Kako to kod nas već biva, jedno se obeća, drugo se napravi. Naime, dogovorene su, kako čujem, bile dvije stranice, na kraju je odobrena jedna pa drugi dio intervjua s Pavom Pušićem možete pročitati isključivo ovdje.
Glede polemike koja se jučer razvila na blogu, s ovom ili onom izjavom predsjedničkog kandidata ne moram se složiti, ne mora mi se sviđati ovakav ili onakav smisao za humor, ali ne dopuštam da mi zbog toga promakne bit. A bit je (i) u tome da netko može biti savršeno politički korektan, savršeno uljuđen i kultiviran, i pritom posve nemoralno uzimati plaću na dva mjesta, recimo. Ili, primjerice, biti šarmantan k'o sam vrag, a u dvadesetak godina enterostruko se – kako? – obogatiti. Ili, iz nekog razloga, do te mjere polarizirati narod da se čovjek mora zapitati: zašto? I tako dalje. Mislim, kao da vrline nisu javne, a poroci tajni. S druge strane, pojavio se kandidat uvelike nepoželjan (nije ničiji igrač, mrsi planove, a ne može ga se smatrati baš potpunim bezveznjakom...), koji zapravo i nije dobio pravu priliku predstaviti se: odakle mu novac, kakav je kao obiteljski čovjek, koje su mu reference, zna li strane jezike i je li već bio, primjerice, u Bijeloj kući, da spomenem tek ponešto. Mislim, je li Berlusconi politički korektan? Bush? Je li Clinton bio politički korektan u Oralnom uredu? Ovaj posljednji je unatoč svemu bio i uspješan političar. To sve ne znači da zagovaram neprimjerene izjave, ali kad uzmem u obzir kontekst, kad uzmem u obzir da nitko nije savršen, onda ću radije podržati nekoga za koga mislim da "zna znanje" i da se kandidira, njegovim riječima: "Zato što vjerujem da znam što bi trebalo napraviti i znam da želim učiniti ono što bi konačno zaustavilo propadanje zemlje koju smatram domovinom i kojoj se osjećam dužan ponuditi ono što mogu".
Evo i ostatka intervjua:
Kakvo je vaše poimanje demokracije?
Istovjetno onom W. Churchilla, sustav krcat problemima, ali daleko najbolji i najkorisniji u usporedbi sa svim drugima koje je čovjek dosad uspio zamisliti. Gdje, naravno, bolje razumijevanje sustava dovodi do boljih rezultata gdje je uloga medija od veoma, veoma kritične važnosti jer je kvaliteta demokracije razmjerna količini i kvaliteti znanja.
Što biste rekli o razumjevanju sustava?
U jednom primjeru, ovaj sustav se razvija neka tri tisućljeća i u njemu je uvijek postojala jedna konstanta koja se definira onim da je najvažniji posao državnika ono: "ujedinitelj, ne razjedinitelj". Taj princip je veoma davno uspostavljen iz vrlo očiglednog praktičnog razloga temeljenog na činjenici da su svi članovi društva potencijalno korisni pa je najveći mogući stupanj ujedinjenja ujedno i najveći mogući stupanj efikasnosti. Nažalost, naša politička oligarhija smatra vrlo poželjnim pitijski pomaknuti zarez pa od "ujedinitelj, ne razjedinitelj" napraviti "ujedinitelj ne, razjedinitelj".
Imate li i tu neki konkretni primjer?
Iz hrpe onih "k'o u priči" izdvojio bih jedan poprilično aktualni koji se odnosi na ime zagrebačkog trga koji se zove Trg Maršala Tita. Na jednoj strani, oni koji sebe često samozaljubljeno krste nazivima "napredni" ili "humanisti" uporno se bore da taj trg nosi ime u kojem je naglašeno ono "maršal" bez obzira na činjenicu da se to "maršal" odnosi na JNA koja je na najbrutalniji i najnehumaniji način napala postojeću državu i pokušala spriječiti njezino stvaranje. Te "napredne humaniste", koje, usput rečeno, plaća narod kojeg je JNA masakrirala, apsolutno ne zanima kako se može osjećati onaj kome je JNA ubila dijete, onaj tko po tom trgu hoda u štakama jer mu je noga ostala negdje na bojišnici ili onaj koga vlastita djeca sa strahom gledaju kako dnevno guta šake tableta zbog PTSP-a. Ne, oni se drže svog "humanističkog principa" čak zanemarujući činjenicu da je i taj maršal imao dodovoljno digniteta da na svom grobu upiše samo svoje ime. Ja bih rekao da je princip: zar je išta važnije od moje primitivne strasti na koju imam bogomdano pravo jer sam na vlasti. Potrebno je napomenuti da se ni druga strana nikad nije potrudila pronaći neko "ujedinjavajuće" rješenje jer se i ona hrani na primitivnoj strasti, a državu smatra nakom vrstom korita koje služi samo za osobno prežderavanje.
Što bi ste vi u ovom slučaju smatrali "ujediniteljskim"?
Ono što se u Splitu odigralo u slučaju maršala Marmonta. Kada za Marmonta čujete u Francuskoj, onda je to uvijek maršal Marmont jer je on bio francuski maršal, ali se njegova ulica u Splitu ne zove Ulica maršala Marmonta nego jednostavno Marmontova. Zašto je to tako? Jednostavno zato što ga Splićani nisu nagradili imenovanjem ulice za ono što je napravio kao francuski maršal nego za ono što je napravio kao generalni guverner Ilirskih pokrajina. Oni koji su tada odlučivali očigledno su znali da se ujedinjenje ne postiže time što se nekoga podsjeća na nesreću koju je preživio iz nekakvog primitivnog kaprica pa su vodili računa ne vrijeđati one koji su pretrpjeli nesreće sukobljavajući se vojsci maršala Marmonta, nego našli rješenje kako se zahvaliti Marmontu za ono dobro, a izbjeći ono provokativno. I razjedinjujuće.
Zbog čega ste se vi odlučili kandidirati?
Zato što vjerujem da znam što bi trebalo napraviti i znam da želim učiniti ono što bi konačno zaustavilo propadanje zemlje koju smatram domovinom i kojoj se osjećam dužan ponuditi ono što mogu. Veoma je tužno shvatiti da vlastiti narod živi na način da više ne može mirno otići ni na nogometnu utakmicu, ili gledati kako ti domovini "ime briše, žbir u uzama". Poput, recimo, onog koji je to već jednom pokušao glasajući za međunarodni embargo kojim je trebala biti dotučena e da bi danas bio nagrađen radnim mjestom u uredu presjednika Republike. Napomenuo bih da ja iskreno vjerujem u ono što se naziva "Božja providnost" i smatram da je ljudski zadatak pokušati dati najbolje što je moguće, a ostatak prepustiti onome tko je "svemoćan". Ma tko on bio i ma kakve njegove namjere bile. Usput, onima koje zanima moja analiza situacije i moguća rješenja predlažem da na YouTube-u potraže i pogledaju moj video.
Što ćete napraviti ako izgubite?
Ništa posebno. Nastaviti živjeti kao i dosad, ali sa raščišćenom dilemom koliko uistinu vrijedi narod kojem po rođenju pripadam. U konačnici, svaki narod dobije vlast kakvu zaslužuje, a i svaki čovjek na vlasti dobije narod kakav zaslužuje, dok nikome sa malo pameti, samopoštovanja i materijalne osiguranosti ne može biti do predsjedanja nečim čemu nedostaje i duhovno, i materijalno. Ako je današnje stanje posljedica onog u što ja vjerujem, tj. nekih nesretnih okolnosti koje znaju ponekad zadesiti svaki narod, onda je napredak realna mogućnost, ali ako je ono razina "kronične zarazne bolesti", tada bi samo luđak ili istinski svetac želio ući u takvu karantenu. Sebe ne smatram ni luđakom, ni svecem.
| < | listopad, 2009 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | |||
| 5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 | 11 |
| 12 | 13 | 14 | 15 | 16 | 17 | 18 |
| 19 | 20 | 21 | 22 | 23 | 24 | 25 |
| 26 | 27 | 28 | 29 | 30 | 31 | |
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Eksperimentalna
autobiografska fikcija.
Dobro je imati na umu
moguću razliku
između blogera
gospona profesora
i autora kao privatne osobe.
Škola je zjenica svih društvenih ustanova,
a učitelj je zjenica te zjenice.
Sartre
Prvo podignemo prašinu,
a zatim se tužimo da ne vidimo.
Berkeley
Put van vodi kroz vrata.
Zašto nitko neće upotrijebiti taj izlaz?
Konfucije
Cilj mi je naučiti vas da od prikrivene besmislice
napredujete do nečega što je očito besmisleno.
Wittgenstein
Ma koliko bilo izazovno istraživati nepoznato,
još je izazovnije propitivati poznato.
Kaspar
Neuroza je zamjena za legitimnu patnju.
Jung
Ni budućnost više nije što je nekad bila
Valery