gospon profesor

utorak, 25.09.2018.

Gospon urednik

O formativnim godinama i knjigama Milošić kaže: “Knjige sam gutao, čitao sam manje-više sve što bi mi došlo pod ruku, čisto eskapistički, u pokušaju da se nekako zaštitim od onih aspekata života koji su mi se činili prijetećima, koji su me plašili. No usput sam saznao da je u redu biti drugačiji, da biti autsajder ne znači nužno da nisi u pravu, da to što misliš drugačije od većine ne znači da s tobom nešto nije u redu... Čitajući, zarana sam razvio toleranciju za drugačije načine mišljenja i življenja. Razvio sam i svijest o tome da iza horizonta postoji nešto novo i da stvarnost nije samo ono što ti je neposredno pred nosom ili što ti netko drugi servira kao stvarnost. Danas ne čitam da bih se od nečega štitio, ali i dalje nastojim širiti horizonte.”

Eto, počeo kao bloger, završio kao urednik.

https://www.jutarnji.hr/globus/Globus-kultura/prvih-deset-godina-sandorfa-ivan-srsen-i-darko-milosic-za-prava-se-bore-godinama-knjige-pripremaju-godinama-i-mastaju-o-neprevedivu-joyceu/7870509/

25.09.2018. u 20:11 • 5 KomentaraPrint#

utorak, 20.02.2018.

Tko je moj bližnji?

Ispričat ću vam jednu zgodu. Nije važno gdje se odigrala, ili se mogla odigrati. Moglo je to biti negdje, ili je bilo, kod Benkovca, ili u Lonjskom polju, negdje između Batine Gornje i Batine Donje, na cesti između Gunje i Drenovaca, ili negdje drugdje u ovoj zemlji. Odigrala se, ili se mogla odigrati, bilo kada u zadnjih dvadeset i kusur godina.

Elem, neki je naš čovjek, Hrvat i praktični katolik, oženjen, otac višečlane obitelji, domoljub, trezvenjak i poštenjačina skromnih primanja imao peh toga jutra dok je, ne sluteći zla, biciklom kroz obližnji šumarak išao za nekim svojim poslom, imao je taj po svemu ispravan čovjek peh da nabasa na trojicu probisvijeta, koji mu prepriječiše put svojim polovnim golfom, iskočiše pred njega, uhvatiše ga i izudaraše tako gadno – jer to su bili takvi ljudi – da je pao u nesvijest. Uzeli su mu, dakako, novčanik, a jednom od tih podlaca svidjela se i uščuvana kožna jakna premlaćenog nesretnika pa ju je prisvojio. Sjeli su u automobil i odjurili u nepoznatom smjeru.

Čovjek je onesviješten ležao na asfaltu, sve dok se nešto kasnije kraj njega nije zaustavio ganc novi BMW. Vozač je bio svećenik, župnik u jednoj od župa u obližnjem gradu. Bonvivan i bonkulović, koji je Svevišnjega rado zamišljao kao nekog benevolentnog chef de cuisine, rado je na župnom dvoru organizirao druženja za političku, poslovnu i naprosto društvenu elitu, i bio je zbog toga među tim svijetom, tim ljudima što jedan drugog drže za vrat, omiljen. Svoje je svećeničke dužnosti obavljao besprijekorno i ležerno, a zbog svojih društvenih veza nije mu se mnogo prigovaralo što je, eto, volio dobre aute i tako to. Spustio je staklo, promotrio prizor, i, shvativši da bi okrvavljeni čovjek mogao ozbiljno zaprljati unutrašnjost njegovog metalnog ljubimca, odlučio je produžiti, jer em mu se žuri na ručak kod uglednog teologa em će zasigurno ubrzo netko naići pa se pobrinuti za ovog pijanca. Pijance, zna se, Bog čuva. Jer, očito je da je čovjek bio pijan pa je pao s bicikla. A u dobroj kapljici treba znati uživati, pomislio je velečasni na svoj omiljeni Johnnie Walker Blue Label. Pritisnuo je papučicu gasa i za nekoliko sekundi sve zaboravio, usmjerivši misli na teleći odrezak s pršutom i kaduljom, uz Chateau Cheval Blanc... Hm, možda je to ipak vino koje valja piti samo, možda tek uz koju kockicu sira?

I doista, baš kao što je šarmantni svećenik predvidio, nije prošlo dugo, pored polumrtvog čovjeka zaustavilo se drugo vozilo, srebrni terenac. Za volanom je sjedio jedan od stupova društva rodom iz susjednog gradića, koji se na hijerarhijskoj ljestvici vazdavladajuće stranke bio visoko popeo pa je i relativno rijetko iz metropole navraćao u rodni kraj. A kako mu je krenulo i s biznisom oko koncesija na neke prirodne resurse, s veseljem je ugađao svojoj strasti za skupom odjećom. Tako je i sada na sebi imao savršeno sašiveno odijelo Kiton K-50; bio je nedavno, odmah nakon stranačke konvencije, skoknuo do Napulja samo da mu uzmu mjeru, a potom je u Zürichu kupio par Ballyjevih cipela. Dobitna kombinacija. Nisu mu uzalud u središnjici stranke tepali da je arbiter elegantiarum. Pažnju mu je privuklo nedefinirano obličje uz rub ceste pa je spontano zakočio. Kad je vidio da se radi o prljavom i okrvavljenom ljudskom biću, u sekundi je s užasom pomislio što bi se dogodilo kad bi ga pokušao podići: zaprljati Enzovo remek-djelo nije dolazilo u obzir. Osim toga, žurio je na dogovor oko prenamjene onog zemljišta... Moja je vizija provizija, pomislio je dok je uz osmijeh nagazio gas. Cesta je prometna, netko će naići.

I stvarno, nije prošlo ni pola sata, nekoliko metara iza prebijenog dobrijana parkirao je svoj prastari renault neki mladić u kasnim dvadesetima, ili možda ranim tridesetima, odjeven sasvim nepretenciozno, štono se kaže, sportski. Zapravo, skromno. I njemu se žurilo. Naime, bio je na putu do zaselka u kojemu su živjeli njegovi roditelji, koji su onomad bili odlučili, apolitični i prostodušni kakve ih je Bog dao, ipak ostati u svojoj kući, a ne natovariti nešto starudije na traktor i krenuti u zbjeg, poput mnogih njihovih sunarodnjaka. On sam nakon tih košmarnih zbivanja otišao je na studij, prehranjivao se radeći fizičke poslove, diplomirao je u roku i sada živi s partnerom u unajmljenom stanu. Žurio je, jer mu je otac bio teško bolestan, i možda se radilo o posljednjem susretu, javili su mu da hitno dođe, a kako u susrete nakon smrti nije vjerovao, cijelo je vrijeme vozio brže od dopuštenog. No, kad je vidio čovjeka kako leži na cesti, oštro je zakočio, istrčao iz auta i namah shvatio da ga smjesta mora odvesti u najbližu ambulantu. Izvadio je kutiju prve pomoći i obavio najnužnije. Čovjek se u međuvremenu osvijestio, ali bilo je jasno da mu je nužno potrebna liječnička pomoć. Mladić ga je, najpažljivije što je mogao, prebacio na stražnje sjedalo, uskočio za volan i krenuo u smjeru iz kojega je došao, jer je najbliža ambulanta bila u mjestu kroz koje je netom bio prošao. Čovjek mu je, pljujući krv, uspio opisati što mu se dogodilo. Zaustavivši se ispred Doma zdravlja, mladić je otrčao do dežurne sestre, i objasnio o čemu se radi. Vrativši se u automobil, izvadio je nekoliko novčanica i gurnuo ih čovjeku, koji je pokušao prosvjedovati, u džep. Neka mu se nađe, rekao mu je uz osmijeh. Pričekao je da medicinsko osoblje unese povrijeđenoga na nosilima, sjeo u svoj prastari renault, i krenuo dalje.

"Što ti se čini, koji je od ove trojice bio bližnji onomu koji je upao među razbojnike?"

20.02.2018. u 10:34 • 9 KomentaraPrint#

petak, 08.12.2017.

Olga Slavnikova: 2017.

Roman suvremene ruske spisateljice Olge Slavnikove, 2017. (Sandorf, 2017.), nije lako žanrovski odrediti, kao što se kroz njega čitateljski nije jednostavno probijati. Možemo reći da se radi o svojevrsnoj provokativnoj distopijskoj satiri, ali i o političkom trileru niskog intenziteta prožetog cinizmom, avanturističkom romanu s elementima bajke i fantasyja, bizarnoj ljubavnoj priči, o SF-u kojega već uvelike živimo pa čak i o ekološkoj kritici odnosa prema prirodi. To je također i roman o suvremenoj Rusiji, društvu koje se iz wannabe komunizma sunovratilo natrag u divlji i divljački kapitalizam, društvu zaraženom pohlepom i prožetom okrutnošću novih oligarhija, društvu koje je socijalističku utopiju zamijenilo onom konzumerističkom, jednu vjeru tako bez mnogo (samo)preispitivanja zamijenivši drugom. Autorica, u svakom slučaju, vješto isprepleće elemente različitih žanrova, nudeći nam panoramsku sliku suvremene, postkomunističke Rusije. Slika je pomalo halucinantna i prilično sumorna.

Radnja ovog filmičnog, na trenutke nadrealnog romana, napisanog u futurološkom ključu prije desetak godina, odvija se na stogodišnjicu Oktobarske revolucije – dok su likovi zaokupljeni svojim životima i biznisom, bilo to iskapanje dragog kamenja negdje u uralskim nedođijama ili organiziranje glamuroznih, spektakularnih i bizarnih pogreba – svjedočimo farsičnim, isprva sporadičnim, a potom sve češćim i masovnijim (i krvavijim) sukobima skupinâ odjevenih u povijesne kostime pripadnika Crvene armije i Bijele garde. Ti teatralni sukobi postupno eskaliraju, ali nipošto nisu u prvom planu radnje, sve do samoga kraja. U prvom planu su opisi hazarderske ekspedicije romantičnih zanesenjaka-fanatika koji po uralskim gudurama, poput tolkinovskih patuljaka, ruju u potrazi za kristalima koje će poslije obraditi i pokušati preprodavati na globalnom tržištu; potom iščašena ljubavna priča u koju je upleten i tajanstveni špijun, skorašnja žrtva umorstva. Naposljetku, tu je i živopisna poduzetnica, "tajkunka", čije pogrebno poduzeće organizira lutriju za ucviljenu rodbinu pokojnika, upletena u zataškani ekološki incident...

Negdje na polovici knjige naišao sam na dijalog, iz kojega izdvajam nekoliko rečenica: "Nikad ti nije bilo čudno što se tijekom posljednjih deset godina svijet jako malo izmijenio? [...] Prisjeti se dvije tisuće osme, dvije tisuće devete. Koliko se toga tada pojavilo: mobitelska videoveza, bioplastika, supertanki monitori, holografski video, prvi čipovi u medicini... [...] A potom nagla stanka. Što misliš zašto? Ispostavilo se da je ekonomska bomba užasnija od atomske... [...] Čovječanstvo drži danas u skrivenom džepu principijelno novi svijet u kojem ne može živjeti. Zato što u tom novom svijetu većina djelatnosti stanovništva, kao što je to, recimo, vaša, više nema smisla. Od osam milijardi Homo sapiensa, sedam i pol nije ni za što potrebno."

To me – neugodno – podsjetilo na ljetošnji intervju s izraelskim povjesničarom Yuvalom Noahom Hararijem, autorom knjige Homo deus (Fokus, 2017.), koji situaciju opisuje na sličan način: "U dolazećim desetljećima vjerojatno je kako ćemo vidjeti više revolucija poput interneta, u kojima tehnologija ide ispred politike. Umjetna inteligencija i biotehnologija mogli bi uskoro donijeti reviziju ne samo društava i gospodarstava već i samih naših tijela i umova. Mnogi današnji poslovi vjerojatno će biti automatizirani, milijuni ljudi mogli bi biti izgurani s tržišta rada i postati dijelom nove klase 'beskorisnih'". (Hm, pada mi na pamet, možda je dio rješenja u tome da se skrati radno vrijeme, ha, poslodavci?)

Slavnikova također eksplicira ono čega su i neki među nama svjesni, a većina si to ne želi priznati: "No moraš shvatiti jednu stvar: u ovom svijetu već postoji sve što je potrebno, i to ima onaj kojemu to pripada. Nove vrijednosti [...] to se jednostavno više ne broji. Ima smisla proizvoditi samo ono što se konzumira i baca u toalet." Kao da joj replicira, Harari zaključuje: "Kapitalistička religija vjeruje kako je rješenje svih zajedničkih problema gospodarski rast, a rješenje svih osobnih problema je kupovanje još stvari".

Hararijeva knjiga – nesmiljena u svojoj najavi/objavi svijeta bez duše – izašla je početkom godine, Slavnikova je svoj roman napisala prije desetak godina; zatekle su me paralele u njihovim razmišljanjima o globalnim trendovima i o čovjekovu položaju, o transhumanizmu i deifikaciji ultrabogatih, o obezvrjeđivanju bilo kakvog vida transcendencije, i prožela me tjeskobna slutnja da uistinu živimo – posebice mi u ovom svračjem zakutku – u nekoj vrsti iluzije da ima smisla to što radimo, da naše svađice i prijeporčići imaju neku, čak povijesnu važnost, i da smo ipak nešto više od donekle složenog algoritma koji će koliko sutra, ili još večeras, moćni superkompjuteri rastaviti na proste faktore.

Lik poduzetnice Tamare, koja se izvanredno dobro snalazi u vrlom novom svijetu, ne ostavlja mjesta ni za humanizam niti za umjetnost: "Predlažeš mi humanističke vrijednosti? Humanizam je pao. To čak nije ni idol, nego prošlogodišnji snjegović. Humanizma više nikada neće biti. Ali pretpostavimo da smo uspjeli nahraniti gladne i da ih nekim čudom nismo spalili. Što će ti siti i obuveni raditi sa sobom, egzistirajući u obliku proteinskih tijela sljedećih sto pedeset godina? Jesi li mislio o tome koliko je humanog u ljudima? Prije dvadeset godina dogodila se devalvacija kreativnih postignuća. Zar ćemo iznova započeti voljeti poeziju? [...] I potom, gdje su sad ti pjesnici? Njima je uručen otkaz. Imam jednog autora nekakvih pjesama – zove se Vitenjska Astahov, gradski luđak. On je nalik pjesniku po tome što hoda zimi u ljetnim sandalama i vunenim čarapama, hrče u bilo koje doba dana i nikad u životu nije zaradio ni kopjejke. Ponekad mu nešto dam za votku. No ja, kao ozbiljan, uspješan čovjek s vlasništvom, nikad neću priznati da to promrzlo strašilo može reći nešto što ću ja morati s poštovanjem slušati".

2017. završava prizorom mase stanovnika prošlog stoljeća, "koji još uvijek nisu zaboravili autentični, slani i izgorjeli okus Povijesti" i dvojicom koji su karte "kupili unaprijed i do svojih su mjesta došli bez problema". Što bi rekao Eric Berne, "za ljudsku vrstu… nade možda nema, ali ima je za pojedine njezine pripadnike".

Kompleksan i originalan, duhovit i turoban, poetičan, ironičan i brutalan, roman 2017. Olge Slavnikove – prepun začudnih, raskošnih, duhovitih, visprenih, uznemirujućih pa i bombastičnih metafora i jetkog humora – predstavlja svojevrsni pokušaj da se sagleda i kritički procijeni jedna zemlja i jedno stoljeće, i da se zapita o budućnosti (svijeta).

Stvari ne stoje najbolje. No, dok god mi Beethovenova glazba izmami suze na oči, siguran sam da nije sve izgubljeno.

08.12.2017. u 13:30 • 11 KomentaraPrint#

petak, 13.01.2017.

Prepisivačka kultura

Svojedobno sam gledao središnju informativnu emisiju nacionalne televizije, Dnevnik u 19,00. Na samom njegovom kraju urednik/ica odlučio/la se, kako to obično biva, za jednu ležerniju reportažu – najčešće to bude neka prigodna vjestica iz kulture, što već samo po sebi govori na kojem je mjestu u društvu – ne bi li se gledateljima ipak barem donekle razvezao čvor u želucu od prethodnih vijesti. Uslijedio je prilog videonovinarke Ružice Divac Borovečki iz našeg ubavog Hrvatskog zagorja, točnije iz Krapine.

Voditeljica Dnevnika, Marta Šimić Mrzlečki, najavila ga je, isprva sasvim ozbiljno, sljedećim riječima:

"Međunarodni Dan srednjoškolaca krapinski su učenici obilježili izložbom Neetična kreativnost koja prikazuje tehnike prepisivanja; izazvala je veliko zanimanje..." (zadnji dio rečenice popratila je znakovitim osmijehom i intonacijom, ono, kužimo se, ne?).

Nadovezao se, standardno zabrinutim bas-baritonom, suvoditelj Stipe Alfier:

"Prepisivanje, iako je i do sada bilo zabranjeno, tek je od ove godine definirano Pravilnikom za izricanje disciplinskih mjera u školama" (ostaje visjeti u zraku odgovor na pitanje definirano kao što... ali, OK, kužimo se, ne?).

Slijedi prilog. Videonovinarka s terena podsjeća nas da je "...to neetično (sic!) i zabranjeno (sic! sic!) sredstvo u nas još uvijek dio učeničkog folklora i dodaje kako su ...krapinski srednjoškolci hrabro otkrili svoje školske tajne“. Premda je reportaža po svoj prilici zamišljena da gledatelje Dnevnika malo opusti i podsjeti na to da je od kolijevke pa do groba najljepše đačko doba, meni je namah počeo rasti tlak od toliko puta u zadnjih dvadeset i kusur godina viđenog predstavljanja obrazovnog sustava kao nečeg u osnovi neozbiljnog i uvelike infantilnog, kao nekog prostora u kojem zapravo – unatoč zaklinjanju u suprotno – ne vrijede objektivna mjerila i u kojem je realitet uvelike suspendiran. Čak i nepoželjan.

Uglavnom, školske tajne u nastavku nam otkrivaju dvije vedre i jedre učenice mjesne matematičke gimnazije, Dorotea i Martina, očito blaženo nesvjesne da je njihova – posve nedvosmislena – poruka u posvemašnjem neskladu s – posve nedvosmislenim – nazivom izložbe.

Dorotea: "Mislim da još uvijek vrijedi stari dobri papirnati šalabahter, njega je najlakše sakriti, više puta ga se može koristiti i tako dalje, ali sve više imamo nekih novih tehnika, recimo, preko mobitela, pa čak se šalju poruke van pa se dobiju natrag i tako dalje..."

Martina: "...i plastificiramo... proslijedimo dalje..."

I tako dalje.

Gledajući te dvije nasmijane tinejdžerke osjećao sam se kao što sam se osjećao bezbroj puta dok sam u proteklih dvadesetak godina radio u školi – pokušavajući uvijek i iznova svakoj novoj generaciji objasniti upravo neetičnost prepisivanja – posramljeno, poraženo, ismijano i tužno. Posramljeno, zato jer u središnjoj nacionalnoj informativnoj emisiji učenici – gimnazijalci – posve otvoreno, s osmijehom na licu, objašnjavaju kako – premda nije etično, ne? – bezočno varaju svoje učitelje, i kako su u tome, je li, sve vještiji, i kako im, zapravo, unatoč nazivu izložbe, nije ni na kraj pameti prestati varati ih, jer, evo, uvijek su korak ispred svojih arhineprijatelja, što je sjajan osjećaj; poraženo, zato jer sam stekao dojam da sam se uzalud trudio sve te godine makar malo doprinijeti poštenju u zajednici u kojoj živim; ismijano, jer su nastavnici neizravno prikazani kao policajci u Policijskoj akademiji. Tužno, a možda i donekle ljutito, zato što je cijeli prilog intoniran tako da dodatno potkrijepi i učvrsti sve uvriježene stereotipe koje javnost ima o školi, školstvu, nastavnicima i obrazovnom sustavu kao takvom. Vidite? Sve je isto kao i kad ste vi išli u školu!

Pred očima nam promiču kojekakva jamesbondovska pomagala dok glas u off-u pojašnjava: "...fotografiraju se stranice iz udžbenika pa gledaju na mobitelu, lijepe se formule na kalkulatore, boca s porukom ovdje dobiva novo značenje..." (...kužimo se, ne?).

Ne mogu se oteti dojmu da je implicitna poruka: pametne li, spretne i lukave djece. Prisjetite se, dragi gledatelji, svojih školskih nestašluka, i vječite igre mačke i miša... Lijepa su to bila vremena.

Bruno (predstavnik Udruge srednjoškolaca Hrvatske), u maniri profesionalnog predstavljača, stoji uz jedan od izložaka. Šalabahter na tenisici je inače zamišljen kao pomagalo za prepisivanje u paru, pojašnjava. Znači, jedan od učenika stavi nogu preko noge tako da drugi iza njega može prepisati ono što vidi na šalabahteru.

Ta je tenisica privukla i zanimanje učitelja, čujemo očekivani narativni obrazac. Mora se dati prostora i drugoj strani. Brrrr, što li će reći oni-koji-ne-daju-prepisivati?

Vidimo profesoricu koja s nevjericom u očima gleda tenisicu i skeptično pita oko nje okupljenu budućnost ove zemlje, buduće pravnike, liječnike, političare, ministre obrazovanja..., "pa kak' taj iza vidi ovo pročitati?!"

Vidi, vidi, kolegice, bez brige.

Saznajemo potom da je u Hrvatskoj, 2015. godine – a nedavno je čak i sâm ministar na naslovnici dnevnih novina najavio da prepisivanje postaje prekršaj – "...novi Pravilnik o disciplinskim mjerama u školstvu prvi put definirao prepisivanje kao lakše neprihvatljivo ponašanje zbog čega se može dobiti i opomena..." – svi koji rade u nastavi znaju koliko se učenici plaše opomena – "...a ova je izložba pokazala koliko su prepisivači vrijedni", zaključuje novinarka upravo onako kako se i očekuje: kontradiktorno i, u konačnici, po prepisivanje afirmativno. U hrvatskom školskom sustavu 2015. prepisivanje se, dakle, i to po prvi put, definira kao lakše neprihvatljivo ponašanje, dok iz prve ruke znam da se u nekim drugim obrazovnim sustavima zbog prepisivanja može izletjeti sa sveučilišta, primjerice. A u sjećanju mi je i ona scena u kojoj Goran Milić, mislim u Australiji, pita skupinu tamošnjih osnovnoškolaca prepisuju li, a oni ga gledaju s posvemašnjim nerazumijevanjem. Prepisivanje, a što je to?

I da bi ljupka TV-vinjeta na temu školstva bila zaokružena, završna riječ dana je simpatičnoj pedagoginji, koja je, također očekivano, izgovorila ono što svi znaju i ponavljaju, ali se na to učenici mahom ne obaziru:

"...jednu poruku lijepu daje [izložba] da je bolje, pametnije vrijeme uloženo u izradu šalabahtera iskoristiti kao vrijeme za učenje..."

Ali, zaboga, kolegice, NE, izložba – onako kako je po svoj prilici zamišljena i ovako kako je predstavljena u Dnevniku – NE DAJE jednu lijepu poruku da treba učiti, nego upravo suprotno, poruka je da ova zajednica i u budućnosti može očekivati – i nad njima se licemjerno zgražati – skandale oko prepisanih diplomâ i doktoratâ onih na uglednim i odgovornim javnim položajima. Premda primjera ima napretek, ne pamtim kad sam na televiziji ovako bjelodano vidio gdje smo i kako smo.

Kao točku na i, videoreporterka Divac Borovečki dodala je još jednu standardnu frazu – kad je školstvo u pitanju, desetljećima slušamo isključivo fraze – koju uvijek čujemo u ovakvim prigodama: ...ali kad se napiše šalabahter, kažu pedagozi, uvijek nešto ostane u glavi.

Dakle, pssst, ipak je OK.

13.01.2017. u 19:51 • 4 KomentaraPrint#

srijeda, 11.01.2017.

Dvije crtice iz povijesti školstva

"Učiteljstvo je [...] položilo zakletvu vjernosti Državi Hrvatskoj i Poglavniku. Povodom proglašenja NDH u jednoj [...] školskoj spomenici [...] spominju se 'veličanstvene manifestacije', 'neopisivo oduševljenje', 'veselje i zadovoljstvo', 'ostvarenje vjekovnih težnji', 'uskrsnuće hrvatske države'. Sada se prije nastave po razredima čita Ustaška riječ iz Hrvatskog naroda, a osnovana je i školska organizacija Ustaške mladeži. Svi učenici su njezini članovi, a članovi moraju savjesno vršiti svoje vjerske i školske dužnosti. Pozdrav 'Za dom spremni' uvodi se u sve pismene sastavke. Svečane su sjednice Nastavničkog zbora i priredbe za godišnjicu osnutka NDH i za Poglavnikov imendan. [...] ...učenici redovno, nedjeljom i blagdanom prisustvuju misi, sudjeluju u procesijama, pričeste se, obavezno tri puta godišnje. [...] Svečane su zadušnice za E. Kvaternika, A. Starčevića, P. Zrinskog i F. K. Frankopana."
...

"U jednoj od zagorskih škola, početkom šezdesetih, ravnateljica piše u školskom ljetopisu kako su nastavnici u izvanškolskom radu izvršavali postavljene zadatke. Navodi da su aktivno sudjelovali u radu mjesnih kulturnih ustanova [...] i ocjenjuje da je njihov odnos prema narodnim vlastima bio ispravan i lojalan. Bili su odani državnom i partijskom rukovodstvu. Izvršavali su i svoje sindikalne obaveze. Svoju dužnost vršili su savjesno i pokazivali su ljubav i volju za rad, a u odgojnom pogledu prišli su izgrađivanju socijalizma. Odgajanje učenika vršilo se u duhu bratstva i jedinstva naših naroda. I zatim, ravnateljica piše da su proslavljeni Dan velike Oktobarske revolucije, godišnjica Drugog zasjedanja AVNOJ-a, da je održano predavanje povodom godišnjice Lenjinove smrti, proslavljeni su Blagdan rada, Dan Armije, dan mladosti, Dan Republike."

(iz knjige 'Razlika je između (školske) teorije i prakse', Vlade Saftića, objavljene u vlastitoj nakladi)

11.01.2017. u 19:48 • 3 KomentaraPrint#

utorak, 29.11.2016.

O kobasicama i ljudima

Stigao mi iz istočne Slavonije prije desetak dana vijenac kobasica, stigao iz čiste ljubavi i brige brižne E. da unesem dovoljno proteina u svoj brojnim psihofizičkim naporima iscrpljeni organizam. Nisam baš pasionirani potrošač proizvoda od svinjskog mesa – sâm ih rijetko kupujem, i to isključivo u vidu pršuta – ali sam poklon prihvatio kako se već pristoji: sa zahvalnošću, zahvalan i darovateljici i svinji koja je dala svoj život. Jedem, dakle, ovih dana te kobasice; desetak ih minuta prokuham pa uz kiselo zelje s bijelim lukom, senf i kuhani krumpir, eto ti kontinentalnog tradicionalnog kasnojesenjeg obroka. Premda, kako rekoh, kobasice nikad ne kupujem, pojedem katkad koju za gablec, uz grah, u restoranu blizu ureda ili ponegdje u gradu: jeftino i zásitno, za sitne pare. Ono što sam uočio jest da nakon što pojedem spomenutu kobasicu, domaću slavonsku, iz 100% provjerenog izvora, nemam nikakvih posljedica u vidu podrigivanja, nadutosti, težine u želucu, žgaravice i tome slično, dok, eto, spomenute simptome primjećujem svaki put kad kobasicu pojedem u nekom, makar i boljem restoranu. Nekako ne vjerujem da je problem u grahu, iako i zaprška može biti problematična; problem je u kvaliteti mesa i dodacima od kojih je kobasica napravljena. Spominjem sve ovo, dakako, zbog fertutme oko pokvarenog mesa u razvikanim trgovačkim lancima kojoj svjedočimo. Ako mene pitate, bilo je samo pitanje vremena kad će se to dogoditi. Stvar se uklapa u opću, globalnu sliku mahnite potrošnje svega općenito, i mesa napose; navodno se godišnje u svijetu ubije šezdesetak milijardi životinja. Šezdesetak milijardi. Treba njihovo meso i prodati pa se ljude dnevice putem raznih medija bombardira i maltretira fotošopiranim slikama dijelova mrtvih životinja, uz izraz koji se ponavlja do iritacije: AKCIJA.

Čujte, to ne može dobro završiti, kako god okrenuli. Dovoljno je malo prosurfati (ili pročitati knjigu Jesti životinje (Algoritam, 2012.) Jonathana Safrana Foera) pa ćete naići na podatke da se na farmama – da spomenem tek neke užase – praščiće kastrira i čupaju im se zubi – naživo, da se nad bespomoćnim životinjama zaposlenici sadistički iživljavaju, da je život tih stvorenja kratak, ispunjen golemom patnjom i žestokim stresom, a završava klanjem. Količine su tolike da negdje u tom lancu koji započinje na farmi (farme radikalniji vegetarijanski aktivisti uspoređuju s koncentracijskim logorima, a mesnu industriju s holokaustom), a završava u vašem tanjuru (i želucu) – lancu koji bi trebao biti pod strogim nadzorom odgovornih službi – dolazi do pucanja pa ne pomažu ni abnormalne količine antibiotika kojima se nafila životinje eda se ne bi razboljele u prljavštini u kojoj dočekaju smrt. Primijetili ste da sam u uvodu spomenuo da nisam pasionirani potrošač proizvoda od svinjskog mesa; točnije bi bilo reći da nisam pasionirani potrošač mesa kao takvoga, premda – trenutno – nisam pravi vegetarijanac. No, meso koje jedem, jedem gotovo isključivo izvan kuće, i to manje-više u okolnostima kad nemam previše vremena i izbora. Ne pokušavam se opravdavati; jednostavno iznosim činjenice. Piletinu i puretinu praktički više uopće ne jedem, a do prije koju godinu sam meso peradi godinama jeo zapravo svakodnevno. A onda mi se negdje u lipnju 2014. dogodilo sljedeće.

Sjećam se, bio sam se zapitao što pripremiti za ručak, i odjednom sam posve jasno i nedvosmisleno shvatio da NE ŽELIM DA OBROK UKLJUČUJE MESO. OK, nisam čuo nikakav glas niti ugledao neki znak, ali taj osjećaj bio je toliko snažan, odbojnost koju sam osjetio spram pomisli da iznova, po tisućiti put, kupim one savršeno istrančirane filee pilećih ili purećih prsa toliko jaka, da je jedino što sam mogao učiniti bilo prihvatiti taj unutrašnji imperativ, mudrost tijela koje mi daje do znanja što mu (ne) treba (što inače nerijetko ignoriramo). Elem, odlučio sam prihvatiti nalog, i počeo iz dana u dan pripremati jela bez mesa. E sad, svjestan sam da će možda zvučati patetično ili kao pretjerivanje, ali u prvih mjesec ili dva dana osjećao sam – a imam i svjedoke koji to mogu potvrditi – prilikom pripremanja i konzumiranja hrane svojevrsnu euforiju, ili u najmanju ruku entuzijazam, znate onaj osjećaj kad ste svjesni da radite nešto što je uistinu ispravno. U tom povišenom raspoloženju uživao sam u obrocima – koji su uključivali bob, blitvu, grašak, grah, celer, patlidžane, leću, poriluk, slanutak, tikvice, cvjetaču, brokulu, batat, krumpir, luk, proso, rižu, laneno sjeme, bademe, amaranth, quinou, zob, heljdu, rajčice, zelenu salatu, krastavce, papriku, komorač, sezonsko voće i tome slično (a nisam prestao jesti ni mliječne proizvode ni jaja; ribu pak nisam jeo) – kao rijetko u životu; usto sam ćutio neku vrstu lakoće i, recimo, pročišćavanja, da ne kažem detoksikacije. Ono što mi je u cijeloj priči zanimljivo jest to da nisam svjesno donio odluku, u stilu: od sutra sam vegetarijanac. Dapače, premda nisam jeo meso, uopće se nisam smatrao vegetarijancem niti mi je padalo na pamet tako se predstavljati (premda su me poznanici odmah takvim prozvali). U redu, radi se o tehničkom terminu; želim reći da moj nagli prelazak na bezmesnu prehranu nije bio uvjetovan nikakvim ideološkim ili svjetonazorskim motivima eda bih se poželio prozivati ovako ili onako. Jednostavno mi je bilo postalo krajnje odbojno jesti meso dobrih životinja.

Uglavnom, potrajalo je to nekih godinu i pol dana, a onda sam, na valu nekih radikalnijih promjena u životu, opet pomalo počeo jesti hranu životinjskog podrijetla, prvo ribu pa tu i tamo, kao što spomenuh, pršut ili kobasicu, ali piletinu i puretinu i dalje u pravilu izbjegavam. Smučilo mi se, brate. Ipak, u mojoj prehrani generalno i dalje prevladava bezmesni jelovnik, i nastojim da tako i ostane ili da, štoviše, iznova budem biljojed. Ima u tome – znam iz osobnog iskustva – nešto dobro.

29.11.2016. u 20:00 • 6 KomentaraPrint#

srijeda, 12.10.2016.

Osam godina

Ovih dana navršilo se osam godina od prvog mog ovdje objavljenog posta. Naslov mu je bio Zemlja znanja. Evo ga u cijelosti:

Vijesti su ovih dana više nego loše.

Zapljusnut sam sa svih strana, zapravo već godinama. Crnilo nadire praktički odasvud, i ne prođe ni jedan razgovor, a da ne čujem jadikovke, zgražanja, mrzovolju… ili, što je na neki način još i gore, optimizam bez pokrića. Optimizam iz nepriznatog očaja. Novine: ubojstva na ulicama glavnoga grada, silovanja retardiranih i nezaštićenih, opljačkan narod, makijavelistička politika… Vidim sad kad sam počeo pisati da to uopće nije jednostavno. Naime, nikako ne bih želio da se ovo pretvori u moralizatorsku tiradu i "još više istoga", što bi rekao Paul Watzlawick. Kad pak zavirim u sebe, opet se nazire mrak kako vreba. "Ja zbilja ne razumijem što činim, jer ne činim ono što hoću, nego činim ono što mrzim", da citiram još jednog Pavla, onoga iz Tarza. Nekako mi izgleda da je pogodio srž problema: čak i oni koji bi htjeli činiti dobro nisu to u stanju, barem ne u onoj mjeri u kojoj bi to željeli, ili trebali.

Zašto sam ovo počeo pisati? Zato jer mi se čini da nekako kronično nedostaje tekstova kojima su autori Hrvati, a koji bi ljudima podigli raspoloženje, ili ih motivirali za "dobro" u najširem smislu riječi. Kako radim u školi (što je priča za sebe), primjećujem drastičan pad temeljnog poštovanja učenika prema profesorima, profesora prema profesorima, ravnatelja prema profesorima, roditelja prema profesorima…, što je i u javnosti postalo notornom činjenicom.

...

"Nije ti baš nešto", komentira gospođa profesorica. I nije, priznajem. No, u međuvremenu sam proživio cijeli jedan mali/veliki život, i napisao tekstova dovoljno da objavim dvije zbirke koje su, evo, baš neki dan predstavljene i u knjižnici u Travnom.

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

A što se u "zemlji znanja" u međuvremenu promijenilo, zaključite sami.

12.10.2016. u 19:13 • 9 KomentaraPrint#

subota, 17.09.2016.

Vrhunski trash

Počeo sam čitati roman jedne naše spisateljice. Pročitao sam niz – naglašavam – veoma pozitivnih prikaza pa me zainteresirao. No, odmah na početku naiđoh na opis seksa glavne junakinje s budućim suprugom. Dakle, nakon što je ona "nagnula [...] glavu prema njemu, iščekujući poljubac", on ju je "umjesto toga bacio na krevet i polizao joj pičku tako da je vrištala".

OK, hajde.

No, nakon toga slijedi rečenica koja me navela da se zapitam, ima li smisla nastaviti čitati.

"Daaaa! – vikala je u valovima orgazma, držeći čašu šampanjca koju je potom ispila do kraja."

Iz konteksta se ne da zaključiti da je glumila.

Slijedi dijalog.

– Jesam li dobro čuo? – upitao je.
– Jesi – prostenjala je i pružila mu čašu.

Pružila mu je čašu?

"Nazdravili su u to ime i tada ju je prvi put poljubio u usta. Upravo sam prošla tehnički pregled, pomislila je i smjesta se iznervirala. U najvažnijim trenucima uvijek joj na pamet padaju gluposti."

OMG

17.09.2016. u 20:27 • 10 KomentaraPrint#

ponedjeljak, 25.07.2016.

Koji je vaš projekt besmrtnosti?

Pokušavajući sveudilj – jer me na to nešto neprestance tjera – barem donekle shvatiti što je čovjek? / Ili čemu služi? / Što je njegovo dobro, / a što njegovo zlo? (Sirah, 18,8-9) – palo mi je na pamet, ima tome već koja godina, da mnogo toga što svakodnevno gledam i slušam – manje-više sve što ljudska stvorenja, jedna drugima i sebi, čine, bilo im to na čast ili na sramotu – proizlazi (maskirano, osim glupošću, pohlepom, zavišću, slavohlepljem... i mnogim plemenitim, uzvišenim interpretacijama, i zaštićeno snažnim psihološkim obrambenim mehanizmima ili, obratno, kakvim psihičkim poremećajem), da sve to, dakle, proizlazi u konačnici iz jednog, ili barem jednog glavnog izvora: straha od smrti. Zaključak para uši i zvuči pretenciozno – jer, postoji cijelo mnoštvo manje ili više uvjerljivih teorija i nekolicina velikih narativa s pretenzijama konačnog odgovora – i nešto se protiv njega u čovjeku buni, što samo potvrđuje riječi napisane u zagradama: o tome, da se bojimo smrti, i o tome, da mnogi naši konstruktivni ili destruktivni pokušaji da si strukturiramo vrijeme proizlaze iz potisnute užasnutosti nad činjenicom da jednog dana više nećemo biti, o tome izbjegavamo razmišljati ili razgovarati koliko god možemo.

Dakako, svatko će lakonski priznati da će umrijeti; ljudi se s time katkad čak i šale pa među nama ima i takvih koji na sprovodima delaju viceve ili se potajice vesele podušju i tome kako će napuniti trbuh. Ljudi će, čak i političari, ako baš moraju, nevoljko priznati i da se boje umiranja i smrti, katkad će sebi dopustiti i kakvu refleksiju na tu temu – umjetnici u tome prednjače – no, ja ovdje ne pokušavam reći nešto o tim uobičajenim strategijama za svakodnevnu uporabu i priznavanju straha koje služi i opet tek samozavaravanju; ne, govorim o stvarnoj stravi pred Ništavilom. Stravi koja je toliko snažna da bismo, kad ne bi bilo društvenih igara i ritualâ, psiholoških trikova, sporta, znanosti, umjetnosti, religije, ili zaljubljenosti, seksa, politike, droge i nasilja – svih tih i sličnih projekata besmrtnosti u nebrojenim njihovim varijacijama i mutacijama – jednostavno sišli s uma.

Palo mi je to, rekoh, na pamet prije kojih desetak godina (možda će se M. sjetiti da sam mu to jednom, uz pivo, bio spomenuo), ali, budući da sam i sâm tek jedan od sedam i kusur milijardi ljudi koliko ih je trenutno na planeti, i sâm sam, dakle, podložan svim spomenutim strategijama poricanja smrti. Nisam ni morbidan niti depresivan, nisam čak ni nešto posebno loše raspoložen, pa moje bavljenje ovom temom ne proizlazi iz neke osobne/osobite patologije; proizlazi, kao što spomenuh na početku, iz pokušaja da shvatim i da, u skladu s danim mi kapacitetima, eventualno proniknem u spomenuta Sirahova pitanja ponešto dublje od konvencionalne mudrosti.

I kako to biva, pokazalo se da se netko tim pitanjima već pozabavio daleko temeljitije, i to baš nekako na tragu mog spomenutog uvida pa mi je to bilo baš milo. Googlajući tako nedavno u potrazi za kakvim objavljivanja vrijednim naslovom, naiđoh na knjigu Ernesta Beckera, The Denial of Death, za koju je 1974. dobio Pulitzerovu nagradu (neposredno prije no što mu je uručena, umro je, u četrdeseti devetoj godini, što me, priznajem, malko štrecnulo). Nije mi trebalo dugo da otkrijem da je knjiga već objavljena kod nas, pod naslovom Poricanje smrti (Naprijed, 1987.). Boraveći u lipnju na jednom otočiću u zadarskom arhipelagu, čitao sam je, usput maksimalno uživajući u predsezonskom miru.

Elem, u nekoliko rečenica, Beckerova studija – s obiljem referenci na S. Kierkegaarda, S. Freuda, W. Reicha, N. O. Browna (o čijoj sam knjizi, Život protiv smrti: psihoanalitički smisao povijesti, također pisao), E. Fromma, F. W. Hegela i O. Ranka – vrti se oko hipoteze da je cjelokupna ljudska civilizacija zapravo jedan neobično kompleksni obrambeni mehanizam kojemu je svrha štititi nas od spoznaje o vlastitoj smrtnosti. Čovjek, samosvjesna nespokojna životinja, istodobno i subjekt i objekt, istodobno izvan prirode i njezin dio, dvojno je biće: s jedne strane tjelesno – propadljivo i ograničeno, u krajnjoj liniji, hrana za crve, a s druge strane simboličko – s praktički bezgraničnom slobodom misli i mašte, sposobno za osmišljavanje i realizaciju osobnog projekta besmrtnosti (koji poprima najrazličitije moguće oblike, od oslikavanja Sikstinske kapele do zalijetanja avionom u neboder, od odlaska u samostan do osnivanja stranke) čija bi realizacija pojedincu trebala donijeti žuđeni osjećaj samopoštovanja i herojstva, osjećaj da je dio nečeg većeg, po mogućnosti vječnog, nečeg što neće propasti zajedno s njegovim tjelesnim selfom. Jasno, budući da postoji preko sedam milijardi projekata, neizbježno dolazi do sukoba među njima, budući da neki projekti podrazumijevaju dokazivanje vlastite ispravnosti i superiornosti nad ostalima, što za posljedicu ima cijeli niz nevolja, ne moram navoditi žalosne primjere kojima dnevno svjedočimo.

Situacija je nezavidna pa čak i beznadna: bježimo od (pune) spoznaje o vlastitoj smrtnosti, bježimo od realiteta, od suočavanja s neuljepšanom stvarnošću – razarajuće je i zastrašujuće vidjeti svijet onakav kakav jest – da ne bismo poludjeli (Sve što čovjek radi u svom simboličkom svijetu tek je pokušaj poricanja i nadilaženja svoje groteskne sudbine. On se upravo nagoni u slijepu zaboravnost pomoću [...] osobnih zaokupljenosti koje su toliko udaljene od stvarnosti njegove situacije da su oblici ludosti, ludosti na koju je pristao i koju dijeli s drugima.). Dakle, čovjek se od ludila štiti osobnim zaokupljenostima, koje su društveno tolerirane, ili ih, primjerice, u slučaju bombaša samoubojica ili političkih stranaka, ohrabruju skupine kojima se pojedinac – da bi stekao sigurnost, umanjio tjeskobu i samoću – priklonio, jer ...zajednica neće trpjeti čovjekovo nastojanje da se potpuno individualizira... Društvo želi da samo odlučuje kako će ljudi transcendirati smrt.

Drugim riječima, čovjek se od ludila štiti društveno prihvaćenim oblicima ludosti, pritom se pretvarajući da nije lud – pa tko je tu lud, možemo se zapitati. Becker odgovara: Mogli bismo reći da nam je psihoanaliza otkrila složene kazne [u vidu kojekakvih simptoma, D.M.] zbog poricanja istine o čovjekovoj situaciji, ono što možemo nazvati cijenom pretvaranja da nismo ludi. Kad bismo morali objasniti zlo koje su ljudi iskalili na sebi i na svom svijetu od prapočetaka pa do sutrašnjice, ne bismo ga objašnjavali životinjskim naslijeđem, čovjekovim nagonima, njegovom evolucijom, već jednostavno kao danak koji plaća zbog svog pretvaranja da je duševno zdrav, budući da pokušava poreći svoju istinsku situaciju. I da, sve je koliko-toliko OK dok su ti pokušaji konstruktivni pa u Louvreu stojimo pred La Giocondom. Druga je stvar kad je netko toliko užasnut strahom od vlastite smrti da ga pokušava zatomiti šaljući u smrt – u ime nekog projekta besmrtnosti – svoje bližnje. Spominjem ekstreme; većina ljudi nastoji se tjeskobe smrti osloboditi na konvencionalnije načine, uzimajući od života onoliko koliko im osobne neuroze dopuštaju, i dopuštajući si onoliko samosvijesti i slobode koliko mogu podnijeti, tj. koliko im društvo dopušta. Većina igra na sigurno jer zna: i previše i premalo slobode podjednako je opasno; najbolje je povesti se za masom.

U ovom kratkom osvrtu pozabavio sam se središnjom temom knjige; Beckerove interpretacije Kierkegaarda i, posebice, Ranka, briljantne su, no njihov prikaz izlazi iz okvira ovog teksta. Kako bilo, prilježnog čitatelja koji je spreman hrvati se sa Sirahovim pitanjima, i u tom procesu spoznavati sebe ne moram nagovarati da potraži ovu iznimnu knjigu koju u filmu Woodyja Allena, Annie Hall, glavni lik, Alvy Singer, kupuje svojoj djevojci.

25.07.2016. u 20:34 • 14 KomentaraPrint#

nedjelja, 05.06.2016.

Seksa u lektiri već ima...

...i to onog S/M.

Čitam ovih dana komentare kako bi trebalo spriječiti da "pornografija" uđe u lektiru. Pa se prisjetih da sam o tome već ponešto bio pisao...

Onda bi je razodijevao, razmrsivao joj kose i nju, nagu, dizao kao pero, prenosio kao slamku i grizao njeno bijelo meso, zubima je grizao, i na njene bolne povike muklo sašaptavao: ‘Boli te, a? … Eto daj i ti mene: grebi me, grizi, gnjavi, bodi… Bodi!… I mučio – neobuzdan i nezasitljiv – mučio je nju… tako supijan cijele noći te se nije ni u san zavesti mogla…“

Lažeš… lažeš! Bjesnio bi on, i kad bi njegovi zubi zagrizli u njeno nježno meko meso sitnih bijelih grudi i ona jauknula – podivljao bi… Gnjeo bi je, tukao, grizao dalje… I već tren po tom ljubio joj usne, one iste grudi, ono isto tijelo i šaptao: ‘Oprosti’.“

Ova dva citata nisu preuzeta iz nekog od djelâ notornog bludopisca Donatiena Alphonsea Françoisa, Marquisa de Sadea, što je moguće kome palo na pamet, čak i ako nije pročitao nijednu njegovu knjigu. Seksualni sadizam – pogotovo u ekstremnim formama – kojega je zagovarao (i prakticirao) taj naš posrnuli brat gotovo se automatski dovodi s njim u vezu pa je netko doista mogao pomisliti da će tema teksta biti 120 dana Sodome ili Filozofiju u budoaru.

Nekome je pak možda palo na pamet da ću napisati štogod o knjigama koje posljednjih tjedana ne silaze s top-lista najčitanijih u Hrvatskoj, u kojoj, govore statistike, oko polovica stanovništva u godinu dana nije pročitala nijednu knjigu, a eto, ostali, koji čitaju, krive stvari čitaju, primjerice, Pedeset nijansi sive, spisateljice“ E. L. James, ili druga dva nastavka te trilogije koju su upućeni od milja prozvali pornografijom za mame“, a u kojoj, kako kaže naš izdavač, Profil, pratimo avanture stidljive studentice Anastasie Steele nakon što upozna karizmatičnog tajkuna Christiana Greya“, dočim na jednom vjerskom portalu čitam da je riječ o emocionalno oštećenom biznismenu kojemu je jedini cilj u cijeloj priči da uvjeri Anastasie da mu se priključi u sadomazohističkom robovanju seksu“ (netko zločest zaključio bi da je ovo potonje bolja reklama). Romani se u svijetu prodaju u milijunskim nakladama (oko stotinu milijuna primjeraka, preciznije), a statistike govore da svoju publiku (bilo bi zanimljivo saznati spolnu – ili rodnu? kako ono ide? – strukturu čitateljstva) imaju i u našoj zemlji. Čekam, primjerice, neki dan u redu u pošti, i primijetim tinejdžerku koja uzima s police spomenutu knjigu i pokazuje je, po svoj prilici, majci, koja je očito znala o čemu je riječ. Uglavnom, došlo neko takvo vrijeme, čita se S&M literatura u obiteljima, poklanja se za rođendane. Premda slutim da, kao i kad je de Sade u pitanju, nije riječ o umjetničkoj književnosti, budući da spomenuta, hm, djela, nisam čitao, neću se upuštati u njihovo obezvrjeđivanje jer u pravilu ne komentiram nešto s čime se nisam pobliže upoznao.

Dakle, uvodni citati nisu plod bolesne mašte ludoga markiza niti im je autorica sredovječna gospođa koja je počela pisati zbog krize srednje dobi pa slučajno potrefila duh vremena. Uvodni citati nisu ni iz jednog od desetaka ili stotina takvih“ romana što ih je, mahom na dekadentnom Zapadu, napisano tijekom posljednjih dvjestotinjak godina, a kojima je središnja tema sadomazohistički odnos.

Pa odakle su onda?

Citirano sam prepisao iz Čitanke za 3. razred četverogodišnjih strukovnih škola, Književnost 3, Snježane Zrinjan (Alfa, 2005., ur. B. Petrač), str. 205.

Navodi iz jednog romana ipak jesu, romana što ga je u svojim ranim dvadesetim godinama, između 1907. i 1910., napisao tuberkulozom dobrano načeti Ivan Kozarac. To, međutim, nije erotski niti pak pornografski roman, jer kao takav valjda se ne bi našao na popisu obavezne lektire za učenike trećih razreda, i valjda odabrani ulomak u Čitanci iz kojega sam citirao nekoliko rečenica ima neku svrhu, primjerice, da onim učenicima – znači, golemoj većini – koji neće pročitati Đuku Begovića, dočaraju o kakvom se osebujnom liku radi (Mi smo čeljad vilenjačka, bajajuća, ‘hola. Mi smo ko leptiri. Malo više sunca – sagaraš, malo više kiše – crkavaš. I samo bi od ruže do ruže.“), a radi se o antijunaku, arhetipskom bekriji, fatalnom bećaru-Šokcu, (auto)destruktivnom anarhoidu, utjelovljenju životne filozofije u-se-na-se-poda-se“, čija je seksualnost bliža Thanatosu nego Erosu, koji ničeanski prezire moral slabih, i koji se spram ženâ odnosi upravo u duhu spominjanog markiza (suprugu ostavlja razdrta oplećka, krvavih, pregrizenih dojki“), o čovjeku koji je svoj Edipov kompleks riješio tako što se oca – koji ga je i odgojio“ – doslovce riješio, zbog čega je odrobijao svoje, bez kajanja. Uglavnom, učenici imaju prilike susresti se s likom koji je ocoubojica, razvratnik (rodoskvrnuće uključeno); Kaja Zokina, Đenka Meseljeva, Željanica Filakova… bezimene udovice i ‘soldatuše’, to name just a few, sadistički nastrojen, de facto bezbožnik, preziratelj ropskog“ morala pobožnih suseljana (Da se pokajem?! Šta ja imam okajivati! Ja – pa da okajivam! Bi l’ možda morao malko i proplakati i pocmizdriti? … on da poklecava, oltar ljubi….? To on neće. Ne, pa da se o životu radi!“), likom koji na kraju – koje li ironije kad su u pitanju katastrofalne sudbine junakâ hrvatske književnosti, svih tih talentiranih i perspektivnih nesretnika što ih predvodi Šenoin Lovro – ne završava tragično, nego, premda je proćerdao imanje i čuva nečije svinje, premda je unesrećio desetke ženâ i umlatio ćaću, djeluje tek blago neraspoloženo (Ne žali on niti za zemljom, niti za kućom, niti za onim životom bećarenja i kerenja, ne žali ni za čim.“).

A valjda je roman na popisu školske lektire i zato, ili ponajprije zato jer ima neku umjetničku vrijednost. Književnost je umjetnost riječi, i prema svim relevantnim književnim kritičarima i povjesničarima književnosti, Đuka Begović udovoljava kriterijima prema kojima ga se svrstava u značajan roman hrvatske moderne. E sad, netko ciničan mogao bi napomenuti da je značajan jer boljih nemamo ili je tek nešto bolji od onih stvarno loših, ali s čim imamo, s tim klimamo, što je tu je.

Pitanje, dakle, glasi: po čemu je nešto tek, držimo se primjerâ, S&M soft porn, a kad se opisi takvih nekih nedvojbeno postojećih odnosa među ljudima mogu smatrati umjetničkima, i štoviše, ponuditi se na čitanje mladima od šesnaest ili sedamnaest godina? Gdje je, naime, granica i tko određuje kriterije, tj. tko se može smatrati arbitrom po tom pitanju? Pa, po svoj prilici, već spomenuti stručnjaci. Jer, prepusti li se procjenjivanje je li nešto umjetnički vrijedno pisanje ili nije bilo kome čiji je svjetonazor pod snažnim (ili posvemašnjim) utjecajem ideologije ma koje vrste, ili nekome tko naprosto nema pojma, onda se u pitanje može dovesti, mic-po-mic“, i, štojaznam, Ana Karenjina, Ema Bovary, zapravo manje-više cjelokupna književnost (uključujući i Bibliju, u mjeri u kojoj jest i književno djelo) jer se najveći dio djelâ neizbježno dotiče tih neobično kompleksnih pitanja ljudske žudnje manifestirane – ili zbog represije kojoj je izložena, ili pak zbog odbacivanja svih uzusa – i na razne perverzne“ načine (navodnici su zbog toga jer je danas, je li, teško uspostaviti konsenzus oko toga što je perverzno). Netko, dakako, može reći da i stručnjaci mogu biti ideološki opterećeni, ali evo, zadržimo se samo na pitanju je li Đuka Begović umjetnički vrijedno djelo, kakvim se u našim stručnim krugovima smatra već stotinjak godina, ili ga takvim proglašavaju prikriveni ljubitelji S&M igrica, podlo ga podmećući generacijama naše mladeži. Što biste vi rekli?

Ne radi se o tome treba li ili ne treba pisati o – jer o tome je manje-više uvijek riječ – ljudskom spolnom životu; radi se tome zašto i kako pisati o ljudskom spolnom životu (kao i o bilo čemu drugome). Neki bi, doduše, najradije da neka viša instanca jednostavno zabrani da u književnim djelima bude golotinje, spolne ljubavi, vulgarizama, psovki, sadomazohizma, nasilja i sličnih stvari (svega onoga što svakako jest, na sreću ili na žalost, dio svijeta u kojem živimo), da se, dakle, uvede cenzura pa da se tako, nadaju se njezini zagovaratelji, zaštiti naša uljudba i naša mladež. Nekih takvih pokušaja da se piscima ograniči sloboda stvaranja, dakle conditio sine qua non svake umjetnosti, sjetit ćemo se iz povijesti totalitarnih režima, bivših i onih postojećih. Pokušaj do srži amoralnih i neljudskih režima da zaštite moral u književnosti iznjedrio je, dakako, grotesknu književnost lišenu literarne vrijednosti. Cenzura nije dobro rješenje.

Što jest dobro rješenje?

Recimo to ovako. Književnici moraju imati punu slobodu (OK, malo mi je bedasto govoriti o nečemu toliko samorazumljivom kao što je sloboda stvaralaštva, ali opet, nekako mi se čini da postoji potreba da se to po tko zna koji put naglasi) pisati (i) o kojekakvim opačinama, od političkih do seksualnih, koje ionako svi vidimo i znamo za njih. Jer, u onoj mjeri u kojoj su autentični umjetnici, opisat će to upravo zbog katarzičnog učinka što ga vrhunska umjetnost može izazvati, koji će nas potaknuti da živimo osvještenije, ili u najmanju ruku zbog dijagnosticiranja stanja u kojemu se društvo, zajednica, ili pojedinac nalaze. Postaviti pravu dijagnozu nije mala stvar; ukazati na pervertirane odnose nužno je. Pritom, pravi umjetnik neće o opačinama ili žudnji pisati tako da to bude samo sebi svrhom: po tome se i može razlikovati dobra od loše književnosti. Kao i dobar kuhar, koji ne spravlja jelo isključivo od začinâ, dobar pisac će iskoristiti sve sastojke što mu ih stvarnost nudi, ali u takvim omjerima da konačna kreacija pridonese tome da nakon što je konzumiramo“ budemo cjelovitiji i plemenitiji, svjesniji sebe i sposobniji razumjeti druge; upravo zdraviji: to je ono što vrhunska književnost postiže. Ukoliko u tome ne uspije, imamo ga pravo – argumentirano – kritizirati. Ono što ne bismo smjeli činiti je poticati paranoju, pozivati na linč, širiti moralnu paniku ili pokušavati, pod krinkom brige za moralno zdravlje nacije, lobirati za svoju političku/ideološku opciju. Upravo to je nemoralno.

05.06.2016. u 10:31 • 11 KomentaraPrint#

<< Arhiva >>

< rujan, 2018  
P U S Č P S N
          1 2
3 4 5 6 7 8 9
10 11 12 13 14 15 16
17 18 19 20 21 22 23
24 25 26 27 28 29 30

Rujan 2018 (1)
Veljača 2018 (1)
Prosinac 2017 (1)
Siječanj 2017 (2)
Studeni 2016 (1)
Listopad 2016 (1)
Rujan 2016 (1)
Srpanj 2016 (1)
Lipanj 2016 (1)
Svibanj 2016 (3)
Ožujak 2016 (1)
Veljača 2016 (1)
Siječanj 2016 (1)
Studeni 2015 (1)
Rujan 2015 (1)
Srpanj 2015 (1)
Svibanj 2015 (1)
Travanj 2015 (1)
Ožujak 2015 (1)
Veljača 2015 (1)
Siječanj 2015 (2)
Prosinac 2014 (1)
Studeni 2014 (1)
Rujan 2014 (1)
Kolovoz 2014 (3)
Srpanj 2014 (2)
Lipanj 2014 (3)
Travanj 2014 (2)
Ožujak 2014 (2)
Veljača 2014 (5)
Siječanj 2014 (3)
Prosinac 2013 (1)
Studeni 2013 (2)
Listopad 2013 (1)
Rujan 2013 (1)
Srpanj 2013 (2)
Lipanj 2013 (1)
Svibanj 2013 (2)
Travanj 2013 (1)
Ožujak 2013 (2)
Veljača 2013 (2)
Siječanj 2013 (4)
Prosinac 2012 (8)
Studeni 2012 (5)
Listopad 2012 (9)
Rujan 2012 (8)
Kolovoz 2012 (2)
Srpanj 2012 (4)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv


Komentari da/ne?

Opis bloga

Image and video hosting by TinyPic

Eksperimentalna
autobiografska fikcija.

Dobro je imati na umu
moguću razliku
između blogera
gospona profesora
i autora kao privatne osobe.

darko.milosichr@gmail.com

Creative Commons License
This work is licensed under a Creative Commons Attribution-NonCommercial-NoDerivs 3.0 Unported License.

Orijentiri

Škola je zjenica svih društvenih ustanova,
a učitelj je zjenica te zjenice.

Sartre

Prvo podignemo prašinu,
a zatim se tužimo da ne vidimo.

Berkeley

Put van vodi kroz vrata.
Zašto nitko neće upotrijebiti taj izlaz?

Konfucije

Cilj mi je naučiti vas da od prikrivene besmislice
napredujete do nečega što je očito besmisleno.

Wittgenstein

Ma koliko bilo izazovno istraživati nepoznato,
još je izazovnije propitivati poznato.


Kaspar

Neuroza je zamjena za legitimnu patnju.

Jung

Ni budućnost više nije što je nekad bila

Valery




Image and video hosting by TinyPic

Global Voices - The world is talking, are you listening?

webArhiv@

Ekstrasolarni planet
Čovjek s vilicom u svijetu juhe
marchelina
pametni zub
apatrida
pero u šaci

Web Hrvatska

Image Hosted by ImageShack.us






style="border:0px;" alt="web tracker">













Glasaj za moj blog na www.blogeri.hr