Po završetku istraživanja u sklopu projekta revitalizacije, krenuli smo u brda. Lokalni bus polako se penjao sve prašnjavijom i lošom cestom. Drveca je sve bilo manje, ali ne zbog hladnoće, jer ovdje na 1000 m nad morem jos ima topline za kratke rukave, sandale. Ipak, ostalo je zelenilo, jedino su tamnozelene tonove šume zamijenili svjetlozeleni tonovi plantaža čaja. Ova kultura je gotovo potpuno zavladala brdsko-planinskim predjelima vlažnog dijela Šri Lanke te danas ima središnji ekonomski značaj. Poznat je cejlonski crni čaj, a mi smo sada u njegovom carstvu. Cijena je poznata – prirodni pokrov je nestao, a s njime i mnoge vrste živih bića. Samo da podsjetim, u Šri Lanki živi 108 vrsta žaba, a još barem pola od tog broja čeka da se opiše ili nađe. I dok se autobus muči i bruji dok se penje, padaju mi na pamet riječi naše domaćice, gospođe Nalini: „Nekad je Šri Lanka bila idealan i održiv ekološki sustav, s rižinim poljima u dolinama i šumama na brdima. Onda su došli Britanci i posjekli šumu, donijeli čaj i kaučuk te sada uvozimo tu istu rižu, uz sve loše strane čaja i ostalih uvezenih kultura.“. Ipak, na najvišim i najnedostunijim padinama, vodopadima optočenim liticama preostaje šuma, odijeljeni komadići nekad povezane vegetacije. Oni su sad posljednje pribježište živim bićima.

Konačno stižemo kod jedne takve šume, u selo Suriakanda kod Rakwane. Po znatiželjnim pogledima lokalaca primjećujem da „bijelca“ ovdje vjerojatno nisu još vidjeli osim na TV-u. Smjestili smo se u maloj jednostavnoj kućici usred čaja, baza za istraživanje okolnih komadića šume. Osjetno je hladnije i magla se poput pokunjene mačke povlači između brda i dolina, krošanja stabala. Čini se da šumom dominira svega nekoliko vrsta drveća, no za sada nam floristički šuma ostaje tajna. Već prvo veče nalazimo Polypedates fastigo, jednu od najrjeđih i najugroženijih vrsta životinja na svijetu. Populacija ove vrste žabe živi na ne više od kvadratnog kilometra šume. Izdužene njuške, velikih prijanjaljkica, ova je ljupka žaba tipični stanovnik grmlja i drveća. Osim njega, tu su i ostale žabe, dosta njih ugroženo. Većinom su to arborealne vrste iz roda Philautus, najčešće male svijetlo smeđe žabice. Za neke nema opisa i čini se da bi mogle biti nove vrste.

Kako je hladnije, noću bude jaka magla i tada iz naših svjetiljki izlazi gust snop svjetlosti, kao kakav... problem su još i pijavice kojima pogoduje vlaga. Spremno čekaju na suhom listu i odmah se pripijaju za cipelu ili hlače te halapljivo idu prema slobodnoj koži. Često se provlače kroz čvrsto stisnute čarape ili pojas kao Hudini ili David Copperfield, a ponekad ugrizu onako „seljački“ kroz čarape. .Najčešće ih odmah primjećujemo no neke se pritaje i pomalo cuclaju dok se ne napuhnu. Nasreću ne prenose nikakve boleštine, ali su baš ružne, a usto luče posebnu tvar koja sprečava grušanje krvi pa rana curi još dugo nakon što ih maknemo. Zato nam odjeća ima posvuda velike krvave mrlje. Tu je jedan lijep potočić koji se koz stijene probija dolje te stvara male bazenčiće gdje unatoč hladnoj vodi možemo sprati svu prljavštinu.

U trenucima odmora imamo priliku iz prve ruke vidjeti i život berača čaja. Rasporede se u redove i poput stroja spretno beru mlade, svjetlo zelene listiće. Potom pregršt listića stavljaju u vreću zakačenu doslovno na čelo. Ponekad im samo glave vire iz grmova gusto zasađenih redova čaja. Nakon što poberu, vraćaju se na istu plohu tek tjedan dana kasnije kad izrastu novi listići. Tako ubrani čaj onda važu i sipaju na provjeru predradniku koji je upravo naš domaćin u kućici. Djedica provjeri kvalitetu listova i potom je čaj spreman za neku od brojnih tvornica. Navečer berači odnose cijele vreće, neki od njih tegle i 60 kilograma, a za svaki dobiju 16 rupija, odnosno 70 lipa. Pa računajte njiho

Priroda je nepredvidiva, tako i potresi koji se čini da su vrlo u modi zadnjih godina. Tako je jedan potres, iako nismo osjetili ni treptaj lista, poremetio naše planove i usmjerio našu iglu sa kompasa na zapad, ne na istok. Tako smo umjesto na Indoneziji, zavrsili na Sri Lanki. Naime, 50-ak km od otocja gdje smo trebali ici na Sumatri se oko Bozica desio jaki potres, te smo nas put morali odgoditi (unatoc kupljenim vizama i kartama)...S Andamana smo se na kontinent vracali brodom, sto je pomalo podsjecalo na malo krstarenje...u kojemu kao da se ona cijela natrpana indijska ulica samo preselila na brod. WC je nakon prvog sata postao nevjerojatno mirisan, a nakon dana postao i neupotrebljiv. U Indiji smo za Sri Lanku letjeli iz Trichya gdje smo posjetili dva ogromna hinduistička hrama. Dva dana smo se odmorili i napunili baterije na plazi u Hikkadowi. To je malo turisticko naselje gdje je Arthur C. Clark imao ronilacki centar. Osim toga, ovo mjestasce je danas postalo glavno odrediste backpackera, a poznato je po svojim velikim valovima kojima brojni surferi ne mogu odoljeti.
Nakon mora smo se ponovo zaputili u dzunglu, iako ovaj puta drugaciju od ostalih. Naime, ovdje je do prije 5 godina bila plantaza kaucuka koju je gospodja Nalini odlucila ponovo vratiti u prvobitno stanje. Zasadili su preko 10 000 autohtonih stabala koje jos uvijek nije dovoljno veliko da bude prava dzungla, ali je toliko uznapredovalo, da posjed prekriva vec prava suma. Šri Lanka je tipična tropska zemlja gdje su šume ustuknule pred plantažama, posebice čaja. Ova zemlja poznata je po čaju kojeg i izvozi, ali pod cijenu da je značajan dio zemlje pretvoren u plantaže. Cijela su brda „presvučena“ u zeleni ogrtač od čijeg se lišća pravi crni, zeleni ili bijeli topli napitak. Slično se desilo i s plantažama kaučuka. Dok u svijetu sve više nestaje kišnih šuma, sve su veća i nastojanja da se barem dio njih vrati. Razvoj znanosti pokazao je sve koristi kišnih šuma, ne samo kao riznica biološke raznolikost već i za ljude. Posebno je to izraženo sada, kad se klima globalno mijenja. Zato su mnoge vladine i nevladine organizacije krenule u restauraciju šuma, ali i pojedinci. U Šri Lanki je tako prije pet godina pokrenut projekt Mahausakande u kojem i mi sada sudjelujemo.
Nas zadatak je bio utvrditi koji vodozemci zive na ovom posumljenom podrucju odnosno ustvrditi njihovu rekolonizaciju. Naime, na brdu iza posjeda se nalazi zasticeno podrucje koje omogucuje brojnim vrstama da se prosire i na ovu mladu sumu. Dakle provjeravali smo svaki list, stijenu i grančicu da bi vidjeli koliko vrsta vodozemaca ima. Vec prvo vece na terenu smo se ugodno iznenadili te smo u svega 2-3 sata pronasli cak 11 vrsta zaba, od cega neke iznimno rijetke i kriticno ugrozene. Nasa potraga se nije svodila samo na setnju sumama, vec smo se verali i po potocima. A da bi nas posao obavili u potpunosti, odnosno da bi pokrili gotovo sva potencijalna stanista zaba, penjali smo se i na drvece. Naime, u dzungli se jedan cijeli odvojeni ekosustav nalazi visoko iznad zemlje, u krosnjama drveca. Ceste su zivotinje koje cijeli svoj zivot provedu na granama i nikad se ne spuste na tlo. Tako i neke vrste zaba lokvice za razmnozavanje nalaze u pazuscima listova gdje se nakuplja kisnica.
Posto su se nasi preci jos davno prilagodili zivotu na tlu, penjanje nam vise nije „u krvi“ pogotovo nama zapadnjacima koji cijeli zivot provodimo s obje noge cvrsto na zemlji. Da bi ipak savladali evolucijski problem, penjali smo se uz pomoc alpinisticke opreme. To ukljucuje sigurnosno uze kojim smo vezani, pojaseve, kacige, napravice „penjacice“...
Ukupno smo nasli 18 vrsta zaba. Posao nam je olaksala gospodja Nalini svime sto je mogla. Spavali smo u modernoj istrazivacko-edukativnoj stanici. Prvi susjed nam je bila kobra i opasna zmija krait cije su rupe bile u zidovima stanice. Debljala nas je kuharica Punci Nona, koja nas je bas razmazila ranolikoscu i kvalitetom hrane. Na meniju su bile manioka, kruhovac, kokos, i jos mnogo toga sto nikad nije prije nije uslo u moja usta. Mljac. Mnogo povrca i voca s tu i tamo mesa, raj za vegetarijance i one koji paze na prehranu.
Toliko za sada, krecemo u planine, trazeci neke od najrjedjih zivotinja na planeti.

Andamani nisu samo priroda i plaža pa tako hodamo često između rižinih polja. Čak je i stanica smještena na kraju jednog sela. Užitak je prolaziti uz klasove riže, palme...Krave i koze pitomo pasu, a bijele čaplje koračaju oko njih sladeći se na uznemirenim životinjicama ispod kopita. Neke ptice korise kravice kao platformu za odmor. Svako malo proleti neki vodomar te sleti na granu, stupić ili žicu. I to sve pored kućica od kojih su neke predivne. Zidovi su nerijetko od drveta ili kakvog pletera, prekriveni krovovima od palminih listova. Takva je scena ne samo estetski lijepa već i pruža divnu hladovinu za razliku od ružnih limenih krovova ispod kojih je neizmjerno vruće. Selo je najljepše u predvečerje kada ne samo popusti vrućina već iz kuća izmile stanari. Crveni, žuti i ostali šareni sarii (tradicionalna indijska odjeća) na ženama ukrase već idiličan okoliš. Žene se okupljaju na ulici i pričaju o novostima i zasigurno pomalo tračaju. Djeca igraju improvizirani kriket ili se jednostavno ludiraju.
Za razliku od Južne Amerike primjerice, nema ni pomisli na kakav strah ili nelagodu. Indijci su miroljubiv narod, pogotovo u ovakvoj ruralnoj sredini. Zapravo je najveci napor odgovarati otkud dolazimo, čime se bavimo. U bioloskoj stanici smo takodjer okruzeni Indijcima pa je i hrana u koju jedemo prava indijska. Iako je jednostavna, prava je simfonija za osjetila okusa. Svaki obrok se sastoji od rize i dala (umaka od narancaste leće), a uz to obavezno ide kao prilog i neko povrće u curryu. Curry zapravo nije jedan začin kao što se kod nas moze kupiti u dućanima. To je vrsta umaka koja u sebi sadrži puno toga; jedan od glavnih sastojaka je naravno chilli, bilo crveni ili zeleni. Papar se ne koristi u velikim količinama, ali se zato ni jedno jelo ne može zamisliti bez đumbira i gorušćice. Na pocetku je bilo tesko naviknuti se na stalni gorući okus u ustima, a mislim da ce to uzrokovati da ce nam nasa domaca hrana po povratku biti bezukusna i bljutava.
Jednom smo bili pozvani na poju, cijeli religiozni spektakl, u ovom slučaju posvećen bogu Shivi. U jednom trenutku se molećivo pjevanje uz bubanj, i male činele pretvorilo u pravi trans svecenika i okupljenih dok su oko nas bozanski odjekivala zvona i duboki zvuk puhanja u skoljku.
Ako ovo zvuci egzoticno, kako je tek susret s plemenom Jarawa iz „kamenog doba“. Dosli su iz Afirke prije 60-90 000 godina te nesmetano prezivjeli sve do danas. Iako su ih Britanci istjerali s vecine otocja, Indija im je dodijelila ogroman rezervat. Do prije desetak godina su prakticki bili nekontaktirani, no tada je kroz srce rezervata probijena cesta. Iako se ne smije komunicirati s njima te vozila prolaze kroz rezervat u konvojima s oruzanom pratnjom, oni komuniciraju s vanjskim svijetom. Unatoc tome, zive tradicionalnim zivotom – od lova i ribolova. Vecinom su goli ili vrloskormno obuceni. Malo se toga zna o njima, a mozda je tako i bolje. Inace, u njihova podrucja (osim te nesretne ceste) ne smije ama bas nitko. I mi smo se vozili tom nesretnom cestom, i imali smo priliku vidjeti neke od pripadnika plemena iz velike blizine...
Osim plemena Jarawa, na Andamanima zivi i pleme Sentinel. Čak i da smiju na otok Sentinela, stranci se ne bi dobro proveli jer urodenici ondje ne samo da odbijaju kontakt vec svakog posjetioca obeshrabruju oruzjem. Nedavno su dva ribara zalutala ondje da bi ih ubili.

uspjesno smo zavrsili Andamanski dio ekspedicije i
danas putujemo brodom nazad na kopno (put traje 3 dana pa ce to sigurno
biti jos jedno nezaboravno iskustvo).

Nakon toga, umjesto za Indoneziju, putujemo na Sri Lanku 12.1. Naime,
oko Bozica je blizu podrucja Mentawai u koje smo trebali ici, bio jaki
potres pa se nas put iz tehnickih razloga odagadja...
Kao sto pretpostavljate, svi smo zivi i zdravi. Za Novu smo bili na
plazi pod palmama, a zadnjih dana smo malo razgledavali i koraljne
grebene.
u nastavku slijedi izvjestaj s puta :)!



Naš razlog za dolazak na Andamane nije zbog uživanja u prelijepom krajoliku već posao. Istražujemo
opet vodozemce. Možete reći dosadno, ali teško je švrljati po različitim poljima pa je većina
znanstvenika specijalizirana na određena polja.

Cilj nam je napraviti popis vrsta vodozemaca i gmazova ovog područja. Napravljeno je do sada svega
nekoliko sporadičnih istraživanja i zabilježen je tek manji broj vrsta. Za razliku
od ostalih lokacija gdje smo do sada bili, Andamani ne vrve vrstama. Ipak su prilično
udaljeni od najbližeg kopna. Već su Nikobari na jugu bliži Sumatri te
udomljavaju više vrsta. Kako su vodozemci uglavnom aktivni noću, tako i mi često
radimo navečer. Oboružani smo svjetiljkama, premazani repelentom, oprezno
probijamo put kroz džunglu. Jednom smo krenuli u džunglu danju i vraćali se po
mraku i teško se snalazili. Srećom, imali smo GPS i pratili put kojim smo
došli. Eto, što su današnji razmaženi istraživači. Tražimo dakako i danju ili
barem istražujemo mogućnosti za kasnije.

Jedan od glavnih ciljeva ekspedicije je istraživanje krošanja drveća. Poznato je da tropske kišne šume imaju
posebno razvijene „gornje katove“. Zato istraživanje samo prizemlja šume ne
daje pravu sliku. Na Madagaskaru primjerice polovica vrsta žaba živi, raste,
hrani se i razmnožava upravo na drveću ili grmlju. Na Andamanima nije
zabilježena nijedna arborealna (koja živi na drveću) vrsta žabe. Da bi saznali,
moramo se popeti gore. Veliki je problem što se većina stabala grana tek na
nekoliko metara nad tlom pa se nije moguće popesti kao kad se penjemo na
trešnju kod susjeda. Moramo koristiti donekle modificiranu alpinističku opremu:
pojas, karabinere, uže, kacige, ATC...imamo posebnu spravicu za penjanje– ascension? (penjalica). Te spravice u
obliku ručki mogu gore, ali ne i dolje te sprečavaju pad. Dakako, netko mora
dolje osiguravati. Malo-pomalo, stiže se gore do prve grane i onda osigurava
neovisno sa drugim trakama ili užadi. Može se stoga ostati gore po volji.

Nakon napornog dana vraćamo se u našu istraživačku stanicu ANET-Andaman and Nicobar
Environmental Team. Ovdje spavamo, jedemo, ali i dalje radimo. ANET je
organizacija za istraživanje i zaštitu otočja. U knjižnici imamo struju, čak i internetsku
vezu zahvaljujući satelitu. Ima i lijepa kolekcija knjiga, što stručnh što
popularnih. Hrana je osnovna, prava indijska kuhinja,dakle s mnogo začina. Jedva
smo namolili kuhara da barem malo smanji količine čilija jer je za nas takva
hrana preljuta. Indijci se dakako ne mogu načuditi kako mi bljutavu hranu
jedemo. Spavamo u kolibama na stupovima (pilotima), odnosno stupovima. Ima ograda, ali ne i
pravih zidova tako da je noću lijepo friško, inače bi se lijepo skuhali. Dakako,
kreveti su zaštićeni od komaraca i ostalih „gamadi“ mrežama. Ipak, koji komarac
tu i tamo zaluta i napravi kaos. Inače, neprestano se češemo od silnih ugriza. Srećom,
uzimamo antimalarike pa tim nadam se izbjegavamo malariju.