golly&bossy

Aloha dragi Naši,

Evo vam se javljamo nakon puno vrimena. Ali s vrhunskom pričom. Pričom s Havaja! Da, da, da!!! Ono kad je na vaš putopis iz Monaka neko komentira (klik) “niste vi goli i bosi nego puni para.“, što će tek sad reć : )

Ali neki komentari koje smo čuli bili su: “Pa što ćeš tamo radit?“ i “Ne bi ja mogla bit tako po plažama cili dan.” Kako samo griješe u procjenama. Po Havajima se ima toliko toga za raditi, čak i da smo bili samo na plažama svaki dan. Stoga ovi post posvećujemo prekrasnim havajskim plažama.

Dakle, odmah u startu da objasnimo. Niti je havajsko more ko naše, niti su plaže ko naše. More je manje slano, za početak. A plaže, plaže su svaka drukčija. Svaka ima drukčiji pijesak: negdi je grub, negdi je siv, negdi je zlatan, negdi je crn, negdi crven, negdi mekan poput pudera. Negdi su samo kupači, negdi su surferi, negdi su samo za lokalce. Drukčiji su i valovi, drukčiji je miris. Drukčije se pliva.

Waimea

Krenimo redom. Naša prva plaža bila je Waimea Bay. Zvuči vam ime poznato? Vratite se na 1:23 ove gore pjesme od Beach Boysa. Aha, pjevaju baš o plaži Waimea.

Samo 200 m od našeg smještaja, Waimea je stvarno kako iz razglednice. Ali na najbolji mogući način. Naime, havajske plaže su čista priroda. Na njima nema kafića, nema dućana,nema tobogana i ostalih đinđa. Jako su čiste zato što su strogo zaštićene i na njima se ne smije ni pušit. Ali ne samo da se na plažama ne smije pušit. Ne smije se ni na prilazima plažama, ni u parkovima koji ih okružuju, ni na parkingu. Jedino što postoji na plažama je kućica s WC-om i tušem. I to je to. Ostaje pijesak i more. Sreća.







Waimea nam je možda najdraža plaža od svih plaža na Havajima. Prve se pamte! Do nje nam je trebalo 26 uri leta, došli smo kasno navečer i ujutro se probudili i prošetali do ove lipote. Iz zimske robe uskočili smo ravno u japanke i kupaći. Sedili smo na na pržini, gledali valove i mislili: “Isplatilo se putovat 26 uri samo radi ovega. A ovo je tek prvi dan!”

Banzai Pipeline

Na drugu stranu od hostela bila nam je Banzai Pipeline. Ona je već malo komercijalnija u smislu da je više ljudi i da nije park prirode nego da su tu i kuće. Ovo je prvi red do mora na Banzaiu. Ne loše, ne loše.



Za razliku od naše obale di su kućerine s apartmanima jedna do druge, na Havajima nema toga. Ili naprave resort s hotelčinom od 20 katova ili su ovakve kućice. Ali čak i u resortima, sve plaže su javne. Jer jedna od stvari kojima se Havaji ponose baš je to da svi imaju pristup plaži što je i u zakonu. Tako svakih desetak ovakvih kuća postoji javni prilaz (to je prilaz na kojem smo rekli da je isto zabranjeno pušenje).

Rekli smo i da su valovi drukčiji. Ovo su malo veći valovi i stvarno treba znat izać na kraj s njima. Svakako je samo za dobre plivače, a i tada treba znat podronit ispod vala kako bi ga se prošlo i izašlo tamo di je mirnije. Dok to nismo naučili valovi su nas izokrenuli, u momentima smo se borili za goli život, pržine smo imali svugdi, ali svugdi.



Na Havajima smo bili oko Nove godine, kad je i u njih godišnje doba zima. To znači da je srednja temperatura zraka oko 28°, a mora 24. Jedino što zimi malo više puše, što znači da se na nekim plažama, nekad ne može kupat jer su valovi preveliki. Ali, dok kupačima ne smrkne, surferima ne svane.

Bi je to Dan velikih valova na Banzaiu i svi su došli gledat.



Valovi su bili toliki da čak se mularija od 15-16 godina nije usudila uć.



Što znači da je bilo više mista za stare iskusnjare.

Haleiwa

Dan iza, nekoliko kilometara dalje, u Haleiwi bilo je malo mirnije. Savršen dan za natjecanje malih surfera, uzrast oko 10 godina. Oni ne surfaju tako da stanu na dasku, nego su samo naslonjeni na jednu manju. To se zove body surfing i teže je nego što izgleda. Znamo jer smo probali.

Hanauma

Ovo smo bili na sjevernoj strani otoka O'ahu. Maknimo se sad na južnu i posjetimo još jedan park prirode: Hanauma.



Hanauma je djelomično potopljen krater vulkana, ima tega po Havajima koliko hoćete. I strogo je zaštićeno područje, toliko da smo prin nego što smo ušli morali odslušat predavanje kako se ponašat na plaži. Ne smi se gazit po koraljima, ne smi se hranit ribice, ne smi se uznemiravat kornjače... Edukacija vridi godinu dana, tako da koliko god puti tu godinu dođete na Hanaumu ne morate odslušat predavanje, ali ako ste došli kasnije morate opet sve čut.

Ovo su i primjeri životinja: cvjetačasti koralj, lubanja morske kornjače i ježina-olovka. Koralji su i ono tamnije na slici iznad. Ono svitlo je pržina, tamno su koralji.



Nisu ni trebali puno upozoravat da se ne gaze koralji. Jer su jako, jako oštri. I jako su plitko, jednu 30 cm ispod površine tako da je prilično teško priko njih uopće proć i borit se opet s valovima. Ali sva se muka isplati jer je sve prepuno prelipih tropskih ribica svih boja i oblika. Sve iz Nema, osim Nema, što je i logično jer Nema nema : )

Nismo imali podvodnu kameru tako da ćete nam morat virovat na rič. U međuvremenu evo još malo razgledničastih slika Hanaume.





Sve upute smo poslušali, maksimalno smo izbjegavali koralje, nismo hranili ribice. Sa sobom smo štreberski ponijeli samo fotografije, a ostavili samo otiske stopala.



Hanauma je i jedina plaža za koju smo ikad čekali red. To je zato što se prolazi edukacija, a primaju 50 ljudi svakih 15 minuti.



A do tamo vozi javni prijevoz iz Honolulua. Linija se prikladno zove The Beach Bus.

Waikiki

Idemo dalje. Čuveni Waikiki usrid Honolulua. Koji uopće ni glamurozan. Nema toliko ljudi na njemu, a i plaža ni nešto jer koralji počinju nakon 5 m i onda je plitko i oštro. Ali, bilo se fora na samu Novu godinu okupat na Waikikiju.



Čuli smo da je mnogima američkima beskućnicima san doć na Havaje i tamo bit beskućnik. Ovi su ostvarili san i beskuće ravno na Waikikiju.

Kaenae

Ali, nije život pjesma Havaja. I nisu ni ti Havaji bezazleni. Evo kako izgledaju valovi kad nisu na plaži. Račišćka poslovica govori “Dabogda more s tobom od mrkentu mlatilo.” Evo, tu se kletva ostvaruje.



Ovo je na otoku Mauiu, uz lokalčić Aunty Sandy's Banana Bread. O njemu drugom prilikom.

Crna plaža

Jednu 30 km dalje od tete Sandi je jedna od najposebnijih plaža na cilen svitu valjda. Wai'anapanapa Black Sand Beach, crna plaža. I stvarno je crna.



Nestvarno crna. I nema samo pržinu, nego i žal, a sve od vulkanskog kamenja. Nastala je zapravo od izlijene lave prije samo stotinjak godina.



Rekli smo da je na havajskim plažama puno toga zabranjeno. Između ostalega i uzimat kamenje s plaže. Pročitali smo u jednoj brošuri i da je loša srića uzet kamen s Havaja. Iz straha da nam u povratku ne padne avion, nismo ništa uzeli, samo smo slikali žal koji bismo bili uzeli.

Crvena plaža

Nakon čudesne Crne plaže, išli smo i na čudesnu Crvenu plažu – Kaihalulu Red Sand Beach.







Boja je više brončana nego crvena, a još je bolje po suncu. Ali, na Havajima je uvik oblačno, posebno na ovoj strani Mauia. Crvena je boja opet od vulkanskog kamenja, a iznad plaže su bile neke stare havajske tvrđave i tu se rodila kraljica Ka'ahumanu, koja je prilično važna u otočnoj povijesti.

Hana

Plaža u Hani nije ništa posebno, ali zato ima tako fini pijesak da kad ga se pusti i leti koliko je lagan.

Kihei

Ali najfiniju pržinu ima mala plažica u Kiheiu. Čisti puder u koji se upada do članaka. Plažica Kalama je inače samo za lokalce, turisti su malo dalje, u hotelima i resortima, a nama je bila super jer je bila blizu omiljene samoposluge. Osim tega na njoj nema ni opakih koralja.

Paia

Općenito je južna strana Mauia, di je Kihei puno pitomija od sjeverne na kojoj dosta puše. Ali mi se ne bojimo izazova i zato je Paia bila naše sljedeće odredište. Bila je nedija, tako da je bilo dosta ljudi, kupača i surfera, a more nas je tako izvaljalo da smo bili sritni da nema mrkente nego samo pržina.



Rekli smo da je svaka plaža ima drukčiji pijesak. I stvarno ima. Ovakav uzorak nismo vidili nigdi nego u Pai (Paii? Ne znamo uopće kako bismo deklinirali imenicu Paia).



Da, zaključimo: i da smo bili samo po plažama na Havajima toliko tega bismo vidili i naučili i saznali i izuživali se, da bi se samo radi tega isplatilo letit 26 sati.

Stojte dobro,
Vaši

P.S.
Kako je danas Uskrs, da ostanemo u blagdanskem ozračuju evo kako se kitu borovi na Havajima.



Samo lokalno!

Dragi Klingoncy,

Dok ste Vi surfali po Havajima, mi smo doma redili apartmane, brali samoniklo jestivo bilje i prisjećali se kako smo na palubi Enterprisea ispijali Planters Punch i upijali zrake mediteranskog sunca. Jednog jutra spustilo se sidro na dno Napuljskog zaljeva i ukazala se spektakularna panorama Napulja s oštrim obrisima vulkana Vezuva čija je eurpcija 79. godine uništila rimski grad Pompeje, Herkulanej i Stabije izbacivši lavu i kamenje, te pepelom i muljem prekrila ono što će stoljećima kasnije izazivati divljenje i biti meta turista iz cijeloga svijeta.



Nismo bili sigurni hoćemo li izać s broda i ne znamo je li nas bilo više strah od vulkana ili od mafije. Isprepadani pričama o krađama i otmicama, bombardirani vijestima o smeću u Kataniji, stvarno nismo znali što nas čeka. Ipak, hrabro smo se zaputili u nepoznato, obukli najboje postole i sve što nam služi stavili u najboju bursu. Ako nas pokradu ili ukradu da ne gremo kako bilo.
Puni straha i predrasuda, držali smo Čovika pod ruku, a kako i ne bi, kad je sve oko nas bilo prepuno karabinjerih na konjima i na motorima i činilo nam se da su svi parićani da svaki čas izbije rat. „O Dii. O Dea Vesta, di smo ovo došli?“-više puti smo rekli u sebi, ali držala nas je misal da je upravo ovaj dio Italije rodno misto pizze i da ćemo prin nego eruptira vulkan i prin nego nas otmu i ukradu nam postole, izist jedan kripni bokun prepun gljiva, šunke i mozzarelle.



A mislili smo i kako bi mogli popit jedan dobri espresso pa neka vražiji vulkan izmeće kamenje.
I tako smo se od rive do centra grada probijali kroz policijska vozila, duge cijevi i desetke prodavača falsih bursi, kontemplirali o pizzi i drugim delicijama. Zaokupljeni gastonomskim vizijama, našli smo se u Galeriji Umberta Prvog i ostali bez riči.



Ajme liposti! Koji prostor! Koja svitlost! Počeli smo sumanuto trčat po galeriji i divit se prozračnosti kupolne konstrukcije i mozaicima ispod nje sa horoskopskim znakovima.



U sklopu Galerije je sve puno lipih butigi, kafića i suveninica pa smo brzinski popili svoju prvu napuljsku kafu i kupili razglednice. A usput smo se išli malo našminkat u Sephoru.
Onda smo iz Galerije izašli na glavnu ulicu i tek smo tu zanijemili. Rijeke, ali doslovno rijeke super šesnega dotjeranega svita svih dobnih skupina prešetavalo se gore dole, a sve prepuno najbojih butigi poznatih brendova! Nigdi ni naznake nereda, nego sami glamur i impresivna šarolika arhitektura koja svjedoči o bogatoj i burnoj prošlosti ovog kraljevskog grada.





Nismo znali di ćemo prvo: trčat po butigama ili po znamenitostima ili ćemo poć popit još jednu kafu. Grad je prekrasan! Nismo ga mogli ni sa kojim drugim gradom usporedit jer je Napulj grad jedinstvenog stila i arhitekture koji ima neku svoju totalno opaljenu vibru.
Iako vijugavim i strmim širokim ulicama ne nedostaje mediteranske živosti i šarenila, između visokih pročelja osjeća se dašak gotovo sjevernjačke suzdržanosti i odmjerenosti, a grad istovremeno odiše monumentalnošću svojstvenu metropolama i intimnošću malih urbanih jezgri razasutih po Europi od obala Sredozemlja pa do dalekog sjevera.



Onda smo išli vidit Pompeje. Vozili smo se dobru uru vrimena. Dok je vodič govori, mi smo gledali kroz punistru i zaključili kako je okolica Napulja prepuna divlje gradnje i da je čitavo područje gusto naseljeno. Imali smo osjećaj da se vozimo od Splita prema Stobreču i cilo vrime nam se činilo kako da smo doma. A kako i ne bi. Bez obzira na sve nedaće, horde dotjeranog svita na ure ispijaju kafu u centru prelipoga grada, grije sunce, a zemlja plodna i prekrasna. Vezuv je i dalje aktivan, ali čejad tu žive i proizvode. Napulj s okolicom ima više od četiri milijuna stanovnika i treći je grad po veličini u Italiji.
Kada je kobnog 24. kolovoza 79. godine eruptirao vulkan razorna moć osjetila se u radijusu od 70 km. U vrijeme erupcije u Pompejima je živjelo oko 20.000 ljudi. O toj katastrofi iscrpno je izvijestio u pismu upućenom Tacitu Plinije mlađi, inače znanstvenik prirodoslovac kojemu je tada poginuo stric Plinije Stariji. Stanovnici nisu stradali samo od urušavanja zgrada i vulkanskog kamenja, već od otrovnih plinova. Debele naslage mulja, pepela i lave stoljećima su prikrivale Pompeje, a mi Vam donosimo par sličica.
Kad smo došli u Pompeje prisjetili smo se svih onih rimskih načina gradnje koje smo morali naštrebat napamet kad smo polagali Stari vijek. Na sve strane izvirali su nam najljepši primjerci, a Mi smo ponavljali naglas: opus reticulatum, opus incertum, opus mixtum, opus spicatum ...





Trčali smo po Forumu i zamišljali kako je bilo super Floydima kad su ranih sedamsedetih godina XX. stoljeća snimali „Live at Pompeii“:



I divili se termama:



I zidnom slikarstvu:



Tragovima kola:



A naletili smo i na čuveni mozaik s natpisom „Cave Canem“ ilitiga „Čuvaj se psa“.



Ostaci u trenu zaustavljenog života evidentni su na sve strane:



Naletili smo i na talijanskog premijera koji se šarmantno obratio engleskoj grupi s kojom smo se zatekli na izletu. Pristojno je pitao grupu je li iz Londona. Svi su rekli da jesu. Samo je jedna bakica ponosno kliknula: „I'm from York!!!“. Svi su se zakikotali i pristojno nastavili svojim putem, samo smo se mi iskidali od smiha i još jedno tri miseca bezrazložno ponavljali da smo iz Yorka.



Kad smo sve obašli, zaključili smo da se u Pompejima jako lipo živilo. I da je to bio lijepo uređen ladanjski grad u kojem se uživalo u životu na svakom koraku. Imali su wellness, amfiteatar, tržnicu, hramove, bordel, vijećnicu, prostrane ulice, podove u kućama ukrašene mozaikom, freske na zidovima, lijepo uređena unutrašnja dvorišta.



Nakon razgledavanja ruševina, išli smo kupit likere. Jer poć u Italiju i ne donit doma lemončelo je kako da niste ni bili. Lemončelo, svakojake đinđe i suveniri prodaju se svugdi oko lokaliteta. Isto kao i u blizini Dioklecijanove palače ili Kosog tornja u Pizi ili Panteona u Rimu ili bilo di drugo di se snažno prožimlje prošlost i sadašnjost, profano i sakralno, profit i kolektivna memorija.



Tek smo sinoć otvorili bocu talijanskog likera pa su nas konačno posjetile muze i ovo smo Vam sve napisali.
P.S. Opet ćemo poć u Pompeje.
P.P.S. Živili!

Vaši.