gospon profesor
četvrtak, 08.10.2009.
Laboratorij rigidne discipline
Neki će možda za mene reći da sam neugodno iskren, ili pretjerano kritičan spram obrazovnog sustava, ali u usporedbi s opisom koji slijedi, a dio je teksta V. Perišića objavljenog u e-novinama, moje "kritike" su prava kamilica... Pretpostavljam da kolega Perišić nije zaposlen u školi.
"Škola je laboratorij u kojem se proučava koliko rigidne discipline je u stanju podnijeti slobodoumna mladost, u kojoj se slavi zlo autoriteta, suzbija kreativnost i nagrađuju nesposobni i ponizni. Njeni rituali i sustav zabrana nikada nisu bili ništa nego rudiment okrutnih obreda inicijacije koji se prakticiraju u primitivnim zajednicama. U tim se uvjetima nešto tako lijepo i dobro kao što su znatiželja i potreba za obrazovanjem degenerira na razinu prepisane zadaće ili glupog zgoditka u obliku odlične ocjene čiji laureati su spremni na podaništvo i kompromis jednako kao 'odrasli' laureati državnih odličja, jer je škola uvijek bila umanjeni, didaktički model države i poretka i uz vojsku i poreznu upravu čini sveto trojstvo kojim se čovjeka i građanina drži u pokornosti.
U nastavi povijesti se umjesto o stradanju pojedinca govori o mitološkom stradanju apstraktnih kolektiviteta, a domoljublje – to smradno Utočište Nitkova – uzdiže u dužnost i vrijednost. U književnosti se umjesto o Markizu de Sadu, Henryju Milleru, Charlesu Bukowskom i Béli Hamvasu, naizust uče budalaste budnice provincijalnih ženomrzaca koji su navodno nekoga i nešto nekada preporodili, ili opširni epovi čija maligna dosada gnječi moždanu supstancu. Ili – ne daj Bože – uče se suvremeni nepismeni politikanti koje su inverzni moral i ukus tranzicije učinili akademicima. Crvenom olovkom pravopisa precrtava se sloboda stila, dakle sloboda izražavanja, dakle sloboda misli, jer ne znam postoji li profesor književnosti koji je svojim učenicima rekao da je od velikog slova i točke neusporedivo važnije da iza svojih riječi stanu s iskrenom emocijom i s vlastitim moralnim i intelektualnim uvjerenjem i da je ta vrst drskosti svetinja spram koje je tvorba futura ništa drugo nego usputna igra. Umjesto građanskom dostojanstvu i ljudskim pravima mladost se podučava – već prema prilikama – povijesnoj nužnosti diktature proletarijata, ili suludoj dosjetki da je Orgazam grijeh. Umjesto da – suočena s mutnom i nabujalom maticom vremena i običaja – vježba hrabrost i snagu za plivanje protiv struje, mladost se priprema za licemjerno trajanje uz televizor i lažni moral obitelji i umjesto da joj se svečano objavi da je život simfonija veselja – strogo joj se tumači da je život samozatajna dužnost."
Kaže V.P.: "...jer ne znam postoji li profesor književnosti koji je svojim učenicima rekao da je od velikog slova i točke neusporedivo važnije da iza svojih riječi stanu s iskrenom emocijom i s vlastitim moralnim i intelektualnim uvjerenjem..."
E pa, postoji jedan koji im to govori, možda ne baš tim riječima, ali poruka je ista...
Inače, kakve dojmove ostavlja na vas citirani tekst? Je li V.P. u pravu ili pretjeruje?