Po završetku istraživanja u sklopu projekta revitalizacije, krenuli smo u brda. Lokalni bus polako se penjao sve prašnjavijom i lošom cestom. Drveca je sve bilo manje, ali ne zbog hladnoće, jer ovdje na 1000 m nad morem jos ima topline za kratke rukave, sandale. Ipak, ostalo je zelenilo, jedino su tamnozelene tonove šume zamijenili svjetlozeleni tonovi plantaža čaja. Ova kultura je gotovo potpuno zavladala brdsko-planinskim predjelima vlažnog dijela Šri Lanke te danas ima središnji ekonomski značaj. Poznat je cejlonski crni čaj, a mi smo sada u njegovom carstvu. Cijena je poznata – prirodni pokrov je nestao, a s njime i mnoge vrste živih bića. Samo da podsjetim, u Šri Lanki živi 108 vrsta žaba, a još barem pola od tog broja čeka da se opiše ili nađe. I dok se autobus muči i bruji dok se penje, padaju mi na pamet riječi naše domaćice, gospođe Nalini: „Nekad je Šri Lanka bila idealan i održiv ekološki sustav, s rižinim poljima u dolinama i šumama na brdima. Onda su došli Britanci i posjekli šumu, donijeli čaj i kaučuk te sada uvozimo tu istu rižu, uz sve loše strane čaja i ostalih uvezenih kultura.“. Ipak, na najvišim i najnedostunijim padinama, vodopadima optočenim liticama preostaje šuma, odijeljeni komadići nekad povezane vegetacije. Oni su sad posljednje pribježište živim bićima.
Konačno stižemo kod jedne takve šume, u selo Suriakanda kod Rakwane. Po znatiželjnim pogledima lokalaca primjećujem da „bijelca“ ovdje vjerojatno nisu još vidjeli osim na TV-u. Smjestili smo se u maloj jednostavnoj kućici usred čaja, baza za istraživanje okolnih komadića šume. Osjetno je hladnije i magla se poput pokunjene mačke povlači između brda i dolina, krošanja stabala. Čini se da šumom dominira svega nekoliko vrsta drveća, no za sada nam floristički šuma ostaje tajna. Već prvo veče nalazimo Polypedates fastigo, jednu od najrjeđih i najugroženijih vrsta životinja na svijetu. Populacija ove vrste žabe živi na ne više od kvadratnog kilometra šume. Izdužene njuške, velikih prijanjaljkica, ova je ljupka žaba tipični stanovnik grmlja i drveća. Osim njega, tu su i ostale žabe, dosta njih ugroženo. Većinom su to arborealne vrste iz roda Philautus, najčešće male svijetlo smeđe žabice. Za neke nema opisa i čini se da bi mogle biti nove vrste.
Kako je hladnije, noću bude jaka magla i tada iz naših svjetiljki izlazi gust snop svjetlosti, kao kakav... problem su još i pijavice kojima pogoduje vlaga. Spremno čekaju na suhom listu i odmah se pripijaju za cipelu ili hlače te halapljivo idu prema slobodnoj koži. Često se provlače kroz čvrsto stisnute čarape ili pojas kao Hudini ili David Copperfield, a ponekad ugrizu onako „seljački“ kroz čarape. .Najčešće ih odmah primjećujemo no neke se pritaje i pomalo cuclaju dok se ne napuhnu. Nasreću ne prenose nikakve boleštine, ali su baš ružne, a usto luče posebnu tvar koja sprečava grušanje krvi pa rana curi još dugo nakon što ih maknemo. Zato nam odjeća ima posvuda velike krvave mrlje. Tu je jedan lijep potočić koji se koz stijene probija dolje te stvara male bazenčiće gdje unatoč hladnoj vodi možemo sprati svu prljavštinu.
U trenucima odmora imamo priliku iz prve ruke vidjeti i život berača čaja. Rasporede se u redove i poput stroja spretno beru mlade, svjetlo zelene listiće. Potom pregršt listića stavljaju u vreću zakačenu doslovno na čelo. Ponekad im samo glave vire iz grmova gusto zasađenih redova čaja. Nakon što poberu, vraćaju se na istu plohu tek tjedan dana kasnije kad izrastu novi listići. Tako ubrani čaj onda važu i sipaju na provjeru predradniku koji je upravo naš domaćin u kućici. Djedica provjeri kvalitetu listova i potom je čaj spreman za neku od brojnih tvornica. Navečer berači odnose cijele vreće, neki od njih tegle i 60 kilograma, a za svaki dobiju 16 rupija, odnosno 70 lipa. Pa računajte njiho
Post je objavljen 18.02.2010. u 10:39 sati.