gospon profesor
petak, 05.05.2023.
Permanentni strah
"Građani u stanju permanentnog rata bombardirani su podmuklim militariziranim jezikom moći, straha i snage, koji prikriva sve krhkiju stvarnost. Korporacije koje stoje iza doktrine permanentnog rata moraju nas držati u strahu. Strah nas sprječava da prigovaramo zbog vladinih ulaganja u prenapuhanu vojsku. Strah znači da vlastodršcima nećemo postavljati neugodna pitanja. Strah znači da ćemo biti spremni odustati od svojih prava i sloboda radi sigurnosti. Strah nas drži zatvorene u torovima, kao domaće životinje." (Iz neobjavljenog rukopisa.)
četvrtak, 04.05.2023.
Qui bono?
Širenje NATO-a u Srednju i Istočnu Europu donio je tvrtkama kao što su Lockheed Martin Corp., Raytheon Technologies Corp., General Dynamics Corp., Boeing Co., Northrop Grumman Corp., Analytic Services Inc., Huntington Ingalls Industries Inc., Humana Inc., BAE Systems i L3Harris Technologies Inc. milijarde dolara profita. Poticanje sukoba u Ukrajini donijet će im još više milijardi. Nakon invazije na Ukrajinu dionice tvrtki General Dynamics, Lockheed Martin, Northrup Grumman i Raytheon dosegle su najvišu razinu u pedeset dva tjedna. [...] Trgovci smrti djeluju po demonskom načelu. Što više leševa proizvedu, to im više rastu bankovni računi. Zaradit će na ovom sukobu, sukobu koji je sada na rubu nuklearnog holokausta i prijeti uništenjem života na Zemlji kakav poznajemo. (Iz neobjavljenog rukopisa.)
subota, 29.04.2023.
Psihodelici u medicini i duhovnosti
Knjiga Sveto znanje – Psihodelici u medicini i duhovnosti W. A. Richardsa cjeloviti je prikaz djelovanja tzv. psihodeličnih supstanci ili enteogena na biološke procese i ljudsku svijest. Autor na temelju osobnog iskustva i iskustva s dobrovoljcima (ovisnicima, kroničnim bolesnicima i terminalno oboljelima, ali i zdravim pojedincima) zaključuje da spomenute supstance, ako se koriste u prikladnom okruženju i uz iskusnog vodiča, imaju velik potencijal za ublažavanje patnje, poboljšanje kvalitete života i dublju samospoznaju.
Richardsova analiza značajan je doprinos raspravama o odgovornoj integraciji psihodeličnih supstanci u modernu medicine i suvremeno društvo. Pedesetih i početkom šezdesetih godina prošloga stoljeća, psihodelici poput LSD-a bili su legalni i uspješno su se koristili u liječenju ovisnosti i psihičkih oboljenja, no zbog brojnih slučajeva zloupotrebe – u specifičnom onodobnom društvenom kontekstu – stavljeni su izvan zakona pa ih više ni liječnici nisu smjeli koristiti. Unatrag nekoliko godina svjedočimo novim istraživanjima na tom području i sve je više stručnjaka koji smatraju da treba preispitati rigidnu zakonsku regulativu.
Ispitujući granice jezika i pojmovnih okvira Richards dubinski analizira potencijale fenomenâ koji proširuju naše poimanje stvarnosti i širi horizonte u proučavanju psihijatrijskog liječenja i zdravlja te vjere i duhovnog buđenja.
Knjiga izlazi uskoro kod Sandorfa, u sklopu Biblioteke MU.
...
Relativno brzo nakon primjene psilocibina ponovno su se pojavili mistični oblici u svome punom sjaju pa je moje biće više puta prošlo kroz nekoliko ciklusa psihološke smrti i ponovnog rođenja, pri čemu sam imao osjećaj da mi se noetički intenzitet duhovnog znanja urezuje u mozak. U izvještaju o istraživanju koji sam poslije napisao našli su se izrazi poput sljedećih: „kozmička nježnost“, „beskonačna ljubav“, „prodorni mir“, „beskrajna blaženost“, „bezuvjetna prihvaćenost“, „neizrecivo strahopoštovanje“, „preplavljujuća radost“, „iskonska poniznost“, „neopisiva zahvalnost“ i „bezgranična odanost“, a nakon svega toga stajala je rečenica: „Ipak, sve te riječi beznadno su nedostatne i mogu tek skromno ukazivati u smjeru istinskih, neizrecivih osjećaja koje sam zapravo doživio.“ Dakle, nisam bio pretjerao u onome što sam mislio da sam doživio u prvom iskustvu; samo sam, činilo mi se, zaboravio osamdeset posto od onoga što se u njemu događalo. Otada više nikad nisam sumnjao u realnost i validnost tog stanja svjesnosti, a u međuvremenu je prošlo više od pedeset godina. (ulomak)
srijeda, 28.04.2021.
Podrška kolegici!
Podrška kolegici Bosiljki Vidović Kordić!
subota, 27.03.2021.
Meister Eckhart
U jednoj od rijetkih rečenica tog tipa Eckhart daje naslutiti da se možda i sam “suočavao sa Sjenom”: “Čak i sada rijetko se čuje da ljudi postignu velike stvari ne posrnu li prvo u nekom smislu”, ali biografskih podataka koji bi upućivali na takva suočavanja nema. C. G. Jung pridavao je ipak takvim njegovim usputnim rečenicama veliko značenje, tumačeći kako je Eckhartova duhovna dubina tolika da je morala uključivati njegov silazak u mračnije predjele unutarnjeg uma. No zašto se Eckharta naziva mistikom, kršćanskim mistikom, čak najvećim kršćanskim mistikom cjelokupne zapadne povijesti? Mistika se obično povezuje sa sposobnošću dosezanja nekog ekstatičnog stanja ili izvođenja čudesa, no u slučaju Meistera Eckharta to ne vrijedi. Milošić izbjegava koristiti pojmove mistik i mistično kad govori o njemu jer Eckhart nije bio čovjek zatvoren u nekoj ćeliji koji godinama kontemplira i ne izlazi među ljude, već iznimno aktivan čovjek. “Sigurno je imao dubokih duhovnih, da ne kažem mističnih iskustava, i njegov jezik pun je paradoksa i prividnih alogičnosti upravo zato što se takva iskustva teško mogu prenijeti uobičajenim jezikom. Autentični mistik je zreo, uravnotežen, stabilan, duhovit, cjelovit, riječju – normalan čovjek. Kakvih je malo, zapravo, pa nam se čine iznimnima, premda smo svi pozvani da budemo upravo takvi”, kaže urednik.
Pročitajte više na: https://www.vecernji.hr/kultura/meister-eckhart-mistik-ili-reformator-kojem-bi-danas-sudila-inkvizicija-1478805 - www.vecernji.hr
četvrtak, 13.02.2020.
Tri stupa zena – razgovor s urednikom
– Jeste li probali nešto neobično obično: mirno sjediti? Samo sjediti. Zvuči trivijalno? Probajte pet-deset minuta, uspravne kralježnice, samo mirno sjediti. Nešto se u nama počinje zbivati kad mirno sjedimo – kaže Darko Milošić, urednik upravo objavljene knjige Tri stupa zena, s kojim smo razgovarali o tome zašto se Sandorf odlučio za objavu ove knjige, djela koja se ne bavi filozofijskim i psihološkim tumačenjem zena, nego je ponajprije praktična obuka u zenu.
Nema toga tko već nije čuo za zen. Zen je prisutan na Zapadu zadnjih stotinjak godina, no sam pojam ušao je i u žargon pa se jedna poštovanja vrijedna drevna praksa i specifičan pristup životu banaliziraju, a zloupotrebljavaju ga i kopirajteri. Na jednoj razini se radi i o pomodnosti; ljudi se interesiraju za nešto 'egzotično' i 'cool', nešto 'istočnjačko'. Sve to međutim nema veze sa zenom. Istinskim zenom, izvornom budističkom praksom starom dva i pol tisućljeća, bave se upravo Tri stupa zena. Autor je Philip Kapleau, američki reporter koji je pisao izvješća s Nirnberškog procesa i sa suđenja japanskim ratnim zločincima, i koji je prošao trinaest godina obuke u zenu u Japanu, a činjenica da je riječ o zapadnjaku itekako je bitna za recepciju i bolje razumijevanje ove ipak istočnjačke teme.
– Po nekom općem mentalnom sklopu Kapleau nam je svakako bliskiji od japanskih autora koji su formirani u daleko drugačijem okružju, i može nam stoga prenijeti svoje spoznaje o drugoj kulturi svjestan toga koliko o njoj malo znamo, svjestan da smo, kao i on, drugačije 'formatirani' – kaže Milošić dodajući kako s druge strane ima zapadnjaka koji su pisali o zenu na senzacionalistički i površan način pa pridonijeli dodatnom nerazumijevanju teme.
Tri stupa zena smatra se jednom od najboljih knjiga o zenu uopće, sveobuhvatnim uvidom u taj osebujan pristup životu, a posebno vrijednom čine je poglavlja u kojima je po prvi put objavljeno što se zbiva u dokusanu, nizu privatnih razgovora u kojima zen majstor vodi učenike prema prosvjetljenju. Objava ovih privatnih razgovora posebno je zanimljiva jer je zen usmjeren na pojedinca i njegovu autonomiju; učitelj će svakom učeniku pristupiti na jedinstven način i koristiti svoje umijeće i znanje da trgne učenika iz svojevrsne hipnoze ili automatizma u mišljenju i djelovanju. Kapleau je zamolio svog učitelja, Yasutani-roshija, da objavi neke od svojih razgovora s učenicima, i to upravo zapadnjacima, jer na Zapadu većina ljudi koji su zainteresirani za zen zapravo nikad ne dođu u priliku da razgovaraju s mjerodavnim učiteljem pa čitajući transkripte tih razgovora mogu dobiti niz odgovora na pitanja koja učenici najčešće postavljaju učitelju.
Nameće se ipak pitanje što zen može pružiti zapadnjaku, a ne nudi mu molitva ili neki drugi oblici meditacije. Što je zazen i zašto može biti važan modernom čovjeku? U zenu nitko ne traži od vas da se molite; također, zazen nije meditacija u uobičajenom smislu riječi, nema tu mantri, transa, nema zapravo ničega doli strpljivog (samo)promatranja, krajnje pozornog, maksimalno svjesnog, promatranja svega što se zbiva u vama i oko vas. Mirno sjedite i promatrate (se).
Milošić ističe da moderni čovjek, u tjeskobnom grču svakodnevne jurnjave, uopće nije svjestan što se sve zbiva u njemu i oko njega, i živi u nekovrsnoj hipnozi. Svrha zazena je smirivanje, utišavanje uznemirenog uma, buđenje iz te hipnoze.
– A kad se um smiri, možda nakon dugo, dugo vremena ponovo – ili zaista – primijetimo ljepotu nekog lista, nečijih obrva, ili kapi kiše na staklu. Zen otvara oči za naoko nebitne stvari; zapravo nema ničeg nebitnog, u stanju uma i duha koji zen promovira baš sve zrači smislom – kaže on.
– Zen je istodobno zapanjujuće i gotovo zbunjujuće jednostavan, i – naizgled – obeshrabrujuće neproničan. Zen drži da je uistinu dostatno da 'jedete kad ste gladni i pijete kad ste žedni', ali traži i da objasnite kako zvuči pljesak jedne ruke, da se poslužimo poslovičnim primjerom koana (pitanje na koje se ne može racionalno odgovoriti, metoda zena kojom se kod učenika razvija dublja svijest, op.a.). Knjiga se dotiče povijesti zena, ali ponajprije se bavi praksom; filozofija i psihologija uistinu nisu nešto što bi moglo 'protumačiti' zen i njegov nerijetko zaumni i paradoksalni jezik i oslobađajuće neposredan pristup stvarnosti – dodaje.
Kapleau čitatelju ostavlja slobodnu volju, ne agitira i ne zavodi, ne nagovara na preobraćenje bilo koje vrste. I Milošić naglašava kako ovdje svakako nije riječ o prozelitizmu.
– Riječ je o iskrenom pokušaju autora da napiše knjigu o zenu razumljivu običnom čitatelju, knjigu u kojoj, između ostaloga, govori detaljno o tome kako se uopće zainteresirao za zen.
Kapleau je objavio i dijelove svog dnevnika pa pratimo što mu se događalo između 1. travnja 1953., kad je zapisao ovo: 'Trbuh me boli cijeli tjedan, doktor kaže da se čirevi pogoršavaju. I alergije idu na gore. Ne mogu spavati bez lijekova. Tako sam očajan, da barem imam petlje sve okončati', do 9. kolovoza 1958., kad je – nakon dugogodišnjeg zazena u japanskim samostanima, i rada s učiteljima, iskusivši kensho ili satori, dakle, prosvjetljenje ili uvid u vlastitu prirodu – zapisao: 'Osjećam se slobodno kao riba koja pliva u oceanu hladne, bistre vode nakon što je bila zarobljena u boci ljepila'. Tko ne bi poželio takvo iskustvo podijeliti s drugima?
Ideja prosvjetljenja može zvučati vrlo privlačno, a možda i kao cilj koji se lako doseže. No, je li doista tako? Jesu li, kad je riječ o prosvjetljenju, ali i zenu općenito, moguća pogrešna tumačenja? Čitajući kritike upućene na račun zena, nailazi se na cijeli dijapazon mišljenja, od toga da se radi o krajnje opasnoj okultnoj praksi s kojom napose kršćani ne bi smjeli imati nikakve veze pa do toga da postoje ljudi poput Kakichija Kadowakija, isusovca koji u – i kod nas prevedenoj – knjizi Zen i Biblija govori o tome kako ga je upravo prakticiranje zena dovelo do dubljeg razumijevanja Biblije. Što se tiče prosvjetljenja, velik dio Tri stupa zena bavi se tim fenomenom.
– Rekao bih da je fenomen prosvjetljenja stvaran. U knjizi se opisuje osam iskustava prosvjetljenja suvremenih Japanaca i zapadnjaka oba spola; tim se ljudima sasvim očito iz temelja promijenila percepcija doslovce svega, a jedan od razloga objave upravo ove knjige jest i taj da se izbjegnu pogrešna tumačenja što prosvjetljenje jest – komentira urednik.
Danas je u svijetu uobičajen svojevrsni vjerski eklekticizam ili preciznije eklekticizam u kojem moderni čovjek iz pojedine religije, ali i umjetnosti i filozofije uzima ono što mu odgovara pa uklapa u svoj svakodnevni život. Mnogi o tome promišljaju izrazito kritički, negativno. Reakcije predstavnika klasičnih crkava na ovakve su fenomene ponekad vrlo oštre.
– Moj stav je da je svatko odgovoran za sebe – komentira Milošić. – Također: a što je naličje postmodernog eklekticizma – fundamentalizam? Stvar za raspravu. No, dopustite mi da citiram Denisa de Rougemonta; njegova dijagnoza modernog čovjeka je, čini mi se, precizna: 'Jer svi mi, koliko nas ima, ne znajući vodimo život civiliziranog čovjeka u doslovce besmislenoj zbrci religija nikada sasvim mrtvih, a rijetko kad sasvim shvaćenih i prakticiranih… nepoznatih, ali tim djelotvornijih kompleksa, nagona […] naslijeđenih [… ] od običaja potpuno zaboravljenih, običaja koji su postali mentalnim tragovima, ožiljcima, sasvim nesvjesnim…' Svi smo mi eklektici, svi manje ili više (ne)svjesno pabirčimo... dalo bi se o tome. Zen učitelj bi, kao u poznatoj priči o šalici čaja, zaključio: 'Kako ti mogu objasniti zen ako prethodno nisi ispraznio svoju šalicu?' (tj. oslobodio se svojih predrasuda, kompleksa, iluzija, samozavaravanja i krutih stavova – a svi ih redom imamo).
Izuzetno je zanimljiv i predgovor već spomenutoj knjizi Zen i Biblija koja je kod nas objavljena u Zagrebu 2012. u izdanju Filozofsko-teološkog instituta Družbe Isusove. U tom predgovoru autor Kakichi Kadowaki, Japanac koji je odrastao u zenbudističkom okruženju, ali se obratio na kršćanstvo i zaredio ne odbacujući pritom zen, prepričava kako ga je svojedobno u Njemačkoj katolički teolog Joseph Ratzinger, budući papa Benedikt XVI. kojega se inače smatralo iznimno konzervativnim, pozvao da održi predavanje o zenu i kršćanstvu skupini studenata teologije. Nakon predavanja Ratzinger mu je rekao: 'Bilo bi zanimljivo kada bismo mogli usporediti ideje zena s biblijskima, ne samo u pogledu dijaloga između zena i kršćanstva, nego i u pogledu teološke razmjene između Istoka i Zapada.'
– Radi se, dakle, o dijalogu, o pokušaju da usporedimo dvije velike duhovne tradicije bez predrasuda; u tom duhu je objavljena ova knjiga – ističe Milošić.
Knjiga Tri stupa zena prva je u novoj Sandorfovoj biblioteci nazvanoj Mu prema japanskoj riječi za 'ne', 'ništa', 'ništavilo', 'prazninu'; Mu je ujedno i jedan od najinspirativnijih koana u zenu. U toj će biblioteci izlaziti knjige koje se bave mističkom/kontemplativnom dimenzijom različitih religijskih tradicija (budističke, kršćanske, islamske, židovske...), a nakon Tri stupa zena, najavljuje Milošić, izaći će djelo benediktinca Cypriana Smitha, The Way of Paradox: Spiritual Life as Taught by Meister Eckhart, uvod u teološku misao tog genijalnog srednjovjekovnog mistika.
(Tekst je izvorno objavljen u Političkom magazinu Obzor, prilogu Večernjeg lista, 8. veljače 2020.; autorica Nataša Vlašić Smrekar)
petak, 10.01.2020.
Tri stupa zena – Učenje, praksa i prosvjetljenje
Sazrijelo je vrijeme da u Sandorfu pokrenemo novu biblioteku – nazvao sam je 'Mu' (jap.: 'ne', 'ništa', 'ništavilo', 'praznina'). Namjera mi je za nju – tj. za zainteresirane čitatelje koji nisu s prljavom vodom izbacili i dijete – birati knjige koje se bave mističkom/kontemplativnom dimenzijom različitih religijskih tradicija (budističke, kršćanske, islamske, židovske...), a prva u nizu je upravo objavljena klasična studija 'Tri stupa zena – Učenje, praksa i prosvjetljenje', Philipa Kapleaua (u prijevodu Dinka Telećana), vjerojatno jedna od najboljih knjiga o zenu uopće.
Zašto ova knjiga i zašto ova biblioteka? Riječima Hustona Smitha, filozofa s MIT-a, autora predgovora: "...Zapad (se) kao civilizacija suočava s problemom življenja bez objektivno uvjerljivih apsoluta (...); suvremeni zapadnjak mora hodati po moru ništavila, bodro plutajući bez (...) sigurnih uporišta. Suočen s tom neizvjesnom zadaćom, zapadnjak čuje za ljude (...) koji stoljećima nastavaju Prazninu, osjećaju se u njoj kao kod kuće i nalaze u njoj radost. Kako je to moguće? Zapad ne shvaća, ali ništavilo za koje čuje (...) zvuči kao nešto s čime bi se mogao nagoditi".
U pogovoru će pak K.L. Kraft, stručnjak za budizam, napisati: "Iako se knjiga može čitati kao neobičan opis drugog svijeta, najplodonosniji bi se pristup sastojao u tome da je se koristi kao putokaz prema vlastitoj istinskoj bîti, prema ‘vašem licu prije rođenja vaših roditelja’. Tada ona počinje isijavati obećanje preobražavajućeg uvida. Jedna kanadska kućanica u njoj priča:
‘Jednoga proljetnog dana radila sam u vrtu kad mi se učinilo da se zrak čudno komeša, kao da se uobičajen slijed vremena otvorio u novu dimenziju (...).’
I baš je u tome čar ‘Tri stupa zena’, u tom letimičnom pogledu što ga pruža na vrata – vrata koja vode u nas same i koja prije možda nismo primijetili. Gdje god i što god bio vaš vlastiti vrt, ovo je knjiga koja može promijeniti smjer vašeg života."
Ako dakle više ne možete trpjeti bol što vam ga nanosi ona otrovna strijela o kojoj govori Buddha, i imate osjećaj da je Meister Eckhart bio u pravu kad je rekao da se teolozi mogu prepirati, ali da svi mistici ovoga svijeta govore istim jezikom, posegnut ćete za ovom i knjigama koje slijede.
(Za one pak koji zdvajaju nad (in)kompatibilnošću zena i kršćanstva, preporučam da posegnu za knjigom ‘Zen i Biblija’, japanskog isusovca i zen učitelja J. Kakichija Kadowakija, koju je objavio Teološko-filozofski institut Družbe Isusove (2012., preveo Stjepan Kušar), a u kojoj autor opisuje susret s J. Ratzingerom, budućim papom Benediktom XVI., tijekom kojega mu je potonji rekao: "Bilo bi zanimljivo kada bismo mogli usporediti ideje zena s biblijskima, ne samo u pogledu dijaloga između zena i kršćanstva, nego i u pogledu teološke razmjene između Istoka i Zapada." O dijalogu se, dakle, radi.)
petak, 29.11.2019.
Dobrobit djece
Nakon 22 godine provedene u prosvjeti, odgovorno tvrdim da je dobrobit djece ugrožena i s k lj u č i v o dosljednim zanemarivanjem obrazovnog sustava, i ovaj štrajk - 14 po redu - je sada već vrisak da se s tim zanemarivanjem napokon prestane. Dobrobiti djece radi.
subota, 02.03.2019.
Užasno, stravično, brutalno...
Već godinama/desetljećima slušam kako se ljudi općenito, a pojedini novinari napose, bez i najmanjeg obzira spram riječi i njihova značenja, i spram konteksta u kojem ih (zlo)rabe, bezobzirno razbacuju izrazima poput užasno, stravično, jezivo, katastrofalno, brutalno… i to dok govore o pojavama kao što su malo jači pljusak, čekanje u redu pred šalterom ili modni podbačaj kakve estradne sirotice, svjestan, dakle, kako opasno devalviraju semantički potencijal materinjeg jezika što bi ga valjalo čuvati za situacije kakvima svjedočimo zadnjih dana i kakvima ćemo tek svjedočiti u danima koji slijede; sad smo svi u situaciji da više nemamo za čim posegnuti kako bismo izrazili što osjećamo dok do nas pristižu vijesti koje bi zaista imalo smisla popratiti spomenutim pridjevima. Vijesti su njima i popraćene, ali te riječi, potrošene mahom na medijsko-meteorološko-estradne trivijalnosti i bezbroj puta neumno izgovorene uz kavice na terasama kafića, više ni približno nemaju snage makar i nagovijestiti razmjere ponora ljudskih duša naših bližnjih, bezdana što su nam se raspukli pred očima. Pojedincu preostaje, kao i do sada, danonoćno bdijenje nad time kada će – i hoće li uopće – progovoriti, i ako hoće, koje će riječi i s kojom namjerom upotrijebiti.
utorak, 19.02.2019.
Hommage Stanislavu M.
Sjedim s ocem u dnevnom boravku, prije dvije godine. Snimam mobitelom kratki videozapis.
“Kaj si jel danas?“ pitam ga.
“Skuhal si juhice za četiri tenijere“ – opisuje što sam pripremio – “prava mera, to je najbolje, znaš, ni previše, ni premale, ne? Del si nutre paradajz, i sitne male makarončeke; graheka si skuhal, narezal lukeka na sitne komadiče, ulja si del na grah i skuhal si par kranjskih kobaseki. I dosta je.“
Takav je bio, sav u deminutivima – toj kvintesenciji kajkavštine, Zagorec s dna kace, stari Bistričanec, “pijačan“, rođen, živio i cijeli svoj vijek proživio u istoj toj kući čija je zadnja adresa Ulica kralja Tomislava 16, a ja je pamtim i kao Ulicu žrtava fašizma. Otkako mu je umrla (druga) supruga, naš se odnos – o čijoj kompleksnosti i netipičnosti bih mogao napisati knjigu – dodatno intenzivirao pa smo se u zadnjih dvije i pol godine čuli gotovo svakodnevno, i razgovor se okretao uglavnom oko toga što je tog dana jeo. Volio je jesti i rekao bih da ga je planiranje jelovnika uvelike održavalo na životu. Za doručak: čajeka, hrenovčice, sireka, kekseke… Za ručak: juhicu, gulašek, rižicu, šalaticu, krumperek, mlinčeke, puricu… Za večeru: kruheka, špekeka, lukeka, jabučicu… Uz dva-tri gemišta. (Izbjegavao je sokove pa i čistu vodu; navodno nije dobro piti samo čistu vodu.) Pomno bi mi i uvijek s istim neiscrpnim entuzijazmom, gotovo djetinje veseo, detaljno nabrajao što se tog dana našlo pred njim na stolu, a naročito ga je veselilo planiranje ručkova uz velike blagdane poput Uskrsa ili Božića. Zvučao bi poput kakvog rafiniranog sladokusca koji živi da bi fino jeo, s time da ga uopće nisu zanimali novi recepti ili okusi; njegov je jelovnik bio veoma konzervativan, tematski skroman, čak ga ni ribe nisu privlačile. “To ja ne jiem“, lakonski bi konstatirao. Još prošlog Božića imao je zavidan apetit; mučilo ga je jedino to što više nije mogao bezbrižno žvakati nego je sve morao rezuckati na “sitne male komadiče“.
Anegdota iz djetinjstva. Uzgajali smo kuniće, no tata je iz nekog svog razloga kuniće smatrao glodavcima i rezolutno je odbijao jesti njihovo meso, unatoč činjenici da ga je baka znala vrhunski pripremiti. Jednom se vratio s posla (radio je desetljećima u Plivi), i pitao što ima za ručak. Baka ga je poslužila mesom “na saft“ i pire krumpirom, ne spomenuvši mu o kakvom je mesu riječ. Kad se do sita najeo, na pitanje kako mu se jelo svidjelo, nizao je komplimente. Radilo se, dakako, o kuniću pa su se ukućani poslije još dugo šalili na njegov račun…
Njegov svijet sveo se potkraj života uglavnom na “dvorišče“ (premda ni ranije nije iskazivao naročitu sklonost putovanjima; od automobila je zazirao, preplašen saobraćajnim nesrećama, a vožnju u avionu smatrao je nečim nepojmljivo hrabrim, što graniči s ludošću); veselio se toplim danima kad je sjedio u hladu golemog stabla što ga je prije nekoliko desetljeća posadio, na što je bio naročito ponosan. Dok je još bio u kakvoj-takvoj snazi, vodio je tijekom ljetnih mjeseci svoj skromni “biznis“: mogli ste ga vidjeti kako stoji na ulici i poziva vozače da parkiraju kod njega. Inače bi se povazdan vrzmao po kući ili dvorištu, “šturil“ bi, popunjavajući vrijeme između obroka listanjem novina, ili bi kroz prozor promatrao život koji se odvijao na ulici. (Često mi je isticao prednosti života u centru Marije Bistrice; pomisao da živi negdje na osami ispunjavala ga je nelagodom. Premda nije bio društven u klasičnom smislu riječi – rijetko ga se moglo sresti na javnim okupljanjima – veoma je uživao u tome kad bi se veselo društvance okupilo ispod njegove nadstrešnice na dvorištu…) Bio je uglavnom slabo zainteresiran za društvene aktualnosti; političari ga nisu impresionirali niti im je vjerovao, za zbivanja na estradi apsolutno nije mario, sport ga nije zanimao ni u tragovima… Kao da je živio u svijetu, ali nije bio od svijeta. Na moja povremena “metafizička“ pitanja odgovarao bi da “neke sigurne postoji“, ali što bi to “neke“ bilo, o tome nije imao neku razrađeniju teoriju. Bio je, s druge strane, posve uvjeren da ljudi nisu bili na Mjesecu. Kad bih ga potaknuo da kaže koju o tome, gotovo da nije mogao dovoljno se načuditi kako netko može vjerovati u takvu nepojamnu besmislicu. Njegovo je obrazovanje bilo uistinu rudimentarno; knjige (pa i moje) nisu ga zanimale uopće; bilo mu je to nešto toliko daleko i strano da nije zapravo znao ni što bi komentirao s tim u vezi. Netko bi mogao pomisliti da je ta njegova nezainteresiranost za politiku, šoubiznis, sport pa i kulturu, umjetnost… nešto što mu je nedostajalo, nešto zbog čega mu je život bio osiromašen. No, svatko tko ga je iole poznavao znao je da je on, u osnovi, bio vrlo zadovoljan kvalitetom svoga života. Jasno je znao što želi i što mu zaista treba.
U doba kad se davimo u poplavi informacija, kad se dajemo zavesti porukama s govornica, kad se od nas stvara krdo bezumnih potrošača neprestano frustriranih jer nešto nemamo, njegov urođeni, bogomdani imunitet na sirenski zov medija, reklama i lažnih obećanja mogao bi nam se ukazati kao pravi blagoslov. Moj mi se otac katkad, u toj svojoj jednostavnosti, nekoj bezazlenoj prostodušnosti pa i goloj naivnosti, znao učiniti poput nekog neosviještenog adepta upućenog u tajnu pravog smisla života. Dok se većina nas cijeloga života upinje postati “netko“, steći visoko i široko obrazovanje i po mogućnosti zaraditi što više novaca, mučeći se s pitanjem kako se nositi sa sve kompleksnijim svijetom, on mi je povremeno djelovao poput nekog prikrivenog mudraca sposobnog razlučiti uistinu bitno od uistinu nebitnog. To što nije umio umješno ili nametljivo verbalizirati svoje spoznaje i što nije mario za “ugled“ u konvencionalnom smislu riječi, ne znači da nije znao živjeti u skladu sa “zlatnim pravilom“; naprotiv. Živi i pusti druge da žive, to je bio njegov neizgovoreni slogan. Što je “dobar život“ vrlo je relativno; netko gramziv i spreman iskoristiti svoje intelektualne kapacitete i društveni položaj može prevarama steći imutak i priuštiti si što poželi pa ipak u konačnici biti nesretniji od Stanislava M., koji je često, poput Buddhe za kojega nije nikad čuo, suosjećajno ponavljao prvu od četiri plemenite istine budizma: “Ljudi se mučiju, ljudi patiju, na razne načine…“, jer nisu zadovoljni s onim što imaju, dakako, za razliku od njega koji zapravo nije sasvim poimao svote veće od svoje mjesečne mirovine; brojke su mu uvelike bile i ostale misterij, zbog čega je u životu mogao i ozbiljnije nastradati, ali eto nije. Nadalje, baš poput kakvog zenbudističkog učitelja, ili kakvog kršćanskog kontemplativca, bio je skloniji nedjelovanju nego djelovanju, kao da se držao izreke Blaisea Pascala, “Svi problemi čovječanstva počinju od toga da čovjek ne može sjediti tiho sam u sobi”; rekao bih i da se barem povremeno približio idealu zenbudizma: samo sjediti i ni o čemu ne misliti. Naprosto: biti. To je prosvjetljenje.
Smrt roditelja sasvim je specifična smrt, specifičan gubitak različit od bilo kojeg drugog gubitka. Čovjeku nekako biva jasno da između njega i Smrti više nema nikoga, da je naprosto sad on na redu, po prirodi stvari. Za razliku od majčine smrti, koja je bila zapravo posve iznenadna, i koja me stoga snažno uzdrmala, očev odlazak bio je nalik nekom slow motionu pa sam se u stanovitoj mjeri mogao, kako se to kaže, psihički pripremiti za nj. Posljednji put sam bio kod njega doma 26. siječnja; vidno je lošije izgledao nego za Božić. Kao da se urušio. Nakon toga, završio je u bolnici odakle se iste večeri vratio jer je odbio ostati. No, nekoliko dana poslije, ponovo je odvezen u bolnicu. Čuli smo se telefonom, dok je još bio na nogama. (Nije imao mobitel.) Kad sam ga došao posjetiti, više nije komunicirao, teško je disao i jedva da je otvarao oči. Cjevčice u nosu. Infuzija. Pelene. “Svako je umiranje okrutno“, piše Edgar Morin. Zadnji moj posjet bio je 12. veljače, na njegov osamdesetčetvrti rođendan. Sjedio sam pored njega, govorio mu da se ne treba bojati, da ga volim; osjećao sam se posve nemoćno gledajući kako se s maskom na licu putem koje je dobivao kisik bori za svaki dah. Kako umire. Koža na licu nekako mu se zategnula, bore skoro da su nestale, izgledao je kao da se pomladio, kao da isijava neku blagu svjetlost. U jednom trenutku zaškiljio je na ono jedno zdravo oko; nadvio sam se nad njega dozivajući ga i mašući mu, a on je sasvim, sasvim polako počeo dizati lijevu ruku, i napravio neki pokret koji je nalikovao pokušaju da uzvrati, i potom je spustio… Vjerujem da me u tom trenutku prepoznao i pozdravio se.
U četvrtak 14. veljače krenuo sam ujutro na posao; dok sam čekao autobus, zazvonio mi je mobitel. Nepoznati broj. Očekivao sam zadnjih dana poziv s nepoznatog broja. Obratio mi se muški glas; liječnik je govorio hrvatski sa stranim naglaskom (Sirijac?) i nije posve ovladao gramatikom pa mi je ključnu informaciju prenio ovako: “Vaš tata je umrla noćas u pola dva.“ Bio je veoma ljubazan, topao, i kratko smo porazgovarali. Tako sam saznao da sam ostao i bez drugog roditelja.
Dok sam u subotu, 16. veljače, koračao za lijesom do obiteljske grobnice, pokušao sam zamisliti susret tate i svetog Petra. „Bute me pustili nutre?“ pitat će sveca. „A zakaj bi te pustili, Stanek?“ uzvratit će ovaj protupitanjem. „Jer mi je tu meste“, poantirat će razoružavajuće samouvjereno moj stari, na što sveti Petar neće imati izbora nego ga pustiti da uđe u raj.