slušajte Richarde, koncentrirajte se malo više! Pripremite prezentaciju, idemo.

Sve se odvilo iznimno brzo, asteroid koji udara u Zemlju za stotinu godina savršena je vijest za skretanje pozornosti s bitnijih svakodnevnih stvari. Zato je američki predsjednik jedva dočekao da se prezentira u javnost.

- Richarde, imate čast nazvati komet kako god želite, bez obzira što ga niste pronašli. Vi ste zapravo spasitelj budućih generacija, imate tu čast.

(koji bullshit, koja reklama, ali gdje preko mene...)

- Hm, da, da, velika mi je čast, iako ne bih toliko pretjerivao, je li... Ovaj, da... Draga nacijo, stanovnici ove planete, za stotinu i devet godina udarit će nas asteroid veličine Europe. Taj problem treba shvatiti ozbiljno jer o njemu ovisi mnogo toga... Primjerice, životu budućih generacija (ha ha ha, mogao bih češće glumiti Soulja boyja)! Asteroid imena Icke (Soulja je pocrvenio, a ne može ništa, ova pojavljivanja u medijima su divota) mora biti zaustavljen, plan i program moraju krenuti već sad. Nema više čekanja, vrijeme je da svi radimo za Zemlju, dovoljno je ona radila za nas!

Naslovnice svih svjetskih medija prekrivao je asteroid Icke, a kao spasitelj je prikazan Richard Nesta. Najdalje je otišao The Sun. Prikazao je Richarda kako toljagom razbija Ickeovu glavu, a sve to začinjeno je naslovom ''Nesta napokon izašao iz sjene svog oca''.

- Da, izašao sam... Radim gdje radim zbog njega, a ovo što sam izračunao uspio bi svaki brucoš... Ali ne žalim se, možda napokon skupim za odlazak u svemir. Zapravo, zašto skupljati, mogao bih tražiti da me tamo pošalju!

Želja Richarda Neste o odlasku u svemir obistinit će se tek za devet godina jer je prema planu i programu potreban dolje. Smatrao je takav izgovor glupostima, ali nije htio ništa forsirati, ipak mu ni na Zemlji nije bilo toliko loše. Svi su ga zvali Spasiteljem, a i članovi sekti koje zagovaraju nematerijalno uzimali su primat, ne samo u Americi. Po cijelom svijetu ljudi su pozivali na druge vrijednosti, podizanje svijesti.

Upravo je takva pozitiva bila potrebna da polako počne nestajati kriza. Zemlje su se 'izvlačile' jedna po jedna, u Treće zemlje se ulagalo više nego ikad. Doslovno je preko noći, s dolaskom asteroida, stigla evolucija. Richard nije mogao vjerovati, što zbog čuđenja i divljenja - ljudskoj gluposti. Bio je nekako ispunjen ponosom.

Ali ne bi bio toliko da je vidio u kakvoj je situaciji mala država na jugoistoku Europe. Narod pod nazivom Hrvati nisu se promijenili. Njihova je Vlada iskoristila priliku da iskorištava ostatak zemalja kako bi se nastavila bogatiti na način na koji je i činila. Samo više to nije bilo nauštrb svojih građana već i građana cijelog Globusa. Korupcija nikad veća, ministar Šuker nikad deblji, oporba nikad slabija, narod nikad siromašniji, dug nikad veći.

- Ma što se ne bi zaduživali, pa ovi hipiji koji su preuzeli svijet uopće ne pitaju za jamstva. Možemo uzimati koliko želimo, a nitko ništa ne pita.

Slavodobitno se smijao ministar, zajedno s ostatkom Vlade. Naravno, u praksi njegove riječi nisu bile potpuna istina. Pritisaka izvana nije bilo, novac je stizao, ali novi svjetski poredak je tražio da se pomaže u razvoju najsiromašnijih. Prema podacima, u očima Europske unije mi smo bili dobrostojeći. Ipak smo dobili novac za autoceste, obrazovanje, zdravstvo, pravosuđe... U teoriji.

Mislav to jednostavno nije više mogao trpjeti. Jedina stvar koja ga je živcirala na svijetu bile su te nemoralne spodobe. Ali imao je plan, za čiji je završetak nalazio motiv svaki put kad je vidio roditelje kako krpaju posljednje kune za račune, ili kad je promatrao susjede kako pod okriljem noći traže prazne boce po kontejnerima i kantama za smeće.

- Nevjerojatno, cijeli svijet se podiže, ratovi prekidaju, ovaj Icke ih je sve potaknuo na nešto. A naši se smiju, misle kao da je to neki trik i kradu kao nikad, nije ih briga, kao da sutra neće stići.

Kukao je Mislav na svakoj pivi s frendovima. Ali i slagao plan, promatrao je što ljudima treba, što je jednostavno. Ideja je bila tu, nedostajala je izvedba, a onda provedba. Ali korak po korak, za devet bi godina sve trebalo biti gotovo.

Dvije duše, Richard i Mislav, na odvojenim krajevima svijeta živjeli su različite živote, ali i imali jednu zajedničku stvar. Odbrojavali su. I dok je Richard to činio lakše, jer vrijeme su mu ''ubijale'' ljepotice sumnjivog morala, sponzorski novac i slava na svakom koraku, Mislav je marljivo učio i ''ubijao'' vrijeme, ali i sebe, praćenjem političko-društvenih događaja u Hrvatskoj.

Dug je u roku od četiri godine porastao na 47 milijardi dolara. Ta je vijest stigla baš u trenutku kad je objavljeno i da je u 47. zemlji svijeta stopa nezaposlenosti svedena na okruglu nulu. Richard je dobio treće izvanbračno dijete, koje je po treći put osporavao na sudu. Mislav je završio Prirodoslovno-matematički fakultet sa svim počastima, izborio se za stipendiju u Americi i svoju ideju doveo pred cilj. Kao student koji se isticao ocjenama, ponašanjem i rezultatima u svim poljima dobio je priliku stažirati u ekipi Richarda Neste.

I odlučio kako je to trenutak koji neće propustiti. Prišao je svom idolu i kao iz topa opalio:

- Kako su naftne kompanije odavno izgubile primat u ovakvom uređenju, mislim da je situacija itekako da energiju dobivamo putem fuzije.

- Ali mladiću, fuzija je trenutno neizv..

Bacio je papire pred Spasitelja.

- Ovo, ovo... Nevjerojatno! Kako.. Gdje.. Kako ste došli do ovog otkrića?!

- Jedno jutro prije pet godina probudio sam se i shvatio da je manje više. Konstantno se govorilo i raspravljalo o snazi fuzije, o tome za što je sposobna... A samo je trebalo kontrolirati jezgru i to je to. Evo, sve je na papiru, prešao sam preko svega tisuće puta. Samo treba provjeriti u praksi kako sve funkcionira.

Richard je zadivljeno gledao u Mislava. Odjednom se u njemu javila ona želja za znanošću, baš kao nekada. Odlučio je napokon raditi nešto, pomoći nepoznatom genijalcu, možda i izvanzemaljcu, da napravi što je naumio.

Upravo je Richardovo iskustvo i znanje na području nuklearne fizike popunilo određene rupe koje je imao Mislav. Naravno, i veze koje je Richard potegnuo nisu bile za baciti. Radili su dan i noć, testirali, pratili stanje... U međuvremeni je Mislav doktorirao, a Richard dobio počasni doktorat. Icke je sve rjeđe bio tema, ali pokreti nastali nakon objave njegova dolaska obuzeli su sve, siromaštvo je izumiralo, bolesti su dobivale lijekove, na Zemlju je stigao raj. Kao da je odrađen dug zbog one jabuke.

U takvoj atmosferi uopće nije bilo teško već u tri godine završiti s testovima i plasirati revoluciju na tržište.

- Novi pogon za novi svijet. Taj slogan želim, i to je jedino što želim. Novac i slava su manje bitni.

- Ma Mislave ne seri, novac i slava su tu da te podsjećaju koliko si veliku stvar napravio. Moji odvjetnici će ti složiti ugovor i dobivat ćeš lovu za svaki ''akumulator'' koji se proda u svijetu.

- Da, ma svi trebamo novac, trebam i ja, ali ne za sebe...

Mrmljao je potiho Mislav i gledao u nebo, gdje je već poput drugog Mjeseca odavno stajao Icke. Znao je da njegov plan još nije gotov. Osluškivao je stanje u Hrvatskoj, saznao je da narod ipak nije toliko tupav, HDZ je napokon sišao s vlasti, dug od 53 milijarde dolara doveo je do prijevremenih izbora, odnosno ugodne mirovine ekipi koja se namirila za deset života. Stigla su neka nova lica s ljevice, neka čudna koalicija, ali moderna, zagovaraju put kojim je svijet krenuo još prije sedam godina. Samo teško će stići na njega dok se ne riješi način oporavka. Kaos je obuzeo svaki kutak Hrvatske. Očaj je vladao u srcima sviju.

Boljelo je sve to skupa Mislava, ali znao je da će to promijeniti, samo da stvari sjednu na svoje mjesto. I dok je lelujao u mislima Richard je s druge strane pogledom prema nebu nestrpljivo šaputao kako je ostalo svega još nepune dvije godine da prvotni plan obrane protiv Ickea završi, a potom počne program lansiranja Richarda u svemir.

I tu mu je sinulo. Udubio se u Mislavove formule i shvatio!

Plan i program je završio čak godinu dana prije plana.

- Zemlja će u roku pola stoljeća imati dva satelita, na koje će biti postavljeni fuzijski topovi. Trošak će biti sveden na minimum zahvaljujući genijalnosti mladog Hrvata, Mislava Gorena! Pogon koji je osmislio neće topovima davati samo snagu već i domet. Icke bi mogao biti pretvoren u prah desetljeća prije dolaska do Zemlje!

Energično, prepun iskustva, uživljen u ulogu Spasitelja, govorio je pred svim svjetskim kamerama Richard.

- Predsjedniče, mislim da je sada vrijeme da odem malo sa Zemlje. Nisam tu više toliko potreban. Ubacite me u raketu prvom prilikom.

I nije dugo čekao. Nikad euforičniji nazvao je Mislava, koji je baš kupio novu kuću u Hrvatskoj, i rekao mu kako će 13. travnja 2019. biti lansiran.

- Ej, za manje od pet mjeseci!

Njegovo oduševljenje nije u potpunosti mogao dijeliti mladi genijalac jer imao je za obaviti posljednju stvar. Samo nije znao da će biti toliko teško. Kako je odavno postao milijarder, brižno je skupljao novac, kao i etikete po medijima. Poput 'škrtac'. Ali znao je zašto štedi. Richardovi sateliti ubrzali su proces i stigao je pola godine ranije u Hrvatsku, kupio kuću i sjeo s vodećim ljudima zemlje za stol.

- Nudim vam novac za plaćanje vanjskog duga pod uvjetom da napokon osigurate besplatno obrazovanje i zdravstvo za sve građane, a ja ću još dodatne troškove preuzeti na sebe u startu. Ne tražim puno, a dajem vam sve. Imat ćete čist račun, imat ćete temelje.

Ali nije očekivao da će naići na otpor, političare je zapravo bilo strah jer ne bi više imali zavjese prošlosti, jasno bi se vidio svaki njihov korak, krivi korak. Odlučili su predati Saboru na razmatranje ponudu. I tu je krenulo čekanje, razvlačenje po medijima. Mislav se izolirao i osmjehnuo tek pet mjeseci kasnije kad je vidio Richarda kako sa svojih 48 na plećima izgleda poput 18-godišnjaka. Pitao se hoće li i njegov plan biti kao let raketom u svemir...

Nije na to dobio odgovor niti početkom srpnja. Jedino zbog čega mu je zvonio mobitel bile su poruke iz svemira. Richard je javljao o svakom detalju, ludovao zbog svega, a posebno silnih kometa koje je viđao kako jure oko njega. A posebno je ostao oduševljen kad su ga odlučili na mjesec dana ostaviti samog u postaji.

- Više me neće nadgledati. Jest ću i piti dok lebdim po cijeloj postaji.

Pozorno je slušao i čitao Mislav sve što mu je prijatelj slao samo zato jer je preko njega lakše proživljavao trenutke iščekivanja, lakše je zatomljavao tjeskobu nastalu mogućnošću da cijeli njegov životni plan ipak ne uspije.

22. srpnja 2019. probudio ga je alarm. Mislio je kako Mislav opet šalje video snimke sebe kako poput šišmiša pije pivo, ali ono što je vidio bilo je mnogo bolje. Bliski prijatelj u Vladi bio je kratak i jasan.

- Dogovorili su se, danas će te zvati a dodatne konzultacije.

I pozvali su ga.

- Gospodine Goren, prihvaćamo vašu ponudu!

I to je bilo to. Čekao je osam mjeseci za te riječi. Tu je noć proveo na krovu kuće, gledajući u Ickea, koji se činio nikad veći. Kao da je oslikavao svu onu zadovoljštinu u Mislavu, koja čeka na erupciju.

- Umemorirat ću ovaj dan, 23. srpnja 2019., to je to.

Govorio je Mislav dok se pripremao na konfereniciju za medije. Richard mu je javio kako će ga pratiti, bez obzira što ne razumije niti riječ 'tog čudnog ruskog'.

Stotine novinara, fotografa i kamera nalazile su se na Markovom trgu. Milijuni Hrvata pred TV ekranima, radiju, na internetu. Svi su načuli da Hrvatska izlazi iz krize, samo nisu znali na koji način. U jednom dahu su čekali da sramežljivi tvorac fuzijskog pogona progovori.

- Nisam čovjek od velikih riječi, samo ću kazati kako ovim potpisom plaćam cijeli vanjski dug Hrvatske. Stvari će od ovoga trenutka krenuti na bolje za sve.

Podigao je olovku u zrak i krenuo zajedno s premijerom prema ugovoru...

Za to vrijeme oči NASA-inih stručnjaka piljile su otvorenih ustiju prema nečemu drugom. Icke je pokucao na vrata.

- Ovo je nemoguće, on je tu, prema sirovim i najoptimističnijim najavama stići će za tri minute! Ovo je kraj svijeta kakvog poznajemo!

Govorio je prepun emocija Robert po prvi put u svom životu. Zaposlenicima se zatresla donja usna, neki su zaplakali. Još jutros su se probudili, krenuli živjeti svoje živote, a sad otkrivaju da će nestati u roku tri minute. Svima se pojavljivalo pitanje kako je to moguće, kako su mogli na temelju izračuna jedne osobe zatomiti sumnje, ne provjeriti kako je moguće da asteroid djeluje tako velik, a da dolazi tek za stotinu godina.

I dok su se oni pitali kako je moguće da će im život završiti, Hrvati su zamišljali sjajnu budućnost, bez financijskih problema. Samo su čekali potpis, službenu potvrdu da sve nije neslana šala.

- To je to, Hrvatska je izišla iz krize!

Viknuo je premijer i zagrlio Mislava, koji je suzama radosnicama pružao ruku prema ocu i majci, svjestan da je njegov san ostvaren, ma koliko se nekome mogao činiti bizaran, koliko god se nekome i dalje čini bizaran.

Njegovo oduševljenje dijelili su svi Hrvati, skakali su od sreće, slavilo se kao kakav sportski uspjeh. Osmijeh na licima ukrasio je tu malu i toliko izmrcvarenu zemlju i njen narod.

- Bum.

Icke je udario i sve je nestalo u sekundi. Njegova veličina bila je kao dva Mjeseca, doslovno je Zemlju pretvorio u prah.

- Ovo neće ni reptili preživjeti.

Rekao je Richard dok je promatrao svoju najveću pogrešku. Popio je još gutljaj u nevjerici.

subota, 04.09.2010.

Mi smo Zajebanti

Pjevao je Gibonni "miiii smooooo prvaaaaciiii"... Odnosilo se to u nekom potpuno drugom kontekstu od onog u koji bi ga mogli svrstati danas.

Jesmo, prvaci smo, ali gluposti, budalaština, grešaka... Primjere imamo apsolutno svugdje. Privatno, javno... Hrvat je sinonim za zajebat. Trebali bi zaštititi riječ "zajebant" jer se odnosi na "Hrvat".

Mi smo zajebanti. Ups, mi smo Zajebanti. I to nije duhovito, to je tužno. No, neću druge, a posebno sebe, opterećivati političko-društvenim primjerima. Oni su tužni i ne možemo im se baš smijati. Ti zajebi su mnoge koštali života. Bolje je onda okrenuti se sportu, koji u malom prikazuje ono što smo - Zajebanti.

Kad treba izgubiti utakmicu mi ćemo to i učiniti! Da, mi smo spremni dobivenu utakmicu predati protivniku, napetu utakmicu učiniti manje napetom. Da, to smo mi!

Može proći kao reklama za neku vrstu turizma. Mi smo Zajebanti! Ne vjerujete? Pa izaberite sport, teško da ćete pogriješiti. Zanima vas ono najnovije? Pa evo košarke, udobno se smjestite.

Mali uvod. Znate, mi smo bili košarkaška velesila dok je Dražen Petrović bio živ. Ali sad ću vam kazati ono što nitko ne želi na glas. Dražen Petrović zapravo nije bio Zajebant. E, kad je on otišao ostali su samo Zajebanti. Primjerice, posljednju medalju koju smo osvojili, davne 1994. na Svjetskom prvenstvu u Torontu, nikad nismo gotivili. Naime, protiv Rusa smo u polufinalu zajebali, onako kako samo mi znamo. Na kraju. Završilo je 64-66.

Godinu kasnije opet bronca, ali na Europskom prvenstvu. Ponovno tretirana kao neuspjeh. Ovaj put su nas Litavci torpedirali, a mi smo zajebali. Osjećali smo se veliko, letjeli visoko, a potom se strmoglavili. Na dodjeli medalja smo se ponijeli nesportski odlaskom prilikom dodjele zlatnih medalja... Ali tako su političke prilike tad sugerirale. Naime, Srbi (Jugoslaveni) su postali prvaci Europe, a nama to nije bilo milo za gledati. Kako je tek bilo Litavcima, sramotno su pokradeni u tom finalu, ali svejedno su dodjelu medalja stoički podnijeli. Taj naš zajeb, odlazak s trona, nije bio samo simbolički. Više nikad na njega nismo stali.

Godine 1997. izgubili smo od Srba (Jugoslavena) na fascinantan način. Aleksandar Đorđević je u nešto više od tri sekunde imao vremena bezbrižno pretrčati teren i uputiti čudan šut - i zabiti za pobjedu. Nije mu to bilo prvi put, tako da to nema veze sa srećom. Naša obrana je kiksala.

Zatim stižu 2001. godina i Turska. Vodili smo 19 razlike i izgubili u produžetku. Potom dvije godine kasnije gubimo od Grka, Turaka i Rusa zahvaljujući katastrofalnoj realizaciji s linije slobodnih bacanja. Posebno je fascinantna bila Rusija. U posljednjoj minuti smo promašili šest slobodnih u nizu, a zatim izgubili četiri razlike.

Srbiju i Crnu Goru 2005. nećemo pamtiti po dobrom. Bila je to nakon nevjerojatnog poraza od Turske još jedna velika šansa da izborimo polufinale. Ali ovoga puta su se suci potrudili biti Zajebanti. Poklonili su Španjolcima pobjedu na perfidan način. Jednostavno je to što smo Zajebanti djelovala zarazno, pa su nam se svi trudili pomoći da se viđenje nas samih ne promijeni.

Sljedećih godina nešto smo popravili sliku reprezentacije, protiv Litve ponovno imali šansu za polufinale EP, ali promašili smo opet "tonu" slobodnjaka u završnici i izgubili svega dva poena razlike. Zahvaljujući sustavu natjecanja, koji je smiješan, stigli smo do Olimpijskih igara i ovog Svjetskog prvenstva u Turskoj.

- Bolje da nismo... - dopiru glasovi iz birtija.

Nakon katastrofe u skupini protiv Srba odigramo odličnu utakmicu i zajebemo sve... Ponovno zadnje sekunde, ponovno zajeb. Smiješak na licima srbijanskih košarkaša i navijača. Još se sjećaju Đorđevića, kao i Kecmana protiv Cibone, u utakmici koju je hrvatski prvak što? Zajebao.

Zbog svega toga Hrvati dugo žive. Zato i imamo toliko umirovljenika. Jednostavno ne možemo u grob. Gledate nogomet i na utakmici Francuske i Hrvatske, Turske i Hrvatske - izgubite živce. Zatim stigne rukomet, na kojem izgubite još živaca. Vaterpolisti i košarkaši sve to začine. A svaki put se nadate, svaki put je nešto u vama, za što ste mislili kako je umrlo, zapravo oživjelo. Srce je zakucalo ubrzano, a onda na dvije sekunde stalo, ali vi niste mrtvi. Ne... Vi više ne možete umrijeti jer vas je netko zajebao, jer ste poludjeli zbog tuđeg zajeba ili jer ste svjesni da ste sami nešto zajebali. Imate imunitet. Vi ste Zajebanti, vas mogu ubiti samo duboka starost i pijani tatin sin za volanom bijesnog automobila.