gospon profesor

srijeda, 28.02.2024.

Bezdan vs. bezdan

Piše Nietzsche, "kad dugo gledaš u bezdan, i bezdan se zagleda u tebe".

A Angelus Silesius piše, “Bezdan mojeg duha / uvijek doziva u kriku / bezdan Boga".

28.02.2024. u 14:45 • 1 KomentaraPrint#

utorak, 27.02.2024.

Sirotinja vs. sirotinja

"Ponegdje bi se pojavila sirotinjska kućica bez krova, zarasla u šikaru nabujalu od posljednjeg rata. Na nagorenim zidovima još su stajali potpisi rušitelja, simboli, nazivi jedinica, čisto da se pohvale.

Sirotinja je dizala sirotinju u zrak. Sirotinja se svetila sirotinji i sirotinja je postajala još veća sirotinja. Spiralno sirotinjstvo, pomisli."

(Robert Perišić, Područje bez signala)

27.02.2024. u 11:40 • 6 KomentaraPrint#

nedjelja, 25.02.2024.

Smisao vojske

"Fraza o tome kako te vojska učini čovjekom i kako se u toj tvrdo složenoj strukturi očvrsnu dječaci u odrasle ljude jedna je od najvećih i najgroznijih gluposti koje sam ikada čuo. Sav smisao vojske i leži u tome da te se onečovječi, da te se dekarakterizira, impersonalizira, da ti se oduzme svaka mrvica samopoštovanja i vlastite volje i da se u strogo kontrolirano subordinativnim uvjetima zloupotrebljava atavistički poriv za ubijanjem, da ga se aktivira na određene komande i spram izmišljene svete koristi. Puška kao ekstenzija primordijalnog zla i vojska kao okvir unutar kojega ubijanje postaje ne samo dozvoljeno nego i poželjno (...) od tinejdžera čini dihotomni lom potencijalnih ubojica i potencijalnih leševa, istovremeno, i u toj istini leži sam smisao vojske."

"Hajte, pustite napokon te priče o vilinskoj domovini, božanskoj naklonosti koja nas miluje milenijima, o kulturi i načinu života koje nam valja sačuvati od agresora, o agresorima koji i nas vide kao agresore, o neotuđivom pravu da ginemo za ciljeve koje su definirali kalkulatori kapitala i vrijednosti dionica. Recite otvoreno: očekujemo da ginete za ciljeve poslovanja, globalnog tržišta, naftnih bušotina, geostrateške kontrole, nalazišta sirovina, za kontinuitet vlasti, za skrivene namjere povlaštenih, za konzervaciju postojećeg stanja u kojem tisućljećima isti ginu i isti ih uvjeravaju da ime je to sveta dužnost."

"Zato bi bilo otvoreno reći svima nama, a posebno djeci čiji mobilizaciju spremaju, sprema li se to novi rat, hoćemo li opet u masovno klanje i koliko smo blizu točke ludila iz koje nema povratka u razum."

(Goran Gerovac, Večernji list, 24. veljače 2023., ulomci)

25.02.2024. u 13:13 • 6 KomentaraPrint#

petak, 23.02.2024.

In & Out 2

Thanatos je in, Eros je out.

23.02.2024. u 23:33 • 5 KomentaraPrint#

srijeda, 21.02.2024.

In & Out

Militarizam je in, pacifizam je out.

21.02.2024. u 11:08 • 9 KomentaraPrint#

utorak, 20.02.2024.

Sablazan u medijima

Dobivam e-mailom "highlights" iz New York Timesa; evo jučerašnjih uredničkih najava:

Good morning. We’re covering the impact of Aleksei Navalny’s death and the fall of Avdiivka in Ukraine.

Plus: When eating with your hands is preferred.


To sablažnjivo supostojanje najtragičnijih vijesti uz one najtrivijalnije, ta besramna naizmjeničnost, ta groteskna urednička politika, nešto je na što nailazimo u gotovo svim medijima, na to više i ne obraćamo pažnju, što znači da smo uvelike oguglali na sablazan.

20.02.2024. u 15:40 • 4 KomentaraPrint#

nedjelja, 18.02.2024.

Manifest pacifizma

Za mir

Copyright © Dinko Telećan


Neka me sva bića gledaju prijateljskim okom, neka i ja činim isto, i neka se gledamo očima prijatelja.

Yajurveda

Svjetski mir danas je samo zanos usamljenog čovjeka.

Béla Hamvas


Pišem ovo u prvom licu jednine, nadajući se nekoj mogućoj množini, sadašnjoj i budućoj, i istodobno se čudeći što sljedeće misli nakon svega još uopće treba izgovarati i ispisivati, što one nisu nešto već sasvim samorazumljivo, nešto poput: drvcu treba vode i sunca da izraste.

Ukratko, poput neke od notornih kandidatkinja za miss nečega, mirno očekujući da me se optuži za naivnost i missoidnost, pozivam na mir u svijetu: apsolutan, bezuvjetan i bezostatan mir, neodgodiv i neodložan mir. Vječni mir, izrazom starog filozofa rečeno. Činim to kao milijunti čovjek samotno zanesen tom mogućnošću, danas pak gotovo lišen sugovornika (toliko smo, eto, daleko od samorazumljivosti), u formulacijama koje više ne mogu biti nove, samo se mogu i moraju zaoštriti, radikalno zaoštriti. Pritom se može i mora zapinjati i mucati, jer tko pred ovim, pred ovom prijetnjom da globalni militarizam postane stvar konsenzusa, kao što je stvar konsenzusa, gotovo i dobrog ukusa, postalo nadmeno i nadmoćno ismijavanje svakog pacifizma, tko dakle pred tom navalom, pred tim potonućem ne muca, taj je ravnodušan i zvjerski hladnokrvan, tome su krv i sok od cikle isto. Nema nam druge nego da ponovo krenemo u prvi razred.

O čemu se radi? O onome o čemu govori jedan neumrli mislilac kada tumači kakav je zapravo smisao imalo pisanje za jednog pisca: „Ovdje se radi o onemogućavanju ratovanja, o eliminaciji atomske bombe, ni o čemu manjemu. To bi trebala biti ambicija svakog inteligentnog, dobrohotnog pisca: umrtvljivanje zloće kod svih, počev od prvih susjeda, makar oni i ne čitali dobre knjige.“ Umrtvljivanje zloće kod drugih, pa još k tome kod svih – još jedna naivna ambicija? Da, jest. I neophodna. U prvom razredu i na samrtnoj postelji.

Jer svaki rat je, bez ijedne moguće iznimke, uvijek i nužno besmislen, nepravedan, uvredljivo glup, zao i ružan. Sve strane u svakom ratu, uvijek i svugdje, čine zlo. To je aksiom, sve su ostalo korolari, dopune, fusnote i opaske o praktičnim primjenama. I zato je dezertiranje stvar elementarne etike. Kao što reče drugi jedan pisac, koji je ratovanje također iskusio: svaki građanin i seljak treba otići u općinu i reći: ne želim rat. Dezerter je jedini moralan. Nametanje vojne obaveze je zločin države.

Jer ne postoji „pravedan“ ni „obrambeni“, a najmanje postoji „sveti“ rat. Uvučene u rat, sve se strane naposljetku stapaju u zlu silu koja samu sebe perpetuira i prestaju se među sobom bitno razlikovati. U konačnici je sporedno tko je prvi počeo. Nasilan odgovor na nasilje u neku ruku je još gori od početnog nasilja, jer umnožava nasilje.

Aleksandar „Veliki“, Julije Cezar i Napoleon sramota su čovječanstva, dno ljudskog roda. Ne može se pasti niže od osvajača. Što veći vojskovođa, to veća sramota. Što veći ratni vođa, to manji čovjek. Ratnici su ološ. Vojska je kloaka. Vojni časnici su hulje. Nema iznimke. Stvari nisu tako jednostavne? Ponekad jesu, u ovom pogledu jesu. Postoji, usput, i talog taloga, dno dna: proizvođači oružja. Nabrojimo i danas najveće među njima: Lockheed Martin Corp., Raytheon Technologies Corp., General Dynamics Corp., Boeing Co., Northrop Grumman Corp., Analytic Services Inc., Huntington Ingalls Industries Inc., Humana Inc., BAE Systems, L3Harris Technologies Inc.

Ahimsa, nenasilje, preduvjet je ne samo za napredak na duhovnom putu nego i za bilo kakav civilizirani život; ona je, štoviše, njegov princip i, kao što stoji u Mahabharati, „najviša istina i najveći nauk“. (Krišna doduše u istoj toj Mahabharati, u njezinom valjda najslavnijem dijelu poznatom kao Bhagavad Gita, poziva kočijaša Ardžunu da ispuni svoju kastinsku ratničku dužnost i nasrne bez razmišljanja na dušmane Kaurave, zbog čega Bhagavad Gitu treba bez krzmanja pohraniti u ropotarnicu – skupa s, recimo, Ilijadom. Pri čemu, da ne bude zabune, nipošto ne mislim na izbacivanje iz knjižnica i iz lektire, daleko bilo – lektiri treba uvijek samo dodavati, nikad joj oduzimati – nego na premještanje ratničkog duha i sličnih budalaština koje se u tim, u čisto književno-estetskom smislu inače vrhunskim djelima, tako zdušno zagovaraju, na dolično mjesto na ljestvici vrijednosti, ako taj izraz još ima ikakvog smisla. To je otprilike isto ono mjesto koje dolikuje i raznim krvoločnim bogovima, recimo Jahvi.) A kad smo već kod oružja i naoružavanja, spomenimo usput i da je Indija, domovina ahimse, danas najveća uvoznica oružja na svijetu.

Biti Patroklo, ona koji je „znao biti blag prema svima“ i koji, kako ističe Simone Weil, u cijeloj Ilijadi nije učinio ništa što bi bilo okrutno ili surovo, pa makar i bilo neizvjesno je li moguće pronaći dvoje ili troje ljudi koji su u nekoliko tisuća godina povijesti pokazali bilo kakav znak božanske velikodušnosti, one koja „poštuje život u drugome onda kad smo primorani odreći se svake žudnje za životom“: biti to nevjerojatno, nemoguće biće koje čini silu nemogućom, ili ako već ne nemogućom, a ono barem sasvim izlišnom.

Da, rat svih protiv sviju, s povremenim predasima i primirjima, prirodno je stanje čovjekovo. On je tako reći glavno obilježje sfere nužnosti u kojoj čovjek po svojoj prirodi i u prirodi sâmoj obitava. Ali čovjek, kad je doista čovjek, nije samo prirodno biće. Ratovanje, naime oružano ratovanje, ratovanje kao fizička sila, rukovanje bilo hladnim ili vrućim oružjem, izraz je onog animalnog u čovjeku. U animalnosti pak nema ničeg lošeg, ali čovjekova animalnost, kao što znamo, gora je, brutalnija i pogubnija od svake puko životinjske animalnosti. Ideja da ozljeđivanjem i ubijanjem bilo kojeg drugog čovjeka (ako ne već i bilo kojeg drugog bića) ozljeđuješ i ubijaš i samoga sebe i bitak i život sâm, ideja izvedena iz uvida u našu suštinsku istovjetnost, nije, osim možda u sasvim rijetkim izuzecima, prirodna, nije urođena – ona se uči, stječe, usvaja, protiv i mimo prirode, nagona i poriva.

Osveta, kao motiv za nasilje koji se počesto, ako već ne opravdava, a ono barem s razumijevanjem gleda, kao nešto iskonsko i neizbježno, također je nedostojna civiliziranog bića. „Oko za oko, zub za zub“ geslo je stvorenja koje se nije uzdiglo do duha, ili riječ krvoločnog Moloha i njegovih poklonika, a ne božanstva i nosača baklji i fenjera. Osveta dovodi do nove osvete, krv traži krv. A nasilno prolivena krv neumitno zasljepljuje.

U trenutku dok ovo pišem, u ime odmazde ginu tisuće djece u Gazi. I zapanjujući dio svijeta to prešutno ili izričito odobrava. Jer da je tako to u ratu, jer tko je prvi počeo, jer neka kusaju to što su zakuhali i tome slično. A i sigurno su napuhali taj broj, znamo mi njih, je li netko vidio sva ta dječja lica, nije, eto vidite.

Kao što se do mira ne dolazi ratom (jer kao što kaže onaj grafit: „Boriti se za mir je kao jebati se za nevinost“), ratom se ne dolazi ni slobode. „Sloboda“ izborena ratom je lažna. Takva „sloboda“ stanje je latentnoga novog rata, stanje koje poziva na novo i uvijek novo ratovanje.

U raspravi s radikalnim pacifistima, gandijevcima i sličnim naivcima neizbježno se, prije ili poslije, potegne onaj čuveni argument: a što biste vi da se suočite s Hitlerom, pustili ga da mirno osvaja i harači? Odgovor je: da, naravno. Hitler se u svoje vrijeme nije stvorio niotkud, stvorili su ga, između ostalog, upravo oni koji takvo pitanje postavljaju. Da nije bilo militarizma koji je doveo do Prvoga svjetskog rata, milenijske militarističke povijesti koja je omogućila taj militarizam i militarizma što ga je taj isti rat iznjedrio, ne bi ni jedan Hitler bio moguć. Godine 1939. već je bilo kasno, i tu je najmanja važna „naivnost“ budućih Saveznika. To, moram li uopće reći, nije opravdanje svih hitlera i hitlerića svih vremena, nego objašnjenje njihovog nastanka. Na individualnijoj razini taj argument glasi: a što biste da vam netko pred očima napadne kćer/sina/ženu/baku? Odgovor: što je manje moguće, odnosno onoliko koliko je nužno, a da se izazove najmanja moguća ozljeda. A uvijek je taj nužni minimum manji nego što se čini. Jer ako ubiješ napadača, doći će napadačev brat i ubiti tebe. A onda će tvoj brat ubiti napadačevog brata, i tako bez kraja i konca, u vrzinom kolu što ga samo i jedino radikalni pacifizam može zaustaviti. I to onda ne bi bio/neće biti nikakav „nepravedni“ mir. Svaki mir i svako nenasilje pravedniji su od svake sile. Okretanje drugog obraza najveće je moguće junaštvo.

Naravno, lako je zagovarati mir kada to ništa ne košta, kad ne zahtijeva žrtvu. Kad nisi u situaciji da moraš suspregnuti svu silu „prirodnih“ poriva da nekome ne prerežeš vrat. Kad na tebe ne padaju granate. Kada ti nitko ne ubija i ne siluje bližnje. Ali više se od toga u jednom tekstu ne može učiniti. I pisac ovog teksta, samim njegovim pisanjem, pokušava izmamiti onaj bolji dio sebe, onaj „neprirodni“ ili, ako se hoće, božanski.

A što je onda, mimo svih tih obzira i susprezanja, s onim borbenim u čovjeku, s onom, čini se, neiskorjenjivom, vajkadašnjom, ktonskom silom koja neumitno traži svoje očitovanje?

Ako se držimo grčkog, napose Heraklitovog uvida da se sve začinje i rađa iz polemosa („rata“), možemo pratiti na koje se načine taj polemos zadržao u jeziku i jezicima, odnosno što on u današnjim izvedenicama označava: polemiku, tj. prijepor, raspru upravo i samo u jeziku. Još je jedan, i još važniji, helenski uvid taj da čovjek jest čovjek ponajprije po tome što „ima logos“ (zoon logon ehon), dakle jest biće zbora, govora, kazivanja (ali utoliko i laganja). Taj je pak uvid onda sačuvan u prevladavajućem današnjem značenju i konotacijama grčke riječi za rat. Želiš dakle kao (istinski, humani, civilizirani) čovjek ratovati, borbu voditi, u kreševo se upuštati? Imaš logos, imaš jezik, pa ratuj kao čeljade: polemiziraj, raspravljaj, spori se, izvodi u okršaju riječima istinu na čistac, ratuj bez oružja, bez primisli o oružju, pa neka se vidi tko je rob, a tko slobodan, tko su bogovi, tko ljudi, a tko neljudi. Neka to bude, ovaj put po Platonu, gigantomachia peri tes ousias, borba divova ili divovska borba oko bivstva – ali golorukih divova koji sjede za stolom uz dobro crno vino ili šeću šumom ustreptalom od njihove raspre. Ili koji, ako baš moraju, viču jedni na druge na trgu, zajapureni i sa šakama u džepovima.

Misice ne znaju što govore, hipici su naivni i banalni? Živjele misice, naša avangarda! Živjeli naivci i miroljubivi glupani svih zemalja! Dolje donositelji ognja i mača! Vodimo ljubav dok se haubice ne rastale i dok se Sunce ne ohladi!

(Objavljeno s dopuštenjem autora.)

18.02.2024. u 19:19 • 0 KomentaraPrint#

petak, 16.02.2024.

Kako vratiti izgubljenu ljudskost?

Gitta Sereny provela je desetke sati razgovarajući s arhitektom Albertom Speerom, Hitlerovim pouzdanikom, i s Franzom Stanglom, zapovjednikom Treblinke. Na temelju tih razgovora, objavila je dvije knjige: Albert Speer, His Battle With Truth (Albert Speer, njegova bitka s istinom), i Into That Darkness, From Mercy Killing to Mass Murder, od kojih je potonja izašla u hrvatskom prijevodu pod naslovom Treblinka: put u tamu. Razgovarala je tjednima i s Mary Bell, ženom koja je, 1968., kao jedanaestogodišnjakinja, ubila dvojicu dječaka, trogodišnjaka i četverogodišnjaka, zbog čega je – predstavljana u medijima kao dijabolično "zlo sjeme" – bila osuđena na doživotni zatvor, o čemu je Sereny također napisala knjigu, Cries Unheard (Nečujni vapaji). Ljudska bića poput ovih netom spomenutih malotko bi poželio kao sugovornike; većina ljudi, pretpostavljam, osjetila bi neku vrstu instinktivne odbojnosti spram same pomisli da se uopće približi nekome za koga se zna da je, poput Stangla, osobno organizirao i nadgledao proces – dobio je i službeno priznanje kao najbolji komandant koncentracijskih logora u Poljskoj – ubijanja stotina tisuća ljudi.

Sereny je, kao novinarka The Daily Telegrapha, prisustvovala suđenjima nacističkim ratnim zločincima u Njemačkoj tijekom šezdesetih godina, i zaključila da iz golih činjenica i eventualnih suhoparnih priznanja čovjek naposljetku ipak ne može dobiti odgovor na to "što je te ljude učinilo sposobnim da učine to što su učinili" (iz intervjua The New York Timesu) pa je – nezadovoljna zaključkom o "banalnosti zla" – odlučila s nekima od njih razgovarati na način koji u stanovitoj mjeri evocira psihoanalitičke seanse, na način koji je uključivao stvaranje određene bliskosti s ispitanicima, za što je, zaključujemo, potrebno imati, osim nekih temeljnih talenata, i specifične duševne kapacitete koje rijetki među nama posjeduju. Kad je o motivima riječ, osim neke bazične ljudske znatiželje da se nešto – u spomenutim slučajevima, zločini – shvati, Sereny je u spomenutom intervjuu izjavila sljedeće: "Poput svih mojih vršnjaka širom Zapadnog svijeta, bili oni Židovi ili kršćani, bila sam duboko pogođena onim što se dogodilo u Njemačkoj. Bila je to najgora vrsta neljudskosti, nešto u potpunosti pogrešno, a čega smo svi mi bili dio. Zbog tih događaja, izgubili smo dio ljudskosti. Izgubili smo moralni dio sebe samih, i nekako ga moramo zadobiti natrag. Možda je ovo čime se bavim moj način da to učinim". Teško je, u današnje doba, do kraja shvatiti ovu izjavu.

Baviti se fenomenom zla po svoj prilici nije nimalo bezopasno; no, možda je jednako opasno ne baviti se njime; ne, dakako, u smislu morbidnog voajerizma ili pervertiranog medijskog senzacionalizma, nego u smislu osobne i društvene profilakse, i eventualnih katarktičnih učinaka toga bavljenja, u smislu osvješćivanja psiholoških i društvenih mehanizama i stjecaja okolnosti koji mogu pridonijeti tome da se sasvim prosječni, čak u nekom smislu i prostodušni ljudi poput pristojnog, urednog obiteljskog čovjeka iz austrijske provincije, nalik tolikim našim susjedima što stanuju tu pored nas, malo pomalo preobraze u izvršitelje monstruoznih zlo-djela. U slučaju Mary Bell, koju su tabloidi histerično – kako to samo tabloidi znaju – prozivali "opakom psihopatkinjom" i "rođenom ubojicom", radilo se o posljedicama već počinjenog zla: djevojčica-ubojica odrastala je uz majku prostitutku koja se pred njom, drogirana ili ne, upuštala u sadomazohističke seksualne odnose s klijentima, uključujući u više navrata i kćer, majku koja ju je, zapravo, mrzila. (Čovjek se zapita, kakvo je bilo njezino djetinjstvo?) Ne govorim o tome da je potrebno razviti empatiju spram zločin(ac)a; uostalom, usprkos stanovitoj bliskosti koju je Gitta Sereny uspostavila s ljudima – jer unatoč svemu, i dalje su to bili ljudi, a ne demoni – koje je dubinski intervjuirala, bliskosti koja joj je, kako je rekla, bila potrebna da od njih dobije osobne informacije koje su uvelike pridonijele razumijevanju njihovih postupaka i odluka –dakle, usprkos u osnovi ljudskom odnosu spram Speera, Stangla i Bell, Sereny je zadržala onu vrstu nužne distance – emocionalne, psihološke pa i duhovne – potrebne da trijezno i racionalno sagleda sugovornike, i da im, štoviše – poput najvještijih, i rijetkih, ispovjednika ili psihijatara – pomogne da i oni sami sebe preispitaju i, možda, možda u nekoj mjeri postanu spremniji prihvatiti – istinski spoznati – svoju odgovornost za počinjeno zlo. Ona, naime, ni u jednom trenutku ni na koji način ne umanjuje upravo čudovišne razmjere zločina počinjenih u Sobiboru ili Treblinki; dapače, premda sam pročitao priličan broj knjiga na temu holokausta, opisi poput onih koje donosi u svojoj knjizi (a u njoj se nalaze i njezini intervjui s preživjelim logorašima, kao i s njihovim čuvarima) izazvali su u meni šok i nevjericu. Sereny se ne bavi nikakvim racionalizacijama niti bilo što relativizira; ona naprotiv minuciozno, akribično, savjesno – upravo: pošteno – iznosi činjenice, i očigledno je njezino nastojanje da ne izostavi nijednu relevantnu informaciju, jer njezini motivi nisu ideološke, nego – sjeća li se danas itko što to znači? – humanističke naravi. Njoj je naprosto – sjeća li se danas itko što to znači? – stalo do, možda je pretenciozno reći, istine, ali u najmanju je ruku uložila enormnu energiju u to da razgrne neistine. U knjizi Treblinka: put u tamu nije riječ samo o zbivanjima u logoru niti je to tek portret njegovog zapovjednika – premda bi već to dostajalo da bude vrijedna čitanja. Autorica je, osim s njim, razgovarala i s njegovom suprugom, šogoricom i kćeri, s esesovcima koji su s njime sudjelovali u Programu eutanazije, s preživjelim logorašima, s Poljacima koji su opsluživali logor, kao i s pojedincima upućenima u mrežu tajnih putova bijega koju su nakon rata organizirali krugovi u Vatikanu (spominje se i monsinjor Krunoslav Draganović), a posebice se skrupulozno bavi ulogom tadašnjeg pape, Pija XII., koju nastoji osvijetliti kroz razgovore s ljudima poput o. Burckhardta Schneidera, vođe tima isusovačkih povjesničara koji su radili na objavljivanju Djela i dokumenti Svete stolice u vezi s Drugim svjetskim ratom, ili poput Kazimierza Papéea, poljskog veleposlanika pri Svetoj stolici od 1939. do 1948. godine.

Kao što rekoh, baviti se fenomenom zla po svoj prilici nije nimalo bezopasno. Aldous Huxley, u svom djelu The Devils of Loudun (Đavoli Louduna), napisao je: "Posljedice pretjerano postojane i intenzivne koncentriranosti na zlo uvijek su pogubne. Oni koji vode križarski rat ne za Boga u sebi, nego protiv đavola u drugima" – oh, kad bi ovoga barem bili svjesni mnogi i premnogi političari, propovjednici, "karizmatici" i čistunci – "nikad ne uspiju u nakani da svijet učine boljim, nego ga ostavljaju ili onakvoga kakav je bio, ili ponekad čak i u zamjetljivo gorem stanju no što je bio prije početka križarske vojne. Misleći prvenstveno na zlo, skloni smo, ma koliko naše namjere bile izvrsne, stvoriti prilike da se ono očituje". Rekao bih da je ovaj tekst Gitti Sereny bio poznat, jer iz zaključaka do kojih dolazi u svojim knjigama, iz onoga što se dade zaključiti u intervjuima što ih je dala, iz dojma što ga ostavlja na snimkama koje se mogu pogledati na http://www.webofstories.com/play/gitta.sereny/1 odaje dojam osobe koja je izuzetno pozitivna, uravnotežena, trijezna i stabilna. Uostalom, evo što je na tu temu, s istančanim smislom za humor što nerijetko nedostaje spomenutim križarima, izjavila u intervjuu za časopis The Scotsman, u dobi od osamdeset godina: "Znam da je to teško povjerovati, ali ja sam zaista, u izvornom smislu te riječi, veoma vedra osoba. Vrlo sam optimistična. Glede svijeta. Glede ljudi. Vjerujem da je većina ljudi dobra".

Pisane u tom duhu, njezine knjige, ma koliko se mračnim događajima i tamnim ponorima duše bavile, ma koliko nas do srži potresle, nakon čitanja ne ostavljaju čitatelja u nihilističkom raspoloženju, nego ga potiču na duboku refleksiju, sebe i zajednice u kojoj živi. Potiču ga da istinski i u cijelosti preuzme odgovornost za sebe i svoje postupke, i da spozna, riječima Gitte Sereny, našu "međuovisnost i odgovornost što ju imamo jedni za druge". Ne bismo li vratili dio izgubljene ljudskosti.

16.02.2024. u 14:13 • 3 KomentaraPrint#

srijeda, 14.02.2024.

Brodski o Zlu


Dame i gospodo iz klase 1984. (ili 2024., op. gp.),

Bez obzira koliko smjeli ili oprezni budete izabrali biti, tijekom svojega života nužno ćete doći u neposredni, fizički dodir s onim što je poznato pod imenom Zlo. Ne mislim pritom na svojstva romana strave, već u najmanju ruku, na opipljivu društvenu zbilju koja leži izvan vaše kontrole. Nikakva dobra narav ili lukavi proračuni ne mogu spriječiti ovaj susret. Zapravo, što ste proračunatiji i oprezniji, to je veća vjerojatnost za ovaj randez-vouz, i to su teže njegove posljedice. Ustrojstvo života takvo je da onome što smatramo Zlim dopušta sveprisutnost, ako ni zbog čega drugoga, a ono zbog toga što se Zlo često pojavljuje pod maskom dobra. Nikad ga nećete vidjeti kako prelazi vaš prag i predstavlja se: »Bok! Ja sam Zlo«. Ovo, naravno, upućuje na njegovu drugotnu prirodu, ali utjeha koju iz toga opažanja možete dobiti ubrzo, kroz svoju učestalost, prelazi u dosadu.

Mudro bi stoga bilo sve vaše ideje o dobrome podvrgnuti što pomnijem ispitivanju, pročešljati cijelu vašu garderobu, kako biste vidjeli koja odjeća pristaje ovom strancu. To se, naravno, može pretvoriti u stalno zanimanje, a što bi bilo dobro. Iznenadili biste se koliko stvari koje smatrate svojima, i dobrima, bez ikakve prepravke divno stoji vašem neprijatelju. Možda se čak počnete pitati nije li on vaša slika u ogledalu, jer je najzanimljivija stvar u vezi sa Zlom upravo njegova posvemašnja ljudskost. Ništa se ne može iskrenuti i nositi naopačke tako lako kao nečija predodžba o društvenoj pravdi, građanskoj savjesti, boljoj budućnosti, itd. Blago rečeno. Jedan od najsigurnijih znakova za uzbunu broj je onih koji dijele vaše mišljenje, i to ne toliko što jednodušnost ima sposobnost degeneracije u uniformnost, koliko zbog – u velikim brojkama implicitne – vjerojatnosti da je plemenitost osjećaja naprosto krivotvorena.

Na isti je način najsigurnija obrana od Zla krajnji individualizam, originalnost mišljenja, mušičavost pa čak – ako hoćete – i ekscentričnost. To jest, nešto što se ne može glumiti, patvoriti, oponašati; nešto čime nije zadovoljan čak ni na ovo naviknut varalica. Nešto što se, drugim riječima, ne može podijeliti, isto kao što se ne može podijeliti ni vaša vlastita koža: čak ni s manjinom. Zlo je mamac za pouzdanost, sigurnost. Ono uvijek slijedi velike brojeve, čvrsti granit, ideološku čistoću, uvježbane armije i stabilne račune. Sklonost Zla prema ovakvim stvarima prvenstveno je u vezi s njegovom prirođenom nesigurnošću, no i ovo opažanje od male koristi jednom kad Zlo pobijedi.

A što se tako često događa: u mnogim dijelovima svijeta i u nama samima. Uzevši u obzir njegov opseg i intenzitet, uzevši u obzir naročito umor svih onih koji mu se opiru, Zlo danas možemo smatrati ne etičkom kategorijom već fenomenom koji se više ne mjeri česticama nego zemljopisnim mapama. I otud razlog moga govorenja ovdje nema veze s vašom mladošću, neiskustvom i kretanjem u život. Ne, ovaj navodno čisti početak crn je od prljavštine i teško je povjerovati da će ga očistiti vaše sposobnosti ili volja. Svrha moga govora jednostavno je predložiti vam način otpora koji vam jednoga dana može korisno poslužiti; način koji će vam možda pomoći da iz susreta sa Zlom izađete bar manje uprljani, ako već ne i pobjedonosniji od svojih prethodnika. Imam na umu, naravno, poznatu taktiku okretanja drugog obraza.

Pretpostavljam da ste na ovaj ili onaj način svi čuli o interpretacijama ovog biblijskog stiha – interpretacijama Tolstoja, Gandhija, Martina Luthera Kinga i drugih. Drugim riječima, pretpostavljam da vam je poznata zamisao o nenasilnom ili pasivnom otporu, čiji je glavni princip vraćanja zla dobrim, dakle, neodgovaranjem na isti način. Činjenica da je ovaj današnji svijet takav kakav jest sugerira da, u najmanju ruku, ova ideja nije univerzalno prihvaćena. Razlozi ove nepopularnosti dvostruki su. Prvo, nužni uvjet za djelotvornost ovog koncepta jest makar rubna demokracija. Upravo ovo nedostaje velikom dijelu našeg globusa. Drugo, to je »zdravi razum« koji žrtvi govori da je njezin jedini dobitak, ako okrene drugi obraz i ne odgovori na zlo zlom, u najboljem slučaju moralna pobjeda – nešto prilično nematerijalno. Prirodno oklijevanje da još jedan dio svoga tijela izložite udarcu opravdano je sumnjom da ovakvo ponašanje samo potiče i uvećava Zlo; da protivnik moralnu pobjedu može zamijeniti za oprost.

Postoje i drugi, ozbiljniji razlozi za sumnju. Ako već prvi udarac nije žrtvi zamračio svijest, ona će možda uvidjeti da se okretanje drugog obraza svodi na manipulaciju napadačevim osjećajem krivnje, da ne govorimo o njegovo karmi. Moralna pobjeda tako uopće ne mora biti moralnom, ne samo stoga što patnja često ima narcisoidan prizvuk, već i zato što žrtvu promiče kao osobu nadmoćniju, dakle i bolju od njezinog neprijatelja. Ipak, bez obzira koliko vaš neprijatelj bio zao, ključno je to što je on čovjek; i iako nesposoban druge voljeti kao samoga sebe, mi svejedno znamo da Zlo počinje kad jedan čovjek počne misliti da je bolji od drugih. (Zbog ovoga ste, na prvom mjestu, bili udareni po desnom obrazu.) U najboljem slučaju, tako, ono što možete dobiti kad neprijatelju okrenete drugi obraz zadovoljstvo je što ćete mu pokazati besciljnost njegove radnje. »Pogledaj«, govori drugi obraz, »ono što udaraš samo je meso. To nisam ja. Ti ne možeš slomiti moju dušu.« Nevolja s ovim stavom je, naravno, u tome što neprijatelj može prihvatiti izazov.

Prije dvadeset godina, u jednom od brojnih zatvora sjeverne Rusije, dogodila se sljedeća scena. U sedam sati ujutro, s praga širom otvorene ćelije, jedan se čuvar obratio osuđenicima riječima: »Građani! Kolektiv zatvorskih čuvara izaziva vas, zatvorenike, na socijalističko natjecanje u cijepanju drva iz dvorišta!« U tim krajevima nema centralnog grijanja, a lokalna policija globi sva okolišna drvna poduzeća za desetinu njihovih proizvoda. U vrijeme koje opisujem, zatvorsko je dvorište sličilo na pravo stovarište drva: gomile na dva ili tri kata, u usporedbi s kojima se jednokatni kvadrat samog zatvora činio patuljastim. Potreba za cijepanjem bila je očita, iako je i prije bilo sličnih socijalističkih natjecanja. »A što ako odbijemo?« upitao je jedan zatvorenik. »U tom slučaju ništa od jela«, bio je čuvarev odgovor.

Zatvorenicima su dodijelili sjekire i sječa je počela. Vrijedno su radili i zatvorenici i čuvari pa su u podne svi bili iscrpljeni, posebno uvijek slabo hranjeni zatvorenici. Najavljen je odmor i ljudi su sjeli jesti – svi osim onoga koji je postavio pitanje. On je nastavio zamahivati sjekirom. I zatvorenici i čuvari šalili su se na njegov račun, nešto o Židovima koji su obično pametni ljudi dok ovaj ovdje… i tako dalje. Poslije odmora nastavili su s radom, iako nešto sporije. Do četiri sata, čuvari su prestali jer ima je završila smjena; nešto kasnije stali su i zatvorenici. Onaj zatvorenik i dalje je zamahivao sjekirom. Nekoliko puta su ga obje strane molile da prestane, ali on nije obraćao pažnju. Činilo se da je uhvatio određeni ritam koji nije želi kršiti; ili je to ritam bio uhvatio njega?

Ljudima je ličio na automat. Pet sati, šest sati, a sjekira se i dalje micala gore-dolje. I čuvari i zatvorenici stali su ga pomno motriti i sarkastični izraz njihovih lica postupno je ustuknuo prvo pred čuđenjem, a onda pred strahom. U pola osam čovjek je prestao, oteturao u svoju ćeliju i zaspao. Za ostatka njegovog boravka u tom zatvoru više nije bilo poziva na socijalistička natjecanja između čuvara i zatvorenika, iako se drvo i dalje gomilalo.

Pretpostavljam da je ovaj čovjek mogao izdržati dvanaest sati neprekidna cijepanja jer je bio mlad. Mao je dvadeset i četiri godine. Tek nešto stariji nego što ste vi sada. Međutim, mislim da je postojao još jedan razlog ovakvom njegovom ponašanju. Sasvim je moguće da je mladić – i baš zbog toga što je bio mlad – pamtio tekst Isusovog Govora na gori bolje od Tolstoja ili Gandhija. Budući da je Sin Čovječji običavao govoriti u trijadama, mladić se možda prisjetio da stih o kojem smo govorili ne završava kod: Naprotiv, udari li te tko po desnom obrazu, okreni mu i drugi, već se nastavlja, i to bez točke ili zareza: Tko bi te htio tužiti da se domogne tvoje košulje, podaj mu i ogrtač. Ako te tko prisili da ideš s njim jednu milju, hajde dvije.

Citirani ovako, u cijelosti, stihovi se malo tiču nenasilnog ili pasivnog otpora, ili načela neodgovaranja istim i uzvraćanja na zlo dobrim. Značenje ovih stihova teško se može nazvati pasivnim, jer sugerira da se Zlo može obesmisliti pretjerivanjem, umanjivanjem njegovih zahtjeva kroz opseg vaše poslušnosti, a koja tada smanjuje štetu. Ovakva stvar žrtvi dodjeljuje vrlo aktivnu ulogu, ulogu mentalnog napadača. Moguća pobjeda ovdje tako nije moralna već egzistencijalna. Drugi obraz ne pokreće neprijateljev osjećaj krivice (koji on lako može umiriti) već njegovu razumu i sposobnostima razotkriva besmisao cijelog pothvata: kao što to čini svaka masovna proizvodnja.

Podsjećam vas da ovdje ne govorimo o fer borbi. Govorimo o situacijama u kojima se čovjek od samoga početka nalazi u beznadno neravnopravnom položaju, gdje nema mogućnosti povratnog udarca, gdje je prednost uvijek na jednoj strani. Drugim riječima, govorimo o crnim trenucima života, kad osjećaj moralne nadmoći nad neprijateljem ne pruža nikakvu utjehu, i kad je neprijatelj otišao predaleko da bi se postidio ili zažalio nad napuštenim skrupulama, kad čovjek na raspolaganju ima samo vlastito lice, košulju, ogrtač i noge koje pješače.

U ovakvoj situaciji nema puno mjesta za taktiziranje. Zato bi okretanje drugog obraza trebalo biti vaša svjesna, hladna, promišljena odluka. Vaše šanse za pobjedu, ma kako male, ovise o tome znate li što radite ili ne. Dok neprijatelju okrećete obraz, trebate znati da je to tek početak vaše kušnje, kao i onog stiha – te se trebate vidjeti kroz cijelu sekvencu, kroz sva tri stiha Govora na gori. U suprotnom će vas stih izdvojen iz konteksta ostaviti osakaćenima.

Utemeljiti etiku na krivo citiranom stihu znači prizivati udes, ili, opet, završiti kao mentalni malograđanin koji uživa konačnu udobnost: onu svojih uvjerenja. U oba slučaja (od kojih je zadnji, sa svojim članstvom u dobrotvornim organizacijama, najneprihvatljiviji), rezultat je prepuštanja terena Zlu, odloženo shvaćanje njegovih slabosti. Jer Zlo je, ponavljam, samo ljudsko.

Etika utemeljena na ovom krivo citiranom stihu u postgandijevskoj Indiji nije promijenila ništa osim boje kože indijske Vlade. Gladnom je čovjeku svejedno zbog koga je gladan. Mislim da mu je čak draže ako je to zbog bijelog čovjeka pa makar zato što društveno zlo ima naizgled druge izvore pa ga je lakše otrpjeti nego ono vlastite rase. Kad je u pitanju odgovornost stranca, još uvijek postoji nada, postoji fantazija.

Slično se dogodilo i u Rusiji poslije Tolstoja – etika utemeljena na izdvojenim stihovima potkopala je dobar dio narodne odlučnosti u sukobu s policijskom državom. Ono što je uslijedilo dobro je poznato: šezdeset godina nacionalnog okretanja drugog obraza pretvorilo je ovaj obraz u jednu golemu masnicu pa tako naša današnja država, umorna od nasilja, na njega jednostavno pljuje. Kao i na obraz svijeta. Drugim riječima, ako želite osvjetlati kršćanstvo, ako Kristovo učenje želite prevesti u političke termine, potrebno vam je nešto više od pomodnog političkog foliranja: potreban vam je original – pa bar u mislima, ako već nije našao mjesta u vašem srcu. Budući da je Isus bio više božanski Duh nego dobar čovjek, kobno je guslati po njegovoj dobroti, a na račun njegove metafizike.

Moram priznati da mi je pomalo neugodno govoriti o ovim stvarima: okretanje ili neokretanje drugog obraza, na kraju krajeva, sasvim je osobna odluka. Susret se uvijek odvija u situacijama jedan naprama jedan. Uvijek je u pitanju vaša koža, vaša košulja i vaš ogrtač, pješačit će vaše noge. Savjetovati, a kamoli poticati nekoga u vezi s takvim odukama, nije samo potpuno krivo, već i nepristojno. Sve što ja želim jest izbrisati iz vaših glava kliše koji je povrijedio mnoge, a dao vrlo malo. Isto bih tako volio u vas usaditi ideju da, bez obzira na prednosti, niste pobijeđeni dok god imate svoju kožu, košulju, ogrtač i noge.

Postoji, međutim, još ozbiljniji razlog za neugodu pri javnom raspravljanju o ovakvim stvarima i on nije samo naš vlastiti prirodni otpor pri smatranju sebe potencijalnim žrtvama. Ne, to je prije puka trezvenost, koja čovjeka prisiljava da i u vama gleda moguće zločince, a pred potencijalnim neprijateljem otkriti tajnu borbe loša je strategija. Ono što čovjeka oslobađa optužbe za izdaju, ili, još gore, za projekciju taktičkog statusa quo u budućnosti, jest nada da će žrtva uvijek razmišljati dosjetljivije, originalnije i poduzetnije nego što će misliti napadač.

I otud šansa za njezin trijumf.

Josif Brodski

14.02.2024. u 13:19 • 2 KomentaraPrint#

ponedjeljak, 12.02.2024.

Vojni rok

Nedavno je izašla knjiga Chrisa Hedgesa, Rat je najveće zlo.

Evo kratkog opisa: "Kad piše protiv rata, Chris Hedges zna o čemu piše jer je bio na licu mjesta, na prvim linijama fronta, i jer je razgovarao s mnogim preživjelima, muškarcima i ženama, teško osakaćenima fizički i psihički. Nemilosrdno, argumentima koje je teško osporiti, lišava čitatelja bilo kakve romantičarske predodžbe o tome što rat u svojoj suštini uistinu jest: odvratna klaonica u kojoj se ljudska bića međusobno ubijaju."

Sve misaone vratolomije, sva verbalna pirotehnika, svi povijesni argumenti, sva uzvišena retorika, sva romantična propaganda, sva demonska zastrašivanja... neće me uvjeriti – kao što me već preko pola stoljeća koliko sam ovdje nisu uvjerili – da rat nije ono kad stariji muškarci u odijelima uvjere ili natjeraju mlade muškarce mahom u trapericama da mrze i ubijaju jedni druge, e da bi na kraju stariji muškarci u odijelima potpisivali papire, i to nazivali svojom ulogom u povijesti. Rat je upravo to.

Stoga je moj stav o uvođenju vojnog roka kristalno jasan.

12.02.2024. u 11:42 • 15 KomentaraPrint#

<< Arhiva >>

< veljača, 2024  
P U S Č P S N
      1 2 3 4
5 6 7 8 9 10 11
12 13 14 15 16 17 18
19 20 21 22 23 24 25
26 27 28 29      

Veljača 2024 (17)
Siječanj 2024 (1)
Svibanj 2023 (2)
Travanj 2023 (1)
Travanj 2021 (1)
Ožujak 2021 (1)
Veljača 2020 (1)
Siječanj 2020 (1)
Studeni 2019 (1)
Ožujak 2019 (1)
Veljača 2019 (1)
Prosinac 2018 (1)
Rujan 2018 (1)
Veljača 2018 (1)
Prosinac 2017 (1)
Siječanj 2017 (2)
Studeni 2016 (1)
Listopad 2016 (1)
Rujan 2016 (1)
Srpanj 2016 (1)
Lipanj 2016 (1)
Svibanj 2016 (3)
Ožujak 2016 (1)
Veljača 2016 (1)
Siječanj 2016 (1)
Studeni 2015 (1)
Rujan 2015 (1)
Srpanj 2015 (1)
Svibanj 2015 (1)
Travanj 2015 (1)
Ožujak 2015 (1)
Veljača 2015 (1)
Siječanj 2015 (2)
Prosinac 2014 (1)
Studeni 2014 (1)
Rujan 2014 (1)
Kolovoz 2014 (3)
Srpanj 2014 (2)
Lipanj 2014 (3)
Travanj 2014 (2)
Ožujak 2014 (2)
Veljača 2014 (5)
Siječanj 2014 (3)
Prosinac 2013 (1)
Studeni 2013 (2)
Listopad 2013 (1)
Rujan 2013 (1)
Srpanj 2013 (2)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv


Komentari da/ne?

Opis bloga



Eksperimentalna
autobiografska fikcija.

Dobro je imati na umu
moguću razliku
između blogera
gospona profesora
i autora kao privatne osobe.

darko.milosichr@gmail.com

Orijentiri

Škola je zjenica svih društvenih ustanova,
a učitelj je zjenica te zjenice.

Sartre

Prvo podignemo prašinu,
a zatim se tužimo da ne vidimo.

Berkeley

Put van vodi kroz vrata.
Zašto nitko neće upotrijebiti taj izlaz?

Konfucije

Cilj mi je naučiti vas da od prikrivene besmislice
napredujete do nečega što je očito besmisleno.

Wittgenstein

Ma koliko bilo izazovno istraživati nepoznato,
još je izazovnije propitivati poznato.


Kaspar

Neuroza je zamjena za legitimnu patnju.

Jung

Ni budućnost više nije što je nekad bila

Valery

webArhiv@