Andamani nisu samo priroda i plaža pa tako hodamo često između rižinih polja. Čak je i stanica smještena na kraju jednog sela. Užitak je prolaziti uz klasove riže, palme...Krave i koze pitomo pasu, a bijele čaplje koračaju oko njih sladeći se na uznemirenim životinjicama ispod kopita. Neke ptice korise kravice kao platformu za odmor. Svako malo proleti neki vodomar te sleti na granu, stupić ili žicu. I to sve pored kućica od kojih su neke predivne. Zidovi su nerijetko od drveta ili kakvog pletera, prekriveni krovovima od palminih listova. Takva je scena ne samo estetski lijepa već i pruža divnu hladovinu za razliku od ružnih limenih krovova ispod kojih je neizmjerno vruće. Selo je najljepše u predvečerje kada ne samo popusti vrućina već iz kuća izmile stanari. Crveni, žuti i ostali šareni sarii (tradicionalna indijska odjeća) na ženama ukrase već idiličan okoliš. Žene se okupljaju na ulici i pričaju o novostima i zasigurno pomalo tračaju. Djeca igraju improvizirani kriket ili se jednostavno ludiraju.
Za razliku od Južne Amerike primjerice, nema ni pomisli na kakav strah ili nelagodu. Indijci su miroljubiv narod, pogotovo u ovakvoj ruralnoj sredini. Zapravo je najveci napor odgovarati otkud dolazimo, čime se bavimo. U bioloskoj stanici smo takodjer okruzeni Indijcima pa je i hrana u koju jedemo prava indijska. Iako je jednostavna, prava je simfonija za osjetila okusa. Svaki obrok se sastoji od rize i dala (umaka od narancaste leće), a uz to obavezno ide kao prilog i neko povrće u curryu. Curry zapravo nije jedan začin kao što se kod nas moze kupiti u dućanima. To je vrsta umaka koja u sebi sadrži puno toga; jedan od glavnih sastojaka je naravno chilli, bilo crveni ili zeleni. Papar se ne koristi u velikim količinama, ali se zato ni jedno jelo ne može zamisliti bez đumbira i gorušćice. Na pocetku je bilo tesko naviknuti se na stalni gorući okus u ustima, a mislim da ce to uzrokovati da ce nam nasa domaca hrana po povratku biti bezukusna i bljutava.
Jednom smo bili pozvani na poju, cijeli religiozni spektakl, u ovom slučaju posvećen bogu Shivi. U jednom trenutku se molećivo pjevanje uz bubanj, i male činele pretvorilo u pravi trans svecenika i okupljenih dok su oko nas bozanski odjekivala zvona i duboki zvuk puhanja u skoljku.
Ako ovo zvuci egzoticno, kako je tek susret s plemenom Jarawa iz „kamenog doba“. Dosli su iz Afirke prije 60-90 000 godina te nesmetano prezivjeli sve do danas. Iako su ih Britanci istjerali s vecine otocja, Indija im je dodijelila ogroman rezervat. Do prije desetak godina su prakticki bili nekontaktirani, no tada je kroz srce rezervata probijena cesta. Iako se ne smije komunicirati s njima te vozila prolaze kroz rezervat u konvojima s oruzanom pratnjom, oni komuniciraju s vanjskim svijetom. Unatoc tome, zive tradicionalnim zivotom – od lova i ribolova. Vecinom su goli ili vrloskormno obuceni. Malo se toga zna o njima, a mozda je tako i bolje. Inace, u njihova podrucja (osim te nesretne ceste) ne smije ama bas nitko. I mi smo se vozili tom nesretnom cestom, i imali smo priliku vidjeti neke od pripadnika plemena iz velike blizine...
Osim plemena Jarawa, na Andamanima zivi i pleme Sentinel. Čak i da smiju na otok Sentinela, stranci se ne bi dobro proveli jer urodenici ondje ne samo da odbijaju kontakt vec svakog posjetioca obeshrabruju oruzjem. Nedavno su dva ribara zalutala ondje da bi ih ubili.