U na svoj način genijalnoj predstavi Ispočetka (tekst & režija Mislav Brečić), što sam je gledao u Exitu, predstavi o kojoj bi se u nekoj sebe svjesnijoj i sabranijoj zajednici više pisalo i govorilo – kao što bi se, uostalom, više pisalo i govorilo o kulturi kao takvoj – ima jedna scena u kojoj lice što ga igra Bojan Navojec nekoliko puta opsuje. Publika ga, reklo bi se uvjetovanim refleksom, honorira smijehom. No, valja opisati kontekst. Predstava pirandelovski preispituje odnos glumaca kao privatnih osoba, lica što ih igraju na sceni pa onda i lica što ih igraju njihova lica. Glumci se svako toliko publici obraćaju sa scene pa se gledatelj zbunjeno pita obraća li mu se sa scene Sreten Mokrović kao građanin Sreten Mokrović ili glumac Sreten Mokrović koji igra samoga sebe. (Inače, tu su još i Krešo Mikić i Jelena Miholjević). Prvih sat vremena pratimo glumce koji se vrzmaju po pozornici, i neuspješno se pokušavaju dogovoriti što bi zapravo odigrali "ovima u gledalištu ". Pritom svako toliko signaliziraju da su oni glumci koji glume i u reklamama, glume dakle sebe kao privatne osobe, iskazuju navodne međusobne animozitete i općenito dekonstruiraju scensku iluziju. Jedna je to od onih predstava u kojima se može dogoditi da netko iz publike stvarno u jednom trenutku ustane i obrati se glumcima (ili im odgovori na pitanja što ih postavljaju gledateljima), i pita ih kad će predstava zapravo početi. Svako toliko glumci uđu u neke uloge, tu su roditelji, sinovi, ljubavnici, supružnici… scena krene pa se pretoči u nešto drugo pa se opet vratimo na početak. Neprestance kreću ispočetka. Moguće da bi to nekome tko je platio da pogleda predstavu koja ima uvod, zaplet, vrhunac, preokret i rasplet moglo biti iritantno, ali Exitova publika ima dovoljno kazališnog iskustva da se može nositi s ovakvim "slojevito strukturiranim tkivom jazzerske harmonike što povezuje i isprepliće nekoliko razina realiteta" , kako piše u najavi predstave.
Elem, u jednom od brojnih prizora u kojima glumci i opet kao ne znaju što bi i kako bi, svjesni da gledatelji i dalje čekaju da im nešto konačno i odigraju, da ih zabave – što im do sada nije uspjelo pa su frustrirani – nekome padne na pamet da bi mogli početi psovati. Jer, čujemo komentar, to uvijek pali. Nema greške! I zaista, Bojan Navojec (tj. lice koje igra) okrene se prema gledalištu i onako mangupski ispali, A u pičku materinu! Publika, koja je do tada pristojno šutjela i pokušavala pohvatati sve te metarazine, počela se, dakako, smijati, što su glumci zadovoljno prokomentirali, eto, jesi vidio… Navojec je potom ispalio još nekoliko psovki i napokon je postignuto zajedništvo umjetnika i publike. OK, malo sam ironičan, ali što reći, Hrvati, generalno govoreći, vole psovanje. Psovke ostavljaju dojam da se nešto dogodilo, da se nešto riješilo, pružaju kratkotrajan priljev psihičke energije i iluziju moći.
Scena iz predstave pala mi je na pamet dok sam zadnjih dana pratio kako se putem medija širi status što ga je na Facebooku 21. svibnja objavio kolega bloger Drito Konj, tj. Stjepan Krznarić. Mislim da je skoro pa nepotrebno objašnjavati na koji status mislim, dan kasnije objavio ga je u cijelosti i Jutarnji list, potom i drugi portali, a na Facebooku ga je – očito je očitao puls naroda – podijelilo preko dvije i pol tisuće ljudi (skupio je i gotovo pet tisuća lajkova). Uglavnom, Drito Konj, koji se pojavio i kod Aleksandra Stankovića u Nedjeljom u 2, dao si je, ono, kuiš, fakat oduška i u spomenutom tekstu naciji objasnio kako stoje stvari, sve garnirano uobičajenim hrvatskim vulgarizmima koje slušamo svakodnevno na ulicama, školskim hodnicima, ispred crkava i u dnevnim boravcima. Tekst završava ovako: " Ak to sad znamo, koja pička materina nas spriječava da prestanemo bit kurčevo roblje šačice govana koja se s nama igra monopoli? Ovim državama treba jedna žešća revolucija. Ne ova preko tipkovnice. Prava. Pitanje je koju pičku materinu čekamo" .
Da ne bude zabune, ne pada mi na pamet – kao Stankoviću – licemjerno moralizirati oko korištenja vulgarizama. Mogao bih sad tupiti kako bismo mogli radije tu psihičku energiju koju tako ispucamo (psovka je kao petarda) sublimirati pa je konstruktivnije upotrijebiti, ali tko se još u današnje vrijeme od bilo čega pokušava suzdržati pa još i – koji je to uopće vrag? – sublimirati . Kaj god. Dakle, nije poanta u moraliziranju.
Poanta je u tome što se takvi tekstovi sporadično pojave svako toliko, najčešće među blogerima; u tjedan dana ih pročita malne svatko u Hrvatskoj, svi se slože kako "im" je dotični/dotična rekao/rekla što "ih" ide – uvijek je tu sve začinjeno sočnim psovkama – i što se u našem realitetu promijeni?
Apsolutno ništa.
Bit će tako, naravno, i ovaj put. Drito Konj – kojemu svaka čast na altruizmu i ulaganju golemog truda da vrlo konkretno pomogne stradalima od poplava – morat će ispočetka pokušati podići revoluciju, ali meni se čini da se nijedna vlast neće uplašiti revolucionarâ koji je putem društvenih mreža šalju u onu stvar, ali bi se mogla uplašiti onih koji svoju sirovu energiju sublimiraju u dobro osmišljene, suvisle, koherentne revolucionarne programe. S time da bi današnjim mladim generacijama najprije trebalo objasniti što znači revolucija, i što znači akcija, kao i to da ti pojmovi NEMAJU veze s nižim tarifama za mobitele ili sa sniženjem cijena puretine u obližnjem diskontu. Također, valjalo bi im objasniti što znače pojmovi osmišljeno, suvislo, koherentno. Što znači razmišljati. Što znači razgovarati. Što znači dogovarati se. I tako dalje. Dakle, vidimo da je do revolucije dugačak put, jer nije lako politički program koji bi doveo do nečeg konkretnijeg (recimo, pravednog društva) od kojeg razbijenog izloga ili zapaljenog automobila iskomunicirati putem sms-poruka.
Drito Konj je, posve spontano, nastavio verbalno i gestama poručivati političarima što ih ide i prime-timeu prvog programa Hrvatske televizije, a iza njega je u studiju bio i također iznimno popularan bloger Krule, koji također već godinama duhovito komentira zbivanja u državi. Uz obilje psovki, dakako. Obojica su objasnila što ih/nas tišti, obojica su nastupili kao glasnogovornici naroda , obojica su pokupila simpatije gledatelja (upravo kao i Bojan Navojec; usput, i u predstavi Ispočetka poziva se na revoluciju), i obojici je dan medijski prostor da bismo u konačnici imali tek još jednu predstavu. Show. Dečki su se uklopili u već isprobani format u kojem se, između manje ili više relevantnih gostiju, dovede i kakvog čudaka, otkačenjaka, neprilagođenog… kolorita radi, radi, u konačnici, zabave. Nešto kao Igre gladi na naš način. Sustav im je dao petnaest minuta slave, e da bi ih zapravo iskoristio.
Ne vidim (više) previše smisla u tome da bilo tko pridonosi općem lamentiranju nad – danas omiljen pojam – katastrofalnom situacijom (Zagorac u meni: bute vi vidli kaj je katastrofa…). Ako je vješto opišem, pa pridodam još i pregršt sočnih psovki, hoće li ona biti manje katastrofalna? Razumijem da je to ispušni ventil, ali ne čini li vam se da se sad već pomalo nalazimo u situaciji kad uviđamo da od ispuštanja pare i nema neke polze. Paru treba mudrije iskoristiti.
Naprotiv (i iz nekog razloga već mi je pomalo čudno biti ovako profesorski pristojan i didaktičan u ovoj zemlji – kome se zapravo obraćam? Osjećam se već pomalo kao neki freak, ali, hej, možda me Stanković pozove u emisiju!) mislim da treba (hoće li netko ovo šerati barem tisuću devetsto pedeset puta? Lajkati barem tri tisuće puta?) puno čitati, razmišljati o pročitanom, razmišljati općenito, usporiti, provoditi vrijeme u osami, daleko od bučne gomile… i u skladu sa svojim kapacitetima, s onim što čovjek ima, u čemu je dobar, pokušati napraviti najviše što se može.
Uz psovke ili bez njih.
| < | lipanj, 2014 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | ||||||
| 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 | 8 |
| 9 | 10 | 11 | 12 | 13 | 14 | 15 |
| 16 | 17 | 18 | 19 | 20 | 21 | 22 |
| 23 | 24 | 25 | 26 | 27 | 28 | 29 |
| 30 | ||||||
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Eksperimentalna
autobiografska fikcija.
Dobro je imati na umu
moguću razliku
između blogera
gospona profesora
i autora kao privatne osobe.
Škola je zjenica svih društvenih ustanova,
a učitelj je zjenica te zjenice.
Sartre
Prvo podignemo prašinu,
a zatim se tužimo da ne vidimo.
Berkeley
Put van vodi kroz vrata.
Zašto nitko neće upotrijebiti taj izlaz?
Konfucije
Cilj mi je naučiti vas da od prikrivene besmislice
napredujete do nečega što je očito besmisleno.
Wittgenstein
Ma koliko bilo izazovno istraživati nepoznato,
još je izazovnije propitivati poznato.
Kaspar
Neuroza je zamjena za legitimnu patnju.
Jung
Ni budućnost više nije što je nekad bila
Valery