Što žene vole (2)
Ivanine misli su bile tako divno iskustvo, senzualno. Kao da je ušao u novu dimenziju, vrata neograničenih prostranstava. U trenutku se izgubio onaj prestrašeni, neodlučan i nesiguran Damir, a pojavio se netko nov, snažan, moćan, siguran i samopouzdan. Toliko toga je mogao, toliko toga ga je čekalo.
- Nisam ti bila čudna, mislim... Znao si što želim, radio si to, ne znam, da...
- Prestani, bilo je savršeno, nisam bolje mogao ni zamisliti.
Poljubio ju je.
(Da, nisam mogla ni ja, očito)
Samo se smješkala i uživala u trenutku, kao i on. Shvatili su koliko je prekrasan osjećaj razumjeti se bez riječi i djelovati skladno bez nepotrebnih objašnjavanja.
Damir je ipak znao kako je to jednostrano i već je po izlasku iz Ivanine sobe počeo razmišljati o silnim mogućnostima, svim tim ženama u čije misli mora zaviriti. Ivana je ipak prijateljica cijeli život, netko u blizini, netko tko je uvijek tu. A on je htio više, sad kad ima više.
I nije Ivani dugo trebalo da shvati kako nešto nije u redu. Nakon nekoliko puta što su se vidjeli, Damiru su misli itekako lutale, a ona ih nije mogla čuti kao što je on čuo njene. I to ju je kopkalo, osjećala se stalno par koraka iza njega, nije imala prostora za napad, obranu, sigurnost...
- Znaš da čujem sve što misliš, nisi u redu. Bubni na glas kaj ti smeta i bok, ovak mi je glupo. Ko da sam birao ovak nekaj, a i da sam birao, ko bi rekao da je moguće.
(Jebe mi se, misliš da ne kužim šta radiš. Bila sam ti jebeni pokusni kunić)
- Ma šta da kažem na glas? Nije mi ništa, oni su dani u mjesecu, i tako to, malo me muče problemi na faksu, poslu..
- Ivana... Nisi mi bila pokusni kunić, otkud ti takve gluposti? Pa zaljubljen sam u tebe oduvijek, samo mi je sad malo teško, sjebano je slušat ljudima misli, a još je sjebanije kad neko zna da ih čujem.
Nije joj mogao priznati da je u pravu.
(Dosadit ću ti...)
- ... ko knjiga sam koju pročitaš...
- Nemoj takve pizdarije pričat.
Ali, koliko god ju je tako uplakanu čvrsto grlio i dalje su mu misli lelujale u onaj birc, u sise one male koja je u glavi ponavljala takve stvari dok ga je promatrala...
- Vidimo se večeras.
Još ju je jednom poljubio i odjurio, odlučio je otići s ekipom na cugu i provjeriti kako stoje stvari, koliko je toga propuštao dok je hvatao zalutale poglede i bojao se prići ijednoj ženi. Tješio se kako neće ništa napraviti, kako ne želi ništa činiti Ivani iza leđa.
(Kako je seksi, samo da ne bude papak i ostane buljit u mene)
Odlučio joj je prići kako ne bi ispao kukavica, ali htio je da sve ostane na tome. Lijepo će popiti pivo ili dva i najkasnije do 11 biti kod Ivane.
(Isuse, ide prema meni. Pravi se da te ne zanima toliko, ne gledaj mu u te usne)
- Bok, ja sam Damir. Vidio sam da si gledala prema meni, a djeluješ nekako usamljeno pa reko, idem pomoći djevojci, niko ne voli biti sam.
U tom je trenutku shvatio da ako se sviđa djevojci njegov ulet bit će potpuno zanemaren, ma koliko glupav bio.
I time je otvorio još jednu stranicu u muško-ženskim odnosima, i čitao je, što je najbolje. Sva ona 'silovanja' o načinima kako prići djevojci izgubili su se negdje daleko, zajedno sa starim Damirom. I naravno da je otišao još jedan korak dalje, nije si mogao pomoći, podizanje ega od strane zgodne djevojke ipak je bila kap koja je prelila čašu. Pomaknuo je Ivanu za još jedan sat.
Ponovno je manevrirao savršeno, ljubio kako treba i gdje treba. Dodiri su bili mekani i nježni, sirovi i snažni, baš kad je trebalo i kako je trebalo. Ispreplitali su se, uživao je, snovi su postali stvarnost. Sve dok...
(Šteta što mu kurac nije ko Josipu)
- Molim, ha?
- Ha?
Shvatio je da je opet čuo njene misli, ali mu one nisu odgovarale. Udarac na ego, pad s 25. kata.
(O ne, znala sam da je sve to samo kenjanje, još jedan mamin sin ili peder...pa do kad?! Ajde, prodaj mi priču kako ti se to nije nikad prije dogodilo pa da ti zviznem šamar.)
- Ovaj, muči me problem kad imam kondom, znaš... Zna mi se to dogodit. Bio sam ti u vezi dugoj donedavno pa ih nisam dugo koristio...
- Nemoj mislit da ću ti dat bez.
(Gle, ponoć je, sad će počet "Sex i grad".)
- A gle, ako želiš mogu ja i otić, vidim da se mrgodiš nekaj. Možemo se nać koji drugi put ak te je sad prošla volja.
(Dobra ideja, otiđi, Josip će doletit za pol sata, čim mu se javim.)
- Ma ne, ostani, što sad, dogodi se. Napravit ću kavu, čaj, hoćeš nešto?
(Samo me nemoj gnjavit da stavljam vodu...)
- Ajde, daj kavu.
Poludio je zbog onoga što je čuo i dok ju je čuo kako psuje putem do kuhinje obukao se i otišao - k Ivani. Poput pokislog štenca. Nije znao da li da plače pred njom i moli za oprost ili je samo tražio utočište, melem na rane koje je primio.
- Hej, oprosti, malo su me Žac i Dombač zadržali, jedva sam im pobjegao...
(Pijan je..)
- Ma nisam pijan, kaj ti je? Popio sam dve pive jebote. Sorry kaj sam sjebao. Evo, kupio sam na benzinskoj kikiriki... I pive, al njih ću bacit, okeeej
(Ovak zbunjen nisi bio otkad sam te uhvatila kak gledaš pornjavu mog starog)
- Koje borbe u glavi imaš, di se tog sjetiš. Nisam zbunjen neg mi je malo teže prešaltat se na ovo kaj sad imamo. Prije bi zakasnio i kaj sad, zakasnio sam... Al sad si mi curka, jel, moja mala, puca, sinjorina, bu bu bu.
U sekundi je shvatio kako lako može manipulirati Ivanom i koliko lako može potisnuti što je učinio, ali jednako je tako i shvatio kako su situacije u kojima manipulira i potiskuje sve češće.
- Voljela bih da se i ja mogu zavući tebi u misli ponekad, znaš?
- Vjeruj mi, ne bi ti bio takav gušt kako se čini.
(Toga se i bojim...)
Prešutio je njene posljednje riječi... Odnosno misli.
* Nastavak za tjedan dana
Post je objavljen 13.10.2010. u 23:02 sati.