golly&bossy

BUDIMPEŠTA - BUDAPEST

Draghi Nashi,
Bliži se kraj našega jezda i našega putopisa, ali zapravo još Van imamo toliko puno tega za reć i pokazat. Jer smo Min na povratku iz Soluna svratili i u Budimpeštu.

Ma di vas je to vrag odni, sigurno se pitate, što niste mogli doć ravno doma? To je i nama palo napamet kad smo ujutro sletili u Budimpeštu. Jer, što je bilo... Presjedali smo u Budimpešti tako i tako, i kad smo u drugi misec kupovali kartu promislili smo da kad smo već ujutro u Budimpešti da što bi letili odma sljedećin avionon kad možemo lipo doć ujutro i poćat popodne, a u međuvremenu projezdit po gradu. Bili smo jedanput u Budimpešti ma samo na jedan dan i jadno nan se svidila pa nan se ovo učinila odlična prilika da upotpunimo znanje. Ma tadar nismo znali da min noć prin puta nećemo spat.
A svi koji nas poznaju znaju da min ako ne spimo svojih 7-8 uri nismo pravi.
Bili bi min zaspali, ali valo nan se uputit put aerodroma u 3 i po ujutro. Do ure u noći smo se još s Zoi i njezinima vrtili po kući i taman smo rekli “A hoćemo sad malo zaspat do 3 i po?“ rekla je Zoi “A što ćemo sad zaspat kad se ionako brzo moraš dignut.” I sad?
U avionu smo zaspali još ni bi ni uzleti, ali let je tako brzo proša. Dobro, sletili smo u Budimpeštu ujutro u 6, ostili stvari na garderobi i tako grintavi uputili se u grad.
E sad, u Mađarskon se ništa, ali ništa ne otvara prin 9. Ni kafići. Butige radu ili od 9 do 5 ili od 10 do 6. Pa neka nan kogo štogo reče na Dalmatince. I tako smo došli u ti grad kolo 7 i po i morali smo čekat da se štogo otvori da možemo popit kafu. Mogli smo stat na stanici od metroa, ali metro je stvarno odvratan, a tako i pripadajući kafići. Min nenaspani + jet-leg (ne zaboravimo da je Grčka u drugon vremenskon zoni) nismo bili u stanju podnosit grube, šporke i greze stvari.
Ništa, put pod noge, aparat u jednu ruku, vodič u drugu i gazi, gazi do kafe.

Nakon užurbanoga, zbijenoga, mediteranskega Soluna s pasima po cesti monumentalna Budimpešta koja se kasno budila umivena, očešjana i uglancana bila je potpuni kontrast.

After bustling, Mediterranean Thessaloniki with street dogs monumental Budapest that was waking up late and all dressed up was total contrast.

Ovo je čuvena slastičarnica Gerbeaud di činu čuvene žarbo kocke i doboš tortu. Bili bi seli popodne ali sve je bilo puno turista, pa nan se ni dalo. Jer Min nismo turist, min smo Povjesničar umjetnosti.

This is the famous Gerbeaud pastry shop where they make famosu gerbeaud and dobos cake. We wanted to have a coffee there in the afternoon but it was filled with turists so we didn’t feel like it. Because, we’re not a tourist, we are an Art Historian.

Zaboravili smo tko, što, zašto, kako, kad itd od ove skulpture, ali nismo je slikali bezveze. Sad gledajte

We forgot this sculpture’s when, who, why, how etc. but we must have taken the photo for a reason.

U prven planu Viseći most, u drugen Kraljevska palača.

Royal palace seen from the Chain bridge.

A na mostu samo min i đogeri ranoranioci.

Just us and joggers crossing the bridge in this early hour.

Legenda govori da kad su otvarali most da je jedan mali reka da ovi lavovi nemaju jezik, a kipar se od srama baci u Dunav. Naravno da to ni istina. Lavovi imaju jezik, samo se ne vidi.

The legend says that when the bridge was about to open a boy noticed that the lions are do not have tounges, and that the sculptor was so ashamed he threw himself into Danube. Of course, that is not true. The lions have tounges, you just can’t see them.

Podsjetnik na personalnu uniju.

A reminder Hungary and Croatia were joined in the personal union for many centuries – the coats of arms of Croatia (checkers), Dalmatia (three lion heads) etc.

Uh, ko će učinit ove skale?

Uff, these stairs look mean.

Ergo, min smo na brigu, na Budi. Pešta je iza nas, a isprid nas nešto što nan izgleda kako budimpeštanski Pantovčak/Meje/Beverly Hills

So, we’re on a hill, on Buda side. Behind us is Pest, and in front of us something that could be Budapest Beverly Hills.

Ostaci kraljevske kapele. Ovako izgleda prilično jadno, ali...

The remains of the royal chapel. This doesn’t look particularly nice, but...

... iz drugog kuta, drugi pogled

... there is another point of view
Fontana priča priču kad je kralj Matijaš iša u lov i kontra divojku Ilonku.

The funtain tells a story about king Matthias who while hunting met beautiful girl Ilonka.

(Evo kako je rano, nikoga nema samo kolege bauštelci ništo popravljaju.) Desno Kraljevska palača, livo Pešta, a na konju princ Eugen Savojski

Royal palace to the right, Pesta on the left, and Prince Eugene of Savoy on the horse.

Pogled. Željezni most, Dunav, Pešta.

The view: Chain bridge, Danube, Pest.

Došli smo na Ribarsku tvrđavu i već nan je bilo lagano dosadilo slikavat. Ko hoće vidit kako to izgleda neka sgugla. Ali kad smo vidili ovi putokaz uputili smo se kako hipnotizirani u smjeru strelice.

We came to the Fisherman fortress, and we were already tired of taking photos and sightseeing. But when we saw this sign we followed it like hypnotised.

Muzej marcipana je toliko poseban da zaslužuje i posebnu priču. Ovo je samo foršpan – omiljena carica Sissi. Od marcipana.

Marzipan museum is so special it deserves a special story. This is just a preview – beloved empress Sissi. Made of marzipan.

Ovo nan se sviđa. Što na ploči za ulicu piše i koji su brojevi u temu dilu ulice.

This we like – the street sign shows also what numbers are in that part of the street.

Budimpešta je stvarno šesna. I zato nam ni bila jasna ova pregruba zgrada. Kako?

Budapest is really nice city and that is why we don’t understand this ugly ugly building. How?

Zgrada je još ružnija s druge strane.

It is even uglier from the other side.

Ne, nismo u Istanbulu. Ali Turci su u Budimpešti bili dovoljno dugo da izgrade kupelji, a Mađari su bili dovoljno pametni da ih ne batu. Ovo su kupelji Király, a izgradi ih je Mehmedpaša Sokolović. To nan je susid.

No, we’re not in Istanbul. But Turks were in Budapest long enough to build baths, and Hungarians were smart enough to continue using them. These are the Király baths built by pasha Mustapha Sokoli.

Nasmijani budimpeštanski tramvaj. Ili ima brke?

Smiling Budapest tram. Or it has moustaches?

Andersen je napisa Malu sirenu, a Nikola Zrinski Adrianskoga mora Sirenu (Adriai tengernek Syrenaia). Vidite da Nas niste slali na skule za k***c).

Too complicated to explaing who this is but he is important both for Hungarian and Croatian literature and history.

Zapadni kolodvor radila je ista firma koja je gradila i Eiffelov toranj

The same company that built the Eiffel tower builds West station.

Godile bi joj dvi ruke piture.

The West station would enjoy some pampering with paint.

Detalj.

A detail.

Bazilika sv. Stjepana je ogromna i monumentalna kako i sve što Mađari nagradu. Ovo je samo slika da se vide razmjeri zgrade.

St. Stephen’s basilica is as huge and monumental as anything that Hungarians build. This is just a photo to see the proportions of the building.

Jednu stvar koju nismo uspili slikat, a koja nas je oduševila jesu Mađari. Koji su stvarno izuzetno lipi narod. Nisu sjevernjaci, nisu južnjaci, nisu izmišani nego su jednostavno zgodni. Dobro, još ih malo ubija moda sandali na bičve, ali to in opraštamo jer su bili u Istočnen bloku. Ručali smo s jednom curom koju znamo priko Bauštele i to samo priko mejlova (duga priča), a ona je iz Vojvodine, e ona nan je rekla da Mađari imaju jednu grubu manu. Da puno kukaju. Valjda zato imaju tako veliku stopu samoubojstava.

Uglavnon, već je bilo popodne i uputili smo se prima aerodromu. Padala nan je glava u metrou, ali sami smo sebe držali budnima jer kako bi to bilo da zaspimo u metrou. Isto tako i u autobusu za aerodrom. U avionu smo opet zaspali prin nego je uzleti, ali uspili smo slikat ovu jednu sliku.

Ni nas strah letit, ali kad smo već gore volimo bit u čemugo velikemu, a ne gledat ove propele sa strane.

We don’t have fear of flying but when we are up there we prefer to be in something large instead of looking at these propelers.

Vasha Gospođica na Proputovanju
Yours Daleky, travelling

P.S. Frižider na aerodromu u Budimpešti. Kupujmo hrvatsko