golly&bossy

Dragi Naši,
U zadnji čas smo se uputili u Muzej grada Zagreba na izložbu Grad filma – tvornica snova na izložbu o filmskoj industriji u Zagrebu.

Svim čitateljima preporučujemo da je posjete i to što prije jer je zadnji dan u ponedjeljak, 3. 11.

Danas je nama film i kino najnormalnija stvar. Ali 1896., kad su se prvi filmovi počeli prikazivat u Zagrebu, najava u Obozru je bila da se “sve giblje: ljudi, životinje, kola, željeznice, biciklisti itd, pa je sve to tako savršeno, da misliš da gledaš pravi život na ulicama i željeznicama.”


Super nam je kako se najavljuju filmovi: vrlo smiješno, tragička pripovijest, silno šaljivo... Ovoga bi trebalo bit i danas. Više nam se puti dogodilo da idemo gledat “crnohumornu dramu s neočekivanim krajem“, a na kraju ispade teški crnjak od kojega danima imamo noćne more. Ovako bi odma znali je li tragično ili silno šaljivo, a ne ta fina zapakiravanja u rukavicama.



Oko 1930. Došli su i filmovi na “našem narodnom jeziku”...



... a u kino su išli većinom samo muški.



I u nas su se počeli snimat filmovi, a dobili smo i prve filmske zvijezde. Livo je Štefica Vidačić aka Steffie Vida. 1926. je izabrana za Miss Jugoslavije, a godinu kasnije za Miss Europe. Na izboru za Miss Europe bio je poznati redatelj Friedrich Murnau koji joj je odmah ponudio angažman. Iako lijepa, prema pisanju tadašnjeg tiska, nije bila dobra glumica. Kuloari govore da su uz nju vezane i ljubavne priče s tragičnim krajem. Uglavnom, prava filmska priča.

Desno je Ida Karavanja aka Ita Rina. Ona je pak zakasnila na izbor za Miss Jugoslavije, ali je pri tom upoznala vlasnika kina. Preko njega dolazi do Berlina i tamo je ostvarila pravu karijeru. Da ne dužimo ima veliki članak o njoj na Wikipediji i video na YouTubeu.





Preskačemo sad Oktavijana Miletića, Zvonimira Rogoza, predratni, ratni i poratni film i dolazimo negdi u 60-e kad se u Zagrebu snimaju raskošne koprodukcije: U znaku Rima, Taras Buljba, Proces, 12 žigosanih...
Livo su prizori sa snimanja U znaku Rima, a desno komad kostima.



Zato su na ulazu i indijanski kostimi. Iz Winetua, valjda.


Naravno, tu je i profesor Baltazar.


I na kraju pravi Oscar što ga je Dušan Vukotić dobi za Surogata.




Dragi čitatelji iz Zagreba i blizu pohrlite na izložbu, traje još samo 3 dana!

Stojte dobro,
Vaši

P.S. Iza izložbe kupili smo postole

Bogu hvala, naputovali smo se i sad je došlo vrime da Vam napišemo dva tri slova. Kao što znate, put Nas je odve u Toskanu, jedan od najljepših djelova Italije. Nakon što smo obašli Firenzu i vidili sve ono što povjesničar umjetnosti za života bar jedan put mora vidit, zaputili smo se u Pisu. Ako se pitate koliko Nam je vremena trebalo od Firenze do Pise, rećemo Vam samo po domaću da Vam je to tamo sve "tišćac". Za one koji ne razume, a jedva čekaju objašnjenje, kad se u nas na otoku reče da je nešto "tišćac" to znači da je sve ful blizu i da ni potriba odrit postole tj. previše hodat odnosno potrošit previše vremena. Mi smo prvo došli u toskansku luku Livorno, onda smo se skoro sat vremena vozili do Firenze, a toliko Nam je otprilike trebalo od Firenze do Pise. Toliko obično treba putniku za doć iz Luke do Korčule, ako mu ni priša i ako je doša prvi put i ako gre starom cestom priko Smokvice i Čare. Sve smo Vam sad rekli. I tako smo prepuni firentinskih motiva od Ponte Vecchia do tri Davida, Duoma, Giotta, Ghibertija i još svašta došli na slavni katedralni trg Piazza dei Miracolli u Pisi. A što da Vam rečemo, Klingoncy? Lipo, jadno jadno jadno lipo.
Objašnjenje za Obožavatelje: Kad se na zapadnom dijelu Korčule reče da je našto "jadno" lipo i "jadno" veliko ili "jadno" grubo to znači da je nešto "Jako" lipo, "jako" veliko ili "jako" grubo. A kad kažete da je nešto jadno jadno jadno lipo to znači da je nešto totalno mega i vrijedno svake pažnje i da vam je oduzelo dah. Tako je i Nama oduzelo dah kad smo došli na Piazza dei Miracoli tj. Trg čudesa. Moramo odma reć da Nas nervira to što je kosi toranj u prvom planu i da svi turisti prvo hrle prema njemu, a da se ni nagnu niko ga ne bi posebno spominja. Odma ćemo reć da se ovdje radi o jednom iznimnom arhitektonskom sklopu tri reprezentativne građevine koje zajedno čine neraskidivu cjelinu, a to su: krstionica tj. baptisterij, katedrala Uznesenja Marijina i toranj, a muljetivo tlo i hirovitost rijeke Arno je, osim tornja, sve pomalo decentrala.





Mi iz čistega despeta nismo previše pažnje posvećivali tornju, nego smo se divili skladu cjeline, bjelini mramora, ornamentici, zelenoj travi i nevjerojatnom miru prostora bez obzira na rijeke turista i uličnih prodavača suvenira, menestre i kišobrana.





Bili smo presretni što na pragu četrdesete stojimo pred biserom toskanske romanike i arhitekturom koju je osamdesetih godna prošlog stoljeća UNESCO stavio na popis svjetske baštine. Sebi za rođendan poklonili smo pogled na jedan od najljepših arhitektonskih sklopova na svitu:





Evo i toranj da ne rečete da smo ga ignorirali:





Jedan detalj s baptisterija:






Iz kojeg izdvajamo motiv svirača harfe:





Slučajno, dok smo obilazili katedralu, pogled Nam je skrenuo prema nebu na kojem smo ugledali čudnovati oblak:





Zumirali smo:





I bili smo sigurni da smo vidili anđela. A Vi?



A onda smo napravili samo par koraka prema Camposanto Monumentale na sjevernoj strani trga i tamo ugledali brončanu skulpturu Palog Ikara poljskog kipara Mitaja:







I sad recite da je ovo slučajno?!?

Zamislili smo da spava i poljubili smo Drevnog letača. Ipak smo na Trgu čudesa.


Polako smo se zaputili prema izlazu dok se iza Nas lagano i nečujno formirao novi oblak.


Vaši Nebesky

Oznake: kupanje