golly&bossy

Dragi Naši,
Gremo na puno više izložbi nego što vas izvještavamo ode na blogu. A da ne ispade da ste nas školovali bezveze evo izvještaja s izložbe Donalda Baechlera u Umjetničkom paviljonu.
Više u slici negu u riječi. Jer kad smo nekidan malo proučavali modne blogere s kojima smo bili u Adidasovem dućanu (klik) uvidili smo da njima i njihovem čitateljstvu takva kombinacija uopće ne smeta pa smo zaključili da zašto ne bi probali i min. A ionako nismo puno inspirirani. Puno je jednostavnije pisat o usisivačima (klik) i sprovodima (klik), priznajemo.













Izdaleka su sve slike iste i dječje, sa sladoledima, cvićem i lubanjama. Mislite, da kad vidite jednu, vidite sve. Ali kad se približite onda vidite puno slojeva i zapravo svaka se slika može puno istraživat. Bila bi rekla profesorica Damjanov da smo sa svakom crtom koju propustimo proučit na crtežu, mi na gubitku. Malo dramatično, premda se radilo o Rembrandtu. A i di bi dospili kad bi proučavali svaku, svaku crtu na crtežu. Međutim, nekad stvarno treba stat i pomirisat cviće kako i poslovica govori.









Ali, da dodamo malo šuga, šaljemo čitatelje na našu stranicu na Facebooku di ćemo imat nagradnjaču i dilit karte za posjetu izložbi. Aha, za ozbač, stvarno imamo karte za podilit. Samo još moramo smilit nagradno pitanje.

Vaši

Dragi Klingoncy,

Pisali smo Vam kako smo bili u Muzeju znanosti u Valenciji i kako smo bili fascinirani futurističkom arhitekturom cijelog kompleksa koji se zove Grad znanosti i umjetnosti.



Unutar tog istog kompleksa u kojemu je muzej, nalazi se i Oceanografski park u kojemu su brojne maritimne životinjske vrste, a park je jedan od najvećih i najvažnijih akvarija u Europi.
Prvo što Nas je ispalilo u orbitu su ove ježine i morska zvizda.



Volili bi imat japanke, šugaman i bursu s ovakvim printom tako da budemo IN kad dođemo na Prižbu, slikamo se za milenijsku fotografiju i kad gremo vidit Meri isprid Butige.
Totalno su Nas fascinirali i transparentni stakleni tuneli kroz koje grete i imate osjećaj da plijete sa svim mogućim kornjačama, ražama, morskima pasima i nikim jadno grubim beštijama koje žive u Mediteranu i radi kojih više nikad nećemo poć ronit u duboko. /La particolarita del Parco e che si puo letteralmente entrare dentro l’acqua senza bagnarsi, grazie a dei sottopassaggi trasparenti/.



Virovali ili ne unutra ulizu ronioci i hranu ih i čistu.



Osim što možete vidit sve moguće morske životinje koje žive na kugli zemaljskoj (pingvine, tuljane, sredozemnu medvjedicu, morske pase, dupine, kornjače) tu ima i ornitološki odjel sa svim mogućim pticama, a možete izist hamburger, popit kafu i izist sladoled. Ono što je Nas najviše oduševilo je to što smo cilo vrime imali osjećaj da smo došli u Australiju jer Nam je cili ovi dil s životinjama izgleda australski. Evo Vam par slika pa prosudite sami. Nama se to odma svidilo, jer Australija je obećana zemlja i svi ćemo mi kad-tad dospit Down Uder.







Nećemo Vam poslat puno slika s životinjama jer, Bogu hvala, pismeni ste i to sve možete nać na Internetu. Ispričat ćemo što smo doživili na odjelu di su ptice. Bilo je ovako. Hodili smo okolo, slikavali australske objekte i dosta dugo gledali prekrasnega Morskega čovika.



Ima je najviše karaktera od svih životinja koje smo vidili i bi je najmoćniji od svih. Meća se u zrak, roni, tu i tamo bi izviri i pokaza svoju prelipu njuškicu i fascinantne velike pametne oči.



Obadali smo se da ima nevjerojatno opasne i duge kandže i odma zaključili da ne bi bilo pametno upast u njegov bazen, pa smo se pomalo dricali. Došli smo do ornitološkog odjela i odma senjali ove dvi ptice s dugim kljunima.



Bilo je tu svakakvih prekrasnih šarenih tičica, ali ove dvi su Nam nekako odma upale u oko jer Nam se činilo da ništo ozbiljno ćakulaju. Kad smo došli bliže, odma smo po veličini skužili da je manja ženka, a veći mužjak. Iako su druge ptice skretale pozornost na sebe, kukurikale, kreštale, čistile perje Mi smo cilo vrime pratili ove dvi jer smo slutili da će se dogodit ništo zanimljivo.



Počele su sve jače "govorit", širit krila jedna prima drugoj i Mi smo imali osjećaj da se svajaju. Pažljivo promatrajaći njihove geste i poučeni vlastitim iskustvom i iskustvom naših brojnih prijateja, Mi smo to preveli ovako:

Ona: "Što greš tamo kolo onih glupih gusaka?!?"
On: "Ni!!!! Samo sam im se bi javit. To su mi prijatejice!!!"
Ona: ""Grube su, glupe i očerupane i ona onamo desna cilo vrime gleda. Što gledašššš, gusketino????? Drž se svoga jata!!!!"
On: Što me sramotiš??? Ko ti je reka da sam bi u njih????"
Ona: "Rekli su mi pingvini!!!!"

I stvarno su se pingvini pošustili kako da ni njihov posal, a patke i labudovi su počeli šapćat.





Ona je nastavila vikat, on je maha s krilima, a Mi smo stali u čudu. I onda je odjedanput ona utekla, a on je doleti do nje i ćapa je za kljun.





Mi smo zvali Čovika, a on je reka da se njemu čini da je to ona ćapala njega. I da se to Nama sve čini i da su vjerojatno samo gladne.

Mi: "Ma kako su gladne kad ih non-stop šopaju?!?! Oli ne vidiš što joj čini????
Čovik: "Ni on njoj nego ona njemu!!!!
Mi: "AAAAAAA!!! Svi ste isti!!! I ptice i muški i tovari!!!"

Onda je ONA NjEGA ILI ON NJU ukucla/ukucnu u glavu s onim velikim kljunom i svi smo zamukli. Onda smo opivali tihu misu i išli popit kafu. Udahli smo duboko više puti, smirili se i nakon što smo provrtili brojne poslovice iz narodne mudrosti zaključili smo da svak gleda na stvari iz svoje perspektive, a možda su ptice stvarno bile samo gladne. Čovik Nas je odve na jastoga i više niko ništa ni spominja, osim što smo Min dok smo jili par puti promislili kako smo vidili jastoga u akvariju.



Tako smo mislili i na kozlića kako je trča po štali, a isto smo ga izili. Jooo!!!!
Puno kasnije Nam je niko reka da da su se to ptice jedna drugoj udvarale i da ono što u životinjskom svijetu često izgleda ko grubost, da je u stvari ljubavna uvertira. I da zašto se čudimo kad je vrlo često tako i u ljudskom bestijariju. Sjetili smo se odma filma SHE SAID/HE SAID u kojemu je glavna junakinja u srid tv emisije s ćikarom opalila voditelja po glavi jer joj je stalno kontrira. Naravno da su bili u vezi, a u filmu glumi i Sharon Stone i to ljubavnicu od voditelja.



Onda smo se sjetili kako je Vas Tome Vic bi ugriza za ruku štogod je moga. Reka je posli da ni moga odolit i da je to bilo o'dragosti, a Mi u životu nismo vidili ljubičastiju modricu. Sjetili smo se i jednega Našega obožavatelja iz Blata koji bi, kad bi Nas vidi, poče kazat mišiće i činit trunska barila. Nismo ga fermali ni pet posto, a jedan put kad Nas je vidi priko rive, iz auta je poče vikat da će Nas vrć u more. Posli se oženi i primiri, a kad smo ga opet nakun pustih godišć vidili, reka Nam je da smo mu bili jadno dragi. Eto. A za kraj, narodna pjesmica koju je uvik pjevala naša pokojna baba Jokovica koja se udavala dva puta:

"Jubavi moja u vrtlu,
bili te gudac uhvasnu."



Volu Vas Vashy.

Dragi Naši,
Tu i tamo otkrijemo neki cool blog, a da nije naš (slabo čitamo tuđe blogove, ali zato redovito iščitavamo svoj jer nam je stvarno zanimljiv i duhovit). Među njima je Espadrila, a najdraži nam je njen post o marketingu kad govori sljedeće:

Totalno se držimo navedenih riječi i pažljivo u svoje društve puštamo samo individue koji će nam bit savršeni društveni modni dodatak.
A opet, s druge strane, sve te face rado čitaju naš blog. Možda ih to čini kulnijima? Možda smo i mi njima dragulj u kruni.

Primjer iz prakse 1.
Išli smo na izložbu Degasa u Klovićeve dvore. Koje oduševljenje! Oni klaustrofobični prostori Klovićevih dvora sad su bili sušta elegancija i prozračnost. Prvo po zidovima nema onih ogromatskih tekstova iz kataloga nego lipe kratke legende u čitkom fontu. I to i na engleskemu.
A legende koje opisuju djela su nešto najbolje ikad jer su zapravo siluete djela izrezane iz debelega kartona i zalipljene za zid, tako da se odma kuži o kojem se djelu radi. I još su diskretno osvjetljene i stvarno privlače pogled. Uz to, te siluete izgledaju tako dobro da smo ih momentalno poželili nosit kako privjesak na ogrlici i bit najkul u svakem društvu. Pitali smo čuvaricu izložbe da zašto se to ne prodaje kako suvenir, a ona nam je počela objašnjavat ništo o autorskim pravima, i kako bi trebalo tražit posebno dopuštenje da se koriste siluete, i kako bi to trebalo posebno platit. A mi smo za to vrime prelistavali adresar u našoj glavi i mislili priko koga bi mogli doć do silueta kad se izložba zatvori.




A onda smo došli do kraja izložbe i vidili da je za dizajn vizuala zadužen Igor Kuduz. Biser iz ogrlice prijateljstava kojima se rado kitimo. I fan gollyh&bossyh na Facebooku. Odma smo sami sebi porasli u očima i odahli jer smo našli način na koji ćemo isfurat nove i neviđene ogrlice.

Primjer iz prakse 2.
Zvoni nam mobitel, zove jedna kulerica iz svijeta PR-a/čitateljica gollyh&bossyh: ”Bi li golly&bossy došli...”. ”Bi.” prekinuli smo je, a da nismo ni čuli ostatak. Naravno, pozivi iz svijeta PR-a ne odbijaju se. A totalno smo odvalili kad nan je rekla da će Adidas predstavit novu kolekciju koju je dizajnira Jeremy Scott i to će predstavljanje bit samo za modne blogere. Dobro, mi nismo modni blog, samo tu i tamo pišemo o robi, ali sve je povezano i sve se na kraju vrti oko nas. Naime:
“Jesu to one patike s krilima?” pitali smo
“Aha, one od džinsa i one na američku zastavu”
“Ludnica, pa o njima smo pisali na Facebooku”
“Eto vidiš, onda svakako morate doć”



Naravno da smo došli.
Najdraže su nam i dalje bile krilate džins-patike jer smo džins generacija i jer uvik volimo antičke reference u suvremenosti. Hermes, bog trgovine i glasnik bogova ujedno je zaštitnik i atletičara. Zasigurno i on fura ove krilate patike po Olimpu kako i ova manekenka po butigi.


A i radi ove retro burse srce nam je malo brže zakucalo:


Sve u svemu bilo nam je super, osjećali smo se hoch jer su nas slikavali, častili, tretirali kako zvijezdu i darovali.

Zaključak je da ćemo se i dalje borit na dva fronta: njegovat utjecajna poznanstva i trudit se da golly&bossy i dalje privlače kulere koji će onda širit našu slavu. Ne pucamo na kvantitetu nego na kvalitetu. Elitizam na najjače.

Vaši

Dragi naši,
Kako smo bili i najavili u jednemu od prošlih postova (klik) bili smo na izložbi Ah, ti kućanski poslovi u Muzeju grada Zagreba.
Jako simpatična izložba nakon koje možemo samo reć: boguhvala na tehnologiji, napretku, 21. stoljeću i makinama koji se pokreću na butune. Izložba bi se trabala zvat Uh, ti kućanski poslovi, a ne Ah, ti kućanski poslovi. Jer, bit domaćica nekad je bilo zanimanje koje je zahtjevalo hrabra srca, snažne ruke i staloženu glavu. Sve je bilo žešće. Evo, čak su i usisivači izgledali opako.


Naravno da znamo da se roba prala na ruke i sumpražavala na ževaru, ali sve to vidit na jedno misto je drukčije. I sve što možemo reć je ovo: da mi moramo prat robu na ruke i sigurno bi o higijeni vodili manje računa nego sad. Poveli bi se za primjerom naše pokojne suside, tete Ivice Vidulinke, koja nikad ni oprala vestu (haljinu, op.a.) za na misu. “A što”, govorila je, ”ne nosim je nego u nediju i svetac.” Teta Ivica je doživila duboku starost tako da je tih nedija i svetaca bilo bar 1000, ali to je druga stvar.

Roba se svojedobno prala jedanput ili dvaputa misečno, zavisi koliko imaš robe i to se zvalo dan velikog pranja. Pri kojem je bilo lako izgubiti glavu. Srećom tu je Radion.


Ovo je jedna rana verzija makine za robu. Ali čak ni ona ni značila da domaćica može sest, popit kafu i pogledat seriju jer je i ovo trebalo vrtit na ruke.


Općenito, izgleda da je sve prin bilo na ručicu. Zidni mlinac za kafu, npr:


Mesoreznica:


Naprava za pripremu sladoleda:


I nama (a i drugima) najdraža naprava za izradu bomboni:




Radiona još ima za kupit, ali ne znamo za VIM. Na izložbi ima puno starih oglasi za VIM i naučili smo da se s Vimom naprimjer mogu prat stakla, što nam nikad ne bi palo napamet. I još su nas je oduševilo umijeće kolega copywritera:
Čisti VIM-om tavu, lonac/prljavosti bit će konac
Vlažnom krpom okna čista/stvara VIM da sve se blista.




Još su nam se svidili i ova mala metlica i paletica za mrvice s trpeze.


I simpa je način na koji su obisili legende, je li?


A ovo nikako ne možemo razumit: kalup za kolače u obliku odojka. Zašto bi itko hti kolač u obliku gude?


I za kraj jedna stvar koju smo i mi imali doma. Ovi isti mlinac za kafu. Na butun, a ne na ručicu : )


Kad smo min bili na izložbi bi je jedan presimpatični student koji je čuva izložbu, ali i objašnjava što je što, jer stvarno je puno stvari tamo za koje uopće ne možete skužit što su. Min naprimjer uopće nismo mogli poznat mesoreznicu. Jadan čuvar, cilo vrime je i trča od posjetitelja do posjetitelja i upozorava da se ne diraju izlošci, što je stvarno teško jer sve one ručice samo zovu da ih se okreće. Jedino što dopusti da se uzmu bomboni. Ali to smo bili već učinili i bez dopuštenja.

Vaši