Ge točka

utorak, 31.08.2010.

Ma tko je to meni ljubomoran?

Tko je god bio u nekoj vezi bio je ljubomoran ili je osjetio ljubomoru s druge strane. Onu tipičnu, proizašlu iz vašeg prijateljstva s osobom suprotnog spola, prijateljstva koje se ne može jasno objasniti i koje je nevino u vašim okicama, a izgleda kao strastvena avantura s druge strane.

- Pali se na tebe, vidim po njemu, ziher ti nije samo frend!

Samo su neke od famoznih rečenica koje ste izgovorili ili čuli. A često niste ni daleko od istine, posebno ako ste muško u cijeloj priči. Žene rijetko imaju iskrenog prijatelja. Zapravo, svaki njihov frend se pali na njih ili se one pale na njega. A možda je gay pa se pali na vas... Tko zna! Ako se pak ona pali na njega, a on na nju ne onda opet nije iskren frend jer često je ona ta koja potencira susrete i druženja. Naravno, to je u velikoj većini slučajeva solo druženje - kojim se gradi prijateljstvo. Odnosno, temelji za eventualnu buduću vezu.

Ali, kako prepoznati ovako nešto odmah u startu? Postoji par načina, vrlo jednostavnih. Naime, recite da bi vi na cugu s njenim super frendom.

- A može, al' kaj ćeš s nama? Mi imamo interne spike, ti bi samo šutio, na kraju ti se on ne bi svidio i stalno bi ti bilo glupo kad bi se nalazili.

Bit će jedan od pokušaja izvlačenja. Ili će jednostavnije on odustat u cijeloj priči. Loš znak!

Ima i jedan super jednostavan način, a pojavi se sam. Kad šećete ulicom i prođe njen super prijatelj to će izgledati otprilike ovako:

- Heeej, bok, bok! Kaj ima? Čujemo se, fakat žurim.

Neće niti u jednom trenutku on pogledati u vas direktno, a ona će skroz nespretno izvest upoznavanje. A ima i još jedna simpatična, ali rijetko se događa, a da znate da se događa. No, tu je famozi Facebook pa...

Uglavnom, šećete ulicom i prolazi pokraj vas famozni prijatelj, znate da je to on. Ona drži pogled u drugu stranu, on nespretno gleda jer ne zna hoće li pozdraviti ili ne. Vidi da se pravi kako ga ne vidi. On vidi da se ona pravi.

- Nije li prošao sad tvoj frend?

- Koji, nisam vidla?

- Pa onaj tvoj, znaš već...

- Kristijan?

Odmah će znati ime.

Muški su jednostavniji kad nešto skrivaju. Čim naiđe ona koju bi mrcnili ili već to i rade ne čekaju niti trenutka.

- Heeej! Ovo je moja CURA Marina.

A opet, da se vratimo na početak i nabacimo jednu mudru... Ljubomora često dolazi iznenada i pojavljuje se kod onih koji nešto skrivaju.

srijeda, 25.08.2010.

Die With Your Boots On!

- If you're gonna die, die with your boots on!

Govorio je pred klubom u kojem smo se svi okupljali. Slušala sam priče o njemu, ali bio je stariji, nije previše obraćao pažnju. A nisam ni ja, činio mi se bahat, nekulturan, odvratan...

Ali sad dok se unosio u lice nekom liku, svjestan da je sam kraj njih trojice, toliko me napalio, htjela sam ga odmah! Nevjerojatno je kako prije nisam primijetila njegovu dugu crnu kosu i smeđe oči. Čak su mi i njegove bajkerske čizme, prsluk i prastara isprana majica na kojoj se jedva nazirao Eddie, izgledali savršeno.

Orgazmično je za mene kao djevicu bilo vidjeti kako se tri lika povlače pred njime. Njihovo je povlačenje popratio smijehom i nazdravljanjem kriglom piva.

Nije me ni vidio, samo je otišao nekoj svojoj dromfuljici, jednoj u nizu. Odlučila sam ga pratiti neko vrijeme, početi brijati na motore, mejdene, sve! Ma nosit ću i čizme!

Ali te čizme, zašto se ne skida iz njih ni po ljeti, nikad. Postojale su mnoge legende o njima. Od toga da mu je prijatelj poginuo u njima i dao mu ih na samrti, zbog čega ih nosi iako su mu dva broja prevelike. Pa postoji jedna o tome kako dok god njih ima na nogama zaštićen je. Kao neka kozmička viša sila...

Sve sam te priče gutala, bio je toliko mističan. On i njegova Yamaha. Što bih dala da sam barem koju godinu starija.

Gugutala sam na taj način i pred prijateljicom, a čula nas je njena sestra te me skoro šupila po glavi. Bila je s njime par mjeseci u „vezi“. Navodno ju je prevario gdje je stigao, a to je opravdavao svojim nagonima. Pušila je te spike, kao i seks dok nosi čizme i cijeli je grebe. Ali osvjestila se, ostavila ga je.

- Koja glupača - prolazilo mi je kroz glavu. Imala ga je, ali nije znala kako s njime. Znala sam da bi ga ja mogla ukrotiti jer imamo toliko toga zajedničkog.

I tu mi je puklo, nisam željela da neke tamo neugledne i nesposobne kujice šire svoje pričice, zasnovane na neuspjehu, njihovoj nesposobnosti. Izašla sam pred isti klub, skupila hrabrosti i ušla unutra. Šminka mi je donijela barem tri godine više, duboki dekolte, dopičnjak, mrežaste čarape i čizmice usmjerile su pogleda dalje od mojih crta lica.

Već nakon par metara u klubu činilo mi se da sam shvatila muški rod. Bila sam neosvojeni teritorij, nepoznata, seksi, za njih predmet žudnje, objekt. Čak i da im kažem kako još nisam punoljetna ne bi ih diralo.

Vidjela sam njegovo društvo, smjestila se u blizini, naručila pivo, odvratno i veliko. Ali pila sam ga kao da je piće bogova. Pogledavala sam ga, a on je i mene. Samo je odgurnuo neku polovnjaču, prošao rukom kroz kosu i krenuo prema meni. Srce mi je kucalo kao ludo, ali morala sam to sakriti. Nekako mi je uspjevalo.

- Nikola, drago mi je – rekao je dubokim glasom, s blagim osmjehom, drugačijim od onog slavodobitnog kad je otjerao trojicu.

- Ivana – kazala sam i osjećala se tako obično, proklinjala roditelje što mi nisu dali neko drugo ime, poput Emanuela ili Uma.

Krenuo je pričama o tome kako me nikada nije vidio, pitao me čime se bavim. Lagala sam o svojim godinama i svemu, čisto za početak. Mislim da me i nije slušao previše, previše su ga zaokupljale moje sise. Malo mi je to zasmetalo, ali smatrala sam se krivom za to jer ipak sam pretjerala.

Pozvao me nakon površnih razgovora na podij, ako se mali prostor kraj biljarskog stola tako može nazvati. Pustio je Hallowed by Thy Name i vrtio se oko mene. Samo sam ga željela stisnuti uz sebe. Srećom, učinio je to on umjesto mene. Ubrzo me poljubio, ali nešto nije bilo u redu, nisam osjećala leptiriće. Pomislila sam kako je to zbog toga što ne razumijem ljubljenje starijih, a ne jer je njegov zadah bio ne baš najbolji, kosa prilično masna, a majica je djelovala kao da je na njemu barem deset dana bez pranja.

Krivila sam zadimljeni klub za to. Primila sam ga između nogu i šapnula mu svoj broj dva puta. Ako želi nešto više sjetit će ga se i nazvati. Neka budem malo drugačija od ostalih. Okrenula sam se i otišla, a on je ostao umrtvljen, osupnut. Samo sam se okrenula i namignula.

Uspjela sam, javio se odmah drugi dan, dogovorili smo kavu. Na nju je došao uređen, mirišljav, poljubac mu je bio savršen. Jedino su čizme ostale kao i prvog dana kad sam ga ugledala. Morala sam ga pitati u čemu je stvar. Krenuo je priglupim šalama, ali se zaustavio kad je shvatio da nisam jedan od njegovih prijatelja.

- Ma imam ih uvijek na nogama jer često jebem žene koje su zauzete, a likovi koji te uhvate sa ženom ne znaju što rade. Zato sam uvijek spreman, da brže trčim, a i ako me ubiju neka umrem u čizmama. Die with your boots on!

Nisam se smijala, ali sam je shvatio i objasnio mi je kako nema neke mistične poruke u čizmama, samo želi biti drugačiji od ostalih bajkera. Svi imaju ono nešto, on ima čizme koje otkrivaju filozofiju. Nije želio da išta bude bez ispaljenog metka. Ako mora pasti neka padne muški. Mačo sranja, ali imaju smisla.

Družili smo se tako koji tjedan, ali nisam mogla vječno izbjegavati seks. Glumila sam stariju, neovisnu, a on je čekao upravo tjednima duže nego inače. Više nije mogao, doveo me k sebi i sve pripremio. Shvatio je da obožavam mejdene kao i on pa su samo oni svirali. Stan mu je bio kao i on. Neuredan i sirov na neki simpatičan način. Počeo me pipkati, malo sam se tresla od uzbuđenja, a malo i od straha.

- Imam 17 godina, ali za četiri mjeseca ću napuniti 18 – bubnula sam kao iz topa.

Poludio je, digao se, obukao i otjerao me uz psovke. Plakala sam, ali nije ga bilo briga. Sjebala sam skroz i trebat će mi dosta da to popravim. I tu sam pogriješila...

Došla sam van, vrtila se oko njega poput onih kujica, dromfuljica i polovnjača. Bila sam ista, a on me kao istu i gledao. Pred prijateljima me omalovažavao, ali trpila sam jer sam osjećala kako sam mu dužna. Na kraju me pojebao u autu i mislila sam kako je to ispravno.

Sve je nekako nestalo, slušala sam razne priče i ignorirala ih, mislila sam da svi oko mene lažu jer sam mu se odužila. Sad bi trebalo sve biti isto. Nije bilo isto...

Zvučala sam baš kao što je sestra moje prijateljice govorila da je i sama zvučala. Pomalo sam ludila, postala sam opsjednuta. Željela sam njegovu pažnju, tukla se s curama koje su mu bile blizu i vikala poput debila „Die with your boots on!“. Njemu je to bilo smiješno, ali uvijek bi mene grlio na fajruntu, uvijek bi mene vodio doma.

Ali nije bio drag kao onda kad je mislio da sam starija, da sam diplomirala na ekonomiji i da su mi motori i takav život u krvi bez obzira na sve. Jako ga se dojmilo što obrazovana djevojka cijeni ono što je na marginama društva, što pokazuje da se sve može uklopiti ako čovjek želi. Razbila sam mu iluziju, kao i samoj sebi.

Objašnjavala sam mu kako ću to i biti u budućnosti, da mi da priliku. Samo se smijao i sprdao. I spavao u tim jebenim čizmama. Nikad nisam mogla spavati pokraj njega zbog toga, samo sam jecala i buljila u strop. Do jedne večeri. Bilo nam je devet mjeseci, ne baš divnih, ali probili smo sve rekorde. Barem što se njega tiče...

Ležala sam u mraku i ugledala vlas kose na stolcu. Bila je toliko izblajhana da se sjajila na mjesečini. Zavaravala sam se kako je to nekakav konac, ma bilo što. Upitala sam ga i on se nekako čudno smijuljio, shvatila sam da laže! Poludjela sam, počela ga grebati, vrijeđali smo se. Ali nije priznao...

Odlučila sam ga pratiti kao i onih dana dok sam ga željela osvojiti. Čekao je na motoru pred frizerajem onu milfulju koja izgleda kao da je ispala iz hard core narodnjačkog spota. Shvatila sam da me vara i tresla sam se od bijesa, drhtala. Svakakve su mi misli prolazile kroz glavu, ali odlučila sam mu dati još jednu priliku. Rekla sam mu što znam, ali nije me jebao, samo se nasmijao i rekao 'mala ne kenjaj'.

- Mala ne kenjaj – vraćalo mi se i vraćalo dok me nesanica prala i u mom krevetu. Onaj njegov izraz lica i te riječi. Opet sam ga pratila, opet je vozio milfulju. Ovaj put do stana. Proveli su tamo sat vremena. Izašla je sama, a svega dvije minute kasnije stigla je moja najbolja prijateljica Ivona. Tu mi se zamračilo, otišla sam po tatin plinski pištolj, odlučila sam ga kazniti.

Došla sam pred vrata stana, nisu bila zaključana, ušla sam unutra i dočekala me scena kao iz pakla. Jebao ju je na stolu, nosio je čizme. Mene nikad nije jebao na taj način, tako žestoko. Nisu me ni skužili skoro minutu. A onda je ona vrisnula, on se stresao i nije stao, malo se nasmijao i rekao da će mi sve objasniti, ali da je preblizu da sad stane. Nije mu smetao niti pištolj u mojim rukama.

- Ako već moraš pucat' onda znaš kako to ide... Die with your boots on – i nastavio ga je zabijati još žešće jer je ona htjela pobjeći, vriskala je, on se smijao, ja sam se tresla. A onda umirila dok je trzao prilikom orgazma.

Uperila sam mu pištolj na vrat i pucala.

- Evo ti jebeni kretenu, umro si u tim jebenim čizmama.

utorak, 10.08.2010.

Vrati se

Kao grančica slomljena na vjetru. Tako je nestala snaga u koju sam vjerovao kako je neslomljiva, o kojoj sam razmišljao dok sam tražio utočište u problemima. Nije se niti čuo lom, sve se dogodilo nečujno.

Mrak... Netko je puhnuo i slomila se, svjetlo kojim je obasjavala sve oko sebe nestalo je. Ostali smo sami nasred tunela, nesposobni otkriti gdje krenuti. Čvrsto smo se primili za ruke i zažmirili. Nije pomoglo.

Nemamo tu snagu jer je nikad nismo izvlačili iz sebe nego iz tebe! Nije nas bilo briga trebaš li išta od nas, nismo čitali tvoje poruke. Bili smo poput lovaca na zlato, pohlepni.

Daj nam još! Svaki problem, svaka prepreka, snagu smo crpili iz tebe. U nijednom trenutku nismo ni pomislili da možeš otići svakog trenutka. O, ne ti, ti koji si izvor svima oko sebe. Nisi kao mi ostali, slabi, neutješni, prestrašeni!

A ti si ostao sam, slab, prestrašen... Ne i u našim očima. Izgledalo nam je kao da prikupljaš energiju, a ti si nas samo gurao iz gnijezda, znao si da ćemo uskoro biti prepušteni samima sebi.

I pogledaj nas kako letimo! Tresemo se u mraku, držimo za ruke i žmirimo, mislimo da je to neki tvoj trik, neki tvoj novi test. Ali strah nas je, ne sramimo se priznati.

Vrati se! Dokazao si što si htio, ne možemo sami... Čuješ jecaje, znam da čuješ, nemoj se oglušiti o njih. Vrati se! Vrati...

Moramo otvoriti oči, pustiti ruke i krenuti svojim putem. Tapkanjem po mraku pronaći ćemo svjetlost. Snagu... Ali nikada takvu. Ne možemo se kroz mrak probiti osmijehom, problemima se izrugivati u lice.

Ne, mi ćemo tapkati, pronaći trunku svjetlosti, stahati pred preprekom, bojati se. Ništa nismo naučili, mi smo slomljene grančice.

Nije ti plan uspio, predali smo se, vrati se...

nedjelja, 08.08.2010.

Muškarci smo, zato sve preuveličavamo! Ili ne?

Drage dame, je li vam ikada muškarac lagao o sebi samo da bi vas pridobio? Ha? Ne čujem dobro. Naravno da nećete priznati kako ste nasjele na priče, isključivo priče, i tako pale na nekog lika. Ne brinite, prirodno je to. Ipak smo u teoriji mi lovci, a vi lovina. Teško da vas baš možemo udariti toljagom pa odvući.

E sad kad ste se prisjetile svih laži koje ste popušile probajte se sjetiti i svih onih koje niste popušile. Što je zajedničko nama muškarcima, o čemu lažemo i kako lažemo? Volimo preuveličavati, ali u svemu. Osim jednoj stvari. Ali doći ćemo do toga.

Od najmlađih dana lažemo u takvom stilu. Imamo veće stopalo nego što imamo, viši smo nego što jesmo, naš ponos između nogu je koji centimetar veći nego što zapravo jest. Imamo odlične ocjene, odlični smo u sportu, odlično sviramo, non-stop rušimo neke rekorde. I naravno, omalovažavamo sve koje smatramo konkurencijom - bezobzirnim laganjem.

I kad smo stariji opet je sve isto, posebno kad je riječ o omalovažavanju konkurencije i uvećavanju našeg međunožnog ponosa. Zarađujemo opasno, automobil si sami popravljamo, život nam je predobar. Sve je najnaj i sve je preuveličano. Sve što smatramo manom uvećanjem činimo prednošću. Tako si povećavamo ego. Da, opet povećanje.

Ali o čemu muškarci lažu tako da umanjuju? U tome smo kao i žene, a to dolazi s godinama. Umanjenicu kao dodatak našoj spiki ubacimo tek kad je riječ o kilogramima. Našim visećim sisicama, trbuhu, guzici, obrazima... To umanjujemo, i nikad, ali nikad nećete čuti muškarca da kaže točno koliko kilograma ima... Odnosno, hoćete. Samo onda kad ih izgubi i netko to primijeti.

- Da, imao sam 94 kilograma, sad sam na 86. Osam sam spustio i idem još.

Ali i kad kaže istinu laže. Naime, imao je 94, ali u trenutku kad govori da ima 86 sigurno je na više od toga. Uvećavanjem želi pokazati koliko je odgovoran i uspješan u onome što želi postići.

A opet, ako vam muškarac s pivskom škembom kaže točno u gram koliko kilograma ima tad ga više apsolutno nije briga za vas. To je istina, ne lažem, ne preuveličavam! Tako mi moje vitke linije!

petak, 06.08.2010.

Maratonci trče posljednji krug... Beskonačno

Svijet je postao globalno selo, sve nam je dostupno, iz godine u godinu nam razni proizvodi dodatno olakšavaju život. Nije li logično da samim time imamo više vremena? Pa trebalo bi biti, ali istina je, kako bi jedan veliki pjesnik rekao, voda duboka.

Kao što sam pisao nedavno, kad sam razotkrio istinu o hrvatskom radniku, tako sam i sad na tragu velikih zavjera. Naime, proizvodi koji nam olakšavaju život tu su da bi, pogađate, mogli više raditi. Nisu ovdje da bi uživali u njima i provodili više slobodnog vremena. Ne vjerujete? Ajde, osvrnite se oko sebe.

Radnik ste u firmici, imate konkurenciju, a da bi je savladali vi morate što? Pa raditi što je više moguće. Vikendi, blagdani, konstantan rad, rad, rad. Mislite da se to odnosi samo na običnog radnika u toj firmici? Ni blizu. Nadređena osoba ima pritisak boriti se sa statistikom, tom gadnom stvari koja sav trud u nekoliko sekundi pretvori u brojke i često vas udari ravno u nos. Dakle, ta nadređena osoba mora 'uloviti' zadanu proizvodnju, potući ili se hrvati s konkurencijom. Logika nam govori da ta nadređena osoba ima novca više nego taj radnik. Ima, naravno da ima. Samim time ima i više proizvoda koji mu olakšavaju život, a vrijeme iskoristi za rad, rad, rad - kako bi zadovoljio sebi nadređenog.

A taj njemu nadređeni najčešće je onaj na vrhu, koji ulaže svoj novac i na temelju nekoliko mjeseci koje posluje u plusu, dobiva savjet da uzme kredit i podigne proizvodnju, kako bi bio još konkurentniji. I tako on uz sve kredite koje ima u privatnom životu podiže dodatni, a da bi ga namirio treba raditi još više, upravo zato što treba proizvesti više nego što je proizvodio prije kredita. I tako on radi, radi i radi, da bi isplatio te kredite, a zatim uzeo novi da bi dodatno proširio granice svoje firmice, koja u međuvremenu postaje firmetina.

Slobodno vrijeme, godišnji, uživanje u zarađenom novcu... Sve je to samo iluzija, koristimo apsolutno sve da bi ispunjavali nekakve ambicije tko zna koga i tko zna zašto. A zapravo smo kao trakavica, sve što dobijemo kao da i nismo, želimo još, a zapravo ne želimo! I tu je ta urota. Mi ne želimo cijeli život biti robovi nekakvih čudnih društvenih normi. Više se ne možemo gledati u ogledalo i tvrditi kako to činimo da bi naša djeca imala više. Ne, vaša djeca su novi ulog. Plaćate im školovanje, od malih nogu ih društvo, a i vi, učite da se treba natjecati s ostalima, da se samo najbolji i najuspješniji cijene.

Najbitnije je nakon otprilike dva desetljeća školovanja odmah naći odličan posao, a na njemu se iznova dokazivati, a kad se dokažemo onda treba održavati stečenu poziciju. Voila, odjednom i mi imamo odrasle potomke. Sreća?

Pa sreća je u tome da smo ispunili sve norme, da je statistika više zadovoljavajuća nego udarajuća. Jesmo li stigli sjesti i popiti pivo u Irskoj, uz ugašen mobitel, kao što smo željeli otkad znamo za sebe? Ma jesmo li ikad popili pivo uz ugašen mobitel?

Istina, uhvaćena u mračnim dubinama, jest da onaj radnik i onaj vlasnik firme nisu previše drugačiji jer preživljavaju i jedan i drugi. Dobro, jedan preživljava u javnom prijevozu, a drugi u Mercedesu. Ali javni prijevoz vam nitko ne može oduzeti ako stanete... I tu je taj pritisak. Sve te škole, svo to obrazovanje i razni mentori nisu nas naučili kad je vrijeme da stanemo, duboko udahnemo, pogledamo oko sebe i uživamo u onom što imamo, a ne da muku mučimo s razmišljanjem o tome kako doći do onoga što nemamo...