Ge točka

utorak, 10.08.2010.

Vrati se

Kao grančica slomljena na vjetru. Tako je nestala snaga u koju sam vjerovao kako je neslomljiva, o kojoj sam razmišljao dok sam tražio utočište u problemima. Nije se niti čuo lom, sve se dogodilo nečujno.

Mrak... Netko je puhnuo i slomila se, svjetlo kojim je obasjavala sve oko sebe nestalo je. Ostali smo sami nasred tunela, nesposobni otkriti gdje krenuti. Čvrsto smo se primili za ruke i zažmirili. Nije pomoglo.

Nemamo tu snagu jer je nikad nismo izvlačili iz sebe nego iz tebe! Nije nas bilo briga trebaš li išta od nas, nismo čitali tvoje poruke. Bili smo poput lovaca na zlato, pohlepni.

Daj nam još! Svaki problem, svaka prepreka, snagu smo crpili iz tebe. U nijednom trenutku nismo ni pomislili da možeš otići svakog trenutka. O, ne ti, ti koji si izvor svima oko sebe. Nisi kao mi ostali, slabi, neutješni, prestrašeni!

A ti si ostao sam, slab, prestrašen... Ne i u našim očima. Izgledalo nam je kao da prikupljaš energiju, a ti si nas samo gurao iz gnijezda, znao si da ćemo uskoro biti prepušteni samima sebi.

I pogledaj nas kako letimo! Tresemo se u mraku, držimo za ruke i žmirimo, mislimo da je to neki tvoj trik, neki tvoj novi test. Ali strah nas je, ne sramimo se priznati.

Vrati se! Dokazao si što si htio, ne možemo sami... Čuješ jecaje, znam da čuješ, nemoj se oglušiti o njih. Vrati se! Vrati...

Moramo otvoriti oči, pustiti ruke i krenuti svojim putem. Tapkanjem po mraku pronaći ćemo svjetlost. Snagu... Ali nikada takvu. Ne možemo se kroz mrak probiti osmijehom, problemima se izrugivati u lice.

Ne, mi ćemo tapkati, pronaći trunku svjetlosti, stahati pred preprekom, bojati se. Ništa nismo naučili, mi smo slomljene grančice.

Nije ti plan uspio, predali smo se, vrati se...

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Bez prerada.