gospon profesor
srijeda, 28.04.2021.
Podrška kolegici!
Podrška kolegici Bosiljki Vidović Kordić!
subota, 27.03.2021.
Meister Eckhart
U jednoj od rijetkih rečenica tog tipa Eckhart daje naslutiti da se možda i sam “suočavao sa Sjenom”: “Čak i sada rijetko se čuje da ljudi postignu velike stvari ne posrnu li prvo u nekom smislu”, ali biografskih podataka koji bi upućivali na takva suočavanja nema. C. G. Jung pridavao je ipak takvim njegovim usputnim rečenicama veliko značenje, tumačeći kako je Eckhartova duhovna dubina tolika da je morala uključivati njegov silazak u mračnije predjele unutarnjeg uma. No zašto se Eckharta naziva mistikom, kršćanskim mistikom, čak najvećim kršćanskim mistikom cjelokupne zapadne povijesti? Mistika se obično povezuje sa sposobnošću dosezanja nekog ekstatičnog stanja ili izvođenja čudesa, no u slučaju Meistera Eckharta to ne vrijedi. Milošić izbjegava koristiti pojmove mistik i mistično kad govori o njemu jer Eckhart nije bio čovjek zatvoren u nekoj ćeliji koji godinama kontemplira i ne izlazi među ljude, već iznimno aktivan čovjek. “Sigurno je imao dubokih duhovnih, da ne kažem mističnih iskustava, i njegov jezik pun je paradoksa i prividnih alogičnosti upravo zato što se takva iskustva teško mogu prenijeti uobičajenim jezikom. Autentični mistik je zreo, uravnotežen, stabilan, duhovit, cjelovit, riječju – normalan čovjek. Kakvih je malo, zapravo, pa nam se čine iznimnima, premda smo svi pozvani da budemo upravo takvi”, kaže urednik.
Pročitajte više na: https://www.vecernji.hr/kultura/meister-eckhart-mistik-ili-reformator-kojem-bi-danas-sudila-inkvizicija-1478805 - www.vecernji.hr
četvrtak, 13.02.2020.
Tri stupa zena – razgovor s urednikom
– Jeste li probali nešto neobično obično: mirno sjediti? Samo sjediti. Zvuči trivijalno? Probajte pet-deset minuta, uspravne kralježnice, samo mirno sjediti. Nešto se u nama počinje zbivati kad mirno sjedimo – kaže Darko Milošić, urednik upravo objavljene knjige Tri stupa zena, s kojim smo razgovarali o tome zašto se Sandorf odlučio za objavu ove knjige, djela koja se ne bavi filozofijskim i psihološkim tumačenjem zena, nego je ponajprije praktična obuka u zenu.
Nema toga tko već nije čuo za zen. Zen je prisutan na Zapadu zadnjih stotinjak godina, no sam pojam ušao je i u žargon pa se jedna poštovanja vrijedna drevna praksa i specifičan pristup životu banaliziraju, a zloupotrebljavaju ga i kopirajteri. Na jednoj razini se radi i o pomodnosti; ljudi se interesiraju za nešto 'egzotično' i 'cool', nešto 'istočnjačko'. Sve to međutim nema veze sa zenom. Istinskim zenom, izvornom budističkom praksom starom dva i pol tisućljeća, bave se upravo Tri stupa zena. Autor je Philip Kapleau, američki reporter koji je pisao izvješća s Nirnberškog procesa i sa suđenja japanskim ratnim zločincima, i koji je prošao trinaest godina obuke u zenu u Japanu, a činjenica da je riječ o zapadnjaku itekako je bitna za recepciju i bolje razumijevanje ove ipak istočnjačke teme.
– Po nekom općem mentalnom sklopu Kapleau nam je svakako bliskiji od japanskih autora koji su formirani u daleko drugačijem okružju, i može nam stoga prenijeti svoje spoznaje o drugoj kulturi svjestan toga koliko o njoj malo znamo, svjestan da smo, kao i on, drugačije 'formatirani' – kaže Milošić dodajući kako s druge strane ima zapadnjaka koji su pisali o zenu na senzacionalistički i površan način pa pridonijeli dodatnom nerazumijevanju teme.
Tri stupa zena smatra se jednom od najboljih knjiga o zenu uopće, sveobuhvatnim uvidom u taj osebujan pristup životu, a posebno vrijednom čine je poglavlja u kojima je po prvi put objavljeno što se zbiva u dokusanu, nizu privatnih razgovora u kojima zen majstor vodi učenike prema prosvjetljenju. Objava ovih privatnih razgovora posebno je zanimljiva jer je zen usmjeren na pojedinca i njegovu autonomiju; učitelj će svakom učeniku pristupiti na jedinstven način i koristiti svoje umijeće i znanje da trgne učenika iz svojevrsne hipnoze ili automatizma u mišljenju i djelovanju. Kapleau je zamolio svog učitelja, Yasutani-roshija, da objavi neke od svojih razgovora s učenicima, i to upravo zapadnjacima, jer na Zapadu većina ljudi koji su zainteresirani za zen zapravo nikad ne dođu u priliku da razgovaraju s mjerodavnim učiteljem pa čitajući transkripte tih razgovora mogu dobiti niz odgovora na pitanja koja učenici najčešće postavljaju učitelju.
Nameće se ipak pitanje što zen može pružiti zapadnjaku, a ne nudi mu molitva ili neki drugi oblici meditacije. Što je zazen i zašto može biti važan modernom čovjeku? U zenu nitko ne traži od vas da se molite; također, zazen nije meditacija u uobičajenom smislu riječi, nema tu mantri, transa, nema zapravo ničega doli strpljivog (samo)promatranja, krajnje pozornog, maksimalno svjesnog, promatranja svega što se zbiva u vama i oko vas. Mirno sjedite i promatrate (se).
Milošić ističe da moderni čovjek, u tjeskobnom grču svakodnevne jurnjave, uopće nije svjestan što se sve zbiva u njemu i oko njega, i živi u nekovrsnoj hipnozi. Svrha zazena je smirivanje, utišavanje uznemirenog uma, buđenje iz te hipnoze.
– A kad se um smiri, možda nakon dugo, dugo vremena ponovo – ili zaista – primijetimo ljepotu nekog lista, nečijih obrva, ili kapi kiše na staklu. Zen otvara oči za naoko nebitne stvari; zapravo nema ničeg nebitnog, u stanju uma i duha koji zen promovira baš sve zrači smislom – kaže on.
– Zen je istodobno zapanjujuće i gotovo zbunjujuće jednostavan, i – naizgled – obeshrabrujuće neproničan. Zen drži da je uistinu dostatno da 'jedete kad ste gladni i pijete kad ste žedni', ali traži i da objasnite kako zvuči pljesak jedne ruke, da se poslužimo poslovičnim primjerom koana (pitanje na koje se ne može racionalno odgovoriti, metoda zena kojom se kod učenika razvija dublja svijest, op.a.). Knjiga se dotiče povijesti zena, ali ponajprije se bavi praksom; filozofija i psihologija uistinu nisu nešto što bi moglo 'protumačiti' zen i njegov nerijetko zaumni i paradoksalni jezik i oslobađajuće neposredan pristup stvarnosti – dodaje.
Kapleau čitatelju ostavlja slobodnu volju, ne agitira i ne zavodi, ne nagovara na preobraćenje bilo koje vrste. I Milošić naglašava kako ovdje svakako nije riječ o prozelitizmu.
– Riječ je o iskrenom pokušaju autora da napiše knjigu o zenu razumljivu običnom čitatelju, knjigu u kojoj, između ostaloga, govori detaljno o tome kako se uopće zainteresirao za zen.
Kapleau je objavio i dijelove svog dnevnika pa pratimo što mu se događalo između 1. travnja 1953., kad je zapisao ovo: 'Trbuh me boli cijeli tjedan, doktor kaže da se čirevi pogoršavaju. I alergije idu na gore. Ne mogu spavati bez lijekova. Tako sam očajan, da barem imam petlje sve okončati', do 9. kolovoza 1958., kad je – nakon dugogodišnjeg zazena u japanskim samostanima, i rada s učiteljima, iskusivši kensho ili satori, dakle, prosvjetljenje ili uvid u vlastitu prirodu – zapisao: 'Osjećam se slobodno kao riba koja pliva u oceanu hladne, bistre vode nakon što je bila zarobljena u boci ljepila'. Tko ne bi poželio takvo iskustvo podijeliti s drugima?
Ideja prosvjetljenja može zvučati vrlo privlačno, a možda i kao cilj koji se lako doseže. No, je li doista tako? Jesu li, kad je riječ o prosvjetljenju, ali i zenu općenito, moguća pogrešna tumačenja? Čitajući kritike upućene na račun zena, nailazi se na cijeli dijapazon mišljenja, od toga da se radi o krajnje opasnoj okultnoj praksi s kojom napose kršćani ne bi smjeli imati nikakve veze pa do toga da postoje ljudi poput Kakichija Kadowakija, isusovca koji u – i kod nas prevedenoj – knjizi Zen i Biblija govori o tome kako ga je upravo prakticiranje zena dovelo do dubljeg razumijevanja Biblije. Što se tiče prosvjetljenja, velik dio Tri stupa zena bavi se tim fenomenom.
– Rekao bih da je fenomen prosvjetljenja stvaran. U knjizi se opisuje osam iskustava prosvjetljenja suvremenih Japanaca i zapadnjaka oba spola; tim se ljudima sasvim očito iz temelja promijenila percepcija doslovce svega, a jedan od razloga objave upravo ove knjige jest i taj da se izbjegnu pogrešna tumačenja što prosvjetljenje jest – komentira urednik.
Danas je u svijetu uobičajen svojevrsni vjerski eklekticizam ili preciznije eklekticizam u kojem moderni čovjek iz pojedine religije, ali i umjetnosti i filozofije uzima ono što mu odgovara pa uklapa u svoj svakodnevni život. Mnogi o tome promišljaju izrazito kritički, negativno. Reakcije predstavnika klasičnih crkava na ovakve su fenomene ponekad vrlo oštre.
– Moj stav je da je svatko odgovoran za sebe – komentira Milošić. – Također: a što je naličje postmodernog eklekticizma – fundamentalizam? Stvar za raspravu. No, dopustite mi da citiram Denisa de Rougemonta; njegova dijagnoza modernog čovjeka je, čini mi se, precizna: 'Jer svi mi, koliko nas ima, ne znajući vodimo život civiliziranog čovjeka u doslovce besmislenoj zbrci religija nikada sasvim mrtvih, a rijetko kad sasvim shvaćenih i prakticiranih… nepoznatih, ali tim djelotvornijih kompleksa, nagona […] naslijeđenih [… ] od običaja potpuno zaboravljenih, običaja koji su postali mentalnim tragovima, ožiljcima, sasvim nesvjesnim…' Svi smo mi eklektici, svi manje ili više (ne)svjesno pabirčimo... dalo bi se o tome. Zen učitelj bi, kao u poznatoj priči o šalici čaja, zaključio: 'Kako ti mogu objasniti zen ako prethodno nisi ispraznio svoju šalicu?' (tj. oslobodio se svojih predrasuda, kompleksa, iluzija, samozavaravanja i krutih stavova – a svi ih redom imamo).
Izuzetno je zanimljiv i predgovor već spomenutoj knjizi Zen i Biblija koja je kod nas objavljena u Zagrebu 2012. u izdanju Filozofsko-teološkog instituta Družbe Isusove. U tom predgovoru autor Kakichi Kadowaki, Japanac koji je odrastao u zenbudističkom okruženju, ali se obratio na kršćanstvo i zaredio ne odbacujući pritom zen, prepričava kako ga je svojedobno u Njemačkoj katolički teolog Joseph Ratzinger, budući papa Benedikt XVI. kojega se inače smatralo iznimno konzervativnim, pozvao da održi predavanje o zenu i kršćanstvu skupini studenata teologije. Nakon predavanja Ratzinger mu je rekao: 'Bilo bi zanimljivo kada bismo mogli usporediti ideje zena s biblijskima, ne samo u pogledu dijaloga između zena i kršćanstva, nego i u pogledu teološke razmjene između Istoka i Zapada.'
– Radi se, dakle, o dijalogu, o pokušaju da usporedimo dvije velike duhovne tradicije bez predrasuda; u tom duhu je objavljena ova knjiga – ističe Milošić.
Knjiga Tri stupa zena prva je u novoj Sandorfovoj biblioteci nazvanoj Mu prema japanskoj riječi za 'ne', 'ništa', 'ništavilo', 'prazninu'; Mu je ujedno i jedan od najinspirativnijih koana u zenu. U toj će biblioteci izlaziti knjige koje se bave mističkom/kontemplativnom dimenzijom različitih religijskih tradicija (budističke, kršćanske, islamske, židovske...), a nakon Tri stupa zena, najavljuje Milošić, izaći će djelo benediktinca Cypriana Smitha, The Way of Paradox: Spiritual Life as Taught by Meister Eckhart, uvod u teološku misao tog genijalnog srednjovjekovnog mistika.
(Tekst je izvorno objavljen u Političkom magazinu Obzor, prilogu Večernjeg lista, 8. veljače 2020.; autorica Nataša Vlašić Smrekar)
petak, 10.01.2020.
Tri stupa zena – Učenje, praksa i prosvjetljenje
Sazrijelo je vrijeme da u Sandorfu pokrenemo novu biblioteku – nazvao sam je 'Mu' (jap.: 'ne', 'ništa', 'ništavilo', 'praznina'). Namjera mi je za nju – tj. za zainteresirane čitatelje koji nisu s prljavom vodom izbacili i dijete – birati knjige koje se bave mističkom/kontemplativnom dimenzijom različitih religijskih tradicija (budističke, kršćanske, islamske, židovske...), a prva u nizu je upravo objavljena klasična studija 'Tri stupa zena – Učenje, praksa i prosvjetljenje', Philipa Kapleaua (u prijevodu Dinka Telećana), vjerojatno jedna od najboljih knjiga o zenu uopće.
Zašto ova knjiga i zašto ova biblioteka? Riječima Hustona Smitha, filozofa s MIT-a, autora predgovora: "...Zapad (se) kao civilizacija suočava s problemom življenja bez objektivno uvjerljivih apsoluta (...); suvremeni zapadnjak mora hodati po moru ništavila, bodro plutajući bez (...) sigurnih uporišta. Suočen s tom neizvjesnom zadaćom, zapadnjak čuje za ljude (...) koji stoljećima nastavaju Prazninu, osjećaju se u njoj kao kod kuće i nalaze u njoj radost. Kako je to moguće? Zapad ne shvaća, ali ništavilo za koje čuje (...) zvuči kao nešto s čime bi se mogao nagoditi".
U pogovoru će pak K.L. Kraft, stručnjak za budizam, napisati: "Iako se knjiga može čitati kao neobičan opis drugog svijeta, najplodonosniji bi se pristup sastojao u tome da je se koristi kao putokaz prema vlastitoj istinskoj bîti, prema ‘vašem licu prije rođenja vaših roditelja’. Tada ona počinje isijavati obećanje preobražavajućeg uvida. Jedna kanadska kućanica u njoj priča:
‘Jednoga proljetnog dana radila sam u vrtu kad mi se učinilo da se zrak čudno komeša, kao da se uobičajen slijed vremena otvorio u novu dimenziju (...).’
I baš je u tome čar ‘Tri stupa zena’, u tom letimičnom pogledu što ga pruža na vrata – vrata koja vode u nas same i koja prije možda nismo primijetili. Gdje god i što god bio vaš vlastiti vrt, ovo je knjiga koja može promijeniti smjer vašeg života."
Ako dakle više ne možete trpjeti bol što vam ga nanosi ona otrovna strijela o kojoj govori Buddha, i imate osjećaj da je Meister Eckhart bio u pravu kad je rekao da se teolozi mogu prepirati, ali da svi mistici ovoga svijeta govore istim jezikom, posegnut ćete za ovom i knjigama koje slijede.
(Za one pak koji zdvajaju nad (in)kompatibilnošću zena i kršćanstva, preporučam da posegnu za knjigom ‘Zen i Biblija’, japanskog isusovca i zen učitelja J. Kakichija Kadowakija, koju je objavio Teološko-filozofski institut Družbe Isusove (2012., preveo Stjepan Kušar), a u kojoj autor opisuje susret s J. Ratzingerom, budućim papom Benediktom XVI., tijekom kojega mu je potonji rekao: "Bilo bi zanimljivo kada bismo mogli usporediti ideje zena s biblijskima, ne samo u pogledu dijaloga između zena i kršćanstva, nego i u pogledu teološke razmjene između Istoka i Zapada." O dijalogu se, dakle, radi.)
petak, 29.11.2019.
Dobrobit djece
Nakon 22 godine provedene u prosvjeti, odgovorno tvrdim da je dobrobit djece ugrožena i s k lj u č i v o dosljednim zanemarivanjem obrazovnog sustava, i ovaj štrajk - 14 po redu - je sada već vrisak da se s tim zanemarivanjem napokon prestane. Dobrobiti djece radi.
subota, 02.03.2019.
Užasno, stravično, brutalno...
Već godinama/desetljećima slušam kako se ljudi općenito, a pojedini novinari napose, bez i najmanjeg obzira spram riječi i njihova značenja, i spram konteksta u kojem ih (zlo)rabe, bezobzirno razbacuju izrazima poput užasno, stravično, jezivo, katastrofalno, brutalno… i to dok govore o pojavama kao što su malo jači pljusak, čekanje u redu pred šalterom ili modni podbačaj kakve estradne sirotice, svjestan, dakle, kako opasno devalviraju semantički potencijal materinjeg jezika što bi ga valjalo čuvati za situacije kakvima svjedočimo zadnjih dana i kakvima ćemo tek svjedočiti u danima koji slijede; sad smo svi u situaciji da više nemamo za čim posegnuti kako bismo izrazili što osjećamo dok do nas pristižu vijesti koje bi zaista imalo smisla popratiti spomenutim pridjevima. Vijesti su njima i popraćene, ali te riječi, potrošene mahom na medijsko-meteorološko-estradne trivijalnosti i bezbroj puta neumno izgovorene uz kavice na terasama kafića, više ni približno nemaju snage makar i nagovijestiti razmjere ponora ljudskih duša naših bližnjih, bezdana što su nam se raspukli pred očima. Pojedincu preostaje, kao i do sada, danonoćno bdijenje nad time kada će – i hoće li uopće – progovoriti, i ako hoće, koje će riječi i s kojom namjerom upotrijebiti.
utorak, 19.02.2019.
Hommage Stanislavu M.
Sjedim s ocem u dnevnom boravku, prije dvije godine. Snimam mobitelom kratki videozapis.
“Kaj si jel danas?“ pitam ga.
“Skuhal si juhice za četiri tenijere“ – opisuje što sam pripremio – “prava mera, to je najbolje, znaš, ni previše, ni premale, ne? Del si nutre paradajz, i sitne male makarončeke; graheka si skuhal, narezal lukeka na sitne komadiče, ulja si del na grah i skuhal si par kranjskih kobaseki. I dosta je.“
Takav je bio, sav u deminutivima – toj kvintesenciji kajkavštine, Zagorec s dna kace, stari Bistričanec, “pijačan“, rođen, živio i cijeli svoj vijek proživio u istoj toj kući čija je zadnja adresa Ulica kralja Tomislava 16, a ja je pamtim i kao Ulicu žrtava fašizma. Otkako mu je umrla (druga) supruga, naš se odnos – o čijoj kompleksnosti i netipičnosti bih mogao napisati knjigu – dodatno intenzivirao pa smo se u zadnjih dvije i pol godine čuli gotovo svakodnevno, i razgovor se okretao uglavnom oko toga što je tog dana jeo. Volio je jesti i rekao bih da ga je planiranje jelovnika uvelike održavalo na životu. Za doručak: čajeka, hrenovčice, sireka, kekseke… Za ručak: juhicu, gulašek, rižicu, šalaticu, krumperek, mlinčeke, puricu… Za večeru: kruheka, špekeka, lukeka, jabučicu… Uz dva-tri gemišta. (Izbjegavao je sokove pa i čistu vodu; navodno nije dobro piti samo čistu vodu.) Pomno bi mi i uvijek s istim neiscrpnim entuzijazmom, gotovo djetinje veseo, detaljno nabrajao što se tog dana našlo pred njim na stolu, a naročito ga je veselilo planiranje ručkova uz velike blagdane poput Uskrsa ili Božića. Zvučao bi poput kakvog rafiniranog sladokusca koji živi da bi fino jeo, s time da ga uopće nisu zanimali novi recepti ili okusi; njegov je jelovnik bio veoma konzervativan, tematski skroman, čak ga ni ribe nisu privlačile. “To ja ne jiem“, lakonski bi konstatirao. Još prošlog Božića imao je zavidan apetit; mučilo ga je jedino to što više nije mogao bezbrižno žvakati nego je sve morao rezuckati na “sitne male komadiče“.
Anegdota iz djetinjstva. Uzgajali smo kuniće, no tata je iz nekog svog razloga kuniće smatrao glodavcima i rezolutno je odbijao jesti njihovo meso, unatoč činjenici da ga je baka znala vrhunski pripremiti. Jednom se vratio s posla (radio je desetljećima u Plivi), i pitao što ima za ručak. Baka ga je poslužila mesom “na saft“ i pire krumpirom, ne spomenuvši mu o kakvom je mesu riječ. Kad se do sita najeo, na pitanje kako mu se jelo svidjelo, nizao je komplimente. Radilo se, dakako, o kuniću pa su se ukućani poslije još dugo šalili na njegov račun…
Njegov svijet sveo se potkraj života uglavnom na “dvorišče“ (premda ni ranije nije iskazivao naročitu sklonost putovanjima; od automobila je zazirao, preplašen saobraćajnim nesrećama, a vožnju u avionu smatrao je nečim nepojmljivo hrabrim, što graniči s ludošću); veselio se toplim danima kad je sjedio u hladu golemog stabla što ga je prije nekoliko desetljeća posadio, na što je bio naročito ponosan. Dok je još bio u kakvoj-takvoj snazi, vodio je tijekom ljetnih mjeseci svoj skromni “biznis“: mogli ste ga vidjeti kako stoji na ulici i poziva vozače da parkiraju kod njega. Inače bi se povazdan vrzmao po kući ili dvorištu, “šturil“ bi, popunjavajući vrijeme između obroka listanjem novina, ili bi kroz prozor promatrao život koji se odvijao na ulici. (Često mi je isticao prednosti života u centru Marije Bistrice; pomisao da živi negdje na osami ispunjavala ga je nelagodom. Premda nije bio društven u klasičnom smislu riječi – rijetko ga se moglo sresti na javnim okupljanjima – veoma je uživao u tome kad bi se veselo društvance okupilo ispod njegove nadstrešnice na dvorištu…) Bio je uglavnom slabo zainteresiran za društvene aktualnosti; političari ga nisu impresionirali niti im je vjerovao, za zbivanja na estradi apsolutno nije mario, sport ga nije zanimao ni u tragovima… Kao da je živio u svijetu, ali nije bio od svijeta. Na moja povremena “metafizička“ pitanja odgovarao bi da “neke sigurne postoji“, ali što bi to “neke“ bilo, o tome nije imao neku razrađeniju teoriju. Bio je, s druge strane, posve uvjeren da ljudi nisu bili na Mjesecu. Kad bih ga potaknuo da kaže koju o tome, gotovo da nije mogao dovoljno se načuditi kako netko može vjerovati u takvu nepojamnu besmislicu. Njegovo je obrazovanje bilo uistinu rudimentarno; knjige (pa i moje) nisu ga zanimale uopće; bilo mu je to nešto toliko daleko i strano da nije zapravo znao ni što bi komentirao s tim u vezi. Netko bi mogao pomisliti da je ta njegova nezainteresiranost za politiku, šoubiznis, sport pa i kulturu, umjetnost… nešto što mu je nedostajalo, nešto zbog čega mu je život bio osiromašen. No, svatko tko ga je iole poznavao znao je da je on, u osnovi, bio vrlo zadovoljan kvalitetom svoga života. Jasno je znao što želi i što mu zaista treba.
U doba kad se davimo u poplavi informacija, kad se dajemo zavesti porukama s govornica, kad se od nas stvara krdo bezumnih potrošača neprestano frustriranih jer nešto nemamo, njegov urođeni, bogomdani imunitet na sirenski zov medija, reklama i lažnih obećanja mogao bi nam se ukazati kao pravi blagoslov. Moj mi se otac katkad, u toj svojoj jednostavnosti, nekoj bezazlenoj prostodušnosti pa i goloj naivnosti, znao učiniti poput nekog neosviještenog adepta upućenog u tajnu pravog smisla života. Dok se većina nas cijeloga života upinje postati “netko“, steći visoko i široko obrazovanje i po mogućnosti zaraditi što više novaca, mučeći se s pitanjem kako se nositi sa sve kompleksnijim svijetom, on mi je povremeno djelovao poput nekog prikrivenog mudraca sposobnog razlučiti uistinu bitno od uistinu nebitnog. To što nije umio umješno ili nametljivo verbalizirati svoje spoznaje i što nije mario za “ugled“ u konvencionalnom smislu riječi, ne znači da nije znao živjeti u skladu sa “zlatnim pravilom“; naprotiv. Živi i pusti druge da žive, to je bio njegov neizgovoreni slogan. Što je “dobar život“ vrlo je relativno; netko gramziv i spreman iskoristiti svoje intelektualne kapacitete i društveni položaj može prevarama steći imutak i priuštiti si što poželi pa ipak u konačnici biti nesretniji od Stanislava M., koji je često, poput Buddhe za kojega nije nikad čuo, suosjećajno ponavljao prvu od četiri plemenite istine budizma: “Ljudi se mučiju, ljudi patiju, na razne načine…“, jer nisu zadovoljni s onim što imaju, dakako, za razliku od njega koji zapravo nije sasvim poimao svote veće od svoje mjesečne mirovine; brojke su mu uvelike bile i ostale misterij, zbog čega je u životu mogao i ozbiljnije nastradati, ali eto nije. Nadalje, baš poput kakvog zenbudističkog učitelja, ili kakvog kršćanskog kontemplativca, bio je skloniji nedjelovanju nego djelovanju, kao da se držao izreke Blaisea Pascala, “Svi problemi čovječanstva počinju od toga da čovjek ne može sjediti tiho sam u sobi”; rekao bih i da se barem povremeno približio idealu zenbudizma: samo sjediti i ni o čemu ne misliti. Naprosto: biti. To je prosvjetljenje.
Smrt roditelja sasvim je specifična smrt, specifičan gubitak različit od bilo kojeg drugog gubitka. Čovjeku nekako biva jasno da između njega i Smrti više nema nikoga, da je naprosto sad on na redu, po prirodi stvari. Za razliku od majčine smrti, koja je bila zapravo posve iznenadna, i koja me stoga snažno uzdrmala, očev odlazak bio je nalik nekom slow motionu pa sam se u stanovitoj mjeri mogao, kako se to kaže, psihički pripremiti za nj. Posljednji put sam bio kod njega doma 26. siječnja; vidno je lošije izgledao nego za Božić. Kao da se urušio. Nakon toga, završio je u bolnici odakle se iste večeri vratio jer je odbio ostati. No, nekoliko dana poslije, ponovo je odvezen u bolnicu. Čuli smo se telefonom, dok je još bio na nogama. (Nije imao mobitel.) Kad sam ga došao posjetiti, više nije komunicirao, teško je disao i jedva da je otvarao oči. Cjevčice u nosu. Infuzija. Pelene. “Svako je umiranje okrutno“, piše Edgar Morin. Zadnji moj posjet bio je 12. veljače, na njegov osamdesetčetvrti rođendan. Sjedio sam pored njega, govorio mu da se ne treba bojati, da ga volim; osjećao sam se posve nemoćno gledajući kako se s maskom na licu putem koje je dobivao kisik bori za svaki dah. Kako umire. Koža na licu nekako mu se zategnula, bore skoro da su nestale, izgledao je kao da se pomladio, kao da isijava neku blagu svjetlost. U jednom trenutku zaškiljio je na ono jedno zdravo oko; nadvio sam se nad njega dozivajući ga i mašući mu, a on je sasvim, sasvim polako počeo dizati lijevu ruku, i napravio neki pokret koji je nalikovao pokušaju da uzvrati, i potom je spustio… Vjerujem da me u tom trenutku prepoznao i pozdravio se.
U četvrtak 14. veljače krenuo sam ujutro na posao; dok sam čekao autobus, zazvonio mi je mobitel. Nepoznati broj. Očekivao sam zadnjih dana poziv s nepoznatog broja. Obratio mi se muški glas; liječnik je govorio hrvatski sa stranim naglaskom (Sirijac?) i nije posve ovladao gramatikom pa mi je ključnu informaciju prenio ovako: “Vaš tata je umrla noćas u pola dva.“ Bio je veoma ljubazan, topao, i kratko smo porazgovarali. Tako sam saznao da sam ostao i bez drugog roditelja.
Dok sam u subotu, 16. veljače, koračao za lijesom do obiteljske grobnice, pokušao sam zamisliti susret tate i svetog Petra. „Bute me pustili nutre?“ pitat će sveca. „A zakaj bi te pustili, Stanek?“ uzvratit će ovaj protupitanjem. „Jer mi je tu meste“, poantirat će razoružavajuće samouvjereno moj stari, na što sveti Petar neće imati izbora nego ga pustiti da uđe u raj.
nedjelja, 09.12.2018.
#ijasamfranjo
#ijasamfranjo, samo što sam na vrijeme – dok mi je ostalo nešto zdravlja & živaca & snage da pridonesem ovom društvu – promijenio posao.
P.S. a najbolji su mi svi ovi psiholozi & pedagozi & "stručnjaci" koji uopće i ne rade u nastavi, i koji mudruju da "nasilje nije rješenje" (kao da to ljudi koji su posvetili život radu s djecom ne znaju) jer da postoje "učinkovitiji načini rješavanja problema". Samo što ne kažu koji. I molim vas, MOLIM vas, M-O-L-I-M vas, samo mi nemojte spominjati "pedagoške mjere", "ukore razrednika" i slične fore od kojih učenike spopada smijeh, a nastavnicima pada mrak na oči. Od toga me i nakon nekoliko godina izvan obrazovnog sustava hvata mučnina.
utorak, 25.09.2018.
Gospon urednik
O formativnim godinama i knjigama Milošić kaže: “Knjige sam gutao, čitao sam manje-više sve što bi mi došlo pod ruku, čisto eskapistički, u pokušaju da se nekako zaštitim od onih aspekata života koji su mi se činili prijetećima, koji su me plašili. No usput sam saznao da je u redu biti drugačiji, da biti autsajder ne znači nužno da nisi u pravu, da to što misliš drugačije od većine ne znači da s tobom nešto nije u redu... Čitajući, zarana sam razvio toleranciju za drugačije načine mišljenja i življenja. Razvio sam i svijest o tome da iza horizonta postoji nešto novo i da stvarnost nije samo ono što ti je neposredno pred nosom ili što ti netko drugi servira kao stvarnost. Danas ne čitam da bih se od nečega štitio, ali i dalje nastojim širiti horizonte.”
Eto, počeo kao bloger, završio kao urednik.
https://www.jutarnji.hr/globus/Globus-kultura/prvih-deset-godina-sandorfa-ivan-srsen-i-darko-milosic-za-prava-se-bore-godinama-knjige-pripremaju-godinama-i-mastaju-o-neprevedivu-joyceu/7870509/
utorak, 20.02.2018.
Tko je moj bližnji?
Ispričat ću vam jednu zgodu. Nije važno gdje se odigrala, ili se mogla odigrati. Moglo je to biti negdje, ili je bilo, kod Benkovca, ili u Lonjskom polju, negdje između Batine Gornje i Batine Donje, na cesti između Gunje i Drenovaca, ili negdje drugdje u ovoj zemlji. Odigrala se, ili se mogla odigrati, bilo kada u zadnjih dvadeset i kusur godina.
Elem, neki je naš čovjek, Hrvat i praktični katolik, oženjen, otac višečlane obitelji, domoljub, trezvenjak i poštenjačina skromnih primanja imao peh toga jutra dok je, ne sluteći zla, biciklom kroz obližnji šumarak išao za nekim svojim poslom, imao je taj po svemu ispravan čovjek peh da nabasa na trojicu probisvijeta, koji mu prepriječiše put svojim polovnim golfom, iskočiše pred njega, uhvatiše ga i izudaraše tako gadno – jer to su bili takvi ljudi – da je pao u nesvijest. Uzeli su mu, dakako, novčanik, a jednom od tih podlaca svidjela se i uščuvana kožna jakna premlaćenog nesretnika pa ju je prisvojio. Sjeli su u automobil i odjurili u nepoznatom smjeru.
Čovjek je onesviješten ležao na asfaltu, sve dok se nešto kasnije kraj njega nije zaustavio ganc novi BMW. Vozač je bio svećenik, župnik u jednoj od župa u obližnjem gradu. Bonvivan i bonkulović, koji je Svevišnjega rado zamišljao kao nekog benevolentnog chef de cuisine, rado je na župnom dvoru organizirao druženja za političku, poslovnu i naprosto društvenu elitu, i bio je zbog toga među tim svijetom, tim ljudima što jedan drugog drže za vrat, omiljen. Svoje je svećeničke dužnosti obavljao besprijekorno i ležerno, a zbog svojih društvenih veza nije mu se mnogo prigovaralo što je, eto, volio dobre aute i tako to. Spustio je staklo, promotrio prizor, i, shvativši da bi okrvavljeni čovjek mogao ozbiljno zaprljati unutrašnjost njegovog metalnog ljubimca, odlučio je produžiti, jer em mu se žuri na ručak kod uglednog teologa em će zasigurno ubrzo netko naići pa se pobrinuti za ovog pijanca. Pijance, zna se, Bog čuva. Jer, očito je da je čovjek bio pijan pa je pao s bicikla. A u dobroj kapljici treba znati uživati, pomislio je velečasni na svoj omiljeni Johnnie Walker Blue Label. Pritisnuo je papučicu gasa i za nekoliko sekundi sve zaboravio, usmjerivši misli na teleći odrezak s pršutom i kaduljom, uz Chateau Cheval Blanc... Hm, možda je to ipak vino koje valja piti samo, možda tek uz koju kockicu sira?
I doista, baš kao što je šarmantni svećenik predvidio, nije prošlo dugo, pored polumrtvog čovjeka zaustavilo se drugo vozilo, srebrni terenac. Za volanom je sjedio jedan od stupova društva rodom iz susjednog gradića, koji se na hijerarhijskoj ljestvici vazdavladajuće stranke bio visoko popeo pa je i relativno rijetko iz metropole navraćao u rodni kraj. A kako mu je krenulo i s biznisom oko koncesija na neke prirodne resurse, s veseljem je ugađao svojoj strasti za skupom odjećom. Tako je i sada na sebi imao savršeno sašiveno odijelo Kiton K-50; bio je nedavno, odmah nakon stranačke konvencije, skoknuo do Napulja samo da mu uzmu mjeru, a potom je u Zürichu kupio par Ballyjevih cipela. Dobitna kombinacija. Nisu mu uzalud u središnjici stranke tepali da je arbiter elegantiarum. Pažnju mu je privuklo nedefinirano obličje uz rub ceste pa je spontano zakočio. Kad je vidio da se radi o prljavom i okrvavljenom ljudskom biću, u sekundi je s užasom pomislio što bi se dogodilo kad bi ga pokušao podići: zaprljati Enzovo remek-djelo nije dolazilo u obzir. Osim toga, žurio je na dogovor oko prenamjene onog zemljišta... Moja je vizija provizija, pomislio je dok je uz osmijeh nagazio gas. Cesta je prometna, netko će naići.
I stvarno, nije prošlo ni pola sata, nekoliko metara iza prebijenog dobrijana parkirao je svoj prastari renault neki mladić u kasnim dvadesetima, ili možda ranim tridesetima, odjeven sasvim nepretenciozno, štono se kaže, sportski. Zapravo, skromno. I njemu se žurilo. Naime, bio je na putu do zaselka u kojemu su živjeli njegovi roditelji, koji su onomad bili odlučili, apolitični i prostodušni kakve ih je Bog dao, ipak ostati u svojoj kući, a ne natovariti nešto starudije na traktor i krenuti u zbjeg, poput mnogih njihovih sunarodnjaka. On sam nakon tih košmarnih zbivanja otišao je na studij, prehranjivao se radeći fizičke poslove, diplomirao je u roku i sada živi s partnerom u unajmljenom stanu. Žurio je, jer mu je otac bio teško bolestan, i možda se radilo o posljednjem susretu, javili su mu da hitno dođe, a kako u susrete nakon smrti nije vjerovao, cijelo je vrijeme vozio brže od dopuštenog. No, kad je vidio čovjeka kako leži na cesti, oštro je zakočio, istrčao iz auta i namah shvatio da ga smjesta mora odvesti u najbližu ambulantu. Izvadio je kutiju prve pomoći i obavio najnužnije. Čovjek se u međuvremenu osvijestio, ali bilo je jasno da mu je nužno potrebna liječnička pomoć. Mladić ga je, najpažljivije što je mogao, prebacio na stražnje sjedalo, uskočio za volan i krenuo u smjeru iz kojega je došao, jer je najbliža ambulanta bila u mjestu kroz koje je netom bio prošao. Čovjek mu je, pljujući krv, uspio opisati što mu se dogodilo. Zaustavivši se ispred Doma zdravlja, mladić je otrčao do dežurne sestre, i objasnio o čemu se radi. Vrativši se u automobil, izvadio je nekoliko novčanica i gurnuo ih čovjeku, koji je pokušao prosvjedovati, u džep. Neka mu se nađe, rekao mu je uz osmijeh. Pričekao je da medicinsko osoblje unese povrijeđenoga na nosilima, sjeo u svoj prastari renault, i krenuo dalje.
"Što ti se čini, koji je od ove trojice bio bližnji onomu koji je upao među razbojnike?"