Kapitalizam je nevjerojatno vjerovanje u mogućnost da će najizopačeniji ljudi činiti najizopačenije stvari na najveću dobrobit sviju. (John Maynard Keynes)
Od kad se pojavio u Zagrebu, u svjetski poznatom fast food restoranu bio sam možda dva ili tri puta. Nekako mi ta vrsta hrane, premda uveseljava okusne pupoljke, ne sjeda najbolje na želudac. Stoga sam se nemalo iznenadio kad sam neki dan, nakon nekoliko godina, odlučio ponovno – jer mi se žurilo – uživati u brzoj hrani pa sam svratio u jedan od restorana. Cijena klasičnog hamburgera bila je, protrljao sam oči, nevjerojatnih 1100 (tisuću i sto) kuna! Ljubazno osoblje, standardiziranog izgleda i ponašanja, objasnilo mi je da je to, eto, stvarna cijena hamburgera, koja uključuje i dosad zamračene troškove. Naime, prosvijetljeni vlasnici korporacije odlučili su početi poslovati tako da svi ljudi uključeni u lanac proizvodnje jednog hamburgera budu pošteno plaćeni za svoj rad pa je dakle realna cijena hamburgera malo, je li, skočila. Svi oni potplaćeni radnici u Trećem svijetu koji se bave govedima i pilićima, svi oni koji se bave žitaricama i salatom, svi oni koji beru i voze, peru i sjeckaju, peku i pakiraju… svi će sada biti pošteno plaćeni. Tu su i tzv. eksternalije, društveni troškovi. Saznao sam da je cijena energije koja se godišnje utroši na proizvodnju onih pola milijarde hamburgera samo u Sjedinjenim Državama gotovo 300 milijuna dolara, a nusproizvod je otisak stakleničkih plinova ( ugljični otisak ) reda veličine 1,2 milijarde kilograma CO2… što, dakako, pridonosi globalnom zatopljenju. Saznao sam i to da su u novu cijenu mog hamburgera uračunate i štete po okoliš, jer se zbog uzgoja govedâ sijeku šume, a zbog čega opet dolazi do erozije tla, a tu su i skriveni zdravstveni troškovi zbog epidemije dijabetesa, srčanih bolesti i pretilosti… ima toga još. Uglavnom, dok je hamburger koštao manje od 20 kuna, ti troškovi su postojali, ali ih nisu podmirivali ni kupci niti korporacija. No, netko ih jest podmirivao – nema, naime, jeftinog hamburgera.
A podmiruje ih i dalje, jer ova uvodna pričica, odmah vam je bilo jasno, nije istinita. Ali dobro ilustrira stanje stvari. Na primjer, kao što se može pročitati na internetskim portalima, na plantažama kakaa rade mahom djeca-robovi pa valjda preko devedeset posto čokolade koju jedemo, jedemo zahvaljujući i njihovom praktički besplatnom radu. Kupujemo je jer je jeftina (ili jeftina ), poput spomenutih hamburgera. Nedavno sam, ipak, na televiziji vidio prilog o tvrtci koja, za razliku od fantazme o prosvijetljenoj korporaciji s početka teksta, zaista postoji i, što je najvažnije, dobro posluje. Radilo se o austrijskoj tvornici koja proizvodi čokolade po fair trade principu: potrebne sirovine nabavljaju po poštenim, realnim cijenama, cijeli lanac je transparentan, svatko je pošteno plaćen za svoj rad. Dakako, njihove čokolade su skuplje. Srećom, ne i nedostižno skuplje, a mogu se nabaviti i u Hrvatskoj.
Poanta je u tome da neki proizvodi mogu biti jeftiniji, mogu se činiti jeftiniji, jer su proizvedeni na industrijski, masovni način, tj. na način koji ne uzima u obzir kolateralne ekološke i druge troškove, ili su rezultat nečijeg doslovce ropskog rada. Proizvodi nastali po fair trade principu jesu skuplji, ali dugoročno će nas sve zajedno više koštati jeftina roba. Budući da su pravi troškovi zamračeni, zapravo ne možemo procijeniti koliko nešto zaista košta. To je tako jer je prevladavajući tržišni princip isključivo profit. Tko šiša ekološke i socijalne troškove! A u tom ignoriranju sudjeluju milijuni potrošača jer su prihvatili sistem po kojemu je bolje kupiti novo, nego održavati i popravljati staro; kratkoročno im se više isplati kupovati jeftino, bez obzira na podrijetlo, nego, ukoliko uopće imaju izbora, nešto skuplje, ali dugoročno isplativije.
Informacije o kojima pišem pronašao sam u knjizi Raja Patela, Vrijednost ničega – Kako preoblikovati tržišno društvo i redefinirati demokraciju (Fraktura, 2012.). Raj Patel je američki aktivist, novinar i pisac koji je studirao na Oxfordu, na London School of Economics i na sveučilištu Cornell, a radio je u Svjetskoj banci, Svjetskoj trgovinskoj organizaciji i u Ujedinjenim narodima pa je kao insajder mogao dobro proučiti kako spomenute institucije funkcioniraju. Više u njima ne radi, nego dapače protiv njih protestira širom svijeta, pišući knjige i novinske članke u kojima dekonstruira ideologiju tzv. slobodnog tržišta i razmišlja o alternativama. Deklarira se kao libertarijanski socijalist sa snažnim anarhističkim sklonostima koji nije komunist, samo je otvorenog uma . Libertarijanski socijalizam, kako navodi Wikipedija, skup je političkih filozofija koje promoviraju nehijerarhijsko, nebirokratsko društvo bez privatnog vlasništva nad sredstvima za proizvodnju. Libertarijanski socijalisti vjeruju u pretvaranje sadašnjih privatnih sredstava za proizvodnju u zajedničko ili javno dobro, zadržavajući pritom poštovanje spram osobnog vlasništva… Promoviraju slobodno udruživanje… Razlikuju svoju filozofiju od državnog socijalizma… Tvrde da se do društva utemeljenog na slobodi i jednakosti može doći napuštanjem autoritarnih institucija koje kontroliraju određene načine proizvodnje čime pogoduju vladajućoj klasi ili političkoj i ekonomskoj eliti… Nadu vide u decentraliziranim načinima direktne demokracije poput libertarijanskog municipalizma, skupština građana, sindikata i radničkih savjeta… .
Ne znam potpisuje li Raj Patel sve ovo, i ne znam ni kako to sve zapravo u praksi (ne) djeluje, ali očito jest da širom svijeta ima ljudi i pokretâ koji se vrlo aktivno trude osmisliti drugačije načine funkcioniranja društva i ekonomije od primjerice onakvog koji omogućuje manjini da se kocka novcima milijuna štediša pa kad ih prokocka, gubitak se nadoknadi iz džepova tih istih štediša, i ne samo njih. O tim ljudima i pokretima kojima se takva politika ne sviđa Patel također piše u knjizi, no htio bih se zadržati na meni posebno zanimljivoj analizi tzv. besplatnih proizvoda.
Što se, dakle, krije iza kulisa poslovičnog besplatnog ručka? Krije se primijenjena psihologija. Naime, korporacija se kladi da će, ponudivši nam nešto besplatno, zapravo zaraditi više no što bi zaradila da nam samo prodaje svoje proizvode. Procjena je da će onaj tko uzme nešto besplatno zapravo podsvjesno osjetiti stanovitu krivnju pa će kupiti još neki proizvod, nerijetko skuplji od poklonjenog, ili će se, opet podsvjesno, vezati uz dotičnog proizvođača/trgovca (i nositi poput žive reklame šiltericu ili kišobran s njegovim logom), ili će sljedeći put dovesti prijatelja, ili će usput potpisati kakav dvogodišnji ugovor, ili će morati kupovati skupe potrošne dijelove uređaja… što se redovito događa. Korporacija nikad ne bi ništa poklonila da joj se to ne isplati u obliku veće zarade: zato i je korporacija. Kako bi onda, pita se Patel, izgledalo racionalno ponašanje u razmjeni koja obuhvaća besplatne stvari? Ekonomist Richard McKenzie u knjizi Zašto su kokice u kinu toliko skupe opisuje kako je kupio novo računalo. Proizvođač mu je ponudio mogućnost da uz računalo uzme i besplatni pisač, što je McKenzie prihvatio. Znao je da će proizvođač vratiti novac prodajom skupe boje za pisač pa je, kad je pisaču ponestalo boje, postupio racionalno – bacio je uređaj. U šoku ste? … McKenzie se ponaša kao Homo economicus i zahvaljujući tome uspio je pobijediti proizvođača računala upravo u proizvođačevoj igri, no većina nas podložna je takvim smicalicama upravo zbog toga što nekako slutimo (opet podsvjesna krivnja, op. aut.) da nije u redu bacati besplatne stvari, velikim dijelom i zbog toga što je besplatni proizvod morao stajati nešto novca i netko je to morao platiti. (Čitali smo o tome u uvodnom dijelu teksta.)
Još jedan primjer navodno besplatnog (ili povoljnog ) proizvoda je smartfon. Neki primjerak pametnog telefona danas ima većina tinejdžera; većina njih dobila ga je za jednu kunu. Proizvođači (zapravo tvorci koncepta i dizajna), čiji se kineski radnici bacaju s tvorničkih krovova u smrt jer ne mogu izdržati pritisak, gomilaju zaradu u milijardama dolara. Patel konkretno navodi primjer Nokije iz 2009.: promet od 12,7 milijardi dolara. No, ono o čemu vlasnici smartfona ne razmišljaju jest sljedeće: Pri izradi mobilnih uređaja, kao što čine svi proizvođači elektroničke opreme na svijetu, Nokia se služi mineralima izvučenima iz krvavog sukoba u Kongu, gdje se nalazi sedamdeset posto svjetskih rezervi koltana. Koltan je izvor niobija i tantala, od kojih se izrađuju kondenzatori, koji su ključni dio većine prijenosnih elektroničkih uređaja. Čuvajući pristup izvorima tih sirovina, vojne jedinice u Kongu siluju, muče, porobljuju i ubijaju… kako su cijene trenutačno podosta niske, radnici u rudnicima koltana danas moraju ulagati mnogo veći napor da zarade jednako kao kad su cijene bile na vrhuncu. To su te krvave eksternalije industrije elektronike općenito, no djeluju još mračnijima kada nas nasamare tako da vjerujemo da smo nešto poput mobilnog telefona dobili besplatno .
Uglavnom, ispada da cijena nekog proizvoda nije odraz stvarne vrijednosti te stvari.
Autor u knjizi piše i o dogmi da tržište zna najbolje ( Pitanje: Koliko je ekonomista Čikaške škole potrebno da promijene žarulju? Odgovor: Nijedan. Ako je žarulju potrebno zamijeniti, za to se već pobrinulo tržište. ); piše o sasvim netržišnim smicalicama Goldman Sachsa; o tome da je šav koji dijeli Wall Street i američku Vladu postao gotovo nevidljiv; piše o protonacističkoj studiji iz 1920., Dozvola za uništenje života nedostojnog života, čiji se autori zalažu za odstranjivanje beskorisnih članova društva; o knjizi Karla Polanyija, Velika transformacija, u kojoj se objašnjava kako su zemlja i rad tijekom 18. i 19. stoljeća pretvarani u robu (a taj proces komodifikacije nastavlja se i danas pa se već priča o trgovanju pravom na zagađenje ); piše o tome kako smo postali Homo economicus (Gary Becker sa Čikaškog sveučilišta tvrdi da nam ekonomski pristup osigurava okvir za razumijevanje svih oblika čovjekova ponašanja ); jedno poglavlje posvećeno je korporacijama (moguće je usporediti funkcioniranje korporacija s dijagnosticiranim antisocijalnim poremećajem ličnosti , tj. s postupcima psihopata ili sociopata ), itd., itd.
Riječju: Pronicav i rijetko jezgrovit vodič kroz besmislice tržišnog fundamentalizma (John Gray, Observer).
Knjiga je objavljena 2010., kad je prikazan i film Olivera Stonea, Wall Street: Money Never Sleeps. Vrijedi ga pogledati, ako ni zbog čega drugog, a ono zbog nezaboravne scene u kojoj bankari traže od predstavnika Vlade da im iskešira 700 milijardi dolara… Evo trailera.
| < | studeni, 2012 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | |||
| 5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 | 11 |
| 12 | 13 | 14 | 15 | 16 | 17 | 18 |
| 19 | 20 | 21 | 22 | 23 | 24 | 25 |
| 26 | 27 | 28 | 29 | 30 | ||
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Eksperimentalna
autobiografska fikcija.
Dobro je imati na umu
moguću razliku
između blogera
gospona profesora
i autora kao privatne osobe.
Škola je zjenica svih društvenih ustanova,
a učitelj je zjenica te zjenice.
Sartre
Prvo podignemo prašinu,
a zatim se tužimo da ne vidimo.
Berkeley
Put van vodi kroz vrata.
Zašto nitko neće upotrijebiti taj izlaz?
Konfucije
Cilj mi je naučiti vas da od prikrivene besmislice
napredujete do nečega što je očito besmisleno.
Wittgenstein
Ma koliko bilo izazovno istraživati nepoznato,
još je izazovnije propitivati poznato.
Kaspar
Neuroza je zamjena za legitimnu patnju.
Jung
Ni budućnost više nije što je nekad bila
Valery