golly&bossy

Dragi Klingoncy,

Iako administrativno spadamo pod Dubrovačko-neretvansku županiju, Mi s otoka Korčule duhovno i materijalno gravitiramo Splitu i naše veze s Najlipšim gradom na svitu su neraskidive i višestruke. Mnogi od nas smo rođeni u Splitu, tamo nas dosta završi srednju školu, u Split idemo kupit postole, a ako se bilo kakvo zlo nedajbože dogodi, helikopter dođe i odvede nas u Split.
Ipak, najživopisnije putovanje za Split je trajektom rano ujutro i to izgleda ovako: dignete se ujutro u pet i kvarat (Blaćani, Smokvičani, Čarani, Lumbardezi i ostali puno ranije, a Lastovčani koji koriste istu liniju vjerojatno i ne idu leć). Sredite se, obučete najboje casual odjelce koje imate (ovo niko neće priznat, ali ipak se ide u grad), gužvate se u Jadrolinijinoj kućici za kupit karte i onda se ukrcate u Brod. Vidite na Brodu svih koje niste vidili godinama, pročitate Slobodnu, pogledate latinoameričke jutarnje sapunice, a baba ili dida koji sedu do Vas ispričaju Vam cili svoj život. Doznate sve o operaciji kolina i o piru njihove mlaje praunuke i nekako iskonstruirate da su bili s Vašom babom u istemu šatoru u El Shattu. Baba usput isplete mirlić, a šoferi s brčićima razglabaju o politici i igraju karte. Obavezno sretnete povratnika iz Australije koji je s Vama iša u Osnovnu i pita "Je li me se spominješ?". Dobrodržeće tetke intelektualke čitaju Dostojevskog i rješavaju križaljke, pravu se da ne čuju ćakule i s prezirom gledaju učenike i penzionere koji već u šest uri počnu marendavat. I tako prođe vrime na brodu. Puni informacija o temu ko je umri, ko se rastavi, a ko je griješi bludno, ugledate oko devet ipo Obećanu zemlju. Spalatos! Spljet!!!! Dioklecijan!!! Riva!!! Joker! Emmezeta!!! Bauhaus!!!!

Evo uobičajeni jutarnji pogled na Split iz perspektive nestrpljivog otočkog putnika:



Iskrcavate se kroz garažu Broda i vrtite u glavi što sve morate kupit. Postole (Postole su obavezne). Trenerku. Rebatinke. Sime za tikvice. Povodac za pasa u Zoo-u iznad Pazara. Odijelo za susidovo vjenčanje. Mobiliju za najnoviji apartman u Emmezete. Kosilicu za travu ispod maslina. Vlaški sir na Pazaru. Pokupit teti kapot u kemijskoj čistioni. Lijekove za didu, uloške za postole ocu, Teti Mili pamidore i cviće za na grobje (uvik je povrće i cviće u Splitu jeftinije). Skupit sliku iz butige za okvire u Gradu. Uh!!! Kad to sve obavite, ne ostane puno vrimena za kulturno uzdizanje. Ono malo vrimena što Vam je ostalo do trajekta za nazad potrošite mrtvi umorni u Bobisa na Rivi. Mi obožavamo Rivu i Bobis i mandulat iz Bobisa i Popovu kapu i Lisnato sa sirom. Ali kad vučete tristaijedan saket sa sobom, a šofer koji Vam iz Emmezete nosi namještaj na trajekt, zove na mobitel i beštima i viče, Vin rečete u sebi DOSTA. I odlučite od svakog sljedećeg odlaska u Split napravit gastro-kulturni izlet, a šoping postane tek izlika za upoznavanje i guštanje u neopisivim bogatstvima i čudesima na dalmatinskim dijelu Lijepe Naše. I tako smo se odlučili da između posjeta dvama šoping centrima, napravimo stanku u Saloni. Salona!!!! Glavni grad rimske provincije Dalmacije. Colonia Martia Ivlia Valeria. Omiljeno ispitno pitanje na prvim godinama povijesti umjetnosti.



Nećemo se sad pravit pametni, jer o Saloni možete pročitat puno na internetu i nać u stručnoj literaturi, a i na tabeli in situ sve lipo piše.



Ovo je ulaz:



Čim smo ušli, oduševili smo se.




Bogatstvo antičkih ostataka nas je fasciniralo, a posebno Nas je oduševi nevjerojatni mir i urednost na lokalitetu.




Ovaj arhitektonski i povijesni biser smješten je pored frekventne prometnice, u neposrednoj blizini suvremenog grada. Svjedočanstvo je snažnog antičkog nasljeđa ovog prostora i njegove šire okolice i nosi u sebi ogroman turistički i ekonomski potencijal.



Zaneseno smo šetali po lokalitetu svijesni da hodamo po mjestu gdje je nekada intenzivno pulsirao grad, žila kucavica ovoga dijela Mediterana, s infrastrukturom i svim onim što čini urbanitet određenog prostora.
Imali smo osjećaj da smo u video-igrici i da Nam je dana čarobna mogućnost ponavljanja znanja iz klasične arhitekture. Djelovi stupovlja, kaneliri, baze, gute, kapiteli..sarkofazi, sakralni objekti, teatar...Apsolutni must za studente s Mudroslovnog i sve one koji žele znati više.







Šetali smo dobre dvi ure, meditirali, bilo Nam je predivno. Ali smo se ražalostili što nema nikoga. A dan je bi prekrasan, a prostor idealan za zaljubljenike u baštinu, za mlade parove, penzionere, studente Akademije i sve one željne mira i boravka u prirodi, a u neposrednoj blizini grada.
Svugdi smo bili i svašta vidili, a Salona zaslužuje bit u svim mogućim turističkim prospektima i trebala bi bit must destinacija za sve kruzere i sve putnike koji dolaze u Split i bližu okolicu.
Inače, u blizini lokaliteta sretno živi naša prijateljica iz Srednje i Obožavateljica bloga Kristina. Kike ima petoro dice, piše super priče i sve zna o Saloni, a njena egzotična ljepota i bujna romanska kosa zasigurno je ostatak iz doba antike.


Nakon dva sata hodanja i razgledavanja smo ogladnili i išli u F1 na Rivu na pašticadu. Vrhunski!



A posli toga smo išli na kupanje na Bačvice.



Na trajektu smo zaspali.


Volu Vas Washy

Dragi Klingoncy,

Evo Nam se približava Valentinovo. Reći će Naši najdosljedniji kolege i prijatelji da je to samo još jedna amerikanada, produkt konzumerizma, izlika za prodaju viška robe u crvenom celofanu, dan kada nas mediji masovno teroriziraju srcedrapateljnim pjesmuljcima, a srca iskaču iz svakega kantuna. I da je sve to skupa jedan teški kič. I Mi se s tim svim slažemo. Ali ipak...veselimo se svakom poklonu kojeg dobijemo, svakoj čokoladi, komadu nakita, boci vina, crvenim ružama, pizzi i čipki u svim varijantama. Veselimo se svakoj sitnici i trenucima s dragim osobama, a najviše od svega, veselimo se lipim ričima i ljubavnim stihovima jer...ljubavi i postoli nikad dosta. A ako štogod od ovega i izostane, padamo i na lipe oči. (Frazem "Past na lipe oči" je malo komplicirano objasnit, ali Vin razumite). I još nešto. Ispali bi sami prid sobom totalni snob kada bi tvrdili da Nas nikad ne dotakne niti jedna pjesmica s radija. Ije, Klingoncy, dotakne Nas. I sad pjevušimo jednu laganu od Tuti Frutija, potajno okidamo na pop hitove iz 80-tih, a znamo prosuzit i na klape. Budući da na otoku nema bogatih izloga s crvenim srcima i mrežastim crvenim bičvama, niti slastičarni koje izlažu torte u obliku srca, odlučili smo, umisto da Vam po Barbi Gudetu i autobusu šaljemo darove iz provincije, poslat par lipih ljubavnih stihova. Nemamo butigi, ali zato imamo pjesnike, a Nama na kantunalu nikad ne fali knjiga. (Za one koji ne razumu, kantunal je noćni ormarić).

Udahnite i čitajte. Možete i na glas.


SVANUĆA
(1939.)


S tobom sam brao zvijezde sa stabala
pregrštima rasipljući poljima noći,
i noć je od toga bila zvjezdana
i kao suho zlato čista.

S tobom sam bijelu vunu s lazura
gledao na crvenim dolovima snova,
djeca stabala su romonila
u vodama ljubavnih potoka.

S tobom sam sunce volio
pijući dane nad zagorskim šumama,
miomir me milosti milovao
kad si ljubila moj obraz.

Tako čisto srce nije bilo nikada,
tako drag život nije bio nikada,
tako crvena žita nijesu bila nikada,
po očima su golema žita cvala.

"Uzmi moj mir - - - planine moje,
uzmi moj dan - - - oganj bakreni,
uzmi moju glavu - - - beskraj snova,
usnut ću na skutu tvome".

"Uzmi moj cvijet - - - jutra rujna,
uzmi moje tijelo - - - prostrana polja,
ispij vodu ovu, vodu ovu rumenu,
siđi u kristalima potoka"!

S tobom sam slobodu bregova volio,
goleme borovine u zlatu sunaca,
s tobom sam niz daljine bježao,
svoje zore u planini našao.

O suho zlato noćiju
smiješano sa srebrom voda,
to je od nas svijet bio stobojan,
a stabla strasti raskošno rascvatena.


A što reć, Klingoncy, nakon što ste pročitali ovu našu korčulansku Pjesmu nad pjesmama. Ništa, nego blago onemu koji je ovo napisa i svima onima koji su ovako ništo doživili. Svaki put kad se čita, proživi se ponovo. Autor pjesme je hrvatski književnik i akademik Velolučanin Šime Vučetić. Budući da je u svijetu gollyh&bossyh sve kozmički povezano i da svaka i najsitnija stvar koju vidimo i čujemo pomaže tvorbi jednog velikog ludičkog gezamtkunstverka, uz pjesmu prilažemo i ovaj motiv iz Lumbarde. U vrtlu jednog poznatog umjetnika ugledala ga je i fotkala Naša Obožavateljica povjesničarka umjetosti i fotografkinja Valerija Jurjević. Hvala joj! I neka nam žive naši pjesnici! A Vama i njoj i svim Našim Obožavateljima, kao i svima koji se vole (javno i tajno) od srca želimo sretno Valentinovo.

Washy

Dragi Naši,
Jučer smo bili u Samoboru. Na kafi, krafnama i maškarama. Evo brzinskega posta da vidite što smo i mi vidili.

Samobor je stvarno grad maškara. Toliko da su i stabla i lampe maškarani.






Ovo ni maškara, ali je za maškaranu dicu. Propela se okreće!


I grmovi isprid jedne zgrade su maškarani. U medvjeda i zeca.


Pomfree. Stvarno?! Stvarno?!


Nismo išli u Kuću kolačića kod Igyce i Majice, ali samo zato što smo odlučili jist krafne i jedino krafne i samo krafne.


“Je li imate krafni?” pitali smo. Imali su.


Na trgu isprid pozornice bubnjala je Samba ispod volta, nimalo šoto voče.


A onda je doša tamburaški orkestar. Obično ne volimo tamburice, ali kad izvode pop-standarde ko bi im odolio.


Gremo opet u utorak kad će izgorit krnovala tj. spalit princa-fašnika. I po još krafni.

Vaši