gospon profesor
petak, 30.10.2009.
Sjećanje na lanjski Halloween
Prošle sam godine, kao bloger početnik, nekako u ovo doba opisao kako mi je, zbog Noći vještica, propao (još jedan) sat književnosti. Ne znam kako ćemo se provesti ove godine, ali evo kako je to bilo lani.
Samhain – Noć vještica (ili kako mi je propao još jedan sat književnosti)
Negdje u osnovnoj školi, na prijelazu 70-ih u 80-te, gledao sam u našem provincijskom kinu, tzv. Domu kulture, sjajan Carpenterov film Noć vještica. Nisam odmah bio skopčao da se radi o nekom američkom prazniku; pažnju mi je posve zaokupio notorni Michael Myers. Nakon što sam se danas vratio s posla, namjeravao sam malo istražiti povijest tog fenomena, Noći vještica, i napisati post, ali sam maločas vidio da je već nekoliko blogera o tome opširno pisalo pa sam odustao. Uglavnom, ironija je u tome što je Halloween zapravo u Ameriku pristigao iz Europe, točnije iz katoličke Irske i protestantske Škotske, i da sve do 19. stoljeća nije bio na popisu državnih praznika (o komercijalnoj (zlo)upotrebi da se ne govori). Tek s pristizanjem milijuna Iraca (katolika!) sredinom stoljeća Halloween se počeo (i) službeno obilježavati. Komercijalizacija je započela početkom 20. stoljeća, a danas je to, iza Božića, najpopularniji praznik u Sjedinjenim Državama. Svake godine Amerikanci potroše preko pet milijardi dolara na kupovinu kostima, maski i ostalih parafernalija. Do kraja stoljeća proširio se na dio Zapadnih zemalja, ali i na, primjerice, Japan.
Kako smo skloni od tzv. razvijenog svijeta preuzimati kojekakve – manje ili više destruktivne – bedastoće (a manje smo skloni preuzimanju, štojaznam, dobrog organiziranja ili radne discipline), tako se, primjećujem to u našim školama, svake godine sve više učenika pridružuje i „proslavi“ Halloweena.
Svake godine sve ih više u školu dođe nakaradno našminkanih i „kreativno“ odjevenih. Zamislite kombinaciju imidžâ onih sotonista iz Kissa, Marca Bolana iz T-Rexa i noćne more svih prosvjetnih radnika svijeta, Marilyna Mansona, sve upotpunjeno s nekim pubertetskim predodžbama o tome kako izgledaju cure sa štajge. Dodajte želju da se profesore što je moguće više šokira pa ćete dobiti neku (vjerujte mi, blijedu) ideju kako je danas bilo u školi. Svi smo, primjerice, zamijetili visokog učenika koji je na sebi imao, uz martensice, crne najlonke i mini suknju, neku crnu majicu i svjetlucavu ljubičastu periku. U nekim razredima ih je tako udešenih bilo preko polovice. Na pitanje što se događa, veselo bi mi objasnili: »Pa Noć vještica je!« Jedno mi je milo dijete, s hitlerovskim brkom, umarširalo u razred mjereći visinu kukuruza, što je izazvalo opću provalu oduševljenja. Tema koju sam trebao „obraditi“ na tom satu bila je Prosvjetiteljstvo (sic!) u hrvatskoj književnosti. Početni književni tekst je pjesma Matije Petra Katančića Vinobera u zelenoj Molbice dolini, dražesna pjesmica koja započinje stihovima (imajte na umu kako izgledaju i u kakvom su stanju duha slušatelji):
O zelena gorice Molbice, lipa, ugodna
tebe štuju snašice, divice, gizda i plodna;
ti si svakoj divi mila, tebe želi svaka vila:
ti si dobrim vinom i sadom rodna.
U tebi je baščica, grančica, kitna, zelena,
a po sridi travica, ljubica šumskog plemena;
oko tebe loza vita i gorica kano kita (tu razred umre od smijeha!)
po tebi se diva šetka ljubljena... Itd.
U sebi si mislim kako ipak imam sreće jer je u ranijoj čitanci „reprezentativni“ Katančićev uradak bila pjesma pod naslovom Ševa. A propos, svojedobno mi se jedna mlađa kolegica, koja je radila u strukovnoj školi (ugostitelji, kuhari…), povjerila kako tu pjesmu ne „obrađuje“ jer da „ne može smiriti učenike“… No dobro, gdje sam ono stao...? Noć vještica, da.
Dakle, malo pomalo, pod utjecajem globalizacije/mondijalizacije, uz svesrdnu podršku Teen magazina, 24 sata i ostalih sličnih izvora „informacija“ za mlade ljude danas (u stilu, Zar još niste napravili ludi kostim za Noć vještica?!?), drevni keltski pretkršćanski feast Samhain uspio je nekako, preko američke pop kulture, doći i u moju školu.
I sad, što? Polovici njih roditelji su razvedeni, ludi su od hormona, odgojno su i intelektualno zapušteni, do prije nekoliko minuta su slušali Dead metal (ili Black metal - Classic metal - Death metal - Doom metal - Folk metal - Glam metal - Gothic metal - Groove metal - Power metal - Progressive metal - Speed metal - Thrash metal...), stihove poput: Imam krila na leđima, imam rogove na glavi/Moji očnjaci su oštri, moje oči su krvave/Nisam anđeo, a ni onaj koji je pao/Pridruži nam se ili idi ravno u pakao... potpuno su opčinjeni vlastitim „kreacijama“, i sad bih ja kao trebao motivirati ih da „obradimo“ Vinoberu u zelenoj Molbice dolini? Pa, kako? KAKO? Ma to ne bi uspio ni sam Otac hrvatske metodike dr. Dragutin Rosandić, čak ni da mu u pomoć dođe kolega sustručnjak dr. Vlado Pandžić!
