gospon profesor
ponedjeljak, 01.11.2010.
Poziv na kolektivni brainstorming
Ispod posta Teorija zavjere? Neee – činjenice, objavljenog 26. listopada, rasprava se, štono riječ, zahuktala. (Da zahuktala! Preko osamdeset komentara, trenutno.) Ponovo pozivam sve zainteresirane (a tema je takva da bi zainteresirani zapravo trebali biti svi – radi se o sadašnjosti u kojoj živimo i o budućnosti koju si svojim (ne)djelovanjem upravo krojimo) da se pridruže, u najmanju ruku kao čitatelji. Nedajte se obeshrabriti količinom i duljinom komentara: ako se francuski radnici i srednjoškolci mogu danima na ulici boriti za svoje interese, možemo i mi odvojiti sat-dva kako bismo (si) razbistrili neke pojmove i spoznali u kom smjeru nas se želi povesti, zašto i kako.
Inače ćemo i dalje ispadati ovce.
Usput, čitam knjigu A. Nikolaidisa, Homo Sucker: Poetika Apokalipse (Algoritam, 2010.) pa evo prigodnog citata, str. 27.
Pobjednik, kapitalizam, osjeća se tako moćnim da … sam sebe proglasi za Hiljadugodišnje carstvo. Kapitalizam je, hoće se reći, kraj historije. Sve što se dogodilo, svi usponi, svi padovi, sva remek-djela i gadosti ljudskog duha, konačno: svi mrtvi – sve je to bilo samo da bi poslovne i političke elite nekoliko zemalja i kompanija sljedećih hiljadu godina gomilale bogatstvo dok njihovi podanici rade, piju antidepresive, žderu i mahnito kupuju, dok ljudi izvan granica njihova carstva žive u bijedi, s jednom jedinom ambicijom: da napuste svoje zemlje i stignu na Zapad, u ostvareni Milenij.
Neki komentatori na blogu zagovaraju tzv. slobodno tržište kao dogmu, i za njih je neoliberalni model kapitalizma „kraj historije“. Četrdesetak (ili više) posto sirotinje – kako u kojoj zemlji – su oni koji se nisu snašli.
S druge strane, evo i citata komentatora sa suprotnim stajalištem:
… netko … ne vidi nikakav problem u ma kojem 'simptomu' bolesti gospodarstva: ljudi u kartonskim kutijama, premale plaće za normalan život, enormni bonusi za upropaštene firme, frustrirana gospoda profesori, periodički kolaps sustava – SVE je to OK, sve dok je rezultat potpuno slijepog i mehaničkog djelovanja 'prirodnih zakona' ponude i potražnje. za @ …., problem nastupa kad bi nastupio svjesni i racionalni upliv od strane pojedinca ili skupine pojedinica okupljenih oko zajedničkog interesa ('mi').
tko smo to 'mi', pita nas @ ... ?
mi smo svi oni koji ne želimo gledati svoje sugrađane u kartonskim kutijama ili nagnute nad kontejnerima za smeće, mi smo oni koji ćemo strepiti u mračnim i manje mračnim ulicama dok se želimo prošetati na noćnom zraku, mi smo oni koji želimo da djeca idu u koliko toliko pristojne škole itd., itd.
'MI' smo svi oni koje veže zajednički interes kvalitetnog življenja na nekom lokalitetu.
'MI' uopće ne implicira niti nacionalističku niti ideološku-kolektivističku pristranosti, na što implicitno ciljaju liberalni ideolozi.
radi se naprosto o najprirodnijoj mogućoj činjenici života u zajednici na zadanom prostoru i vremenu te o potrebi da taj život bude u granicma koje omogućuju ostvarenje pojedinca u slobodnom kolektivu, ništa više i ništa manje od toga.
Pročitali cijelu raspravu ili ne, pozivam sve vas koji živite u ovoj zemlji na kolektivni brainstorming:
– gdje vidite rješenja?
– kako zamišljate idealno uređenu Republiku?
– što nam je činiti kao pojedincima i kao zajednici?
Volio bih da ideje i prijedlozi budu – čisto promjene radi – konstruktivni, smisleni, provedivi, a možda čak i utopistički – naime, jamranje, cinizam, neprekidno ukazivanje na sve ono što ne valja, vrijeđanje… sve smo to već čuli i pročitali bezbroj puta. Možda da se sad malčice napregnemo i vidimo što već jest dobro i odakle bismo mogli krenuti? Ne potcjenjujmo sebe i ne zaboravimo da se i dobre ideje mogu proširiti poput zaraze, a kad se jednom skupi kritična masa, eto promjene koju svi želimo. Sinergija je moćna stvar. I na kraju, ovdje se ne radi o pravoj i pogrešnoj ideologiji, protiv kapitalizma ili za socijalizam, ust-part, bla bla, radi se samo o – nama.
Na vama je red.
