golly&bossy

View Larger Map

Draghi Nashi,
Rekli smo van da smo pod zadnje Gospođica na Proputovanju na speedu. Nesmiljeno prelazimo kilometre i kontinente, pokoravamo rijeke i ovladavamo vrhovima (ovo hoće reć da smo bili i na Sljeme). Naše zadnje putovanje započelo je s ovim oglasom:
”vozilo je u prvorazrednom stanju mašina i karoserija.napravljen veliki servis dakle svi remeni filteri zupčasti remen.vozilo je kao iz salona.nepoderiv stroj max brzina 230km.japanski jaguar.na otvorenom troši 9 litara.djelova ima svagdje za kupiti ali njemu neodlazi ništa.mašine koje prelaze milion kilometara..ful max oprema.preljevajuća metalik tamnozelena boja.meni stoji i nevozim ga jel vozim kombi”

O čemu se radi. Naš drug Marko odluči je kupit ovo auto. Koje se nalazi u Aljmašu (je li može daje? Ne može.), a min smo mu se pridružili jer nan pozadina voli gledat put, a i nismo mogli odolit oglasu. Oduševili su nas izrazi: “nepoderiv stroj”, “japanski jaguar”, ”djelova ima svagdje za kupiti ali njemu neodlazi ništa.mašine koje prelaze milion kilometara” i posebno ”meni stoji i nevozim ga jel vozim kombi”. S obzirom da je i Naš posal na Baušteli pisat oglase zaključili smo da ovega čovika moramo upoznat i vidit tega kombija kojega on vozi.

Iz Sidneya smo se uputili rano, rano ujutro. Nad industrijskim pejzažom dizala se magla, a sve skupa nas je podsjetilo na Krležu koji je reka da Balkan počinje iza Esplanade.

We left Sidney very very early. The down was rising over the industrial landscape.

Došli smo u Osijek. Drug Marko je iša u mehaničara pregledavat auto, a min smo se uputili u šetnju Osijekom. Ovo je spomenik zadnjega rata. Ne razumimo ga baš, ali da je impresivan impresivan je. (Evo, u komentarima su nan ljubazno objasnili o čemu se radi, hvala in.)

After arriving in Osijek Marko went to do car business, and we went for a walk. This is the last war’s monument. We don’t quite get it but it sure is impressive.

Subotnja kava najviše prija na špici, a to je u Osijeku uz Dravu. Pijuckali smo kafu i guštali u grafitu na drugoj obali. Razmišljali smo o jadnon Renati i kako ona to smrdi. Nesritnica.

Osijek’s place for Saturday morning coffee is on the bank of Drava. We sipped our coffee and enjoyed the view on the graffiti on the other bank. “RENATA I LOVE YOU.YOU STINK FOREVER”. We were thinking about poor Renata and wandered about her stink. Poor girl.

Osijek je stvarno lipi. Pogledajte samo kako su mu tramvaji mali i slatki.

Osijek is realy cute. Look at its trams. Look how cute they are.

Ali još je puno i ratnih rana.

But there are still many war wounds.

Ali i iznenađenja. Nismo imali pojma da Osijek ima spomenik Picassu. Zakon.

But there are may surprises, too. We had no idea there is a statue of Picasso in Osijek.

Napomenuli bi da je bilo paklenski vruće. 35 stupnjeva, najmanje. Uputili smo se prima Tvrđi, ali kad smo vidili ovi Debeli hlad odustali smo od kulturnog naslijeđa u ime našega zdravlja.

It has to be mentioned that it was freaking hot that day. 35 degrees, at least. We went to see a baroque fortress but when we saw this shade we decided to quit the cultural heritage in behalf of our health.

U to je zva drug Marko da je auto gotovo i da gremo u Aljmaš da dovrši posal s čovikom. A do Aljmaša beskrajna ravnica.

By that time Marko finished the business with the car and we had to go to Aljmaš where the owner was. And on the way to Aljmaš there is nothing but the infinite plain.

A vlasnik auta je jedan od najživopisnijih likova kojega smo u životu upoznali. Dobro, to se moglo zaključit i po oglasu, ali ima još. On u Aljmašu ima konobu (!) Zeko (on se preziva Zec). Kad nema posla on i žena uskoče u rečeni kombi i krstare Evropom. Zadnje su bili u Monte Carlu. Dok je Marko i dalje raspravlja o autu mi smo ugodno čavrljali sa gospođom Zec. Koja ima 3 pasa, 3 maške, ribice u akvariju, papigice u krletci i 3 grlice. U životu je i odgojila jednu sovu i jednu rodu što su ispale iz gnijezda.

Ovo su grlice.

The owner of the car has a restaurant in Aljmaš. He also has 3 dogs, 3 cats, golden fishes in two aquariums, parrots and three turtle doves. Here they are.

Već odavna znamo da je sve kozmički povezano i vrti se kolo nas. Tako da di naša noga stupi to mora bit važno. A Konoba Zeko nalazi se u bivšem ljetnikovcu/kuriji grofova Adamović koji je zaštićeno kulturno dobro. Odma su nan zasjale okice i htili smo doznat više.
Gospođa Zec nan je onda ispričala kako je njen dida bi učitelj, a otac pravnik. Kako je ljetnikovac bi pun starega namještaja, s bibliotekom i klavirom. Iz kuće je bi veliki bor na kojem su se gnjezdile rode i voćnjak s 50 stabala kajsija. Sve je to u ratu uništeno i pokradeno. Oni su bili izbjegli, vratili se među gole mire, i sve izgradili ponovo.



Ovo je ulaz u Konobu Zeko. Ako ste tamo, da znate di da grete jist.

This is the entrance to the restaurant. Just in case if you are there – this is the place to eat.

A što jist u Almašu, na sto metri od Dunava nego riječnu ribu. Ovo nan je obid. Smuđ Orly i perket od smuđa. (Bili smo pravi turisti i slikavali sve po redu, uključujući i spizu.)

And once in Aljmaš, 100 m away from the Danube one has to eat fish.

Dok smo čekali jelo odlučili smo se rashladit u Dunavu. Ovo dole je aljmaški Plaž.

While we were waiting for our food we decided to refresh by taking a swim in Danube river.

Odavna smo čitali jednu Pavličićevu knjigu di glavni junak živi u Vukovaru i cilo lito pokušava preplivat Dunav. Pih, promislili smo, neš ti. Nama da se da min bi mogli do Lastova isplivat, a kamoli Dunav. Ali sad smo vidili u čemu je stvar. To je tako jako da je nas bilo strah maknut se 5 metri od kraja. Mislili smo da ko gremo daje da će nas odnit i da ćemo isplivat u Rumunskoj. Probali smo plivat svon snagon kontra kurenta i stali smo na mistu.
A druga stvar je što je mutno. Kad smo bili do kolina u rijeci nismo vidili dole stopala. Pitali smo se kako se riba snahodi u temu.

Ali stvarno je lipo tamo. Ovo priko je Srbija.

Still, it is very beautifull there. Across the river is Serbia.

Kućica u cvijeću u Aljmašu.

The cutest house in the world, right here in Aljmaš.


Onda smo se uputili doma, vidili ovo i okrenuli se uz škripu kočnica kako bi se vratili i uslikali. Zdrav papak naš je zadatak.

On our way back we saw this. A company for cow pedicure.

Zaključak – bilo nan je prva liga i jedva čekamo poć opet. I drago nan je što nan je ovi posjet Aljmašu izbrisa one slike koje smo dosad imali. One ratne. Sad kad promislimo na Aljmaš nećemo se sjetit ljudi kako bježe na šlepu nego vridne obitelji Zec, savršene hrane, ljubaznih ljudi i prvega kupanja u Dunavu.


Vashi.

P.S. O osebujnosti vlasnika restorana govori i donji plakat. A sad smo iskopali da Konoba Zeko ima i stranice na internetu. Obavezno posjetiti (klik) uz uključene zvučnike!


P.P.S. Nešto nan ne štima s komentarima zato se ovin puten zahvaljujemo svima što su komentirali. Hvala na dodatnim iinformacijama, svakako će nam poslužit kad opet odjezdimo na istok.
A na zahtjev čitatelja donosimo i sliku Auta, Zeca i Marka.

Slika govori: "Što da ti kažem, što da ti kažem, vidio si i sam, ovakvu mašinu za ove pare nećeš naći!"